Enver Kazaz, Hibridnost nefikcionalnih žanrova

Pogovor knjizi Ivana Lovrenovića Trpi li bog zulum, Sarajevo 2007.

I

I najnovija knjiga Ivana Lovrenovića Trpi li Bog zulum pokreće pitanje o odnosu ovdašnje književne znanosti prema tzv. nefi­kcionalnim književnim žanrovima, što je jedan od nazanimljivih književnoteorijskih i književnoznanstvenih problema našeg vreme­na. Nakon knjiga Ex tenebris, Poslije kraja i Duh iz sindžira[1], u kojima je ispisivao svoje nadahnute i inspirativne kronike prelom­nih trenutaka nedavne bosanskohercegovačke tragične ratne po­vijesti i depresivnog poraća, ovo djelo iznova svraća pažnju na obrat koji se dogodio u književnosti našeg doba. Reagirajući na ratnu zbilju, a bez teorijskog samoosvješćenja procesa svoje trans­formacije, ovdašnja književnost oslobodila se stega modemističke visokoestetizirane poetike, koja je privilegirala fikcionalne žanrove neprestano gurajući na marginu one nefikcionalne, kakvi su npr. putopisi, memoari, kronike, ljetopisi, feljtoni, različite vrste komentara i rasprava, reportaže, raznolike vrste eseja, dnevnici itd. Kulturotvorna reakcija na ratni povijesni užas pokazala je funkcionalnu premoć fakcijskih u odnosu na fikcionalne žanrove. I to ne samo stoga što se njima lakše oslikava ratna stvarnost i uspostavljaju kriteriji etičkog angažmana pisca u uslovima tragičnog loma društva nego i zbog toga što dokumentarna osnova nefikcionalnih žanrova čini razvidnim strašne razmjere tragičnog povijesnog iskustva, oštro se suprotstavljajući ideološkoj i političkoj ratnoj mašineriji koja je, zatirući sve oblike humanizma, svoju moć ostvarivala najstravičnijim oblicima nasilja čiji je vrhunac svakako genocid u Srebrenici.

Modernistička i romantičarska estetska utopijska fantazma, oslonjena na sistem metafizičkih, transpovijesnih, transkulturalnih i niz drugih esencijalistički utemeljenih metanaracija, izvodila je pisca i literaturu u neko projektivno literarno nebo, u imaginarni panteon lijepih duša, djela i autora koji pišu isključivo o vječnim, esencijalističkim temama kako bi bili svrstani u poredak estetskih vječnika. Ta se fantazma raspala pred naletom stravične povijesne zbilje, ne uspjevši se oprijeti višestruko funkcionaliziranoj ideološkoj literaturi koju u svom sjajnom eseju Vremena inkuba­cije Nikola Bertolino određuje kao književnost populističkog talasa.[2] Ova književnost obnovila je tzv. epski kulturalni kod, a na osnovi Ćosić-Araličinog modela historijskog romana s kolektiv­nim subjektom iskaza i monumentalistički koncipiranim herojem u svome postamentu, te ideološkom interpretacijom povijesti, postavila je kulturalni okvir nacionalističkoj ideologiji, te time i okvir svim ratnim zločinima na prostoru bivše Jugoslavije.

Paradoksalno, samo krvavo povijesno iskustvo, a ne teorija, ne književna kritika i ne znanost, pokazalo je na prostoru interliterame južnoslavenske zajednice da književnost i kultura u cjelini ne mogu više sebi prisvajati apriorne etičke afirmative, te da se modernistički koncept univerzalnog humanizma ne može ostvarivati eskapističkom umjetničkom gestom. Književnost populističkog talasa stavljena u funkciju kulturalnog, ideološkog i političkog okvira rata, samim tim i genocida, ukazala je na to da se modernistički zamišljen univerzalni humanizam mora redefinirati i postu­topijski kontekstualizirati. To je značilo novi oblik uspostavljanja postmoderne osjećajnosti na južnoslavenskom kulturnom prostoru, a proces kontekstualizacije književnosti započeo je upravo s nefik­cionalnim žanrovima.

Na Zapadu je afirmacija nefikcionalnih žanrova bila uslovljena prilagođavanjem književnosti logici tržišta, te postupcima de­elitizacije i dehermetizacije književnog diskursa, gdje se postmo­derna, oslonjena na različite oblike decentriranja književnih struk­tura,[3] zbiva kao relativizacija modernističkih utopija. Na južnosla­venskom kulturnom prostoru, pak, autorski interes za nefik­cionalne žanrove pojavljuje se u kontekstu smjene socijalističkih metanaracija onim nacionalističkim i pada utopijskih kulturnih kon­strukcija u krvavo povijesno iskustvo. Na Zapadu je, dakle, interes za nefikcionalne žanrove bio signal tzv. književnosti iscrpljenja. Na južnoslavenskom kulturnom prostoru, pak, on dolazi u trenutku smjene jednog obrasca totalitarnog uma, onog komunističkog, drugim, onim nacionalističkim, pri čemu je prvi svoje utopijske konstrukcije gradio na projekciji stalno odgodive budućnosti, a drugi na ideološkoj reinterpretaciji prošlosti razvijajući model tzv. retroutopijskih ideoloških fantazmi. Stoga su nefikcionalni žanrovi, zapravo, pokazatelji postutopijske pozicije u kojoj se našla književnost i njene sposobnosti da se postavi kao konkurent drugim diskursima, političkom, ideološkom, religijskom, etičkom itd., dokazujući pritom i snagu svog dekonstrukcijskog stava u odnosu na njihove utopijske konfiguracije.

