Grozdana Cvitan, Fragmenti nedovršenog žalovanja

Ivan Lovrenović, Liber memorabilium, Zagreb, 2003.

Možda je naslov Liber memorabilium dovoljno sretan da prekrije i neke manje zapise iz te knjige, bez kojih je cjelina mogla mirno i potpuno funkcionirati. Ipak, niti su oni umetnuti slučajno, niti je riječ cjelina moguće upotrijebiti bez posebnog pojašnjenja. Ivan Lovrenović odlučio je svog junaka Ivana Jablanovića ponuditi sabiranjem fragmentiranih proza koje su se objektivno i stvarno provukle kroz jedan rat, iza kojeg je ostala zbirka tih ulomaka iz zamišljaja veće cjeline. To je ono što autor sugerira prikupljanjem tih proza i njihovim slaganjem u kontinuitet nezavršene životne priče. Nezavršene na način da priča i njezin navodno nepoznati kraj pripadaju uobičajenoj stvarnosti jednog doba u kojem su ljudi nestajali u fragmente priča, koje su se povlačile dugo poslije njihova nestanka. Bleiburg i Križni put samo su jedna od povijesnih kolona smrti (povijest je poznavala i brže i sporije, brojčano veće i manje) koje je osmišljavala, poticala i realizirala politika, a osjećali oni koji se kao narod u takvim nesrećama nisu imenovali jer su pripadali dijelu masovne scene.

Oni koji su s jedne strane sudbinski povezani s nestalima, a s druge nositelji pojedinačnog iz opće slike, slagali su krhotine jednog i drugog značenja ne bi li završili priče koje su im umnogome određivale živote. (Mnogi traumatski to čine i danas.) Liječnici bi rekli da su to trajno oštećeni, traumatizirani ljudi u čijoj osobnoj i obiteljskoj povijesti ponajprije strši nedovršeno žalovanje. Međutim, to nezavršeno i traumatizirano vrijeme započeto rođenjem u Bosni nikad nije omeđeno da ga ne bi bilo moguće prepoznati u drugim vremenima i u drugim osobnostima. Zato Lovrenović u kontinuitet jedne priče umeće druge, uvodi nove junake s njihovim krhotinama života i njihovim traumama, situira i zapise o povijesnim ličnostima koje bi u određenim kontekstima mogle biti i sinonimi za Bosnu (npr. Matija Divković), transgeneracijiski otvara pitanja u kojima se neke imenice uvijek podrazumijevaju, a druge trajno izbjegavaju. Liber memorabilium dotaknuo se mnogih, najčešće općih mjesta, da bi postao roman-esej o životu koji je u temeljima imao školu o umijeću suživota i školu o posljedicama gubljenja tog umijeća.

Lovrenović Bosnu pokazuje i kao moguću različitost prostora (njegov junak našao se u Zagrebu) i različitost vremena (u odnosu na neke povijesne likove i sudbine) ne bi li iz priče o očekivanom i na određeni formalan način nedovršenom životu progovorio o zemlji kojoj nije jednostavno odrediti granice – traume. U tom smislu Liber memorabilium literarizirani su ulomci koji kao transparentan primjer nastavljaju analize iz knjige Bosanski Hrvati, ali i cjelovit kratak roman koji korespondira sa svim dosadašnjim Lovrenovićevim esejističkim promišljanjima o Bosni i Hrvatima u Bosni. Liber memorabilium u tom je smislu osobna, sentimentalna, Bosna obojena do boli i strukturirana u život ma gdje se on događao, ma kuda prolazio i ponekad, ma gdje se netko s Bosnom u sebi, rodio.

Dvojeći pred kućnim zvonom jedne zagrebačke adrese o tome da još nekim razgovorom oživi svoje traume, svoje mrtve, ne bi li nekim (često unaprijed poznatim pa i potrošenim) riječima približio istinu i rješenje, autor zna da sudbina jedne smrti neće promijeniti ništa u kolektivnom otporu situiranju i pojašnjavanju masovne scene u kojoj se ta smrt situirala. Ostaje i nikad razjašnjeno pitanje o tome koliko bi kolektivna katarza, da se dogodila, pomogla prepoznavanju novih nesreća i novih stradanja. Kosturi koji su u neka doba novije povijesti počeli ispadati iz ormara kao da su se svojom pojedinačnošću izdvojili iz općeg stradanja u kojem su se našli. A kad su se tako pojedinačno počeli pojavljivati ostali su zauvijek sklonjeni u pojedinačnost sudbine koju svjedoči samo obitelj i koja obitelji trajno pripada. Oni koji su pokušali naći zajedničko groblje za sve te sjene radili su to s programima od kojih nijedan nije bio prepoznat kao svrha od srca onih koji su naučili nositi slutnje u sebi, koji su naučili da živi mogu biti najtrajnija groblja kojima vrijeme ne može oduzeti ništa od spomena, čije se kamene znakove ne može preslagivati po prostoru, ugrađivati u temelje i zidove novih kuća i novih institucija. Dvoznačnost tih mogućnosti uvijek može biti iskorištena u nekoj budućnosti.

Smrt onih koji su živjeli sa sjenama ujedno će značiti i pojedinačnu smrt sjene. Njihov ukupni odlazak u povijest neće se dogoditi jer oni uvijek nekom trebaju nepokopani.

Izmišljeno ime junaka ili koordinate koje iz stvarnosti prerastaju u simbol služe Ivanu Lovrenoviću kako bi u jednoj, u svim ostalim elementima dokumentarističkoj kronologiji spajao vremena. Priča njegova junaka pripada Drugome svjetskom ratu i konkretnom sjećanju. Njegov poticaj da ta priča fragmentirana, vidljiva i kao završena i kao nezavršena, krene u literaturu svojom cjelovitom nemogućnošću da se dovrši, najnoviji je rat u kojoj je prepoznaje kao povijesnu paradigmu. Ta paradigma i u budućnosti može poslužiti svojim emocionalnim nabojem, tim više što nikog neće obvezivati svojim konkretnim posljedicama po bližnje ili po opće dobro. U ulozi bližnjeg, autor Ivan Lovrenović odlučio je, što se njega tiče, staviti trajan stećak na jednu opću i posebnu smrt – izuzimajući je u njezinoj posebnosti i pojašnjavajući je u njezinoj općosti.

 

Komentari nisu dozvoljeni.