Deveti krug Paklenika

- Hoćeš li da te ja držim, ili ćeš na vez? – pita mlad specijalac nad jamom, dok čarobnjački premeće po rukama blistave karabine i čvorove na konopcima.

- Onako kako ti misliš da mi je sigurnije – kažem, i prepuštam se da me veže oko pasa svojim jakim zelenim užetom, koje je nedaleko od nas provučeno kroz klizač fiksiran za odeblje stablo žilavoga graba. Prije toga su nam dali bijeli plastični kombinezon i kirurške rukavice, a na glavu čvrstu speleološku kacigu, te sad tako upakovan spuštam stopu na prvu prečku čvrstih metalnih ljestava, koje u nekoliko povezanih članaka vode dolje, u hladni ambis na čijemu dnu se vidi svjetlo i prilike u bijelom kako nešto posluju. Ne mogu predvidjeti kako će mi reagirati utroba, i zbog toga sam nemiran, predbacujem si unaprijed eventualnu glupu preosjetljivost.

Da su karadžićevci 14. lipnja 1992. neke građane Višegrada, pedesetak Bošnjaka muslimana, doveli u šumu Paklenik, postrijeljali i pobacali u istoimenu jamu, službeno se saznalo tek prije petnaestak dana. Tada je federalna komisija, koja se bavi tim poslom, i koju vodi nezamjenljivi Amor Mašović, počela s istraživanjem jame. To jezivo mjesto odmah je posjetila i jedna skupina zapadnih ambasadora akreditiranih u Bosni i Hercegovini, a ostat će zapamćeno kako je tom prilikom američki ambasador Thomas Miller izgovorio ono što je jedinstveni Roy Gutman davno, iste godine kad se događalo, otkrio Zapadu i nazvao pravim imenom – genocid, ali što političari i diplomati sa Zapada nikad ne izgovaraju. “Ono što se ovdje dogodilo strašno je, i to je bez ikakve sumnje bio holokaust” – rekao je Miller.

Zapravo, za zločin u Pakleniku moglo se je znati, a neformalno se je i znalo, svih proteklih godina. To je bilo moguće zahvaljujući upravo mitski tipičnom slučaju: jedan svjedok je preživio!

Njegova je priča strašna, a svi njezini detalji, kao i identitet preživjeloga, možda će se znati tek nakon što on obavi sve svoje sudske obaveze.

Šuma Paklenik duboko je u pustom visinskom prostoru istočne Bosne (politički: Republike Srpske), u nepravilnom četverokutu između Sokoca, Rogatice, Višegrada i nešto sjevernijega Han Pijeska. Nimalo lako nije do nje doći. Valja nekoliko puta silaziti s jednog puta na drugi, svaki gori od gorega, a na kraju slijedi i nekoliko stotina metara prave šumske staze. Tu se ne može doći slučajno; onaj tko je 14. lipnja toga strašnog ljeta tamo spremio i vodio Višegrađane, precizno je znao kamo i zašto ih vodi. I morao se dobro pomučiti.

I u ovoj priči ponavlja se stari, uvijek jednako zagonetan i neobjašnjiv motiv, poznat otkako postoje dželati i žrtve. Njih, kojima je bila namijenjena jama, bilo je pedesetak, egzekutora su bila samo trojica-četvorica, a žrtve su svomu kraju išle poslušno i bez roptanja! Jedan jedini od svih poveo se za primordijalnim refleksom: pokušati pobjeći. Otrgnuo se, skočio u šumu, oni su zapucali, on je trčao kao sumanut, i – uspio. Lutao danima, i spasio se.

Tada nastupa drugi dio njegove nesreće, i taj tipičan do bola. Čovjek danima i mjesecima pokušava ispričati svoju priču, olakšati dušu, a zainteresiranima dati informaciju. Isprva ga samo ne slušaju, ali kasnije ga počinju izbjegavati, te na kraju čak pomalo i sumnjičiti. On se, potom, povlači od ljudi i zatvara kao školjka. To traje godinama. Kako se je konačno ponovo otvorio, i kako je došlo do toga da istraživanje Paklenika može početi po svim propisanim, veoma strogim procedurama, za sada ne može biti javno poznato.

