Davor Beganović, Lovrenović, za pamćenje

Ivan Lovrenović, Nestali u stoljeću. Fraktura, Synopsis. Zagreb, Sarajevo 2013.

Ivan je Lovrenović 1994. objavio jednu od najsjetnijih knjiga u suvremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti. Riječ je o hibridnome „romanu“ Liber memorabilium povijest čijega je nastanka sažeto prikazana u bilješci na kraju. Govoreći o načinu na koji su tekstovi u njemu nanizani Lovrenović ističe jednu osobinu koja ih čini koherentnim tkivom: „Svi su oni, dakle, iskopine i krhotine, lapidarij jedne osobne književne arheologije. (Uzbuđenja i potonuća, što ih je donosio taj posao [njihova skupljanja – D.B.] po Sveučilišnoj i drugim zagrebačkim knjižnicama – posebna su priča… / Različitih diskursa (proza, dnevnik, esej, novinski tekst…) a tisućom unutrašnjih veza vezani, ovi tekstovi (ne i desetine drugih, odbačenih) gotovo su se sami od sebe sklopili u liber memorabilium.“ Metaforika kojom se Lovrenović koristi kako bi rekonstruirao svoje pregnuće intenzivno je povezana s radom sjećanja koje se gotovo nevoljko pokorava svojemu krotitelju, onome organizatoru lapidarija, kustosu u arheološkome muzeju koji će, istovremeno, na sebe uzeti i ulogu geologa te će, poput kakva polihistora iz devetnaestoga stoljeća – nasljednika enciklopedista – rekonstruirati ono što nam je vrijeme otelo. No Lovrenović dobro zna da su polihistori izumrla vrsta. Naše je stoljeće okrutno prema njima, u svojoj sve užoj specijalizaciji. Tako će pretendirati na paradoksalno mjesto lokalnoga sveznalca koji će biti sposoban fokusirati široko znanje o svijetu na uvijek manje jedinice, a to će nakraju dovesti i do onog najužeg očišta – koje je usmjereno na autora sama, na povijesnu ličnost Ivana Lovrenovića uhvaćenoga u mrežu sjećanja. Središnje se pitanje ovdje mora postaviti u vezi s motivacijom. Zašto, naime, Lovrenović čini to što čini? Zašto po bibliotekama iskopava krhotine vlastitoga sjećanja koje će, opet, upotrijebiti kako bi rekonstruirao jedan relativno uzak segment svijeta života? Odgovor je jednostavan u svojoj tragičnosti. Arhivirano pamćenje Ivana Lovrenovića uništeno je u bestijalnom činu ratnoga rušilaštva. Njegov privatni arhiv, skupa s predmetima koji su bili njegovim sastavnim dijelom razoren je u divljanju soldateske kojoj nije bilo stalo do njega, ili, što je još stravičnije, kojoj je do njega upravo i bilo stalo, te ge je stoga i uzela u vizir svojega zla. Nije li u tome činu u malome ponovljeno ono čime se pokušalo, uništenjem Vijećnice, uništiti sjećanje i pamćenje čitave jedne zemlje? Tada je i Lovrenovićeva odluka da rekonstruira bar dio onoga što je materijalno izgubljeno može protumačiti kao maksimalni napor da se očuva ono što je, prema vječnosti, infinitezimalno malo ali što je nužno kako bi ta vječnost uopće i mogla funkcionirati.

