Enver Kazaz, Uz Andrićevo četveroknjižje

Izlaganje na predstavljanju četveroknjižja Ive Andrića: Prokleta avlija, Na Drini ćuprija, Travnička hronika i Pripovijetke (prir. Ivan Lovrenović, Matica hrvatska u Sarajevu – FMC Svjetlo riječi d.o.o.Sarajevo, Sarajevo 2007) održano u dvorani Franjevačkog medijskog centra u Sarajevu 21. veljače 2008.

Ivan Lovrenović je u ediciju Hrvatska književnost u BiH u 100 knjiga uvr­stio Andrićeve romane Prokleta avlija, Na Drini ćuprija, Travnička hronika i izabrane priče. Ovakva vrsta izbora iz opsežnog Andrićevog opusa uistinu reprezentira taj opus, jer na najbolji mogući način predstavlja Andrića roma­nopisca i pripovjedača, dok u drugom planu ostaju piščevi eseji, esejističke crtice, maksime i druge vrste tekstova koji, ustvari, ma koliko bili vrijedni i zanimljivi, nisu i reprezentativni za piščev opus.

Lovrenović, jedan od najboljih poznavalaca Andrićevog opusa ne samo u BiH nego i na ukupnom prostoru interliterarne južnoslavenske zajedni­ce, a i u znatno širim kontekstima, u svom pristupu Andriću opredijelio se za izbor Andrićevih već kanoniziranih tekstova, koje je pokušao u svom predgovoru osvijetliti iz sasvim specifičnog ugla i na sasvim svojstven na­čin, primjenjujući pri tom neobičan metodološki postupak. U potpunosti je opravdan ovakav izbor Andrićevih kanonskih tekstova u reprezentativnu biblioteku Matice hrvatske Hrvatska književnost u 100 knjiga, koja nastoji sabrati i kanonizirati bosanskohrvatsku književnost te unutar toga literar­nog korpusa uspostaviti osnove za sintetska ili književnohistorijska čitanja iz mnogostrukih rakursa poststrukturalističkog teorijskog horizonta. Sva­ka druga mogućnost rušila bi okvirni koncept edicije 100 knjiga hrvatske književnosti u BiH, koji nastoji da na autonomnosti estetske kriteriologije uspostavi kanon hrvatske literature u BiH. Izostavljanje jednog od djela koja je u svoj izbor uvrstio Lovrenović vodilo bi k pitanju o prirodi pri­ređivačeve kriteriologije, pa bi se, slijedom tog pitanja, otvarao problem kanoničnosti same edicije i kanonske prirode Lovrenovićeva izbora. A to znači da je Andrić sa svojim kanonskim djelima u ovoj biblioteci jedan od onih pisaca koji se postavljaju kao literarni zakonodavci pa se u odnosu na njegova djela kao estetsku normu, ali i djela nekih drugih pisaca, Kranjče­vi ća, Lukića, Šopa, Koromana, Ladina itd. izvodi estetska kriteriologija i kanonska normativnost ukupne edicije.

Ako je u samom izboru Andrićevih djela Lovrenović poštivao već pro­vjereni poredak što ga je esencijalistički zasnovana estetska norma usposta­vila unutar Andrićevog opusa, a sigurno je da bi i svaki drugi pristup, bez obzira na rubnost prirode svojih estetskih kriterija, vodio istom ili sličnom poretku kanonskih vrijednosti u Andrićevom opusu, Lovrenović u svojoj interpretaciji Andrićevog literarnog opusa napušta normativnost esencijali­stičke i klasične književnohistorijske interpretacije i opredjeljuje se za sa­svim specifičan esejistički pristup. To je ona vrsta esejističke metode koja napušta imanentnost esencijalizma i ulazi u prostor poststrukturalističkih interpretativnih metoda, pri čemu u sebi sabire po obrascu sinteze i književ­nohistorijska i književnoteorijska znanja, ali bez napadnosti teškog, herme­tičnog teorijskog aparata i metajezika, te politološka, kulturološka i čitav niz drugih znanja. Tako se u Lovrenovićevu tekstu ostvarila interdisciplinarnost koja na nov način oslikava Andrićev ukupan književni opus.

O Andrićuje pisano mnogo i iz veoma različitih uglova. Lovrenovićevo čitanje sintetiziralo je ukupnost dosadašnje prevladavajuće esencijalističke kritike, nadišlo taj kritički obrazac, otvorilo se za identitarno problemati­ziranje ukupnog korpusa hrvatske književnosti, a posebice bosanskohrvat­ske, te identitarno problematiziranje cjeline interliterarne južnoslavenske zajednice. Potom je to čitanje obuhvatilo historijske, političke i ideološke prijelome kroz koje je prošao Andrić, što je nužno uključivalo i osobeni Lovrenovićev neobiografski pristup Andriću, i što je, nadalje, podrazumi­jevalo ispitivanje i promjenu u recepciji Andrićevog djela, pa čak i pole­mičke raspre koje su se vodile oko Andrićevog djela u toku i neposredno iza nesretnog rata na prostoru bivše Jugoslavije.