Oko jame zatječemo tri mlada talijanska vojnika SFOR-a, i isto tako mladoga policajca Republike Srpske; njihov posao je da stalno osiguravaju “lice mjesta”. Osim ekipe iz magazina Dani, Mašović je poveo još i dvojicu reportera BBC-ja, te Nerminu – djevojku iz Sarajeva, za čijih se četrnaest rođaka iz Višegrada pretpostavlja da su zaglavili u jami, i koja je ovaj put uzalud pokušavala nešto prepoznati… Nermina je visoka i tiha, fragilna djevojka s naočalama, koja me jako podsjećala na moju kćerku. Dok živi svoj normalni građanski život kao asistent na Fakultetu političkih nauka, paralelno s njim ona u ime brojne žive rodbine i u svoje ime, gotovo zavjetno, traga za čvrstim informacijama o nestalima i izginulima. Kasnije, nakon što smo svi izašli iz jame, specijalac-speleolog reći će za nju potiho, s respektom: “Svaka čast! Viđao sam muškarce, koji se tresu k’oBanja Luka, a ona…” Toliko o fragilnosti.

Inspektor srpskoga MUP-a “po službenoj dužnosti” upozorava ljude iz Mašovićeve ekipe, da je po pričanju lokalnog stanovništva jama moguće dublja nego što se čini. U Drugom svjetskom ratu, po kapitulaciji Italije, neka je talijanska jedinica u jamu bacala oružje, vojničke predmete i uniforme, a seljaci su se poslije spuštali na konopcima, vadili puške i pravili “one štucove, podrezanike”… Ne znam tačno zašto, ali osjećam kako mu priča ima najmanje dva “dupla dna”.

Nad jamom je i Eva – Elvira Klonowska, antropolog iz Poljske, koja živi na Islandu, a već dvije godine radi ovaj posao za Federalnu komisiju – volonterski. Na svom vrlo funkcionalnom poljsko-bosansko-engleskom ona objašnjava Mašoviću što se uradilo za proteklih nekoliko dana. Najveći je problem ogromna količina materijala (kamenja, zemlje, drveta, životinjskih kostiju), koji su nakon strijeljanja izručili u jamu, da dokrajče eventualno preživjele i istovremeno sakriju svaki trag zločinu. Sad se taj materijal mora uzbaciti od polovice na desno, pa kad se ta polovica istraži, prebaciti ga na lijevo, da bi se istražila druga polovica. To je, pak, jako teško i rizično, jer je materijala strašno mnogo, na tone i tone, i nema se dovoljno prostora niti dovoljno snažne potporne konstrukcije, koja bi ga držala da se ne obrušava na radnike i na raščišćeni prostor.

U jamu se silazi kroz vertikalno usko grlo, koje se poslije dvadesetak metara naglo kružno proširuje na sve strane. Tako se dobija ogromni šuplji prostor, i – stravičan osjećaj: odavde se bez pomagala ne može izaći nikako. Sredinu toga prostora doista ispunjava ogromna masa nabacanoga materijala, tako da je pod jame sada viši za nekoliko metara od onoga na koji su nesretnici iz Višegrada padali. Većina njihovih skeleta i sad je još zatrpana, ali po okrajcima toga umjetnoga brda gospođa Klonowska i njezini radnici do dana našega dolaska već su bili pronašli šesnaest skeleta.

U početku sve je bezoblično, no vrlo brzo oko navikne razlikovati – na jednu stranu kamenje, obijeljene i krupne životinjske kosti, zemlja, a na drugu – ljudske lobanje i kosti, smeđe i nekako krhke i minijaturne. U velikoj mjeri sačuvani su i dijelovi odjeće. Istražiteljima su dragocjeni, jer su to, kažu, veoma važni elementi za kasniju pojedinačnu identifikaciju.

Jedno krilo jame je nešto veće i pravi poluspiralni zavijutak, koji se naglo penje uvis. Kad se uziđe uz tu strminu, u stijeni se otvara povelika niša s ravnim podom. Tu su već u prvom istraživanju pronašli svjedočanstvo najstrašnije zamislive sudbine. Pred nama na podu te niše leži potpuno očuvan skelet muškarca, još uvijek odjeven u svoju odjeću (jeftine sive radničke hlače, plava pepita košulja, bjeličastosivkasti pleteni pulover). Lobanja mu je odvojena i blago nagnuta na desnu stranu zbog neravnine u podu. Kosti ruku još jedna uz drugu, ali već malo razmaknute, a do njih na zemlji – spala žica kojom su bile povezane.