U takvom kontekstu pisci se u Bosni i Hercegovini pojavljuju kao glavni kolumnisti u sedmičnim političkim magazinima, a neki od njih kao što je to slučaj s Ivanom Lovrenovićem, Miljenkom Jergovićem, Markom Vešovićem, Rankom Sladojevićem, Aleksandrom Hemonom, Miletom Stojićem, Andrejom Nikolaidisom, Alijom Isakovićem, Ozrenom Kebom, Semezdinom Mehmedinovićem itd. nastoje oblikovati javno mišljenje, postav­ljajući osnove za novu poetičku situaciju u književnosti. Dokumentarni književni subjekt koji obilježava tzv. ratnu literaturu u Bosni i Hercegovini svoj začetak ima upravo u nefikcionalnim žanrovima, kao što na drugoj strani postuliranje modela tzv. postu­topijske etike, resocijalizacija književnosti i njen etički angažman proizilazi upravo iz dokumentarističke osnove ovih žanrova. Otud oni tvore, kako to pokazuje poststrukturalistički teorijski horizont, prije svega kulturni materijalizam i novi historicizam, kontekstual­nu i kotekstualnu situaciju poetičkog obrata u bosanskohercego­vačkoj literaturi, ali i u ukupnoj interliterarnoj južnoslavenskoj zajednici.

Pažljivije promotrena ta nova literarna situacija na južnoslaven­skom kulturnom prostoru pokazala bi da nije samo bosanskoherce­govačka književnost premrežena nefikcionalnim žanrovima. Izazovu nefikcionalnosti nisu odoljele ni druge južnoslavenske li­terature, pa bi se naprijed pomenutim autorima mogli pridružiti i npr. Mirko Kovač, Filip David, Dubravka Ugrešić, Viktor Ivančić, Predrag Lucić, Boris Dežulović i čitav niz drugih autorica i autora.

Kada se ima u vidu takav kontekst pojavljivanja nefikcionalnih žanrova u književnosti, nužno je naznačiti i njihovu ulogu u prevla­davanju postmodernističkog relativizma u bosanskohercegovačkoj literaturi i uspostavljanja poetičkih modela kritičkog mimetizma i novog realizma. Postmodernizam koji se iza rata u bosanskoherce­govačkoj književnosti sveo na manirističko, gotovo klišeizirano ponavljanje narativnih postupaka i strategija, iscrpio je svoju pre­vratničku dimenziju u odnosu na modernističku esencijalnost. Pad literature iz postmodernističke igre i različitih oblika narativnih ludizama u stvarnost proizveli su upravo nefikcionalni žanrovi. Baš u njima se književnost izravno suočila s depresivnim stanjem bosanskog tranzicijskog prezenta i preovlađujućom kapita­lističkom ideologijom koja je u tom prezentu utemeljila strategiju prvobitne akumulacije kapitala, što je rezultiralo političkom, soci­jalnom, etičkom i čitavim nizom drugih oblika destrukcije društvene scene. Nakon što su u ratu svojom dokumentarističkom osnovom i etičkim angažmanom reagirali na stravične oblike zločina, genocida, urbicida, silovanja, progona stanovništva, dakle, na sve oblike ratnog zla, nefikcionalni žanrovi dali su u vremenu postratnog beznađa sliku socijalnog, ideološkog i političkog raslo­javanja bosanskohercegovačkog društva.

Na toj osnovi oni su otvorili i problem interdiskurzivnosti u književnosti, postavljajući sasvim nove obrasce njenog pozicioni­ranja u složenom rasteru društvenih diskursa. A to je značilo kako politizaciju književnog diskursa, isto tako i njegov ulazak u domen sociologije, politologije, filozofije, antropologije, historiografije i čitavog niza drugih društvenih disciplina.

No, kada se ispituje ovaj književni fenomen, ono što se nameće kao presudno važno jest redefinicija kulturne i povijesne memorije koju su odnosu na njene tradicionalne obrasce proizveli upravo nefikcionalni žanrovi. Kulturno i povijesno pamćenje na južnoslavenskom prostoru oblikovano je kroz epskocentričnu herojsku, monumentalističku paradigmu s nizom autosterotipova i negativnih heterosterotipskih konstrukcija Drugog i Drugosti. Taj Drugi se u ovakvom kulturnom i povijesnom pamćenju oblikuje, još do Marulićevog modela renesansne figure neprijatelja u Juditi, kao barbarin, konstruiran iz religijskog, kulturalnog, etičkog i niza drugih aspekata. Na toj osnovi se kulturalno i povijesno pamćenje uspostavilo na reakcionamoj ideološkoj fantazmi, čiji konačan rezultat jest kolektivno-autoritarni koncept nacionalnog i kulturnog identiteta. Svojim dokumentarizmom nefikcionalni žanrovi su redefinirali takvo kulturno i povijesno pamćenje, individualizirali ga i u konačnici konceptu velike povijesne naracije suprotstavili onu malu, individualnu priču utemeljenu bilo na historiografskim faktima, bilo na pojedinčevom iskustvu povijesti.

