Buzdovanska logika

Razgovarao Selvedin Avdić
StartBH, Sarajevo, 17. 6. 2003.

Nedavno je ju­bilej – 60 godina od rođenja Iv­ana Lovrenovića i 25 godina od prvog objavljivanja Putovanja Ivana Frane Jukića – obilježen brutalnim napadima dijela sarajevskih medija na Vas. Kako se osjećate kao slavljenik?

- Te dvije stvari ne dovodim u vezu. Nikada nisam davao važnost sličnim jubilejima, ni kod drugih ni kod sebe. Ne osjećam se nikakvim slavljenikom. Malo tko od nas ima razloga za slavlje u situaciji u kakvoj jesmo. Što se tiče napada, pokušao sam jednim problemskim tekstom (vidi na ovoj web-stranici u rubrici Dokumenti: Govor ništenja) objasniti i svoju poziciju, a i cijelu pojavu. Ukratko, mislim da svi koji su se našli na udaru tih napada, nisu prave mete. Imam osjećaj, mada to ne mogu precizno dokazati, da smo svi mi nekakve zamjenske javne me­te za kamuflažu stvarnih, dubljih motiva.

Možete li naslutiti te motive?

- Teško. Oni svakako jesu povezani s nacionalizmom, ali čini se da su smješteni i u sferu oču­vanja nekih privatno-grupnih intere­sa. Ne znam koji su to interesi, jer se time ne bavim. Ali, po svemu se vidi da se ljudi, koji u javnosti predvode te napade, pojavljuju kao glasnogov­ornici…

A nacionalizam…?

- Nacionalni probl­em se kod autora napada svodi na užasno povišenu viku o ugroženosti naroda, pri čemu se oni, naravno, ponašaju kao zaštitnici naroda. To je smiješno, jer zaštitnik naroda može biti samo onaj tko je za to ovlašten, koga je narod ovlastio. Ali, notorno je poznato da kada god ovdje čujemo da se netko javlja kao glasnogovornik naroda, obavezno je u pitanju nešto dr­ugo, neka manipulacija. Ovih dana čitamo u novinama kako jedan sveu­čilišni profesor, uglednik glavnoga bošnjač­koga kulturnonacionalnog društva, pokušava da odbije kritičke primjed­be na nacionalizam kod Bošnjaka ta­ko što objašnjava da je nacionalizam pozitivna pojava u kontekstu evrop­ske historije. Onaj, naime, nacional­izam koji se veže za nastanak države, građanskog društva, sekularni tip političke vlasti… To je, naravno, tačno, ali ka­da se gleda u kon­tekstu evropske histo­rije 19. stoljeća. Tada i tu, nacionalizam jest imao integrativnu ulo­gu u stvaranju mod­ernih nacija i država. U našoj situaciji, ono što nazivamo naciona­lizmom je nešto posve drugo. Za njega se ne može upotrijebiti isti termin koji se upotrebljava za evropski 19. vijek.

To zvuči kao pokušaj amnestije nacionalizma kod Bošnjaka?

- To su elementarne stvari, pa je politički i akademski ne­dopustivo na taj način amnestirati niti jedan naš nacionalizam, jer se kod nas radi o jednoj drukčijoj, sup­rotnoj,