Sve to, i još stotinu različitih detalja, kao iz knjige čita nam Eva Klonowska, služeći se crvenim elektronskim indikatorom. A zatim pokazuje na pola koraka dublje u nišu: evo, to su kosti lisice, koja je nekako i sama upala u jamu i sklonila se ovamo zajedno s tim čovjekom. Vidite, jela mu je stopala i zato su ona malo dalje od njegovoga tijela. Dok i ona nije uginula…

Ništa nije moguće znati o strašnoj vječnosti užasa i bola, koju proživljuje ovaj čovjek prije blažene smrti. Moguće je samo tupo evidentirati elemente njegovoga položaja. Ranjen je (Eva nam svojim indikatorom pokazuje mjesta na kojima je nastrijeljen), sluša krike svojih poznanika i rođaka s kojima je čas prije padao u ovaj vlažni i mračni pakao, očajnički grebe lijevo i desno ne bi li napipao kakav izlaz, vjerojatno se boji bombi ili dodatnih rafala odozgor, i u tom krvavom čupanju nekako pronalazi ovu udubinu u stijeni. Zatim užasna spoznaja da je svuda okolo tvrda stijena, da nema nikakvoga daljeg puta ni izlaza, gusti vječni mrak, hladnoća (ovdje se, kažu, temperatura nikad ne digne iznad 8 Celzija), i još na sve to – šumska životinja oštrih zuba, i sama poludjela i podivljala od straha i gladi…

Tek kad izlazimo, kad se nađem ponovo na drvenoj platformi iznad jame gdje mi moj pouzdani specijalac odvezuje čvor od konopca i pita me “je li bilo teško”, iznenađujem se: nikakvu odbojnost ni gadljivost na nepcima ne nosim niti sam je osjetio, samo neki nejasni a sveprožimajući srh dragosti za te jadne rasturene i bezimene kosture, što čekaju da ih netko blizak i rod pomiluje rukom i zaplače nad njima…

Naknadni zapis

Kako išta mogu znati o patnji ovih ljudi? Što su osjećali dok ih je, sputane žicom, vodilo toga junskog dana prije osam godina sve dublje u šumu? Kakav užas im je morao skočiti u grlo, u moždane, kad su nad ovim jezivim grotlom shvatili što ih čeka? A tek – što se događa u njihovoj izludjeloj svijesti, dok im izrešetana i okrvavljena a još živa tijela padaju, jedno preko drugoga, u mračni, hladni bezdan, udarajući o nevidljive stijene, ne nazirući kraj tom nepojamnom, rastućem užasu?

Ne, o tome se ne smije ni pokušati govoriti. Svaki pokušaj takvoga posredovanja bio bi tašta i oskvrniteljska laž.

Lažljiva je – sad vidiš – i ona lijepa namjera plemenitih ljudi, izražena u “mističnoj” teoriji, koja tvrdi kako patnja nevinih stvorenja zadugo poslije njihove fizičke smrti ostaje poput nevidljive supstance ili energije, i da ju je na ovakvim stratištima moguće osjetiti, gotovo komunicirati s njihovim dušama…

Ništa od toga ne osjećaš dok silaziš niz dvadesetak metara solidnih metalnih ljestava, dodatno osiguran alpinističkim konopcem oko pasa, kojim i odozdol i odozgor upravljaju pouzdani specijalci. Ni potom, dok se pod baterijskim svjetlima Mašovićevih poslenika pentraš po klizavom podzemlju, razabirajući tužne ljudske ostatke u bezobličnoj masi kamenja, zemlje i starih životinjskih kostiju, čime su dželati naknadno pokušali zatrpati i sakriti tragove zločina. Daleki refleks, kojim se noga upravlja bojeći se da ne stane na ljudsku kost, mehanički ti doziva u sjećanju starinsku babinu izreku: “Svačiju kost pogazi, insansku prigazi!” Tek ovdje i tek sad biva ti njezina ikavska maksima posve jasna: to je zapravo nalog ljubavi i nježnosti, a ne neki pretpostavljeni moralizam.

Jer, doista, jedino o čemu s ovoga mjesta možeš svjedočiti kao o vlastitom istinitom i nepatvorenom osjećaju, to je potpuno zbunjujuća, i za tebe samog sasvim neočekivana – nježnost! Nježnost i neka tiha intimnost kojom ti pogled miluje zemne ostatke ovih nepoznatih bivših Višegrađana: smeđe male lobanje (kako su ljudske lobanje malene!), kosti krhke i tanke, i, nekako, elegantnih formi, dobro sačuvani dijelovi odjeće – jednostavne radničke hlače, plava ljetnja košulja, sivi pulover, platnene tene…

I još nešto: prije nego što se vratiš na svjetlo i vrelinu vanjskoga svijeta, osjećaš kako je zbog nečega silno važno da upiješ i upamtiš svaku pojedinost iz njihovoga strašnog podzemnog umirališta.

Ivan Lovrenović

 

Komentari nisu dozvoljeni.