 

II

 

U Lovrenovićevoj knjizi Ex tenebris nalazi se zasnov upravo takvog hibridnog, interdiskurzivnog modela nefikcionalnih žanro­va koji se u svojoj hibridnosti kreću na skali od političkog eseja, preko novinske reportaže do analitički utemeljnog političkog ili kulturološkog komentara, dnevničkog i memoarskog zapisa, ili, pak, polemike i transformiranog obrasca putopisa koji u sebi sažima elemente historiografskih ili kulturoloških znanja u najširem smislu tih pojmova. Ako je Ex tenebris kao prva knjiga takve vrste u bosanskohercegovačkoj savremenoj književnosti, objavljena ratne 1994. godine u Zagrebu, postavila hibridne mode­lativne okvire nefikcionalnih žanrova, onda su naredne dvije Lovrenovićeve knjige kao zbirke nefikcionalnih žanrova, Duh iz sindžira i Poslije kraja, uz Historijsku čitanku I-II Miljenka Jergovića, Hemonwood Aleksandra Hemona, Sarajevo za početnike Ozrena Kebe, Antologiju zla Alije Isakovića, Školu stradanja Jakova Jurišića, Tko je upalio mrak Željka Ivankovića itd. rasredištile književnu instituciju i demarginalizirale nefik­cionalne žanrove.

Međutim, rodno mjesto nefikcionalnih žanrova jesu, zapravo, novinski mediji, pa bi se upravo zbog destabiliziranog odnosa novi­narskog i književnog diskursa u fakcijskim žanrovima u njihov kor­pus mogle ubrojati i neke kolumne Gojka Berića i Hamze Bakšića, ali neki drugi novinarski komentari, kolumne i reportaže, kao npr. knjiga Vlade Mrkića Nikad više zajedno, ili reportaže Jelene Mrkić-­Radević, pa i Faruka Šehića sa stranica magazina Start. Panoramski snimak književne prakse pokazao bi da se ovim autorima i autorica­ma mogu pridružiti još i Karim Zaimović sa svojim reportažama iz ratne faze magazina Dani, mladi prozaik i novinar, čija je pogibija 1995. godine u Srajevu simbolički obilježila tragičnu dimenziju bosanskog rata, ili, pak, Marko Vešović s knjigom dokumentarne proze Smrt je majstor iz Srbije itd . Ako bi se, pak, tražio začetak uspostavljana modela etičkog dokumentarizma u ovim žanrovima, onda bi on svakako bio položen u čuvenu dokumentarnu televizijsku seriju Goli život[4] Danila Kiša o stradalnicima s Golog Otoka, koja se u okviru osobenog kotekstualnog interpretiranja može smatrati i dokumen­tarnom nadopunom Grobnice za Borisa Davidoviča.

Kada se tako književnohistorijski kontekstualiziraju nefik­cionalni žanrovi, onda postaje očiglednim njihov značaj kako u destabiliziranju poetike visokog modernizma u kontekstu bosansko­hercegovačke književnosti, isto tako i u uspostavljanju modela postmodernističke poetike, ali i doprinos padu postmodernizma i začinjanju tzv. postističkih poetičkih sistema prije svega novorea­lizma i kritičkog mimetizma. Na drugoj strani, u dimenziji socio­logije književnosti baš su ovi žanrovi utjecali na sasma drugačije pozicioniranje literature u društvenoj stvarnosti u odnosu na onaj model socioloških kontekstualizacija koji je uspostavila moderna.

O tome, zapravo, ponajbolje svjedoče Lovrenovićeve, ali ne samo one, knjige kronika koje na raznovrsne načine tematiziraju ključni lom bosanskohercegovačkog društva od trenutka presloja­vanja komunističkog u tzv. demokratski društveni model, preko ratnog užasa do depresivnog stanja bosanskog tranzicijskog prezenta.

Lovrenović je u svojim nefikcionalnim žanrovima, esejima, političkim i povijesnim komentarima i analizima, feljtonima, različitim vrstama političkih članaka i ideoloških studija, kulturo­loškim esejima, razgovorima, dokumentarnim kulturološkim reportažama itd. deskribirao i analizirao taj ratni povijesni lom i bosansko poraće od knjige Ex tenebris preko knjiga Poslije kraja i Duh iz sindžira do ove nove Trpi li Bog zulum. Ako je u prvoj te­matiziran ratni lom u Bosni i Hercegovini i intoniran kroz fokus tragičkog iskustva, pri čemu prevod naslovne sintagme, Iz tmina, metaforički pokriva stanje ratnog užasa, a tekstovi iz knjige Bosna, kraj stoljeća, pridruženi u ovo djelo, tematiziraju bosansko razmeđe milenija, dvije knjige koje nakon nje slijede skupa s ovom novom Trpi li Bog zulum tvore neku vrstu hibridne kroničarsko­esejističke cjeline o bosanskom poraću.

