Davor Beganović, Sarajevska knjiga mrtvih

Miljenko Jergović, Rod, Fraktura, Zaprešić 2013.

Promatrati nastajanje jedne knjige, in statu nascendi, takorekuć, pratiti kako se pojedini njezini dijelovi samostalno pojavljuju, a bez mogućnosti da vidimo kakav će raspored poprimiti kada se nastajanje zamijeni trajnošću – bio je to izazov pred koji nas je tokom prošle godine stavio Miljenko Jergović.

Na njegovoj se internetskoj stranici moglo promatrati kako se pojedine kockice bacaju po zraku, ali nije postojao način kojim bi se moglo ustvrditi kakav će biti njihov raspored onoga trenutka kad iz cyber-prostora padnu na fiksirano mjesto pisanoga teksta.

Nije se znalo, čak, ni kakav će naslov ti dijelovi dobiti kada se vrate u okrilje tradicionalnoga medija. Moglo se pretpostaviti da je riječ o obiteljskoj kronici, no kockice na čijim se stranicama pripovijedala povijest pojedinih sarajevskih ulica dale su naslutiti da ćemo doznati ponešto i o intimnoj topografiji grada, dok su druge ukazivale na memoarske elemente, manje povezane s privatnom poviješću, a više s obitavanjem pripovjedačke instance u društvenim krugovima koji su na utjecali na kulturni, ali i politički, život Jugoslavije i onoga što je od nje ostalo nakon krvavoga pira devedesetih.

Radoznalost je valjalo suspregnuti i pričekati da je Miljenko Jergović sam razriješi. Moram priznati da me je, makar se možda i neskromno bilježio dobrim poznavateljem njegova djela, i ovaj put uspio iznenaditi. Ne samo da je iznenađenje bilo 1003 stranice s kojima se valjlo boriti i izboriti (ne uznemiravajte se – knjiga se, kao i sve što Jergović napiše, čita lako, on je obdareni pripovjedač), već je i raspored kockica, a on me je kao kritičara doista i najviše zanimao, pružio dostatno iznenađenje koje svjedoči o nezasićenoj želji za inovativnošću što nam je podastire svaki novi tekst ovoga spisatelja.

Ranije sam izvještavao o tim inovacijama: o konzekventnoj primjeni bahtinovske polifoničnosti kojom se odlikovala ‘‘Volga, volga“, ili o otvaranju prema fantastičnosti koje je dominiralo u ‘‘Psima na jezeru“; ‘‘Mačka, čovjek, pas“ bila je, pak, etida u kojoj se formalna struktura dovela do savršenstva točno propisanom duljinom na koju je svaka kratka priča (baš tako, short story) bila ”osuđena”, a ‘‘Otac“ je otvorio prostor intimnosti i autoflagelaciji, najzahtjevnijem modusu autobiografije u kojemu se valja do krajnosti suspregnuti kako se ne bi otklizalo u nesvrsishodnu lamentaciju nad sobom i tegobnošću vlastite sudbine.

I svaki je put Jergović, svjesni autor, proširio prostore književnoga teksta, eksperimentirajući njime bez prelaženja u hermetičnost.

Promatrano u svjetlu gore rečenoga može se ustvrditi da je ‘‘Rod“, i neka to bude moja ishodišna teza, eksperiment kojim se dokidaju svi eksperimenti. Tu tvdnju baziram na spoznaji da je Jergović u ovoj knjizi spektralno ugradio sve navedene moduse pristupa pripovjednome tekstu obogaćujući ih nekolicinom dodatnih, o kojima će u ovome što slijedi biti i najviše riječi.

Prikaz, dakle, zasnivam na formalnome pristupu tekstu, da bih se onome što bi publiku vjerojatno više zanimalo – osvrtu na njegovu semantiku – približavao tek postrance i sa smanjenim interesom. To je svjesna odluka bazirana na volji da se izbjegne, bilo pozitivno bilo negativno, raspravljanje o provokativnosti Jergovićeve knjige i njezinu navodnome obračunavanju sa sredinama, kako s onom iz koje je potekao, tako i s onom u kojoj sada prebiva.