dezintegrativnoj pojavi u svatri nacionalna miljea podjednako. Moramo joj pronaći neko drugo ime. Ni termin etnonacionalizam, koji dobro upozorava na prirodu pojave, nije dovoljno analiti­čan; ovo je neki retro­gradni etnički izola­cionizam, amalgam starinskoga konfesio­nalizma i politički ira­cionalnog partikular­izma… A bošnjački et­nonacionalizam u se­bi nosi strašan para­doks. Tko god malo dublje razmišlja o pr­oblemu bošnjačke političke, kulturne, his­torijske pozicije, o pr­oblemu odnosa bošnjačkog naroda i države, taj mora doći do zaključka da je najveća opasnost za bošnjački kolek­tivitet ovaj partikularizam koji se vidi­ u aktualnom etnonacionalističkom trendu, s jakim natruhama šovinizma – kako drukčije objasniti i nazvati nevjerojatnu lakoću s kojom spo­menuti sveučilišni profesor uz Srbe i Hrvate veže genocidnost kao stvar naravi. Ovakav nacionalizam odvaja i udaljuje Bošnjake od društvenog ambijenta koji je za bošnjački kolek­tivitet optimalan: cjelovita Bosna i Hercegovina. U tom kontekstu, ovo bjesni­lo što se pojavljuje po novinama, uvrede i difamacije kojima sam i sam meta, to je pra­šina koja, ma koliko se dizala u ime bošnjač­koga naroda, prikriva u stvari duboko antibošnjačke motive. Čemu oni služe, što im je stvarna sadržina, zaista ne znam… Ali, saznat ćemo jednog dana.

Da li naslućujete svoj “grijeh” u svemu tome; čime ste zaslužili takve uvrede?

- O Bosni sam pisao konzekventno jednako i prije trideset godina, uz sasvim određene poli­tičke i egzistencijalne rizike, u vri­jeme kada su Bosna i bosanstvo mnogima bili daleko i od očiju i od srca. Zato nemam nikakvih kom­pleksa pred ovim novim bukačima bosnoljupcima. Ako govorimo o kon­kretnoj situaciji, postoji samo jedan razlog koji mogu dokučiti. Godinama sam najviše energije i tekstova pos­većivao kritici hrvatskog nacionalizma, onda kada je bio na vrhuncu sv­oje pogubne antibosanske ideologije. No, ovaj nacionalizam, koji se pokri­va bošnjačkom maskom, za mene je jednako važna pojava i jednako me se tiče, kao i bilo koji drugi. Izgleda da je to problem…

Mnogo ste pisali i govo­rili o svom političkom stavu i odnosu prema Bosni i Hercego­vini. Ipak, čini se da mnogi, koji su trebali, nisu čitali Vaše tekstove ni otvorili korice Vaših knjiga. Optužuju Vas za st­varanje velike Hrvatske, pa čak i velike Srbije… Frustrira li Vas to, da se ne čuju stvari koje po­navljate 30 godina?

- To me ne iznenađuje. Odavno znam da živimo u kulturi koja je dominantno usmena, kultura priče, sijela… Trač je naša najživlja forma komunikacije, razm­jene informacija! U takvoj kulturi stav artikuliran u tekstu, u knjizi, ima apsolutno najnižu vrijednost! Ne iznenađuje me, dakle, da stavovi leže nepročitani u knjigama, čovjek može zbog toga biti žalostan, ali to je nap­rosto tako… No, taj pesimistički uvid ne sprečava me da radim kao da je sve u najboljem redu.

Ni ratno novinarstvo nije koristilo ovako prljav je­zik, prepun najgorih uvreda koje su zamijenile svaki argu­ment u polemikama, a na uvre­de se najčešće odgovara uvre­dama. Zašto je polemika u Bos­ni i Hercegovini dobila takav ton?

- Da biste imali po­lemiku, morate imati dvije strane ko­je imaju jednako jasno artikulirane, a različite stavove. Kod nas je sve ob­ratno. Zato umjesto prave argumentacije imate uvredu i psovku. Što jača uvreda, to je polemičar više satr’o oponenta – to je buzdovanska logika primitivizma. Ali, u stvaranju takve situacije udio ima i međunarodna zajednica, posebno u mandatu Paddyja Ashdowna. Oni blagonaklono gledaju na srozavanje javne debate, gotovo kao da to i stim­uliraju. Ne žele da dođe do prave de­bate, jer prava društvena debata bi na vidjelo iznijela naše prave probleme. Od toga bježi međunarodna zajedni­ca, kao i domaće političke strukture.

