Ivan J. Bošković, Čudesna krhotina

Ivan Lovrenović, Liber memorabilium, Zagreb, 1994.

Jedne učinivši prognanima, druge raseljenima, treće nestalima, a sve zajedno gubitnici­ma, „rat je (uistinu) otac sviju stvari“. Biblioteci naslova koji navedeno potvrđuju pridružiti je ovu Lovrenovićevu čudesnu krhotinu, sliku osobne povije­sti, što se obistinjuje u slici na­cionalnog udesa i kobi, jedno od najuvjerljivijih i umjetnički najdosljednije ostvarenih knji­ževnih iskustava ovog vreme­na.

Sadržajem, razotkrivajući i iznova oživljavajući vlastitu bremenitu arheologiju (osobnu obiteljsku i nacional­nu), u povijesti svojeg nastanka krije usud njezina autora. Kr­hotine i iskopine od kojih je različite i nadasve vrijedne knjige, relikvije, obiteljska građa iz raznih vremena, spisi, do­kumenti, nacrti, kritički tek­stovi, esejističke partiture, ne­stali su u plamenu „mržnje na pamćenje“, zajedno s mjestima i osobama koje su svjedočile, a autora pretvorilo u „vlasnika uspomena“ koji knjigu ispisuje i upisuje se njome u povijest kolektivnoga nacionalnog ude­sa. Svojom postmodernističkom otvorenom strukturom sažima u sebe mnoge izvore, različite vrijednosti i iz različi­tih vremena i po sjećanju „vlasnik uspomena“ oživljava bremenit sklop osobne i obi­teljske povijesti, razotkriva te­ret „nestala“ oca u godini „marševa smrti i križnih puto­va“ kad je ginuo „ikavski na­rod“. Kako povijest dostiže suvremenost tragično se kolo kobi i udesa zatvorilo devede­set druge. Rodno mjesto, ljudi, uspomene, sve što je građeno stoljećima, najdublja i najin­timnija duhovna geografija, razgrađeno je odjedanput, mr­žnjom „pomračena uma“. Jaj­ce, mjesto ishodišne povijesti – lozinka u razmjerima eu­ropske povijesti i europske literarnosti – postat će „zvijezdama drug“, glasovi i lica ak­teri šopovske „metafizičke mjesečine“, a i on sam ubrzo će ostati tek „samo mrzli osjećaj lišenosti svega i potpune ne­prozirnosti sutrašnjega dana“.

Sudbine mnogih predaka, nasljednika (zabranjene) „ikavske povijesti“ (Dragišić, Divković, Zvizdović…) progo­vorit će kroz njegovu osobnu; osobno i kolektivno sjedinit će se i obistiniti u točki zajednič­kog usuda kojemu su „bjegovi od povijesti i bjegovi za povije­šću“ (Fabrio) najveća povije­sna istina. Strah, bjegovi, zlo, spaljena ognjišta. (…) prestaju biti slike dramaturgije zla već „zakonomjerno povijesno znamenovanje“, kojemu je i auto­rova žrtva argument.

Građena od različitih diskursa, nastalih u različitim vremena i okolnostima, ali majstorski uklopljenih u više­smjeran i višeznačan postmodernistički okvir, ova knjiga sjećanja i po sjećanju, istovre­meno osobna i kolektivna, jer jedno drugo obogaćuje i podaruje smislenost i uvjerljivost, uistinu je rijetka knjiga. Saži­majući snažnom autorskom gestom mnogobrojne izvore, koji pritom zadržavaju svoja svojstva. Lovrenović je slagao knjigu dokument (jedne) „za­branjene“ povijesti ne sluteći da piše epitaf. U njoj je i dnev­ničkih zapisa, a nije dnevnik; dokumentarne građe, a nije dokument; fikcionalne povije­sti, a nije fikcija; esejističkih cjelina rijetke izražajnosti i dubine, a nije esej; nacrta za studiju a nije studija. Zapravo, ona je sve to pojedinačno, ali i zajedno, i mnogo više od toga. To je knjiga knjigâ, svojevrstan vodič kroz nju, ispisana upisi­vanjem, snagom iznimnog stvaratelja, koji će sve njezine višeznačne i višesmjerne gla­sove objediniti strasnom ge­stom iznimne literarne kvali­tete i ljepote u skladan i cjelo­vit okvir. Naprosto, posrijedi je čudesno bogata knjiga, uistinu rijetka na ovim našim strana­ma, koja se čitanjem otvara i rastvara u punini svojih ima­nentnih znakova.

 

Komentari nisu dozvoljeni.