Držim da je ta priča, pripovijedana kako s pozitivnoga tako i negativnoga stajališta, neproduktivna i nepravedna prema ovoj, da prejudiciram, veličanstvenoj knjizi.

U njoj dolazi do, sa stajališta znanosti o književnosti neoprostive, greške kojom se autor izjednačuje s pripovjednom instancom. Makoliko Jergović u autobiografski obojenim dijelovima teksta smanjivao distancu između dvaju naratoloških kategorija, do njezina potpunog brisanja ne dolazi nijednog trenutka. Onaj tko ”svodi račune” sa Sarajevom nije Miljenko Jergović, već netko drugi, netko fiktivan kojega se, recimo, ne može juristički progoniti zbog njegovih napisanih riječi.

Ako ”stvarni” Miljenko Jergović čak i doista misli to što govori o određenim mjestima, ni ta se mjesta ne mogu smatrati manje fiktivnim od instance pripovjedača. Tko želi dokazati suprotno morao bi me uvjeriti da je ‘‘Rod“ dokumentarna knjiga. Bojim se da bi mu/joj taj posao bio zaludan. Mislim da sam jasno pokazao u kolikoj ću mjeri ovim prikazom iznevjeriti očekivanja one publike koja je možda i očekivala kakvo samozadovoljno prčkanje po tuđoj intimi i procjenu u kolikoj je mjeri ono što se otkriva autentično, u kolikoj je mjeri moralni sud koji se zna čuti sa stranica knjige točan, pravedan ili pak lažan i nepravedan.

Dakle, o čemu je riječ u ovoj voluminoznoj knjizi? Günther je Grass svoju autobiografiju metaforički nazvao ‘‘Beim Häuten der Zwiebel“ (Dok ljuštim luk). Doduše, ta je metafora i jedino što je istinski uspjelo u knjizi. Ipak, ona se pokazuje iznimno efikasnom želi li se približiti pripovjednoj strukturi ‘‘Roda“. Ono što čini njegovu temeljnu odrednicu jest slojevitost.

Ovdje treba paziti. Ne govorim o slojevitosti u smislu kompleksnosti, višeslojnosti, u smislu onog, dakle, iskaza koji se rado koristi kako bi se pokazalo da neki tekst uz površinski (koji je, navodno, uvijek banalan) posjeduje i dublje slojeve u kojima se krije njegovo istinsko značenje. Po toj mehanicističkoj paradigmi vrednovanja što se više značenjskim slojeva u njemu može pronaći, to je tekst i estetski uspjeliji.

Jergovićev je roman slojevit zato što se sastoji iz više slojeva koji se mogu ljuštiti, poput Grassova luka, ali koji postaju toliko tanki, cizelirani, da se približavanjem kraju sama procesa njihovo pažljivo skidanje pokazuje sve kompleksnijim, sve zahtjevnijim.

Ostat ću još trenutak pri metafori i reći da je onaj prvi, smeđi, sasušeni sloj, kojega se nekako najlakše (i najnepravednije) odbacuje uvodno poglavlje ”Tamo gdje žive drugi ljudi”, obilježeno žanrovskom odrednicom ”predavanje”. Taj termin je povezan sa znanošću, a pripovjedna ga instanca ovdje vješto koristi kako bi postulirala svoju superiornost (ovjerovljenu autoritetom) nad primateljima naracije ali i osobnu izmještenost iz struje događanja.

Upravo se na toj razini, na skidanju prvoga sloja, otkriva u kolikoj je mjeri autor distanciran od onoga o čemu pripovijeda. Distanca je osobito vrijedna, i stoga ju je tako teško i realizirati, zato što je predmet pisanja kvintesencija blizine, nedistance: vlastita obitelj. Umijeće je realizirati ju, način na koji se do realizacije dolazi jest fikcionaliziranje, grandiozno i neumoljivo stavljanje u pogon imaginacije.