Koje probleme izbjega­vaju?

- Ogromna je to lista, svi ozbiljni društveni problemi su ot­voreni, niti jedan nije zatvoren. Dovoljno je spomenuti krucijalni as­pekt naše stvarnosti, socijalno-eko­nomski položaj stanovništva! Mi ima­mo formalno ustrojene institucije vlasti, ali one funkcioniraju na prin­cipu pasivnog održavanja stanja. To je sva logika i inteligencija naših poli­tičkih struktura. Mediji se time have uglavnom samo na principu praće­nja dnevne problematike, nema proboja u srž stvari.

Šta mislite o trenutnoj političkoj garnituri u BiH? Pos­toje li takozvane pozitivne snage?

- Ona nema viziju budućnosti države, ne želi da je ima. To je povezano s tipom vlasti, trojno etn­onacionalnim. Jer, da bi se etnona­cionalni princip održao na vlasti, on mora održavati status quo. To je gla­vni izvor logike njegovog opstanka na vlasti. Također, međunarodna zajed­nica ima vulgarno pragmatičan odnos prema problemima. To je bilo potpuno evi­dentno u jednom od prvih Ashdow­novih nastupa, kada je u velikoj ver­balnoj paradi razdvojio kriminal od nacionalizma, kriminal nazvao naj­većim problemom, a nacionalizam amnestirao. U današnjoj Bosni vrijeme je najskuplje, a svi koji upravljaju njo­me, ponašaju se kao da je vremena napretek.

Ivo Banac je u tekstu Strah od suživota, objavlje­nom u Feral Tribuneu, povod­om napada na Vas zapisao: “Bolesna Bosna, Bosna u kojoj je Ivan Lovrenović upitan upra­vo tamo gdje se najmanje mog­lo očekivati, na najboljem je putu ka samouništenju”. Da li mislite da napadi na Vas, Vešo­vića, Berića mogu imati tako užasnu posljedicu? Mislite li da kreatori napada zaista ima­ju toliku snagu?

- Daleko od toga. Razumijem taj iskaz, Banac je iskreni prijatelj Bosne, autor bezbrojnih tekstova i nekoliko knjiga o Bosni, ali njegova zabrinutost je izražena prejakom riječju. Taman posla da bih ovu galamu povezivao sa sudbinom Bosne! Ali, istini za volju, treba reći: ako se ovako sladostrasno uvaljuju u blato uvreda i psovki ljudi koji su sve svoje javno djelovanje investirali u bolju Bosnu, to doista signalizira ne­kakvu ozbiljnu socijalnu patologiju.

Da li ste imali nekih neugodnosti zbog posljednjih napada?

- Ne, apsolutno. Baš obratno: dobijam mnogo prijateljs­kih reakcija, pisama podrške, moj mailbox najbolje svjedoči o tome. Ne samo da nemam neugodnosti, nego mi je sve ovo pokazalo da stvari u svakodnevnici mnogo bolje i civili­ziranije funkcioniraju nego u mediji­ma.

Napisali ste veliki broj tekstova o “hrvatskom pitanju” u Bosni i Hercegovini koje ste zaokružili knjigom Bosanski Hrvati – esej o agoniji jedne ev­ropsko-orijentalne mikrokul­ture. Da li ste zadovoljni odje­kom ove knjige?

- Knjiga je, u jednom smislu riječi, imala velik i za mene neočekivan odjek. Bila je za njom velika potražnja, znam da ju je veliki broj ljudi pročitao, da nitko nije ostao ravnodušan… S druge strane, osim sporadičnih odjeka, u javnosti vlada poprilična šutnja. Što je i logično, jer naša se javnost ne voli baviti ozbiljnim problemima…

Nedavno je promovi­rana knjiga dr. Jure Krište Knjiga na knjigu Ivana Lovre­novića (o bosanskim Hrvati­ma). Da li ste je čitali i šta mi­slite o njoj?