U svojim vanrednim knjigama kakve su Labirint i pamćenje (u kasnijim izdanjima Unutarnja zemlja) i Bosanski Hrvati: esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture, Lovrenović je realizirao specifični oblik diskursa kulturnopovijesnog eseja, postavljajući neku vrstu osnove ovdašnjoj kulturološkoj esejistici i analizirajući pri tom ambivalentni, hibridni, dijalektički utemeljen bosanskohercegovački kultunopovijesni identitet. U knjigama od Ex tenebrisa do Trpi li Bog zulum on tematizira neposrednu krvavu bosansku prošlost i tranzicijski prezent iz pozicije političkog kroničara, analitičara ideologija, komentatora socio­loških i kulturoloških prevrata i transformacija, neprestano se pita­jući kako je moguće misliti bosanskohercegovački susret/sudar različitih kulturnih, nacionalnih, političkih, socioloških i čitavog niza drugih identiteta i identitarnih procedura.

A to znači da su u žiži Lovrenovićeva interesa politike destrukci­je, bilo da one proizvode rat ili različite vrste postratnih sukoba koji ne dozvo1javaju bilo kakav oblik savladavanja ratnih trauma i mogućnost (re)konstruiranja bosanskog perspektivizrna. Pri tom, on kombinira lokalna s globalnim političkim kretanjima, da bi analizirao politike koje su dovele do stanja rata, ne samo u Bosni i Hercegovini nego i na ukupnom južnoslavenskom prostoru, a onda i politički kon­tekst svijeta, tj. odnos međunarodnih političkih institucija i centara moći koji su na različite načine bili u više ili manje direktnoj vezi sa bosanskim ratom. Međutim, on ne analizira samo politička kretanja, već i njihovu kulturološku, etičku, sociološku, religijsku, ideološku i čitav niz drugih dimenzija. Pozicija koja određuje Lovrenovićeve analize je etički i ukupan humanistički angažman u razobličavanju totalitarne političke prakse etnonacionalizma te licemjerne igre međunarodnih političkih institucija moći.

Zato njegova knjiga Ex tenebris nije samo dokumentarna kroni­ka rata, nego i knjiga u kojoj se, kao npr. u nekoj vrsti antologijskog teksta Užas političkog rješenja, još 9. kolovoza 1992. pred­viđa užas političkog stanja postratne budućnosti koja će doći, baš kako je tada i predvidio Lovrenović, u formi “luđačke košulje” Dejtonskog sporazuma: “Čeka nas užas političkoga rješenja. Bez katarze, bez nužne satisfakcije, bez osvita novog dana: sivilo tupog postojanja. Zločin i žrtva – izjednačeni u zajedničkom besmislu.”[5] Do ovog zaključka autor ne dolazi nikakavom proročkom gestom, već preciznom analizom moralnog komoditeta moderne Evrope i svijeta zasnovanih na tehnološkom i konzumentskom modelu civi­lizacije i s njima usklađene etike, te nespremnosti srpske intelektu­alne i političke elite da podignu svoj narod na ustanak protiv zločinačkog modela Karadžićeve politike.

Ovaj primjer, ali i niz drugih, pokazuje matricu iz koje Lovrenović problematizira osnove političkih diskursa. Njegove analize političkih i ideoloških diskursa, naime, vazda su dekon­strukcijske, konceptualne, kontekstualno utemeljene, bazirane na sintetičnom modelu mišljenja, te duboko uronjene u lice i naličje stvarnosti. Otud je on koliko kroničar političkih zbivanja toliko i analitičar različih političkih koncepata, te metarazina političkog i ideološkog diskursa. Zbog toga se u njegovim knjigama ne mogu naći plošni opisi političkih događaja, vać analize političkih i ideo­loških matrica što te događaje proizvode, pri čemu se u Lovrenovićevom pismu prožima ju analitički i kroničarski diskurs. Paradigmatičan je u tom smislu tekst iz prosinca 1995. godine u kojem Lovrenović ispisuje teze za promišljanje bosanskohrvatske politike poslije Dejtona.[6]

U njemu nije izvršen samo razračun s tuđmanizmom kao temeljnim modelom hrvatske etnonacionalističke politike u Bosni i Hercegovini i prema njoj, već su analizirana i dva temeljna koncep­ta unutar kojih će se, po autorovom uvjerenju, vjerovatno kretati postdejtonska bosanskohrvatska politika. Prvi je koncept bosanske integracije, neostvaren, nažalost, još do danas, dok je drugi dezintegracijski uperen protiv stvarnih interesa ne samo bosanskih Hrvata nego i ostalih naroda Bosni i Hercegovini. Ne treba poseb­no naglašavati da Lovrenović apelira na bosansko hrvatske političke subjekte da se opredijele za provođenje prvog koncepta. Međutim, priroda Lovrenovićevog konceptualnog promišljanja politike ne odražava se samo u ovoj opredijeljenosti za uspostav­ljanje modela civilnog društva, već i u tome kako on promišlja dihotomičnost bosanskohrvatske politike koja nije uspjela pomiriti svoje bosanstvo sa svojim hrvatstvom i katoličkom identitarnom pozadinom. Razrješenje te dihotimije, po Lovrenoviću, temeljni je preduslov rekonceptualiziranja bosanskohrvatskog političkog, religijskog, ideološkog, kulturološkog i drugih vrsta identiteta.

