Čedo Prica, Povijesni krug unutarnjom zemljom

Novi list, 23. 8. 1998.

„Kultura je po svojem biću otvorena i priključuju­ća, a ideologija (svaka, a nacionalna osobito) zatvo­rena i isključujuća. Nacio­nalna ideologija (kurzivi I. L.) trsi se oko čišćenja, njezin ideal je sama esen­cija nacije, čista od svake natruhe tuđega. Sredstvo: proglašavanje tuđega opasnim po čistoću nacije, odbojnost i mržnja spram drugoga. Krajnji rezultat: osušeni leptir pod staklom. Automumifikacija.“ (Podcr­tao Č. P. – „Unutarnja ze­mlja“, str. 225, Ivan Lovrenović, Durieux, 1998.)

Književni i intelektuali bard bosanskog moderniteta i europeizma, Ivan Lovrenović je nedvojbeno izdvojena ličnost u korpusu nove bosanskohercegovačke književne kulture. Dodamo li, mnogima danas toliko omiljenu atribuciju: hrvatske provenijencije, ne znači da ćemo Ivanu Lovrenoviću, ili uzmimo njegovu zna­čajnom suvremeniku i književ­nom enfant terribleu Miljenku Jergoviću, učiniti važan kom­pliment. Jer njihovim književ­nim portretima nisu obvezuju­ći takvi podaci. Oni su jednostavno pisci par exellence eu­ropskog književnog prostora. I da bismo apsolvirali ovu kratku tezu – napomenu, naznačimo još i ovo: obojica su iz značaj­nog kruga bosanskohercegovačkih talenata (da nabrojimo samo neke: Karahasan, Ivanković, Kulenović, Horozović, i najnoviji, već s prvom knjigom posebni talent u pisanju Dra­gan Pavelić); iz „Durieuxove“ jedinstvene biblioteke uredni­ka Nenada Popovića. Biblioteke koja je afirmirala i nadalje afirmira jednu izuzetnu knji­ževnost rođenu i stvaranu po­najviše u prognaničkim skrovištima, u tijeku i neposredno iza rata. Poslije objave pamtljivih naslova: proze, eseja, dnev­nika i memoara, evo napokon i trećeg rukopisa Ivana Lovrenovića u „Durieuxovoj“ nakla­di („Liber memorabilium“ 1994., „Bosna, kraj stoljeća“); rukopisa „Unutarnja zemlja“, i kako ga naznačava sam autor kao „kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine“.

Svoj povijesni krug Bosnom i Hercegovinom Lovrenović započinje arheološkim naznakama paleolitika i neolitika: nalazi kod Gorne Tuzle, Mostara, Kaknja, Bosanskog Broda, Donje Mahale itd., pomi­čući se u sugestivnim definici­jama i sintezama kroz sve dalj­nje društvene i civilizacijske formacije, od kulture željez­nog i brončanog doba, sugeri­rajući informacije o japodskim reljefima, sarkofazima i urna­ma, o provali Kelta, formiranju „ilirskih“ zajednica, do značaj­nijih naznaka helenističke kul­ture na tlu Hercegovine (Ošanići kod Stoca), i tako redom sve do ranoslavenskih stoljeća, do srednjovjekovne Bosne „in­tegrirane u horizontu evrop­skog srednjovjekovlja“, s pr­vim svojim vladarima: Borićem i banom Kulinom, s dugoroč­nom vladarskom lozom Kotromanića, do datuma karizmatične vladavine kraljice Katarine, knezova Kosača; do svog pada pod osmanlijsku vlast, kako je to školska povijest „poetski“ ispisivala: „Bosna šaptom pa­de“ (1463). A Bosna je tek pa­dom Jajca 1528, odnosno Bi­haća 1592, padala punih 130 godina. Istovremena korektu­ra dvojice autoriteta, jer tu „školsku“ pogrešku osim Lovrenovića ispravlja u svom ka­pitalnom djelu i Mustafa Imamović, „Historija Bošnjaka“, Sarajevo 1997. Sustavnim i ra­cionaliziranim pregledom i uvidom u sva bitna razdoblja i epohe, u sve oblike i sadržaje materijalne i duhovne kulture: političke, religijske, graditeljske, književne, posvećujući po­sebnu pažnju izvornim stvaralačkim formama, započetim i završenim isključivo na prosto­ru Bosne i Hercegovine (mra­mori, odnosno stećci) – Lovrenovićeva kronika ne zaobilazi ni najnovije, zacijelo i najtragičnije događanje na tlu „unu­tarnje zemlje“ (sintagma po Porfirogenetu), na razdoblje ovog strašnog i ružnog rata.

