Gospodo iz vile Arko…

Razgovarao Davor Krile
Jutarnji list, Zagreb 22. 12. 2012.

Nedavno je Hrvatsko društvo pisaca u zagrebačkoj vili Arko organiziralo skup „Čiji je Andrić“, povodom 120. godišnjice književnikova rođenja. U iskazima nekih diskutanata  dominirale su krajnje neprilična tumačenja Andrićeva lika i djela, čime je hrvatska kultura  prinijela još jedan klas dijaboličnim javnim projekcijama slavnog pisca. Tim smo povodom razgovarali s pisecm i urednikom Ivanom Lovrenovićem, jednim od najboljih suvremenih Andrićevih poznavatelja. Za uvodnu studiju „Ivo Andrić, paradoks o šutnji“ dobio je bijenalnu nagradu za esej „Midhat Begić“; uredio je i Andrićeva izabrana djela za sarajevsku Maticu hrvatsku, a za nakladu Ljevak priredio je izbor iz Andrićevih pripovijetki „Ispovijed i druge priče“.

Prema pojedinim izlaganjima na raspravi u HDP-u (Ivo Banac, na primjer), mogao se steći dojam kako je travnički nobelovac bio svojevrsni literarni preteča Franje Tuđmana, jer  je Bosnu doživljavao kao bolest i kao zemlju neizlječive mržnje?

- Ne znam što se sve govorilo na tome skupu, tek po šturim medijskim izvještajima vidim da su se gospoda bavila i tom otrcanom temom „bosanske mržnje“. Biva, Andrić je „Bosnu doživljavao kao zemlju mržnje“, a „svoja razmišljanja o užoj domovini stavio je u usta  svoga književnog dvojnika Maksa Levenfelda“. Ovakvo mesarenje književnosti odavno se nije čulo s tako visoke književne adrese. Badava su književni znalci unatrag više od pola stoljeća, otkako je objavljena ta važna i velika proza (Pismo iz 1920. godine), ispisali masu kompetentnih analiza i tumačenja, badava elementarne književnoznanstvene pouke o razlikovanju instanci lika, naratora i autora, i o neprihvatljivosti tumačenja knjiiževne proze kao idejnoga pamfleta. A tek to da je Andrić „Bosnu doživljavao kao zemlju mržnje“! Da ovdje ne duljim o drugim važnim implikacijama, svatko tko je pročitao ovu prozu, sjetit će se sjajnoga relativizacijskog obrta na kraju, kada doktor Levenfeld gine  pod fašističkim bombama kao liječnik-dobrovoljac u bolnici s ranjenicima španjolske republikanske vojske negdje u nedođiji Aragonije, a pisac zaključuje: „Tako je završio život čovek koji je pobegao od mržnje.“

Glavnina Andrićeva književnog opusa posvećena je Bosni, on je tu zemlju „doživljavao“ u tako širokoj  amplitudi osjećaja i poznavanja kao nitko prije i poslije njega, i, kako sam napisao na jednom mjestu, Andrić je jedini autor u povijesti književnoga bavljenja svijetom Bosne koji je nadišao njegovu okamenjenu unutarnju fragmentiranost i međusobnu izoliranost njegovih dijelova, te ga obuhvatio u svoj njegovoj kaleidoskopskoj cjelovitosti. Nitko u književnosti taj svijet nije osjećao tako svojim kao Andrić – sav taj svijet. Evo, uostalom kako se o tomu javno ispovjedio: „Ja bih Bosnu nazvao duhovnom domovinom, a kad nekom kraju date takvo ime, sve ste priznali! Bosanski ljudi su prema snazi svoga umeća stvorili svoje običaje, humor, igre, pesme, zagonetke i legende, svoj eglen – i to mnogo pre nekih drugih naroda koji se na sav glas hvale svojim dubokim duhovnim zaleđem“, da bi još dodao: “Sve moje je iz Bosne.“ E, pa, što to sve skupa i Andriću i nama vrijedi, kada najnoviji prijeki sud iz vile Arko glasi: „Andrić je Bosnu doživljavao kao zemlju mržnje“!

Međutim, još je zanimljivije kako se ovo ubogo, ideološki smračeno tumačenje književnosti i konkretnoga teksta dobro, makar i nenamjerno, usklađuje s tumačenjem kojemu su pripovijetku Pismo iz 1920. godine podvrgnuli Radovan Karadžić i njegovi „eksperti“, kada su je početkom rata u Bosni opsesivno na međunarodnim konferencijama turali pod nos raznim lordovima-pregovaračima, kao „dokaz“: eto, najveći naš pisac, jedini naš nobelovac, davno je napisao kako je Bosna zemlja mržnje, i kako se mora raspasti… I, da, u pravu ste, ni Tuđmanov „doživljaj“ Bosne nije bio drukčiji od te matrice. Ne znam je li se itko u vili Arko našao da se razložno usprotivi ovome zulumu nad piscem i književnošću. Bilo bi dobro da jest, a nije se čulo da jest.