Pažljivije analizirana, Lovrenovićeva politička publicistika proizilazi iz njegovih kulturoloških eseja, s njima se nadopunjuje i tvori njegov model mišljenja Bosne i Hercegovine. Taj je model iznikao na etičkoj odgovornosti pred tragičnim licem bosanskog ratnog užasa i beznađa postdejtonske BiH, te na vanrednom pozna­vanju bosanskohercegovačke kulturne povijesti, ali i ukupne ovdašnje historije i njenih modela visoke i niske kulture koji tvore kompozitnu integralnost bosanskohercegovačkog kulturnog identite­ta.

Opredijeljenost da analizira pozadinu političkih zbivanja, kon­cepte političkog uma koji ih prozvodi, a ne samo puku pojavnost poli­tičkih događaja, Lovrenovića pretvara u kroničara koji prati i analizira idelogijske matrice koje proizvode političku akciju. Tu bi bio sadržan i njegov najvažniji doprinos ovadašnjoj politologiji, historiografiji, pa i sociologiji, jer on svaki politički događaj podvrgava interdiscipli­narnoj analizi. Ta usisna diskurzivna moć njegovih komentara i poli­tičkih analiza omogućuje da se njegovo promišljanje bosanskoherce­govačkog političkog prostora realizira kao interdisciplinarna kombi­nacija politološkog, sociološkog, ideološkog, kulturološkog, ali i drugih društvenih diskursa. Zapravo, Lovrenović kao politički komentator upozorava buduće historiografe, ali i druge znanstvenike, da je događaj samo vanjska forma realizacije političkog diskursa, njegova materijalnost, dok mu je dubinska struktura sadržana u mental­nim matricama, bilo da su one ideološke ili neke druge prirode.

Ako je u formulama integralnosti i kompozitnosti mislio sadržaj bosanskohercegovačke kulturne povijesti, i u knjigama Unutarnja zemlja i Bosanski Hrvati: esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture došao do obrasca hibridnog, dijalektičkog, poliloški utemeljenog, stalno procesualnog bosanskohercegovačkog identi­teta, ključne formule iz kojih promišlja aktualitet historijskih i poli­tičkih zbivanja mogle bi se opisati pojmovima dekonstrukcijskog modela analize. Zato je Lovrenović, uz Ugu Vlaisavljevića, jedan od najvažnijih intelektualaca koji zasniva epistemološki lom u promišljanju bosanskohercegovačke prošlosti i sadašnjosti.

Vlaisavljević u knjizi Etnopolitika i građanstvo[7] teorijskim diskursom dekonstruira, uz ostalo, ideološke tipove mišljenja koji na metanarativan način proizvode tzv. esencijalističku predožbu o BiH. Lovrenović, pak, u nekoliko eseja iz nove knjige Trpi li Bog zulum do tog epistemološkog loma dolazi više kao praktičar, kao neko ko neprestance analizira nakaradno lice bosanskohercegovačkog političkog, ideološkog, kulturološkog i etičkog prezenta, da bi u tek­stovim kakvi su npr. Čija je idealna Bosna, Strah od razlike i Historijska nulta tačka razobličio esencijalističke konstrukcije koje su prozvodile sliku idealne Bosne, Ur-Bosne, kaže Lovrenović, s bosan­skim duhom kao njenim transpovijesnim metaoznačiteljem koji u konačnici za rezultat ima s povijesnog stanovišta neuvjerljivu i teško održivu, ideološki postuliranu esencijalističku projekciju stalnog bosanskohercegovačkog multikulturnog, multireligijskog i multiet­ničkog sklada. Zato se i može reći da odnos napetosti iz formula kom­pozitnosti i integralnosti, koji su kao koncpetualni princip i proizvodili dijalektičku procesualnost bosanskohercegovačkog kulturnog iden­titeta, Lovrenović spoznaje i u ukupnim historijskim i političkim procesima u BiH, uviđajući da oni proizvode dijalektički uspostavljen bosanskohercegovački historijski identitet. Ako su se u nekim ranijim njegovim tekstovim i mogle nazrijeti idealističke, maltene, utopijske projekcije bosanskohercegovačkog civilinog i građanskog društva koje su služile kao vrijednosti ide­alistički i aprioristički suprotstavljene dominantnoj i vladajućoj etnonacionalističkoj ideologiji, u ovoj knjizi takvog idealizma nema, kao što nema ni mogućnosti za zasnivanje nekakve idealne, metafizički postulirane koncepcije Bosne i Hercegovine, kako u njenom historijskom tako i u njenom prezentnom smislu.