Dvadeset je godina prošlo od Liber memorabilium, nastalo je novo vrijeme, napisane su nove knjige, no Ivana Lovrenovića egzistencijalni gubitak nije ostavio na miru. I u jednom činu na koji nas je već navikao, on se odlučuje na pre-pisivanje, ponovno is-pisivanje ali i do-pisivanje onoga što je već jednom na-pisano. Učinjeno je to i u Unutarnjoj zemlji, toj „kratkoj kulturnoj povijesti Bosne i Hercegovine“, čije smo mijene mogli pratiti od kasnih osamdesetih, kada se pojavila mala sveska indikativnoga naslova Labirint i pamćenje (1989) sve do, bar mi tako kaže pretraga po katalozima njemačkih knjižnica, 2010. i objavljivanja „četvrtog, proširenog izdanja“. Sada se (2013) čitateljstvu nude Nestali u stoljeću, knjiga kojom se suplementira Liber memorabilium, ali u kojoj mu se, istovremeno, mijenja – i to radikalno – ime. Stoga je i legitimno pokušati pronaći razlog tih promjena, tog proširivanja i bujanja, iznuđenoga meandriranja kojim se nešto što je već učinjeno postojećim dovodi u pitanje, ali istovremeno i razmisliti o svrsishodnosti tog samosvjesnog autorskog čina. I: kad je već riječ o djelu koje pretendira na znanstvenost, a Unutarnja zemlja svoje pretenzije konzekventno realizira, takav je postupak i razumljiv. Jer: povijest može ponekad učiniti obsoletnim (možda čak i netočnim) ono što je u određenome trenutku njezinu autoru izgledalo neprikosnoveno – stoga su suplementiranja i razumljiva. Književno pak djelo, a Liber memorabilium se poslije kratkoga kolebanja takvim i pokazao, teži konzistenciji i nepromjenjivosti. Kada bi bilo drukčije, pokolebati bi ga mogao svatko. Nije li, onda, do-pisivanje prethodne knjige čin rizika koji u realizaciji jedva može pronaći opravdanje? Tvrdim: Nije! A razloge ću toj tvrdnji pokušati pružiti u tekstu koji slijedi.

Motivacija koju nudi autor plauzibilna je s empirijskoga stajališta. Nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini iz pepela spaljenih grbavičkih rukopisa i knjiga izronio je jedan karton u kojemu se pronašlo ponešto od onoga što je izgubljeno. On će, paralelizirajući arheologiju zagrebačkih knjižnica iz kojih su iskapani članci skriveni po novinama i časopisima, poslužiti kao ishodište Nestalih u stoljeću. U njemu se nalazi spisateljev dnevnik koji će tvoriti središte, i geometrijsko, novoga djela. Taj dio, pod naslovom, Tko si ti, proteže se na nešto više od 100 strana a zbiva se na dvije razine koje simetrično zrcale jedna drugu. S jedne se strane nalazi pitanje identiteta a s druge pitanje autopoetike. Dok se identitarno mjesto takorekuć parafrazira u naslovu, autopoetičko se razotkriva tek nakon traganja po dnevničkim zapisima. Kao da je i samome autoru ostalo prikriveno, kao da ga je sam autor skrio, od sebe i od drugih, ono se pojavljuje nakon razgrtanja raznih slojeva koje bi se moglo označiti memoarskima, intimnima, esejističkima, meditativnima, čak i glazbenima… Bilježeći reminiscencije na svoje lektire Lovrenović bilježi srodstva po izboru. Iz njih, opet, proizlazi nit vodilja onoga što književnost, točnije književna djelatnost, jest. Autopoetički se iskaz, prelomljen u recipiranju tuđega koje će se transsupstancijalizirati u vlastito, tada konstruira kao prvenstveno etički. Najupečatljiviji je dokaz tomu opetovano (i učestalo) pojavljivanje Camusa. Put od prerano preminuloga francuskog spisatelja neminovno vodi ka etici. Osobito je pri tome indikativno što se u Lovrenovićevim dnevničkim zapisima kao središnji pojavljuje Camusev roman koji na gotovo idealan način spaja etiku s odgovornošću. Riječ je o Padu. Upravo preko njegovoga zrakastoga utjecaja na autorsku svijest, preko aluzivnog spektra koji rastvara u njegovoj jezgri alegorijski prikrivena pripovijest o epohalnom i tekstonskom sudaru dobra i zla, koji je obilježio prošlo stoljeće, otjelotvoruje se etička poetika (budući da bar zasada ne bih htio Lovrenovića odveć približavati drugom velikanu južnoslavenskih književnosti, suzdržat ću se od formule po-etika) kao dominanta cjelokupnoga pripovjednog teksta koji se, ukoričen te time i objedinjen, pred nama pojavljuje pod imenom Nestali u stoljeću. Druga je osobina Camuseve etike koju Lovrenović ustrajno slijedi odbacivanje angažmana.