U kojoj mjeri stoje teze o Andrićevom navodnom antimuslimanstvu, i tvrdnja da „nema dvojbe da je sve što je retrogradno u Bosni vezivao uz islam, a muslimanski junaci, poput Alije Đerzeleza i braće Morića, u njegovom su djelu zapravo dehumanizirani”?

- Stara je to ploča, sasvim izlizana, i postalo je već dosadno navoditi argumente koji je čine neistinitom i književno irelevantnom. Andrić jest bio pisac kojega je zanimala tamna strana ljudske sudbine i tamna strana ljudske historije, osobito bosanske, a po toj volji, snazi i sposobnosti u istraživanju tame i jest bio veliki pisac. Citirani iskaz očigledno nekritički preuzima omiljeni element iz diskursa jednoga dijela današnje bošnjačke interpretacije osmanske povijesti BiH, u kojemu se ona idealizira, a u opisivanju prilika i odnosa koji su vladali kroz stoljeća osmanske vlasti sistematski se izbjegava ili minimizira činjenica drugorazrednosti i obespravljenosti nemuslimanskoga stanovništva, osionost i egoizam domaće muslimanske političke i zemljoposjedničke klase, pojave vjerskoga fanatizma i isključivosti itd. Obuhvaćajući, kako rekoh, svojim imaginacijsko-istraživačkim pogledom cjelinu Bosne, trudeći se da pronikne u sve važne slojeve njezine historije, Andrić je, naravno, zaustavljao svoj pogled i svoju misao i na ovim aspektima, pa ako su njegovi književni izvještaji u koječemu “mračni” i “nepovoljni” po one koji u tom periodu predstavljaju vladajući i povlašteni element, optuživati ga zbog toga predstavlja klasičnu zamjenu planova po načelu – ubiti donositelja loših vijesti.

Fama o tobožnjem Andrićevom negativnom odnosu prema bosanskim Muslimanima i islamu stvorena je na osnovi pogrešno usmjerenoga čitanja Andrićeve sklonosti istraživanju i oblikovanju nesretnih, bizarnih, pa i mračnih i morbidnih ljudskih karaktera i sudbina, te anatomiji vlasti i njezinih protuljudskih  mehanizama, što je on, uostalom, radio i s temama iz drugih razdoblja, i ne samo s muslimanskim likovima, a to se u ovoj interpretaciji sustavno ignorira. Protivno ovoj fami, u cjelokupnoj bosanskoj, pa i bošnjačkomuslimanskoj književnosti teško je naći pisca koji je s uživljavanjem i s takvim tragičkim ko–sentimentom razumijevao povijesnu i civilizacijsku sudbinu bosanskih Muslimana, kao Andrić. Pisac koji je napisao remek–djelo kakvo je Most na Žepi, ili Smrt u Sinanovoj tekiji, koji je napisao malo poznatu a sjajnu priču Ruđanski begovi o dvojici braće što ginu u obrani rođene zemlje antički pomireni u samrtnome času, pisac koji je modelirao moćni lik Hamdi-bega Teskeredžića, koji je tako maestralno književno replicirao čudesni višegradski most, a unutar toga djela stvorio plemeniti tragički lik Alihodže Mutevelića, da ne nabrajam dalje, a mogao bih nabrajati k’o Šeherzada — taj pisac je toliko bitno bosanskomuslimanski, da je doista nerazumno i neistinito proglašavati ga antimuslimanskim. Napokon, Andrić je u poetičko-filozofskom ali i u praktično-životnom smislu usvojio, kao dio vlastitoga pogleda na svijet i na temeljna pitanja condition humaine, neke od postulata i tekovina eminentno islamskih: vrijednost dobročinstva, smisao strpljenja, graditeljsku i socijalnu veličinu institucije zadužbine-vakufa, etiku dugovanja zavičaju, itd. A u meditativnoj minijaturi Staze, koja ima ton i karakter duhovnoga creda, Andrić piše: „U trenucima kad me zamarao i trovao svet u kom sam po zlu slučaju živeo i čudom se održavao u životu, kad se mračio vidik i kolebao pravac, ja sam tada pobožno prostirao preda se, kao vernik molitveni ćilim, tvrdu, ubogu, uzvišenu višegradsku stazu koja leči svaki bol i potire svako stradanje, jer ih sve sadrži u sebi i sve redom nadvisuje.“ Kako se može antimuslimanstvo pripisivati piscu, koji u svome najsublimnijemu ispovjednom tekstu za svoje vjerništvo ne uzima nijednu drugu sliku, nego baš središnju sliku iz islama: “kao vernik molitveni ćilim”? Što tek reći za tvrdnju da su Đerzelez i braća Morići kod Andrića „dehumanizirani“, kada stvar stoji upravo obrnuto: u Andrićevu postupku ovi likovi iz narodne pjesme bivaju deheroizirani, delegendarizirani, „spušteni na zemlju“, i tako prikazani kao ljudi, „krvavi ispod kože“ kao i svi stvarni ljudi, dakle – humanizirani. Podvrgnuto ovoj vrsti istražnoga postupka, najmanje pola najbolje svjetske i evropske književnosti moralo bi biti prokazano kao „dehumaniziranje“.