A to znači da je suočenje s nakaradnim formama ovdašnjeg tranzicijskog prezenta, te stravično iskustvo rata, rezultiralo his­toričnošću u Lovrenovićevom promišljanju bosanskohercegova­čkog političkog identiteta tokom povijesnih procesa. Otud on for­mule konsocijacijskog političkog strukturiranja Bosne i Herce­govine prepoznaje npr. u imperijalnom obrascu milet sistema Osmanskog Carstva, ili u modelu uređenja BiH kakav u njoj reali­zira austrougarska okupatorska vlast, ili, pak, u ustavnim rješenji­ma ZAVNOBIH-a, kao i u samom političkom ustroju dejtonske BiH. Očigledno je već u ovako najkraće skiciranoj interpretaciji Lovrenovićeve analize historijskih realizacija bosanskohercego­vačkog identiteta, da ga on promišlja u povijesnom pluralitetu nje­govih ostvarenja, a ne u esencijalističkoj formuli Ur-Bosne. Zato se može reći da Lovrenović svoj epistemološki lom u promišljanju BiH zasniva na modelu historizacije mišljenja, na stalnoj dekon­strukciji misaonih formula, izbjegavajući da povijesna, politička, kulturološka i druga lica zemlje, da parafraziram naslov jednog Lovrenovićevog poglavlja iz Labirinta i pamćenja, odnosno Unutarnje zemlje, podvede pod jednoobraznost esencijalistički utemeljene episteme.

Zastupajući konsocijacijski model uređenja BiH, Lovrenović u njemu ne vidi razlog za nove oblike teritorijalne podjele zemlje, već za nove oblike ustavnih i institucionalnih, ali i ukupnih političkih i ideoloških aranžmana koji će na uspostavljenim identi­tarnim, političkim, ideološkim i čitavom nizu drugih razlika tragati za modelima konsenzusa i kompromisa, kako bi se prevladao beznadni postkonfliktni tranzicijski prezent i tragična podijeljenost društva na tri etnonacionalne u sebe zatvorene cjeline. Zato on i napominje: “Modela i aranžmana koji se mogu nazvati konsocija­cijskim ima mnogo, plod su različitih lokalnih, dugotrajnih iskus­tava, ali se može reći da počivaju na četiri glavna načela: vladi velike koalicije, pravilu veta, proporcionalnosti (uz korekciju načelom pariteta kada je nužno osnažiti poziciju manjine) i autonomiji. Već iz ovoga možemo se uvjeriti da su nama u Bosni i Hercegovini to poznate stvari, da su neke prakticirane u prošlim vremenima kao i danas, ali da nikada nisu postale uravnoteženi i cjelovito provedeni demokratski sistem … Općenito, dakle, konso­cijacijska demokracija pokazuje svoje učinke u društvima i državama o kojima se može govoriti kao o podijeljenima, raščlan­jenima (etnički i vjerski, ali i socijalno i ideološki kao kod nas, ili samo vjerski, kakav je slučaj bio s Nizozemskom, socijalno, poli­tičko-ideološki, kakav je bio primjer Austrije poslije propasti monarhije i uspostave republike … )”.

Ovdje je nužno razmotriti i žanrovske karakteristike Lovrenovićevog modela kronike. Naravno da je u njenom zasnovu prisutno ono opredjeljenje bilježenja golog događanja života, tj. okrenutost preciznom notiranju stvarnosti kakvo je uspostavljeno u našim tradicionalnim franjevačkim kronikama. Međutim, ta opredijeljenost na notiranje fakata, samo je asocijativni priziv jednog modela kulturnopovijesnog pamćenja koje Lovrenovićevu misao oblikuje, ali ne određuje presudno njegov model hibridne, poližanrovski konstruirane kronike. Naime, Lovrenovićeve kro­nike kreću se na žanrovskoj skali od političkog komentara, preko analize političkih i ideoloških diskursa, kulturološkog eseja, teorij­ske i politološke rasprave, pa sve do polemike. Takva hibridizacija žanra omogućuje njegovu sintetičnost, pa se na koncu ispostavlja da su to kronike koje prate promjene koncepata, a ne samo događaje u njihovoj manifestnosti.

No, Lovrenovićeva knjiga Trpi li Bog zulum, kao i prethodne dvije knjige ove vrste, Poslije kraja i Duh iz sindžira, te ratna Ex tenebris i postratna Bosna, kraj stoljeća, jest sasvim specifična politematska cjelina. Kroničarsko u njima sadržano je u orijentaci­ji na praćenje ogromnog spektra društvenih zbivanja bilo na poli­tičkoj, ideološkoj, kulturološkoj ili nekoj drugoj razini, da bi sin­teitična priroda ovih tekstova, različitih žanrovskih usmjerenja, ali međusobno duboko povezanih, rezultillala osobenim panoramičkim snimkom bosanskog ratnog loma i depresivnog poraća. Teme kojima se Lovrenović bavi kreću se na skali od analize sta­jališta žrtve u bosanskom poraću, preko uloge religijskih diskursa i institucija u BiH poslije i za vrijeme rata, aspekata njihove politi­zacije i ideologizacije, pa potom razmjera stravičnog genocida u BiH, te političkog i kulturološkog pretvaranja ratnih zločinaca u heroje i njihovog uvrštavanja u simboličke etnonacionalističke imaginarije, preko analize opsjenarske, ideološki manipulirajuće fikcije o tzv. visočkim piramidama, te analitičkih zahvata u soci­jalnu, ekonomsku i kulturološku destrukciju u postdejtonskoj BiH, sve do rasprava o konsocijacijskom uređenju Bosne i Hercegovine i neuspjelom pokušaju promjene Dejtonskog ustava, pa na koncu do Zidaneovog ispada na zadnjem svjetskom fudbalskom prvenstvu u povodu kojeg Lovrenović analizira nakaradnost sistema koji umjesto da kazni, zapravo, nagrađuje pojedinca koji je prekoračio preko granica temeljnih etičkih normi. Ovom politematskom kon­struktu knjige pridodane su i polemike koje je Lovrenović vodio sa Nenadom Filipovićem i Asimom Mujkićem, pri čemu je prva iza­zvana Lovrenovićevim ukazivanjem na turski genocid nad Armencima, a druga zastupanjem teza o nužnosti uvođenja konso­cijacijskog modela u postkonf1iktno bosanskohercegovačkog društvo.