Dakle, jedinstvo. Već je Liber memorabilium bio hibridni pripovjedni tekst. Sačinjen od raznih diskurza, koherenciju mu je pridavala tematika sjećanja i pamćenja – širila se njime poput paukove mreže, u koncentričnim krugovima, od sredine prema rubovima, sjedinjujući teško usporedivo: gotovo izgubljeni usmeni govor katoličke Bosne s elegantnim rukopisom briljantnoga esejiste i samouvjerenoga pretvarača povijesti u fikciju. Nestali u stoljeću još je intenzivnije usmjeren ka hibridnosti, kao poetičkome načelu. No budući da obim te knjige gotovo trostruko nadmašuje prethodnu, veze bi između pojedinih dijelova po zakonima kvantitativne logike trebale biti još labavije, ili nestabilnije a kohezivni faktor koji bi ih trebao ojačati trebao bi posjedovati i dodatnu dimenziju, koja bi amplificirala djelovanje memorije. Upravo je tu riječ o etici. Komplementarno djelovanje, takorekuć nadopunjavanje, ta dva faktora pridaje Nestalima u stoljeću odlučujuću kvalitetu: knjiga je sposobna voditi svoje čitateljstvo od pojedinačnoga ka općemu, od povijesnoga ka fiktivnome (pri čemu ni obrnuti pravci kretanja nisu isključeni, naprotiv) a da ga pri tome zahtijevnome poslu nijednog trenutka ne zamara namećući mu jednosmjerne ideje ili, nedajbože, ideologije.

Etika i njezina poetika zadaju okvir knjizi koja želi prikazati identitet svojega autora. Stoga su i zasnovane na intimnosti. No budući da je diskrecija Ivana Lovrenovića nužan faktor kočenja pomodnoga autobiografskoga razobličujućeg razgolićavanja, tako se identitet pruža u raspršenome obliku. Metafora zrcala, kojom sam započeo prikaz, tako se pokazuje nedostatnom. Zrcalo je, naime, tu razbijeno. Na osnovu čega dolazim do takvoga zaključka? Prije svega, potraga za identitetom u pripovjednome tekstu najefikasnija je kada se sprovede na razini potrage za pripovjedačem. Ta je prokušana naratološka metoda pouzdani lakmus-test u svakoj prilici, a osobito u onoj koja tekst pozicionira na rubu autobiografskoga. Pokaže li se on kao čvrsta konstrukcija, tada ćemo zasigurno moći progovoriti o njegovom nedjeljivome identitetu. Može li se takvo što pronaći u Nestalima u stoljeću? Odgovor je nedvosmisleno ne. Pripovjedač se pojavljuje u nekoliko obličja. U intimnome dijelu teksta odvaja ga se od potencijalnog autobiografskog Ja tako što ga se pušta pripovjedati u kompleksnoj (često i nezahvalnoj) Ti-formi. Osim toga Ti povremeno se pojavljuje i Ja koje distancu sa subjektom autobiografskoga pripovijedanja svodi na najmanju mjeru. Tek što se Ti stabilizira zamjenjuje ga pripovjedni glas koji o subjektu pripovijedanja govori u trećemu licu, pod imenom Jablanović, da bi se u dijelovima romana koji prelaze u pripovijedanje o događajima koji su se zbili u daljoj i dalekoj prošlosti, kojima, dakle, Ivan Lovrenović nije mogao nazočiti, dolazi do udaljavanja perspektive i pripovjedač postaje kroničar ili ga se, pak, naziva „onim koji bilježi“. Već ovaj kratki pregled svjedoči s kakvim se kompleksnim tekstom ovdje valja suočiti. No to nije sve.