- Malo je nepodesno da ja ocjenjujem tu knjigu. Na žalost, moram reći da je Kriština knjiga za mene razočaravajuća. Iza tako bombastičnog naslova krije se neadekvatan sadržaj. Naime, tu je objavljen samo jedan kratak, pole­mički esej od dvadesetak stranica ko­ji se tiče moje knjige. Dakle, naslov te knjige, na neki nacin, čitaoca dovodi u zabludu. A i taj tekst je potpuno promašio način razgovora. Moja knji­ga je napisana iz potrebe za vivisekci­jskim otvaranjem bosanskohrvatsko­ga kompleksa. Želio sam da tako otv­oren problem u javnosti izazove ade­kvatnu vrstu odgovora ili razgovora. Tek od toga bi moglo biti prave inte­lektualne i političke koristi. Ovaj autor­ u svom eseju samo je demonstrirao trivijalnu maniru ideološkog diskvalificiranja moje knjige s poznatih stajališta svehrvatske nacionalne ide­ologije.

Da li ste uočili novu generaciju pisaca?

- U ovoj depresivnoj situaciji, vedra je činjenica da se zai­sta pojavljuju talentirani ljudi, ljudi sa stvaralačkim i ličnim integritetom. Ne samo u književnosti nego u više stvaralačkih oblasti. Bio bi grijeh citirati imena, jer neka možemo zaboraviti, a mladi ljudi su, s pravom, osjetljivi. Mislim da se pojav­ljuje jedan novi spisat­eljski duh. Nije baš dobra riječ, ali recimo to tako. To je samosv­jestan književni disk­urs, koji nema kompromisa prema prethodnicima, nego korespondira direktno s na­jživljim književnim i intelektualnim tokovi­ma u svijetu. U tim te­kstovima vidi se jedan zdrav raskid s tradicionalističkim motivi­ma, gramatikom, na­rodnjačkim govorom, i konačno, raskid s kod nas čestim, silnim psihološko-introspekcijskim monologiziranjem, s diskursom teškog kapaciteta. Sve to obećava da će mlada književnost biti područje po kojem će Bosna i Hercegovina biti prepoznatljiva kao sredina u kojoj ipak postoji obnavljajuća civilizacijs­ka energija. To možda zvuči prekrup­no, ali ako danas u Sarajevu dobije­mo zbirku pjesama kakva je Hit depo Faruka Šehića ili knjigu teorijskih eseja poput knjige Uge Vlaisavljevića Lepoglava i univerzitet, to je neki znak. To nije samo znak postojanja tih i takvih autora, to je istovremeno znak koji svjedoči o procesima…

U romanu Putovanje Iv­ana Frane Jukića zapisali ste: “Što znači krenuti ovim putem kojim se je krenulo, i evo dokle se je dospjelo? Što je i koliko je ta zemlja i taj svijet za koji se on bori, i u toj borbi đavlu na pazar iznosi i svoju kožu i svo­ju dušu? I koliko je on u toj bo­rbi uopće učinio, osim što je gl­avu usijao, a ništa s mjesta nije pomaknuo? Kakav je to ogro­man njegov grijeh…?” Da li po­kušavate sebi dati odgovore na ova pitanja?

- Način na koji je sud­bina Ivana Frane Jukića bila pove­zana s Bosnom, jedan je od drevnih antropoloških motiva, tipičnih za sre­dine poput Bosne, tradicionalističke i patrijarhalne. To je jedna paradoksal­na relacija, unutar koje je čovjek us­udom vezan za svoju zemlju, ali isto­vremeno želi da se emancipira od nje, u onom smislu u kojem ona si­mbolizira zaostalost, balast, muku… To je vrlo dinamična povratna veza. I, naravno, veoma čest je slučaj, kao kod tog fratra, da takva povezanost poprimi tragičke ishode. Pogotovo u teškim, kompliciran­im vremenima. Treba reci ovo: jukićevska ljubav prema zemlji nije ničim uvjetovana, ne može se platiti, niti se plaća očekuje. Ona čovjeku, koji je u sebi nosi, donosi og­romne duhovne satis­fakcije, ali i ne manje gorčine. To je jedan odnos u kojemu se ni­šta ne može i ne smije presudno procjenjivati vanjskim, efemernim momentima. Prema tome, ako čovjek zbog tog odnosa doživljava gorčine, to je samo njegova stvar i njegov izbor. Istovremeno, ako zbog tog odnosa doživljava trenutke sreće, to je, također, samo njegova stvar.