Ovaj politematski okvir, ustvari, portretira Lovrenovićev intelektualni angažman, koji ga čini jednim od najaznačajnijih savremenih bosanskohercegovačkih intelektualaca. On svojim nefikcionalnim žanrovima sabranim u knjigama Ex tenebris, Duh iz sindžira, Poslije kraja i Trpi li Bog zulum paradigmatski pokazuje nužnost resocijalizacije književnika i ukupne književne institucije nakon pada jugoslavenske socijalističke verzije mo­dernističke poetike autonomnosti literature u novom, postsocija­lističkom kontekstu uspostavljanja kakvih-takvih obrazaca demokratskog sistema društva. Otud te knjige nisu samo dragocje­na svjedočanstva o povijesnim lomovima u BiH, niti su samo važne za različite znanstvene discipline koje će objašnjavati te lomove, već daju suštinski i paradigmatski doprinos drugačijem pozicioniranju književnika i književnosti u društvu.

Kao ilustracija tog drugačijeg pozicioniranja pisca u društvu može poslužiti ne samo politematski obzor knjige Trpi li Bog zulum, čije je objavljivanje povod za nastanak ovog teksta, nego politematski obzor i drugih Lovrenovićevih knjiga sličnoga tipa. Naime, Lovrenović se ne bavi samo jednom društvenom dimenzi­jom, ne dozvoljava sebi nikakvu vrstu specijalizacije koja nužno sužava fokus teksta, nego nastoji analizirati ukupan depresivni ho­rizont bosanskohercegovačkog podijeljenog društva i entitetski raščerečene države. Zato će npr. u obzor njegova interesa ući i strategije izgradnje postratnog etnonacionalnog i etnonaciona­lističkog simboličkog imaginarija na kojem se utemeljuje izgrad­nja novih etnonacionalnih identiteta. Uz konstataciju da su današnji Bošnjaci, Hrvati i Srbi u BiH sasvim drugačije izgradili svoje iden­titete u odnosu na one prijeratne, Lovrenović ukazuje na procesu­alnost i dijalektičnost u konstruiranju tih identiteta. Tu se nužno dotiče i manipulativnih strategija institucija moći koje tvorbom simboličkog imaginarija žele usmjeriti konstrukciju etnona­cionalnog identiteta u onom pravcu koji će njihovu ideologiju uspostaviti kao sami povijesni telos ka kojemu je usmjereno povi­jesno kretanje etnonacionalnog identiteta.

Otud te institucije ratne zločince proizvode u nacionalne hero­je: “Riječ je o paradoksu da haški optuženici, nosioci sve samih najtežih inkriminacija, cjelokupnim tretmanom bivaju proizvedeni u uzorne likove, osobe vrijedne poštovanja, čak sažaljenja, s koji­ma se komunicira s naglašenom uljudnošću, jednom riječju – u javne figure najvišega stupnja društvene poželjnosti.”

Nažalost, akademska zajednica u BiH rijetko, u pravilu stidlji­vo i sporadično, bavi se ovakvim problemima, prepuštajući se komoditetu rada u okviru akademske institucije, pri čemu daje prešutnu podršku etnonacionalističkom diskursu, korumpirajući vlastite nacije ali i znanost u cjelini. Ne treba posebno naglašavati da pretvarenjem zločinaca u javne figure najvišeg stupnja društvene poželjnosti društveni diskursi dolaze u poziciju da ratni zločin i genocid nad drugima postaju poželjni modeli povijesne akcije, dok se žrtva u svom stajalištu gura u ralje viktimizacijskog diskursa, bez mogućnosti da se kriterijima prava i pravde uspostavi bilo koji oblik društvene katarze. Još jedna potvrda Lovrenovićeve etičke odgovornosti prema modelima javnog djelovanja, jest nared­ni citat, tijesno povezan s onim prethodnim: “U tom smislu sam i napisao, a sada samo mogu ponoviti, da nema velike razlike između poricanja genocida nad Armencima i poricanja Milošević-­Mladić-Karadžićeva genocida u Bosni 1992-95. Princip je potpuno isti: poricanje genocida završni je stadij genocida; poricanje geno­cida teži da preoblikuje historiju u smislu demoniziranja žrtava i rehabilitacije počinitelja; poricanje ubija dostojanstvo preživjelih i teži da razori pamćenje zločina.”