Osim formalnih i etičkih, Nestali u stoljeću stavljaju interpretatora pred izazove koji se odnose na odnos fakcije i fikcije. Način na koji se ova dva elementa isprepliću u romanu nadmašuje postupak s kojim nas je Ivan Lovrenović upoznao u Liber memorabilium. Središte tog koncentričnog kruga čini povijest bosanskih franjevaca, sadržana u dijelu knjige pod naslovom Bosna Argentina. Kod Lovrenovića je ona ispripovijedana na više razina, no nijednog trenutka ne otklizava u jednu od mogućnih – idealizaciju. Na jednoj se nalazi rekonstrukcija njihove povijesti. Kao što je to učinio u romanu o vjerojatno najznamenitijem redovniku devetnaestoga stoljeća, Ivanu Frani Jukiću, autor i ovdje zahvaća u duboku prošlost. Kao što se može pretposaviti, što se dublje spušta u nju, to je veći gubitak povijesne izvjesnosti a intenzivniji rad njegove mašte. Opis posla na  tiskanju prvih knjiga bosančicom koji je fra Matija Divković obavljao u Veneciji sedamnaestoga stoljeća (to je poglavlje još jedan dio Liber memorabilium preuzet u Nestalima u stoljeću) primjer je povijesne proze koji u sebi nosi gotovo romantičarske odsjaje. Priča o ahdnami koju fra Anđeo Zvizdović dobiva od Mehmeda Osvajača već je na legendarnome nivou. Lovrenović odustaje od kronologije, ispisuje svoju povijest Bosne kroz povijest bosanskih franjevaca razbacujući događaje unatrag i unaprijed, ne prateći liniju koja bi pružila makar i iluziju kontinuiteta. Doista, takva i mora biti povijest jedne zemlje o kojoj njezin historiograf zna sve ali svoje znanje ne želi sistematizirati. On ga ostavlja kao rasut teret kojim će se moći poslužiti svaki putnik namjernik. Tek u takvoj spoznaji da se zna sve ali da je nebitno kako će to „sve“ biti raspoređeno otkriva se i najmoćniji zakon sistematizacije, one djelatnosti u kojoj će pobijediti kontingencija, u kojoj će nasumičnost pružiti najveće zamislivo zadovoljstvo kopanja i otkrivanja. Pogađate: ne spominjući joj ime govorim o enciklopediji. Ivan je Lovrenović enciklopedista Bosne koji to i zapravo ne želi biti. Upravo zato što želje nema, ta je enciklopedija jedinstvena u svojoj nepretencioznosti. A do nepretencioznosti se dolazi tako što se ne susteže u globalnost svojega (lokalnog) predmeta ugraditi vlastitu (intimnu) povijest. Tu je i tajna veličine Nestalih u stoljeću.

Kako bih se još više približio dubini tajne, nastavit ću svoj arheološki posao (arheologija kojom se razotkrivaju tajne arheologije – metaarheologija?) raz-slojavanja ovoga teksta – ovih tekstova. Naime, Ivan Lovrenović, objektivan kakav jest, ispisuje povijest zlih i povijest dobrih franjevaca. Ispisuje povijest onih koji su se približili anđeoskome statusu, poput spomenutog fra Anđela Zvizdovića, fra Josipa Markušića ili fra Ante Kneževića kojemu je posvećeno i najdulje poglavlje Bosne Argentine, Krvava knjiga. Ono je mikro roman, u najmanju ruku začetak romana, a Lovrenović tehnikom sažimanja uspijeva na pedeset stranica ispripovijedati „čitav život“. U primjeni te tehnike nije teško prepoznati postupak koji je do savršenstva razvio Danilo Kiš (evo, ipak sam morao stići do njega, uostalom u Nestalima u stoljeću pojavljuje se i osobno, makar u snu, stoga je i, na svoj način, Lovrenović ovjerovio moju upotrebu). No kišovski se moment pripovjednoga teksta ne završava tu. On je razvidan i u pripovijestima o fratrima koji su se pozicionirali na suprotnome polu od onog idealnoga, što ga otjelotvoruju gorespomenuti. Doista, postoje pripadnici reda koji su sudjelovali u ispisivanju „opće povijesti beščašća“. Lovrenović mora progovoriti i o njima. Takav je nesretni fra Ljudevit Lauš, a najznamenitiji je primjer izdaje franjevačkih ideala fra Tomislav Filipović – Miroslav Majstorović, sudionik gnusnih zločina nad pravoslavcima u okolici Banje Luke a potom jedan od zapovjednika logora Jasenovac. Neslavna povijest toga redovnika kontrakarirana je tragičnom pripoviješću o fra Dominiku L., junaku poglavlja Revolver, čizme, nož. Može se pretpostaviti da se iza inicijala krije prezime „Lovrenović“. Jedna je od indicija tomu i napomena samoga kroničara koji se za rekonstrukciju sudbine mladoga redovnika služi faktima preuzetim iz franjevačkog ljetopisa te veli: „Za upotpunjavanje istine o fra Dominikovoj sudbini oni (fakti – D.B.) su važni zato što o mladiću govore jezikom i tonom posve drukčijim od obiteljskih uspomena – skeptičnim i racionalnim, bez milosti i ublažavanja.“ (istakao D.B.) Kombiniranom upotrebom faktografija i fikcije pripovjedač/kroničar Nestalih u stoljeću plastično predočuje lik mladića koji se u uzburkanim vremenima nije umio snaći, koji je na njihov izazov, nakon početne euforije, reagirao povlačenjem u ludilo, da bi ga stoljeće sustiglo u trijumfalističkom činu bezobzirnoga pogubljenja što ga izvršava oficir pobjedničke vojske. Razlog je banalan, ali novi vladari koriste i one najbanalnije kako bi pokazali svoju novostečenu moć, kako bi realizirali kapital stečen žrtvovanjem za „stvar“. Dominik L. je, danas bi se reklo na novom jeziku sveopćega nemorala, kolateralna žrtva. Pripovjedač se suzdržava etičkoga suda, odbija zauzeti stav i prepušta čitateljstvu da samo donese odluku pred mučnom moralnom dilemom. Je li kratkotrajno pristajanje Dominika L. uz ustaštvo dovoljan razlog za tako okrutnu kaznu? Bosna Argentina tako pripovijeda priču koja jest povijesna ali je, u svojim dubljim razinama, kamijevska u najboljemu smislu te riječi. Lovrenović ne presuđuje i ne osuđuje; on nam ostavlja prostor da vidimo sami što nam je započeti s teretom jedne od najokrutnijih epoha što ju je doživjela Europa.