Suština Jergovićeva fikcije nalazi se u paradoksalnoj maksimi ”ja sam tu ali nisam tu”. Narator se materijalizira, penetrantno se ugurava u zbivanja kojima ne može biti prisutan, kojima nije svjedok, već zbog vremenske udaljenosti koja ga odvaja od njih, dematerijalizira se, u pokretu antagonistički orijentiranome prema prvome, tako što veli: ”Tu sam ali ne mogu intervenirati, samo naknadno bilježiti”. Izmišljanje se kondenzira u vremeplovu u kojemu se nalazi nevidljivi putnik koji stoji pred likovima o kojima izvještava ali ga oni ne mogu vidjeti. On je, da parafraziram drugog bosanskog pripovjedača, ”inkapsuliran”.

Kakve mu prednosti pruža ta pozicija? Prije svega – neutralnost. Kolikogod se činilo da su njegove reakcije afektivne, taj se naboj razrješuje relativno jednostavno u pripovjednom tonu koji svjedoči o ravnodušnosti naratora prema onome o čemu izvješćuje. Prosudbe su mu oštre, pokatkad doista kirurške, ali one takve mogu biti jer je prema ispripovijedanome izgradio distancu svojstvenu onome koji zna više, zna bolje, distancu koja mu omogućuje aroganciju koju, doduše rijetko, zna upotrijebiti ali ne i zloupotrijebiti.

”Predavanje” se, prema tome, koristi kako bi se cijeloj toj ekstremnoj pripovjednoj kompleksnosti pružio motivacijski okvir. U njemu se, minuciozno i sažeto, pruža jezgro onoga što će se odvijati na narednih tisuću stranica.

Tri su u njemu momenta koja pitanja etike i etičnosti stavljaju u središte pažnje. Iz njih će se zrakasto širiti, a povremeno i granati, sve bezbrojne priče koje u romanu započinju, ali se u njemu vrlo rijetko završavaju. Nositelj je prvoga gotovo mitska ličnost otate Karla, čovjeka koji je Srbe spasavao od ustaša, u teškim ratnim ilidžanskim godinama, a koji su mu tu dobrotu vratili tako što su ga obranili od partizana koji su ga, nakon pobjede a zbog njegova njemačkoga porijekla, htjeli deportirati u logor.

Drugi je oslonjen na prikrivenoga junaka (negativnog, možda) knjige, starijeg ujaka Mladena koji, u tragičnome spletu okolnosti, biva mobiliziran u njemačku vojsku u kojoj, u sukobu s partizanima, i gine.

Treći je povezan s najnovijim ratom u Jugoslaviji, s pripovjedačem i njegovim odlaskom iz Sarajeva, a završava se opisom njegova ”prijema” u Hrvatskoj, u zemlji koja odbija biti njegova domovina, ali i koju on odbija prihvatiti kao domovinu, opredjeljujući se za status egzilanta i poziciju unutarnjeg egzila, donekle usporedivu s disidentskom u zemljama s onu stranu željezne zavjese – i prije njezina uklanjanja.

Tri pripovijesti, ispripovijedane u mikro-modusu, gradbena su osnova svega onoga što će doći kasnije. Ona o otati Karlu stub je kronike obitelji Stubler, priča o ujaku usijeca se kao nož u obitelj Rejc, pokazujući u kolikoj je mjeri njezin raspad, makar se de facto nikad i ne zbio u definitivnoj formi, bio sveprisutan u pripovjedačevu odrastanju, u svojemu procesualnom karakteru. Sam pripovjedač, opet, naraciju o svojemu unutarnjem egzilu povezuje s pričom o umiranju majke koja će, zapravo, tvoriti epicentar ‘‘Roda“.