Polemizirajući s Nenadom Filipovićem, Lovrenović upozorava ne samo na važnost univerzalnosti kriterija mišljenja kao temeljnog principa intelektualne odgovornosti, nego i na nužnost prestruk­turiranja modela povijesnog pamćenja koje ne smije biti građeno na principu etnonacionalnog autizma. Taj je autizam, zapravo, kočnica za uspostavljanje katarze u bosanskohercegovačkom društvu i liječenje kolektivnih i individualnih povijesnih trauma, ali i kočnica za uspostavljanje novih modela postratnog, postkonfliktnog etnonacionalnog i intelektualnog dijaloga u Bosni i Hercegovini. Zato Lovrenović i upozorava na razmjere i korijene iz kojih proističe destrukcija bosanskohercegovačkih društvenih diskursa: “Uz rastuću nezaposlenost i nepismenost, tako se bosan­skohercegovački kulturni i životni ambijent sveudilj prazni od intelektualnoga erosa i mogućnosti socijalne rekonvalescencije, a

puni razornim energijama etničkoga autizma.” Kao rezultat političkog i ideološkog pragmatizrna moćnika na vlasti u BiH, ove razorne energije etničkog autizma destruiraju i vlastite etnije. Otud su Lovrenovićevoj poliperspektivnoj analitičkoj pažnji izloženi procesi destruiranja svih bosanskohercegovačkih nacija i nacional­nih manjina, tj. ukupnost društva, pa u njegovim tekstovima tragički bolan obol dobija tema Srebrenice i zločina nad Bošnjaci­ma, ideološka destrukcija bosanskosrpskog nacionalnog identiteta, a onda i bosanskohrvatskog.[8]

Knjiga Trpi li Bog zulum, međutim, dotiče se i novog stanja suvremene civilizacije nakon 11. septembra i općepoznatih tero­rističkih zločina u SAD-u. Tako se od lokalnog povijesnog loma, Lovrenović upušta i u analizu povijesnog loma na globalnoj razini, da bi analizirao nakaradnost terorističkih diskursa u našem dobu. Otud i naslovna sintagma knjige potvrđuje mjeru autorove skeptične upitanosti pred vremenom koje dolazi, i u kojem će čovječanstvo biti izloženo ideologijama globalizacije, merkantili­zrna, konzumerizrna, ali i diskursima i politikama terorizma i (državno teroristički postavljenog) antiterorizma, od onog koje provode ilegalne organizacije kakva je npr. Al Kaida, do onog kojeg realiziraju najmoćnije svjetske sile, kakav je slučaj npr. sa Bushovim režimom u SAD-u. To skeptično pitanje pred budućnošću, pred pustinjom koju ona donosi i od koje ceptimo u strahu i neizvjesnosti, potvrđuje Lovrenovićev antiutopizam. Na njemu su zasnovani i njegovi romani, Putovanje Ivana Frane Jukića i Liber memorabilium, nje­gove proze, eseji, ali i knjige u kojima su sabrani nefikcionalni žanrovi što ih gotovo dvije decenije neumorno ispisuje na strani­cama političkih magazina i specijalističkih književnih i kulturo­loških časopisa.



[1] Objavljene u okviru Lovrenovićevih izabranih djela, Durieux, Zagreb, 2005. U izabranim djelima u knjigu Ex tenebris uključeni su i tekstovi iz ranije knjige Bosna, kraj stoljeća (1996).
[2] Isp. Nikola Bertolino: Vreme inkubacije, Sarajevske sveske, 4, 2004.
[3] Isp. Linda Hačion, Poetika postmodernizma, Beograd, 1999.; Mihail Epštejn, Postmodernizam, Beograd, 2000., Postmoderna ili borba za budućnost, zbornik radova, Zagreb, 1993.
[4] Serija je emitirana od 12. do 15. februara 1990. na Televiziji Sarajevo.
[5] Ivan Lovrenović: Ex tenebris, Durieux,Zagreb, 2005, str. 56.
[6] Isto, str. 224-230.
[7] Ugo Vlaisavljević: Etnopolitika i građanstvo, Mostar, 2006.
[8] Ilustracija tragičnih razmjera situacije Hrvata u BiH, a potpuno suprotstavljena manipulativnom diksursu političkih moćnika iz oba HDZ-a, jest Lovrenovićeva analiza jednog od niza istupa banjalučkog biskupa Komarice, koji upozorava na razmjere katastrofične pozicije Hrvata u Republici Srpskoj i na području svoje biskupije. Goli statistički podaci, pri tom, najbolje pokazuju razmjere te tragedije. Lovrenović analizira Komaričin istup i pri tom navodi te statističke podatke: “’Od oko 220.000 katolika na području RS prije rata, sada je samo oko 13.000; od 73.000 katolika Banjalučke biskupije na području RS prije rata, sada je samo oko 6.500’ – iznosi biskup Komarica. Stvar je još strašnija kada se geografski i administrativno konkretizira pojam Banjalučke biskupije, za koji nisam si­guran da u svijesti prosječnoga medijskoga konzumenta predstavlja išta više od gole apstrakcije…”

Komentari nisu dozvoljeni.