Ne bi li bilo istinito reći da je Andrić bio Jugoslaven? Zašto se unatrag delegitimira takvu političku osobnost?

- Postoji važna razlika između jugoslavenstva kao Andrićeve političke opredjeljenosti i jugoslavenstva kao načina na koji je sebe samoga „smještao“ književno. Ono prvo je nešto što je kod Andrića politička konstanta od najranijih dana iz sarajevske gimnazije. Negdje sam napisao da je Andrić, kao uostalom i Krleža, imao sreću što nije morao dočekati ono što smo dočekali mi: raspad Jugoslavije i klaonicu 1991-95, jer bi obojica bili pred nemogućim osobnim izborom; obojica su, naime, bili politički Jugoslaveni, samo prvi integralnoga, drugi federalnog tipa. To, naravno, nije bila nimalo nevažna razlika ali, opet, ne takva da bismo ijednomu od njih danas mogli odricati jugoslavenstvo. To je naprosto tako. Književno, pak, za razliku od uvriježenih tvrdnji o „odricanju“od hrvatske književnosti i „izjašnjavanja“ za srpsku, Andrić  – vrlo indikativno i za njega karakteristično – nigdje izričito ne negira svoje pripadanje hrvatskoj književnosti, kao što ni pripadništvo srpskoj ne naglašava kao izričit stav. Ante Kadić bilježi na jednome mjestu Andrićev odgovor na svoje pitanje – kako je „od hrvatskoga postao srpskim  piscem“: „Kad bi postojala jugoslavenska književnost, on bi se proglasio jugoslavenskim književnikom (u tom je duhu govorio u Stockholmu kad je primao Nobelovu nagradu); budući da živi isključivo u srpskoj sredini te piše srpskom varijantom, razumljivo je da ga Srbi smatraju svojim.” Vidimo: optiranje za jugoslavensku književnost (a i to tek kondicionalno) u Andrića je neka vrst izlaza pred nemogućnošću da sebe vidi definiranim bilo kojim od partikularnih nacionalnih pripadništava. Što dubinski vrlo tačno izražava i duh njegove književnosti, koja je – u današnjim terminima rečeno – najblistaviji izraz interkulturalnosti u našim književnostima uopće.

U kojoj je mjeri mrtvi Andrić metafora žive Bosne i odraz njezinih suvremenih muka?

- Onako kako Andrića nije moguće definirati po uskim nacionalnim mjerilima, tako je i etnonacionalne kulture u Bosni nemoguće prikazati ekskluzivno. Način na koji se one prepoznaju kao zasebne, i kako se u isti mah preklapaju, ulaze jedna u drugu i uzimaju jedna od druge, opisao sam negdje kao identitet duge: mi možemo raspoznati svaku boju u spektru, ali ne možemo odrediti tačnu granicu između pojedinih boja. Granica kao mjesto istovremenoga razdvajanja i sjedinjavanja, kao nad-identitet!? Da. Andrić je, u stvari, umjetnički jedinstveno preradio tu kompleksnu historijsku i kulturološku stvarnost Bosne i Hercegovine. Zato je njegova književnost – uza sve drugo što jest i čemu “pripada” – danas zapravo jedino čvrsto i sigurno mjesto kompleksnoga bosanskohercegovačkoga identiteta, mjesto u koje je taj identitet pohranjen i iz kojega je razgovijetno čitljiv. I tu nastaje turobni paradoks: proces divergiranja triju zasebnih i odvojenih nacionalnih kultura u Bosni i Hercegovini proizvodi kulturnu (i političku!) situaciju u kojoj je takva vrsta složenoga identiteta nepoželjna, izdajnička. Rezultat: najbosanskiji pisac, k tomu pisac apsolutne, nulte estetske vrijednosti, u Bosni je danas kod jednih na niskoj, kod drugih na pogrešnoj cijeni. Srećom, na margini kulturnoga života, ali veoma važnoj, nešto kao da se počinje mijenjati. U Travniku, gradu koji bi na vlastitu sreću i korist mogao biti sav „brendiran“ Andrićem, održana je, recimo, ove jeseni izvanredna međunarodna slavistička konferencija na lokalnom fakultetu sva posvećena novim čitanjima Andrića. Tu su došli do izražaja rezultati višegodišnjega pedagoškog i istraživačkog rada teoretičara poput prof. Envera Kazaza, kakvih nema mnogo, ali je njihov rad utoliko dragocjeniji.