Svakome tko poznaje Jergovićev opus postat će jasno da su u mojim trima mikro-pripovijestima upisani dijalozi s ranijim autorovim knjigama. Otata Karlo Stubler pokretač je onoga što smo mogli upoznati u ‘‘Gloriji in excelsis“, druga se priča doimlje (bolnim) suplementom vedro-melankolične ‘‘Mame Leone“, suplementom kojim se, ako ne dokida ono bar dovodi u pitanje, upravo njezina vedrina. Treća, pak, predstavlja tmurni, meditativniji i reflektiraniji, nastavak ‘‘Oca“.

U takvoj se konstelaciji generira dvostruka koherencija; s jedne strane teksta i njegova vlastitoga unutarnjeg svijeta, a s druge teksta i onoga što mu je, u odnosu na ‘‘Rod“ - vantekstualno ali književno, prethodilo. Tek tako brižljivo konstruirana pripovjedna struktura daje podlogu na kojoj se njezini hibridni, fragmentarni, kontingentni dijelovi uobličuju u cjelinu koja publici nalaže nužnost jedinstvene recepcije. Na taj se način ‘‘Rod“ doista i strukturira kao ”obiteljska kronika”.

Prije nego što kažem nešto i o njoj kratko ću se osvrnuti na dva autora s kojima Jergović uspostavlja dijaloške veze. Prva je, zbog teškog bremena smrti, jednosmjerna; druga je, i u gramatičkom i u svakom drugom smislu, imperfektivna. Budući da je Jergović i više negoli nesklon poetici (i autopoetici), budući da njegov postmodernizam rezolutno odbija jedno od najčešćih sredstava postmodernizma – metatekstualnost – poetičke/poetološke je momente njegovih tekstova nužno ekstrahirati iz nečega što bih, u nedostatku boljeg termina, označio intertekstualnom imanencijom.

Dva su autora čiji tekstovi tvore Jergovićevu intertekstualnu matricu Danilo Kiš i Ivan Lovrenović. Kiš se javlja diskretnije, preko aluzivnog spektra u kojemu determinirajuću ulogu igra motiv željeznice i željezničara, dok je Lovrenovićevo prisustvo izravnije; izravnost se osobito pokazuje ako se, što se zbilo vašem kritičaru, ‘‘Rod“ čita u sukcesiji s ‘‘Nestalima u stoljeću“.

Kišova se autobiografska integracija očeve figure u središte ”porodične trilogije” povezuje s njegovim zaposlenjem na željeznici, ali i s izradom Reda vožnje, teksta koji sjedinjuje kabalu i enciklopediju, nedovršene i nedovršive knjige kojom bi se, možda, trebale završiti sve knjige. Figure u ‘‘Rodu“ koje će prizvati asocijacije na Eduarda Sama jesu otata Karlo Stubler, željezničar koji ostaje bez posla zato što se pridružuje radničkom štrajku u Dubrovniku i, prije svega, Franjo Rejc, pripovjedačev djed i melankolični zarobljenik obiteljske tragedije.

Željezničar koji dugotrajno premještanje po kolodvorima bosanske provincije završava konačnim namještenjem u Sarajevu tek je posljednji u nizu onih čiji je život vezan uz vlakove i koji grade jednu od stožernih momenata ‘‘Roda“. No uz Sama ga veže i njegova uloga svojevrsnog rezervnog oca, surogata biološkoga, o čijemu smo izostajanju mogli ponešto doznati u romanu ‘‘Otac“.

Franjo Rejc je figura pripovjedačeve intime, utočište od ekscesivne afektivnosti kojom ga okružuju majka i baka. Karlo Stubler je čovjek koji ono što mu se zbiva i ono što prati bilježi u Kalendar svakodnevnih događaja, prihoda, troškova i meteoroloških prilika, svesku koji je svojevrsni pendant ‘‘Kondukteru“Eduarda Sama, kabalističkoj knjizi koja je u svojoj enciklopedijskoj strukturi zrcalila ‘‘Baštu, pepeo“ i anticipirala ‘‘Enciklopediju mrtvih“. U jednom će se poglavlju knjige Jergovićev pripovjedač pomalo braniti od ove veze, smatrajući da vezanost uz željeznicu nije dovoljna za njezinu stabilnost, ali će istovremeno i ”priznati” da postoji nešto, pripadnost Kakaniji, što će povezati Stublere i Rejce sa Samom.

