Davor Beganović, Misionar i kroničar

Ivan Lovrenović, Katakombe u Varcaru, Zagreb 2008.
Dani, Sarajevo 18. 7. 2008.

Svaka nova knjiga Ivana Lovrenovića istovremeno je i stara, utoliko što u njoj usko su-sjedništvo pronalaze tekstovi objavljeni ranije, drugdje, u drukčijem kontekstu. Jedni se pored drugih tu nižu zapisi, kritike, kronike, crtice iz povijesti, oštre prosudbe o političkim temama i pokušaji nuđenja rješenja za napuštanje ćorsokaka u kojemu se, dobrim dijelom i svojom krivicom, našlo društvo Bosne i Hercegovine na početku dvadeset i prvoga stoljeća. U tome su smislu knjige Ivana Lovrenovića napuštanje pravolinijskij, kontinuiranih smjernica i zabadanje u samu srž sinkretizma, žanrovske miksture, celebriranje moći slučaja, načela kontingencije u kojemu se čak i tematsko okupljanje pojedinih priloga nakraju doimlje samo minimalnim ustupkom autora samome sebi, ali prije svega čitatelju koji u vlastitoj uljuljkanosti odbija slijediti intelektualnu avanturu nasumičnoga spajanja divergentnoga, analitičkoga diferenciranja koje se u punoj snazi pojavljuje upravo prilikom preskakanja barijera paginiranih stranica i prepuštanju struji samovoljne lektire tekstova nanesenih i nataloženih u cjelinu djelovanjem svemoćne geologije (ili arheologije?).

Ni Katakombe u Varcaru ne čine odstup od te osebujne geološke poetike koja djelo Ivana Lovrenovića karakterizira u posljednjih petnaestak godina. Otuda i nije slučajnost što se i u naslovu te posljednje knjige metaforički prizivaju slojevi zemlje izbacani kako bi se stvorila osebujna sepulkralna struktura, karakteristična za tajnovita posljednja prebivališta kršćana antičkoga Rima, ali naslijeđena i preuzeta i u kasnijim razdobljima, osobito srednjovjekovne povijesti. Na tlu se Bosne i Hercegovine njihov najljepši primjerak može pronaći u Hrvojevu Jajcu. Ali Varcar? Jasno je da u tome gradu materijalnih katakombi nema. No o čemu je onda riječ? O metafori, naravno. «To što sam,» veli i sam autor, «vidio u Varcaru, to je u socijalnom smislu nekakva situacija katakombi i ranoga kršćanstva…» Što je Lovrenović vidio u Varcaru? Tko su «novi kršćani»? Riječ je o povratnicima u taj grad, ljudima koji se pokušavaju iznova naći u prostoru koji je iznenada, suspenzijom i subvertiranjem vremenske dimenzije, postao tuđina. Zadatak je obrnuti suspendiranje i subvertiranje, učiniti prezentnim svijet koji je osuđen na nestajanje i pokušati ga spasiti u majušnim kristalima patrotizma, ljubavi prema zavičaju, lokaliziranjem sjećanja, intenziviranjem pamćenja. Kao što se strašni gubitak pismenih dokumenata osobnoga pamćenja pokušava rekonstruirati u imaginarnome svijetu romana Liber memorabilium, tako se i razoreno pamćenja kolektiva očuvava u zbirkama eseja, kolumni, polemika, intervjua. Otuda heterogenost i jednoga i drugoga pothvata, otuda njihova žanrovska hibridnost koja, kao što sam već naglasio, poziva na čitanje na preskok, na kreiranje drukčijih povezivanja, na kontekstualnost koja se otima linearnome poslu rekonstruiranja jedne magisterijalne povijesti.