Ovaj genocidni i rušilački rat protiv naroda što ga započeše i (ne)dovršiše umobolni osvajači, nije samo još jedna strašna i nepopravljiva povi­jesna greška, već zločin tak­vih razmjera čije mračne, neljudske posljedice neće moći sagledati ni jedno vrije­me. One će ostati nedogledne, teško objašnjive, iracio­nalne, da će ih jezik povijesti vrlo teško moći smjestiti u svoje povijesno doba. Ona će zacijelo pripasti stranicama „pobjedničke povijesti“, trijumfalizmu luđaka, fašistoidnim umobolnicima, pljačkaši­ma i osvajačima, ne samo tu­đeg, već i svoga. Carstvo ludi­la ne razlikuje ni granice, ni sredstva ni ciljeve. Ono je za sve ljude podjednako neljud­sko. A Lovrenovićeva umna kronika „unutarnje zemlje“, u karakteru svog mišljenja i izražavanja, u oštroumnoj prosudbi činjenica i događa­ja, u sintezama moćne i mi­saone sintakse – jedinstven je „udžbenik“ o drami i patnji, upravo poviješću izvaranog i izmučenog naroda Zemljice Bosne. On je hrabra negacija službene, nacionalističke i „pobjedničke“ povijesti. Da­kako, Lovrenović ne sabire samo činjenice, nadnevke, epohe, civilizacijske mijene i lomove, ratove, poraze i interregnume, vladare i vojsko­vođe, on po svom moralnom i polemičkom svojstvu i ne može biti samo objektivni bi­lježnik povijesnog vremena. On sve sabrano pomno pro­suđuje, da bi zadobio pravo i suđenja takvoj povijesti. Po­sebno onoj u kojoj živi i biva svjedokom.

Od mnogih takvih sinteza prosudbi, na kojima se i obli­kuje ova moćna povijesna kro­nika, izabirem ovaj, a mogao sam iz svakog poglavlja, goto­vo sa svake stranice, izabrati jednako vrstan fragment: „Dugoročno gledajući, stu­panj do kojega je ideologija ovog rata – tako započinje središnji fragment u poglavlju: RAT 1992. – 1995.I NAKON NJEGA: IMA LI BUDUĆ­NOSTI?, stranica 202 – ideo­logija etnosa i prostora, praće­na zločinom (kao svojim sred­stvom) i patnjom (kao svojom posljedicom), dvjema strana­ma jedne stvarnosti, dubinski destruirala kulturnu i moralnu supštancu Bosne i njezinih lju­di – sigurno je najteža poslje­dica rata, s kojom će se morati nositi generacije što dolaze“.

„Pitanje zločina i krivnje bit će, sasvim sigurno zadugo, najteži problem bosanske moralne obnove.“

„Srušene, sažgane, opljačkane i obeščašćene bogomolje – to je jedno od lica današnje Bosne. Osobito je porazna pojava sistematskoga raza­ranja bogomolja i kulturnih objekata u mirnim sredinama, pod apsolut­nom vlaš­ću jed­ne od nacionalnih vojski i partija. U Republici Srpskoj, recimo, potpuno je iskorijenjeno svih šesnaest banjolučkih povijes­nih džamija, počev od velebne Ferhadije i Arnaudije, spalje­na je neusporediva Aladža u Foči, uništene džamije od Trebinja do Mrkonjića i Jajca, na Petrićevcu kod Banje Luke, legendarno svetište u Podmilačju kod Jajca, s djelomično sačuvanom jedinom gotičkom crkvicom iz srednjeg vijeka.“

„Pod kontrolom HDZ-a i HVO-a uništena je sva islam­ska sakralna i druga baština nulte vrijednosti u stoljetnim, visoko rafiniranim graditelj­skim ambijentima Stoca, Mo­stara, Počitelja itd., a razoren je i čudesni ekološko-graditeljski kompleks pravoslav­nog manastira Žitomislić ni­že Mostara.“

„U samoj svojoj srži narušena je krunska te­kovina bosanske socijalne povijes­ti i ključna civili­zacijska crta bo­sanskog iskustva i način života: naviknutost na drugoga, druk­čijega kao na sadržaj svakod­nevnice, ambi­jenta vlastite in­time. To iskus­tvo alteriteta i omogućavalo je da se bude Bosancem. Nanovo teritorijalizirani, otrovno šovinizirani, Bosanci prestaju biti Bosancima, i postaju samo Bošnjaci muslimani, samo Hrvati, samo Srbi.“