Gdje je, u odnosu na Kiša, mjesto u ‘‘Rodu“ predviđeno Ivanu Lovrenoviću? Ako je Kiš ”daleki predak” koji u romanu egzistira intertekstualno, onda je Lovrenović stariji suvremenik, nekadašnji mentor a sadašnji ravnopravni sugovornik.

U tome je smislu ‘‘Rod“ knjiga koja, s Jergovićeve pripovjedačke pozicije, varira i suplementira teme koje su obilježile ‘‘Nestale u stoljeću“. Dva su pripovjedača, međutim, antipodi, što se tiče temperamenta i mentaliteta, tako da je ono što ih povezuje difuzni osjećaj pripadnosti nečemu čemu se ne pripada, nečemu što je izvana nametnuto, što čovjek ne može birati, već samo prihvatiti ili odbaciti. To je nešto, naravno, Bosna koju Jergovićev pripovjedač, evo i kontrasta, doživljava, a i o njoj pripovijeda, puno šire nego Lovrenovićev.

Prvi je ravnodušan, povremeno i netrpeljiv, drugi voli, zaboravljajući sve nepravde koje su mu nanesene i destilirajući ono što je, za njega, lijepo. Za prvoga Bosna egzistira kao jedno u nizu prolaznih mjesta na koje su naplavine vremena dovele njegovu obitelj. Gubitak je, prema tome, nesupstancijalan. Za drugoga je gubitak Varcara, ali i onoga što on metonimijski, pars pro toto, predstavlja, trajni izvor melankolije, onog frojdovskog afekta koji je postao temeljna odrednica postmodernizma.

Mimo ovih razloga pojavljuju se sličnosti, od kojih je jedna toliko dominantna da je sposobna (gotovo) ukinuti diferenciju. Riječ je o ulozi sjećanja i pamćenja u konstrukciji tih dvaju romana. I u jednom i u drugom slučaju strukture romana počivaju na rekonstrukciji prošlih zbivanja koja je bazirana na dvjema centralnim tehnikama: s jedne strane sjećanje, kao moment individualnog, vrlo često nesistematičnog i kaotičnog, lako povezivo s oralnim, a s druge pamćenje, zasnovano na sustavnom radu na očuvanju prošlih zbivanja, njihovu brižljivome arhiviranju, dokumentarističkom obrađivanju i sortiranju – te prema tome i na istaknutijoj komponenti kolektivnoga.

Budući da su i ‘‘Rod“ i ‘‘Nestali u stoljeću“ djela i rezultati fikcije, nije nužno da se pisani dokumenti koji su sadržani u njima pokažu autentičnim: oni mogu biti i izmišljeni, njihova se funkcija/funkcionalnost unutar pripovjednoga teksta ne mijenja. Dakle: ne tiče nas se je li Karlo Stubler doista vodio svoj kalendar. Ono što je važno jest da je Kalendar smisleno inkorporiran u onu cjelinu koja se zove ‘‘Rod“. Tada se i pitanje o njegovoj istinitosti, koje bi bilo relevantno za kakav historiografski tekst, pokazuje obsoletnim.

U sljedećem bih koraku trebao i početi raditi ono što se od mene, zapravo, i očekuje: pisati prikaz. Pa dobro, ako je tomu tako, makar bi mi bilo puno draže govoriti na razini koja se ne bi ticala posredovanja informacija, o onome što me fascinira u formalnoj realizaciji teksta.