U kakvim su relacijama Andrić i hrvatska književnost?

- Spram Andrića se u hrvatskoj kulturi njeguje postojana odbojnost i nelagoda. Do danas njezino porijeklo i karakter nisu nikada sustavno analitički ispitivani. Za takav stav ne postoji niti jedan ozbiljan književni razlog, ni u općem smislu, jer je Andrić naprosto svjetski pisac, ni u posebnom smislu, jer je Andrić veliki književni tumač bosanskoga svijeta, ipso facto i načina na koji je taj svijet i hrvatski, te, napokon, Andrićevi formativni književni počeci itekako su vezani i uz hrvatsku književnost, pa bi bilo logično da hrvatska kultura prema Andrićevu djelu ima prisniji odnos i dublje razumijevanje. Taj nevoljki odnos analogan je odnosu hrvatskoga kulturnog mainstreamaa spram bosanske književnosti i kulture u cjelini, kao i spram hrvatske komponente te književnosti i kulture. Taj se odnos zorno očituje u svim velikim pregledima i povijestima hrvatske književnosti unatrag stotinu godina, a njegova suština je optičko izobličenje, po kojemu se bosanskohrvatska problematika promatra, ako se uopće promatra, uvijek i u svemu kao dodatak, i to nižega reda. A riječ je o polmilenijskom korpusu i kontinuitetu književno-jezične memorije jednoga svijeta i jedne zemlje što su uvijek bili vitalnom osnovom hrvatske kulturne povijesti! To izobličenje posljedica je vladanja metropolitanske paradigme u hrvatskoj kulturi (model centar – periferija), koji joj je potpuno neprimjeren, jer se ona povijesno i tipološki oblikuje kao policentrična i plurimorfna. A sa svojom balkansko-orijentalnom facetom hrvatska kultura, očigledno, ni danas ne zna što bi; umjesto da joj se pokuša otvoriti, ona ju uglavnom previđa. Na to se može svesti i odnos spram Andrića.

Iz ovoga turobnog pogleda na književnost i na Andrića poniknula je davna teza po kojoj bi se Andriću još nekako i moglo priznati književno hrvatstvo, ali dozirano. Bio bi to samo Andrić sHrvatskom mladom lirikomEx Pontom i Nemirima, dakle, do 1919. godine kada je otišao živjeti u Beograd i „posrbio se“. To se, kažu autori ove teze, podudara i s njegovom „promjenom jezika“: od tada je ostavio ijekavicu i prešao na ekavicu. Ovi „argumenti“ naprosto nisu tačni. Andrić je ijekavicu i ekavicu naizmjence koristio od svojih gimnazijskih dana, ijekavske tekstove objavljivao je u vrijeme kada svi viđeniji hrvatski pisci pišu ekavski (Krleža, A. B. Šimić, Ujević, Krklec…), a neke od svojih vrhunskih pripovjedaka, napisane i objavljene davno nakon što je „prešao u  Beograd“, napisao je ijekavski i nikada kasnije nije pristao da budu ekavizirani. Uopće, što se jezika tiče, Andrić je baštinik one ogromne tradicije koja je kao svoj osjećala i jezično-literarno nastojala artikulirati cijeli štokavski univerzum, i to u svim njegovim varijetetima, a koji se u klasičnim bartolkašićevskim terminima stoljećima zvao: ilirski, ili u starih pisalaca franjevačkih u Bosni: bosanskiilirički aliti slavobosanski(Matija Divković, Stipan Margitić Jajčanin, Filip Lastrić i dr.). Takav je bio Andrićev osjećaj vlastitog kulturno-jezičnoga identiteta, a treba li uopće i naglašavati kako je u srcu takvoga osjećaja svojega svijeta – Bosna, i zašto je Bosna tako važna u Andrićevoj povijesno-antropološkoj imaginaciji i u njegovoj literaturi!

 

Komentari nisu dozvoljeni.