U ovome se heterogenom štivu nude na uvid raznolike čestice zamišljene kao jezgra alternativnoga shvaćanja protoka vremena. Arheološke iskopine bosansko-hercegovačke prošlosti pronalaze se u tekstovima koji se odnose na književnost (Andrić, Selimović, Šop, Gudelj, Jukić…), bosanske gradove ili hodočasnička mjesta (Jajce, Prusac, Banjaluka Podmilačje), povijesna zbivanja (pad Jajca, Bleiburg, pokolj srpskoga stanovništva Drakulića), ali se istovremeno kontrakariraju mementima usmjerenim na, čini se nepovratna, materijalna i duhovna razaranja učinjena tijekom posljednjega rata. U isto vrijeme Lovrenović se želi pozabaviti i nečim osobito virulentnim u suvremenoj Bosni i Hercegovini, naime pitanjem mentaliteta, a sa osobitim se zadovoljstvom obračunava sa lažnom slikom Sarajeva i, navodnim, autentičnim Sarajlijama. Kada piše o obstruznoj podjeli na raju i papane, teškoj artiljeriji usmjerenoj na Marka Vešovića u krajnje nemoralnome činu njegova dezavuiranja ili o samozvanome intelektualnom ocu bošnjačke nacije Muhamedu Filipoviću i njegovome komičnome negiranju autohtonosti bosanskih Hrvata i njihova prisustva na teritoriji Bosne – on uvijek progovara o fenomenu maloga velikog grada, nesposobnog da na iskren način prihvati one što dolaze «sa strane» i prizna ih svojim sastavnim, ponekad čak i najkreativnijim dijelom. U tome kontekstu valja promotriti i gornje opaske u vezi s lokalizmom, ili zaljubljenim pogledom na «svoje» kojega se, na ovaj ili onaj način, pokušavalo i pokušava negirati iz «centra». U Lovrenovićevu se slučaju, ne treba to ni spominjati, ne radi ni o kakvom kompleksu manje vrijednosti, on detektira stanje, opisuje ga i nudi, prikriveno, mogućnosti korekcije.

Sastavni su dio knjige i minuciozni prikazi političkih zbivanja u Bosni i Hercegovini, zastranjivanja u svim dijelovima politički ali i povijesno monstruozne dejtonske tvorevine i, uvijek iznova, traženje rješenja za obnavljenje suživota u svim segmentima društva, posao koji, čini se, danas obavljaju samo entuzijasti i nepopravljivi optimisti. U tim dvama kategorijama, oduševljenju Bosnom i nesamjerljivim blagom njezine prošlosti, i optimizmu u vezi s njezinim potencijalima i njezinom budućnošću, krije se nesalomljiva intelektualna snaga pregnuća Ivana Lovrenovića. Misionarski žar kojim se uvijek iznova prizivaju nepravedno zaboravljene vrijednosti i kroničarska strast bilježenja onoga što se zbiva od njega čine nešto poput kvintesencije sekularnoga bosanskoga franjevca, redovnika bez habita s ustrajnošću i strastvenim žarom Ivana Franje Jukića dvadesetoga i dvadeset i prvog stoljeća, čovjeka koji Bosnu i Hercegovinu upoznaje kao sakupljač, arhivar i pohranitelj, pri tome nikada ne padajući u zamku idealiziranja njezine povijesti, u grešku toliko tipičnu za dobronamjerne žrece apsolutne vrijednosti multikulturalnosti i interkulturalnosti. Ivan je Lovrenović prepametan a da bi se dao uljuljkati u takvu zamku. On dobro poznaje svoju zemlju i zna da se njezine vrijednosti ne mogu prihvatiti bez rezerve. Intuitivno i intelektualno izabrao je poziciju koju su njegovi valjani prethodnici znali prepoznati kao ispravnu i jedino moguću još prije nekoliko stoljeća – tihoga misionara i pažljivoga promatrača-kroničara. U skladu je s tim položajem i zadaća rasipanja tereta intelektualnoga promišljanja na dugome putu što ga svakodnevno prelazi i njegova ponovnoga prikupljanja kada se dosegnu međaši što tome putu postavljaju granice. Rasut pa opet skupljen teret – bosanska je to varijanta antičkoga Sizifa.

 

Komentari nisu dozvoljeni.