Ipak, i iz onoga što je dosada rečeno mogu se donijeti zaključci, makar i krnji, o čemu se u romanu radi, jer on doista, makar u to na osnovu dosada rečenog bilo i teško povjerovati, i ima radnju, pa će mi time i posao biti unekoliko olakšan. Nakon uvodnog dijela, kojega Jergović, sjetit ćemo se, označuje kao ”predavanje” slijedi drugi koji isto tako ima naslov i podnaslov: Stubleri. Jedan porodični roman. Roman, dakle, unutar romana. U njemu se pripovijeda kronika jedne obitelji, od patrijarha – otate Karla – pa do Olge, pripovjedačeve bake, osobe čijom se smrću de facto završava povijest obitelji Stubler, ili bar onaj njezin dio koji će pripovjedač nazvati romanom.

Treći dio Rudari, kovači, pijanci i njihove žene najkraći je, a podnaslov Kvarteti izvješćuje o glazbenom kvalitetu koji mu se pridaje. U njemu središnje mjesto zauzima druga grana pripovjedačeve obitelji, ona koja je Bosnu obilježila (i koju je Bosna obilježila) rudarskim i kovačkim zanatom. Dominantni toponimi više nisu male željezničke postaje (koje određuju život Stublera), već Kreševo, Kakanj… Srednja Bosna stječe životnost i živopisnost na kakvu smo navikli u zbirci pripovjedaka Karivani.

Sljedeći je dio onaj koji će, vjerojatno, izazvati najviše sablazni. U njemu se tematizira majčino polagano umiranje. Ime mu je Mama Ionesco, a žanrovska odrednica, evo i malo novinarstva, reportaža. Glazbeni intermeco kojeg je indicirala povijest Karivana produžava se u modernističko kazalište apsurda. Ispripovijedano se kreće na granici tragedije, no ipak ne otklizava u nju, zahvaljujući proplamsajima humora – makabričnim ali povremeno i empatičnim.

Odnos pripovjedača prema majci je ambivalentan, njezina bolest neće prizvati žaljenje ili suosjećanje, negativna energija čekala je odveć dugo da se sada ne bi ispraznila. Ipak, nije riječ o osveti. Ona bi bila preplitka za etično u pripovjedaču. Njegova strategija je idealna za nekoga tko, poput Šeherezade iz ‘‘Tisuću i jedne noći“, pripovijedanje izjednačuje sa samom životnom aktivnošću. On će se takorekuć žrtvovati, povući se s položaja koji mu, po prirodnoj nužnosti, pripada i majci prepustiti ulogu pripovjedačice. Makar o njoj ponekad oštro sudio, krivio je za zanemarivanje čija je žrtva znao biti u djetinjstvu, on je – vlasnik pripovjednog teksta ali i sjećanja na doživljeno – obdaruje sposobnošću da pripovijeda i da pripovijedanjem produžuje život.

To je humani Šahrijar kojemu je stalo do života njegove suputnice. Stoga je i nagovara na priču, primorava je da se sjeća najsitnijih detalja, da rekonstruira povijest obitelji koja se, tek u njezinoj – nedovršenoj – priči konstruira kao identitarno traganje, geološko raskapanje slojeva kojim se traži ”suština” znajući da suštine nema, da je suština upravo u traženju nedosežne suštine, da će se bosanska priča jedne nebosanske obitelji skončati onog trenutka kada njezina posljednja, u Bosni živeća, članica nestane.

Inventarna knjiga, jedina, nema podnaslov. 150 stranica toga poglavlja inventarizirat će likove koji su prolazili kroz život Stublerovih i Rejcovih, dodirivali se s njima, ostavljajući, ili neostavljajući, tragove. No kolikogod ovo poglavlje izgledalo usmjereno na druge osobe, ono je, na paradoksalan način, najintimnije od svih u knjizi.

Upravo se u njemu zbiva depersonalizacija okoliša, ali i njegova personifikacija. Jergovićev pripovjedač, vodeći nas sigurnom rukom kroz mjesta koja su obilježila život njega i njegove obitelji u Sarajevu, ispisuje intimnu geografiju toga grada. Ulice su nositeljice živoga sjećanja a pripovjedač, virtualno se krećući njima, rekonstruira ono što je izgubljeno, za njega i za njegovu intimu.