No valja mi se vratiti onom intimnom, najbolnijem sloju ovog romana. On je upisan u povijesti o nestanku oca, bratovljevoj smrti, ali i u priči o majčinoj melankoliji ispunjenoj nadom koja ne želi umrijeti. Iza identiteta prikrivenom imenom Ivan Jablanović nije teško prepoznati autorova/pripovjedačeva oca. Priča je dulja. Nije to samo povijest žalovanja za nesretno i nepravedno izgubljenim ocem. Ona se plete kao obiteljska kronika kojom se zahvaćaju svi mrakovi i užasi kojima nas je zatrpalo kratko dvadeseto stoljeće. I doista, povijest počinje s Didom, čovjekom koji je otvorio stoljeće. Lovrenović preuzima jedan njezin dio iz Liber memorabilium, Tako je govorio did, u kojemu vjerno (onoliko koliko je moguće) prenosi sada već pomalo izgubljenu bosansku ikavicu. Gnomski iskazi djeda čine predlošku za kroniku kojom će se rekonstruirati život u bosanskoj provinciji, od početka do sredine dvadesetog stoljeća. Ta kronika je svojevrsno slavljenje stanja mirovanja. Djed je u njoj predočen kao čovjek koji je znanje stekao odbijanjem kretanja. Sve što mu je nužno mogao je crpjeti iz uskoga kruga u kojemu je obitavao čitavoga života, a da mu ta uskoća nije zasmetala u izgradnji pozicije maksimalne etičnosti. Uz njega stoji i baba kao nositeljica istoga svjetonazora, percipiranog sa ženskog stajališta. Upravo se na pozadini ovako koncipiranog antagonizma pojavljuje otac, figura kojom dominira dilema. Donijeti pravu odluku, hamletovsko je to pitanje na koje se ne može pronaći zadovoljavajući odgovor. Pripovjedač Nestalih u stoljeću, i evo me u jezgru samoga pripovjednoga teksta, cijelo vrijeme njegova bilježenja, na razne načine i na raznim razinama, služeći se pričama drugih da bi bar na neki način plauzibilizirao svoju, postavlja samo jedno pitanje: Zašto je otac odlučio pridružiti se koloni poraženih, uputiti se na križni put s kojega se nikada neće vratiti? Upravo se na toj točki razdvajaju putanje dvojice velikih etičara jugoslavenskih književnosti. otac je Danila Kiša bio autentična žrtva, otac je Ivana Lovrenovića postao žrtvom onog momenta kada su poraženi uz koje se, makoliko nevoljko, svrstao. Dok kod Kiša postoji uspomena na oca, kod Lovrenovića je nema. Dvije godine nisu starosno doba u kojemu je pamćenje formirano. Dvogodišnji dječak ne samo da je nepouzdan svjedok, on je, zapravo, ne-svjedok.