Prijeteća progresija u reklerikalizaciji i desekularizaciji (atribucije po Lovrenoviću)

bosanskohercegovačkog društva, izrazito od vremena austrougarske okupacije (1878.), i takozvane „aneksione krize“ (1908.), i istodobno traganje za sekularizacijom i europeizacijom multietničkog društva – otvorilo je umnože­ne političke orijentacije i po­krete: i prema zapadu i pre­ma istoku, određenije: i pre­ma Beču i prema Carigradu. Sve naglašenije kretanje pre­ma političkom (stranačkom) pluralizmu, ali i prema vjer­skim diferencijacijama, i ne­popustljivom inzistiranju na identifikaciji konfesije i naci­je, i kad vjera doista sve više preuzme inicijative i preroga­tive nacionalnog autoriteta. Sve zatvoreniji putevi „prema drugom“, sve više otvoreniji „prema sebi“. Društveni tjes­naci puni zapreka za tradicio­nalnim suradnjama i toleran­cijama što ih je Bosna pozna­vala i njegovala. Etnička pluralnost i multikonfesionalnost koja je i medijevalnu Bosnu činila državom Europe, vjer­ske i nacionalne tolerancije, upravo na tim razinama civili­zacijskog srednjovjekovlja eu­ropskog prostora – svjedoči ovaj sjajni dokumentaristički i duhovni rukopis Ivana Lovrenovića, što u analizama i sintezama otkriva jake surad­nje, intelektualne i stvaralač­ke slobode, naglašavajući po­sebno kulturu i razvoj: jezika, književnosti, gradnje u sakral­nim objektima, plastične i li­kovne forme ostvarene u svim relevantnim stilovima europ­ske umjetnosti.

Lovrenović će u suočenju tih istodobnih i paralelnih to­kova i srazova, progresije i retrogradnosti, društvenih i vjer­skih sukoba i nesporazuma što ih je kraj devetnaestog i cijelo dvadeseto stoljeće dramatično naznačavalo u prostorima Bo­sne i Hercegovine, a gdje će se slamati geopolitička i državna povijest središnje Europe – ot­kriti sve temeljne razloge i mo­tive svome rukopisu, otkrit će sve ljepote i strahote svoje Bo­sne i Hercegovine, u stoljet­nom okruženju svojih posesiv­nih i nimalo naklonih susjeda; povijest jedne europske zemlje i kulture, u njenom, europ­skom kontekstu. Zato će u zr­calu svojih esencijalnih i kritič­kih oslikavanja njene povijes­ne sudbine, osim dramatičnih prizora i datuma, „oslikavati“ i njene stvarne europske i svjet­ske vrijednosti i stvaralačke neprolaznosti, kao što su njeni mnogi sakralni spomenici, vir­tuozna dramaturgija, osjećaj­nost i „pučka“ baladičnost jed­ne „Hasanaginice“, ili izvornih melosa sevdalinki; bogatstvo i izražajnost grafičkih formi nje­nih triju pisama; kultura inku­nabula, misala, dakle toliko to­ga što su jedna zemlja i država stvarale, čuvale i branile kroz svoju dramatičnu povijest, uvi­jek pripravnih neprijatelja da je ne samo osvoje i podijele, već i ponize kao zemlju i drža­vu pred svijetom koji je tek sad u svojoj moći, ali i tipičnoj po­vršnosti onih koji posjeduju moć, počeo „otkrivati“ Bosnu. A njen ponajbolji pisac i misli­lac, hrabri branitelj njene cje­lovitosti, njene civilizacijske i duhovne tradicije europske smještenosti i značenja, kao što je uostalom i njen pisac, ovako će završiti svoju neuspo­redivu estetsku analizu umjet­nosti „mramorja“ (popularno zvanih stećaka), o čemu je mnogo toga dosad banalno, a i netočnog napisano:

„Sa svojih šezdeset tisuća srednjovjekovnih mramorova Bosna i Hercegovina je otvore­na galerija, jedinstven lapidarij jedne fascinantne umjetnosti… Uklesani u plohe mramora s istančanim smislom za cjelinu kompozicije i odnose površina, epigrafski natpisi su neodvojiv element likovne strukture stećka. Podčinjena živim obli­cima narodnog govora s jedne strane, a s druge zahtjevu za lapidarnošću, koju su nametali kamen i ozbiljnost namjene, srednjovjekovna bosanska ćiri­lica je upravo na stećcima raz­vila najuočljivije svoje likovne i grafijske osobenosti. No, naj­veća snaga i važnost ovih epigrafa leži u njihovom poetsko-filozofskom naboju i karakte­ru. Probijajući klišeje konven­cionalnih nadgrobnih formula, iz tih škrtih natpisa često izbije blistava varnica zgusnute sentence, uzbudljiv lirski fragment ili neočekivana dramska poanta“. (ibidem, str. 58/9/60)

Tako piše i misli Ivan Lovrenović. Želimo mu da i na­dalje tako piše i misli.

 

Komentari nisu dozvoljeni.