Tamo gdje nije osoban, gdje se ponajviše udaljava od svoje unutarnjosti, postaje, zapravo, najosobniji – utoliko što se u najvećoj mogućoj mjeri definira i determinira prema gradu, što postaje ono što jest kada se stopi s njegovim ulicama, njegovoj topografijom, njegovim reljefom – u jednu riječ s njegovom poviješću i geografijom.

Postati jedno s nečim neživim i samim tim postati/ostati živ, to je cilj koji se konzekventno slijedi i realizira u ‘‘Rodu“, a osobito u njegovom dijelu koji postoji pod ekonomsko-trgovačkim, neutralnim imenomInventarna knjiga. Kritičaru nije lako izabrati favorizirani ”predmet” inventarisanja. Ako me se baš pita, reći ću da je to poglavlje ”Ulica porodice Foht, ili kraj umjetnosti”. Na primjeru se jedne ”ćelije društva” pokazuje lijeva tradicija Sarajeva, jeziva revnost s kojom se ustaška vlast u trenutku neposredno pred poraz obračunala s gradom koji joj se sistematski suprotstavio, pokazuje se groza antisemitizma i iz njega proizašloga holokausta ali i, dobro prikriveno i potisnuto, sudjelovanje muslimanskih bosanskih elita u najvećem zločinu koji je svijet doživio za svojega postojanja.

Nakraju, i zaborav koji je proistekao iz tog potiskivanja i koji neće nestati ni onda kada pravednici, suočeni sa svojom tragedijom, budu odbili preispitati vlastitu savjest. Pripovjedač će tu kompleksnu priču umotati u ”u ulicu[u] čudna oblika, zavojit[u], nepraviln[u]” koja će upravo svojom ”zavojitošću” i ”nepravilnošću” simbolizirati sve nepravde i ”krive Drine” povijesti i, osobito, zemlje opsjednute poviješću. Umotavši ulicu u veo vlastitih uspomena uspjet će simboliku prenijeti i na sljedeću razinu, onu na kojoj se individualno takorekuć neprimjetno ulijeva u kolektivno, pojedinačno u opće, u borbu u kojoj hegelovska dijalektika neće moći pronaći svoje spasonosno razrješenje.

Korak dalje i naći ćemo se pred najobimjim dijelom ‘‘Roda“, onim s naslovom Kalendar svakodnevnih događaja i podnaslovom fikcije. Neprevidivo je Jergovićevo poigravanje Borgesom, onom njegovom zbirkom pripovjedaka koju su Srbi preveli kao ‘‘Maštarije“, Hrvati kao ‘‘Izmišljaji“, a koja se u originalu zove, sasvim kako treba, ‘‘Ficciones“ (Fikcije).

Ranije sam izvještavao o prikrivenim (ali i jasnijim) afinitetima Jergovićeve proze prema fantastici (‘‘Freelander“ i ‘‘Psi na jezeru“ bit će dostatni kao primjer), ali u knjizi poput ‘‘Roda“ za nju, na prvi pogled, ne bi trebalo biti mjesta. No prvi pogled vrlo često vara. Kalendar pripovijeda o posljednjoj pripovjedačevoj posjeti Sarajevu. Majka je na samrti, morfij joj ublažava posljednje dane, komunikacija je postala nemogućna. Napomenuo sam da je u motivacijskom sklopu upravo njezino pripovijedanje o obitelji, ali o ostalim stvarima kojih se sjeća, centralni nositelj pripovjednoga teksta. Konzekventnim se razaranjem te mogućnosti verbalne razmjene zapravo i otvaraju prostori za ”fikcije”, štoviše one se guraju u samo središte naracije, pa čak i u svojemu najradikalnijem raskidu sa zbiljom – fantastikom.