Put bez povratka, a zna se to još od Liber memorabilia, jedino je čvrsto uporište pronašao u pismu što ga je otac uspio poslati negdje iz Banata a koje su dobre ruke proslijedile njegovoj kući. Opet je usporedba s Kišom neminovna. Njegov je najznačajniji roman Peščanik sav organiziran oko izgubljenog pa pronađenog (autentičnog) očevog pisma. Ono je motor uspomena, njihovo središte oko kojeg se razvijaju koncentrični krugovi romana. Razlika je između dvojice majstora sjećanja u osnovi poetička. Dok Kiš, u obiteljskoj trilogiji, ostaje vjeran kasnome modernizmu (u vezi s francuskim „novim romanom“), Lovrenović je odan poetici postmodernizma. Iz nje proistječu dvije središnje komponente romana: prva sadržajna – povijest – a druga formalna – fragmentarnost. Te dvije komponente koreliraju kako bi iz prividne nekoherentnosti stvorile raspršeni postmoderni tekst u kojemu načelo kontingencije na sebe preuzima ulogu stožera. Priča o ocu nalazi se u fokusu, ona je središnje mjesto romana. Istovremeno, njezina korespondencija s ostalim dijelovima, mjesta na kojima se dotiče s pripovijestima o fratrima, o njihovim sagrješenjima i epifanijama, s pripoviješću o djedi i onoj o majci, u svima se njima traže paralele s ocem, ponekad ih se pronalazi, drugi put ostaju nerealizirane ali uvijek potencijalne. Istovremeno se njima stvara prijelaz od općega ka pojedinačnom, od pojedinačnog ka općem da bi se, nakraju, preko priče o „nestalima u stoljeću“ ispripovijedala intimna povijest toga stoljeća, stoljeća koje je po svemu – stoljeće nestalih. Poglavlje posvećeno ocu, a ono nosi naslov ranije knjige, ono se, dakle, zove Liber memorabilium, melankolična je koda čitavoga romana. Nastalo je na osnovu „pronađenog rukopisa“ (još jedno postmodernističko poigravanje konvencijom romantičarske književnosti), ljetopisa fra Anđela, prezimenjaka Ivana Jablanovića. „Baštinik uspomena i vlasnik nedovršena sna (još jedna oznaka iza koje se krije pripovjedač) iz njega, iz „usmene kućne predaje“ i iz „živih slika“, koje su nužne zato što, kao što sam gore napomenuo, vlastito sjećanje ne postoji, mukotrpno gradi svoju posljednju priču, priču koja će pokopati sve priče, donijeti razrješenje zagonetke stoljeća. No on zna da je taj posljednji cilj iluzoran. Na putu do njega najvažnije su žive slike a one su fikcija, „razderane krpe pamćenja – neke iz svojih dubina isplutavaju same, vuku druge za sobom, neke se uloviti ne daju nikako, zna za njih samo po težini kojom pritiskuju dno pamćenja i po snovima čiji okus – samo on! – ostaje po čitav dan na nepcima.“ Svi ti pripovjedačevi „izvori i njegova baština“ ostaju lebdjeti na nesigurnoj vododjelnici fikcije i zbilje, na onome mjestu s kojega je otkliznuće tako lako a održavanje ravnoteže tako tegobno.

Čitateljstvu ne preostaje drugo nego da se stopi s ovom pričom, utone u njezine dubine, pronikne u meditativnu ljepotu njezine proze, ispisane rukopisom jednog od naših najvećih stilista, otkrije harmonije formalne elegancije i u sadržaju kondenzirane životne mudrosti koja nas poziva na razmišljanje pomiješano s dubokim emocijama, s empatijom koja tek omogućuje potpunu, iscrpnu ali ne i iscrpljenu, recepciju Nestalih u stoljeću. Razmišljanje, meditacija, empatija… Kao što nas Ivan Lovrenović poziva/izaziva na ponovno promišljanje odnosa fikcije i fakcije, na ulogu krhkoga pamćenja, individualnog i kolektivnog, prelomljenog kroz prizmu osobnih sjećanja, usmenih svjedočenja i nesigurnih vlastitih uspomena, tako na njegov poziv/izazov moramo odgovoriti gore spomenutom trijadom. Pođe li nam to za rukom bit ćemo pripremljeni za supstancijalnu razmjenu s knjigom koja je već sada, nekoliko mjeseci po objavljivanju, jedan od temeljaca bosansko-hercegovačke književnosti.

Komentari nisu dozvoljeni.