Pet najvažnijih knjiga za Ivana Lovrenovića?

- Prihavaćajući unaprijed potpunu pogrešnost takvoga odgovora, evo: biblijski Kohelet iliKnjiga propovjednikova, Camusov Mit o Sizifu, aforizmi i eseji Emilea Ciorana, CervantesovDon QuijoteKameni spavač Maka Dizdara, Andrićeva Travnička hronika (plus Prokleta avlija, plus priče, plus…)

Najbolje knjige o historiji BiH?

- Sabrana djela Hamdije Kreševljakovića, Anđelić-Basler-Benac-Čović-Miletić-PašalićevaKulturna istorija Bosne i Hercegovine, Srećka Džaje Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, povijesno-politološki eseji Nedima Filipovića, Julijana Jelenića Kultura i Bosanski franjevciBosanski pašaluk Hazima Šabanovića…

Preporučite CD uz koji se odmarate.

- Slušanje muzike nije mi odmor nego lijepi rad: Corellijevi koncerti, Monteverdijeve Vespere, Palestrina: Stabat mater, trostruki CD jedinstvene Ksenije Cicvarić, genijalni Nusrat Fatah, Amalija Rodrigues, Georges Brassens, Rodrigov Concerto d’Aranjuez, a imam i jedan nebeski ezan na kaseti koji mi je kći donijela iz Turske i koji uzimam vrlo dozirano, samo na slušalice i samo kad sam spreman da čujem apsolutnu glazbu, nešto poput islamskoga Bacha… I tako dalje, nikad kraja.

Preporučite tri filma?

Nisam, na žalost, sistematičan filmofil, uništila me televizija. Ipak: Treći čovjekLimeni bubanj,Krunski svjedok.

Gdje se peče najbolja rakija u BiH?

- Svugdje tamo, od Posavine do Rame, od Kladuše do Konjica, gdje ju pravi domaćin umije istjerati između 35 i 38 gradi, da driješi jezik a ne udara u glavu.

Gdje se može probati najbolje vino?

- Onoliko koliko meni treba da znam o vinu, sve mi kaže Buntićeva blatina iz Miletine.

Najljepše jelo bosanske kuhinje?

- U izvedbi moje babe Livanjke stvar se je zvala, valjda turski: titkuš. Mnogo kasnije čuo sam i: kljukuša, ali nijedna kljukuša pod mojim nepcima nikad nije dobacila do slasti babinoga titkuša.

Najdraži slikar?

- Okrutno pitanje, kao i prethodna. Ima ih stotinu i jedan, i svaki od njih je najdraži. A onda, opet: Mark Zaharovič Šagal.

Vaša definicija sevdalinke i najdraža od njih?

Neki starinski hrvatski zapisivač pjesama po Bosni zapisao je kako su varcarske cure pjevale jajačkim momcima: Rekli su nam doći / Jajčani momci. / Na vilenu konju, / na srebrenu sedlu. / Mamiti ih hoću, / doći im neću… U tom ritmički i prozodijski savršeno oblikovanom privlačenju-odbijanju sve je upisano: i definicija i pjesma. Ima i refren, s potpunom promjenom ritma: Babini dukati, / mamini jastuci, / šehini jagluci, / ej, moja lipoto!

 

Komentari nisu dozvoljeni.