Stanje pomućene svijesti, koje je kod majke inducirano djelovanjem medikamenata, kao da se projicira na samoga pripovjedača i njegovo opažanje okoliša koje postaje nesigurno i difuzno. Cijeli je Kalendarsomnambulno lutanje noćnim Sarajevom i pokušaj konzistentnoga pripovijedanja priče. Taj se pokušaj pokazuje neostvarivim. Pojačano afektivno stanje pripovjedača onemogućuje mu kontinuirano nizanje događaja. On ostaje zatvorenik svojega unutrašnjega stanja a rezultat je toga prekidanje tek započetih priča, ukazivanje na to da bi ih se moglo završiti kada bi se imalo volje, vremena, u krajnjoj liniji i potrebe.

Konstruirano u tom modusu, kojega bi se moglo označiti modusom iznevjerenih očekivanja, to se poglavlje uklapa u red postmodernih pripovjednih tekstova čiji je cilj ukidanje samoga pripovjednog teksta. Naravno, najpoznatiji je (i najradikalniji) primjer te strategije roman ‘‘Ako jedne noći zimski putnik“ Itala Calvina. Priče o obitelji granaju se i obuhvaćaju druge ljude, koji sa Stublerima i Rejcovima imaju tek minimalne dodirne točke.

Između priča o tim ljudima (Albert Berti Plaschka, don Emanuel Prpić, Ganimed Troyanovsky) usijecaju se, poput intermeca, izvještaji o noćnom pohodu kroz Sarajevo koji kao da proistječu iz jezgra njemačkog romantizma, kao da ih se crpjelo iz Bonaventurine Nachtwache, dok se rasprava o pčelarskom umijeću Franje Rejca doimlje kao intimna posveta Aleksandru Hemonu i njegovoj pripovijesti The Bees, Part 1 iz zbirke ‘‘Love and Obstacles“.

Knjiga se završava kodom Povijest, fotografije. Fotografija na njezinom početku reprezentira bračni krevet koji je pratio povijest obitelji od 1923. do majčine smrti 2012. Postelja koja je služila baki i djedu od početka zajedničkog života krug svojega postojanja završava onog trenutka kada se (na jednoj njezinoj polovici) okončava majčin život. Simbolički naboj koji se krije u letalnom ishodu koji se opetovano zbiva na dugotrajnome predmeta govori i o makabričnome karakteru cjelokupnoga obiteljskog albuma. Slaganje slika, s komentarima pripovjedača, pratit će, po prvi put, kronologiju.

Prva fotografija Olge i Franje Rejca, snimljena na dan vjenčanja, otvorit će personalni niz, a zatvorit će ga posljednja, snimljena u Drveniku, neposredno pred Franjinu smrt. Kao što je krevet stajao na početku, tako je i red da se album završi nečim neživim. To će biti aktualni snimak zgrade u kojoj je obitelj provela najveći dio sarajevskoga života.

Ne možemo procijeniti kolike su se promjene na njoj zbile, nemamo slikovnu informaciju te nam valja povjerovati pripovjedačevim riječima koji krug vraćanja u prošlost zatvara kupovinom Plavog radiona, ”jer to je jedini predmet u dućanu koji je izgledao kao u vrijeme dok smo tu stanovali”. Predmet kupljen u radnji posljednji put jest sredstvo za čišćenje. Čega? Otvoreno je to pitanje. Jedino je izvjesno da nije namijenjen pranju rublja. O ostalome, simboličkom i inom, moći će se još dugo raspravljati.

Dugi prikaz duge knjige Miljenka Jergovića priveden je tako kraju. Ono što nije završeno jest proces recepcije ‘‘Roda“ koji je tek započet i koji će trajati. Zasigurno znam da će o njemu biti rečeno svašta (već je i počelo, ne treba se brinuti), ali ono što će u vezi s tim romanom biti nemogućno jest šutnja. Spokoj koju je njezin pripovjedač nakraju podario glavnoj junakinji romana, svojoj majci Javorki Rejc, ‘‘Rodu“ neće, bar u bliskoj budućnosti ne, biti dopušten. I dobro je što je tako.

Komentari nisu dozvoljeni.