Tako se u Lovrenovićevoj interpretaciji susreću i međusobno oplođuju esejistički nadahnuto interpretiranje Andrićevih djela, politički i ideološki kontekst u koji ulazi piščeva literatura, načini na koje se taj kontekst preko dira u Andrićevom djelu, analiza dosadašnje recepcije pi­ščevog opusa i čitav niz drugih aspekata čitanja Andrićeve literature, da bi u konačnici pred očima Lovrenovićevog čitatelja iznikao jedan neobi­čan, nov Andrić.

 

Treba u tom pogledu samo čitati npr. vješte interpretacije Andrićevih sta­vova o tome što ga je iz literarne tradicije presudno oblikovalo, pa o tome što bi danas ovaj pisac mogao vidjeti u epici kao duhovnom naslijeđu, nakon što je strašni krvavi rat protutnjao kroz naše živote, a ideolozi rata baš su se pozivali na epiku kao svoj temeljni izvor.Ili, treba samo čitati o tome kako Lovrenović vidi hrvatski kulturni i književni identitet i trijadu u njemu: Andrić, Krleža, Ujević, te sukladno tome trijadu u tom identitetu: bosansko­hrvatski dio s orijentalnim nanosom, dalmatinsko-mediteranski i posavski; ili, pak, čitati o tome što sve znače redukcionistička ideološka interpretira­nja Andrićevog opusa usklađena s konzervativnim kolektivno-autoritarnim konceptom etničkog identiteta.

Tako u Lovrenovićevom tekstu izrasta osobeni Andrić interpretiran iz horizonta našeg doba, iz doba jugoslavenske postapokalipse, ili Andrić kao višepripadan pisac koji hibridizira i proširuje granicu svakog književnog i kulturnog identiteta u koji ulazi, ili, pak, Andrić u kontekstu jugoslavenske socijalističke diktature, odnosno Andrić kao jedan od pisaca južnoslaven­skog modernizma itd.

Lovrenovićev esej vješto pritom povezuje Andrića s franjevačkom tradi­cijom, ali bez one teorijske argumentacije, već izložene u nekim radovima, o utjecaju franjevaca i njihovih vrsnih kronika na Andrićevu filozofiju i ar­hivarski koncept povijesti te transformaciju modela kulturne memorije, iz­vršenu u Andrićevom djelu u odnosu na epsko-herojsku kulturnu paradigmu južnoslavenske kulturne tradicije.

Lovrenović o Andriću piše kao veliki pisac o velikom piscu. A takva vr­sta eseja zapravo je najdragocjenija zajednu kulturu, jer se u njima nerijetko susreću i međusobno osvjetljavaju kulturne paradigrne, spisateljske poetike, različita vremena i njihove duhovnosti, na koncu i spisateljski talenti, a ne­malo i nerijetko i literarni dugovi i zaduženja. Takav Lovrenovićev esej je tim dragocjeniji što ovdašnja interliterarna zajednica nema, ili ima izrazito rijetko, eseje pisaca o piscima, a Lovrenović u svom eseju uz spisateljsku nadahnutost pokazuje i izrazito književnoteorijsko, književnokritičko i knji­ževnohistorijsko znanje.

Andrić se ovom bibliotekom konačno vraća u bosanskohrvatsku, a time i u hrvatsku knj iževnost kao hibridnu cjelinu, te na specifičan način i u književnost interliterarne bosanskohercegovačke zajednice. Taj povratak je tim dragocjeniji što se nakon krvavog raspada SFRJ izvršilo ideologi­zirano kanoniziranje nacionalnih književnosti u kojemu su tzv. etnički ne­čisti pisci na različite načine isključivani iz kanonske norme. Lovrenović i Matica hrvatska iz Sarajeva vratili su Andrića primarnom bosanskoher­cegovačkom i bosanskohrvatskom književnom kontekstu, što je pokazalo da na prostoru interliterarne južnoslavenske zajednice neprekidno traje u različitim vidovima interkulturni dijalog. Andrićeva literatura, ali ne samo ona, osnovno je mjesto tog dijaloga tokom čitavog XX. stoljeća, pri čemu ne treba smetnuti s uma ni činjenicu da se Andrić vraća u ovdašnji i hr­vatski kulturni kontekst nakon niza polemika koje su njegovo djelo mani­pulativnim sistemom ideologiziranih interpretacija direktno ili indirektno uvlačile u prostor ratno-huškačkih ideologija. Lovrenovićev izbor djela za biblioteku 100 knjiga hrvatske književnosti u BiH na najbolji mogući način demantirao je te polemike. No, to ne znači da će sporenja oko Andrića pre­stati, kao što ne znači da i u budućnosti nećemo biti lišeni ideologijskih i političkih manipulacija piscima i njihovim djelima. Međutim, Lovrenović je otvorio nov ugao i nove mogućnosti čitanja Andrića, a time i novu vrstu dijaloga o književnosti u traumatičnom poslijeratnom vremenu.

Komentari nisu dozvoljeni.