Ivo Goldstein, Unutarnja zemlja

Ivan Lovrenović, Unutarnja zemlja, kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine, Zagreb, 1998.

Povremeno se u javnosti diskutira o tome tko može pisati povijest. Često u najboljoj namjeri da obrane struku od vulgarizacija, banalizacija ili politizacija neki su skloni tekstove o povijesti koje pišu oni bez povjesničarske sveučilišne naobrazbe a priori gurati u publicistiku, sociologiju, polito­logiju i si. Ne bih se s tim složio i mislim je većina historičara otvorena prema istraživačima iz drugih disciplina koji se bave poviješću. O tome, uostalom, svjedoče i naši postdiplomski studiji i naši insti­tuti, gdje studiraju ili su zaposleni pravnici, ekonomisti, klasični filolozi ili politolozi. Mislim da nam je historičarima ipak važnije da onaj koji piše o povijesti ne smije kroz povijest i svoje historiografsko pisanje na neznanstven način promicati svoje političke ideje, ili pak vrijednosne kategorije prenositi u vrijeme prošlo.

Činjenica jest da školovani historičari imaju manje šansi da u svemu tome uspiju. No, iznimke potvrđuju pravila, i to na najbolji mogući način. Ivan Lovrenović je najbolji dokaz da oni koji nisu studirali povijest u svojoj priči o prošlosti mogu dati sve što daje historičar pa čak i obogatiti tekst vrlo specifičnim, osebujnim pristupom.

Potreba za “sintezom” bosanske, odnosno bosanskohercegovačke povijesti od početaka do naših dana osjeća se više desetljeća. Bilo je dosta knjiga kojima se pokušavalo pregledno i cjelovito obra­diti pojedina razdoblja te tako zamršene priče. Lovrenovićeva knjiga ima nezahvalnu ulogu da popu­ni i dalje veliku potražnju koja u kulturnoj javnosti vlada za tekstovima takve vrste. Velike evropske historiografije gotovo u svako doba produciraju različite sintetičke preglede vlastitih povijesti: ima ih i kraćih i dužih, i različito metodski koncipiranih, pa na taj način ukus svakog čitača povijesnih djela može biti zadovoljen.

Jedina knjiga s kojom su zapravo moguće usporedbe – jest Povijest Bosne Noela Malcolma (originalno izdanje London, 1994; hrvatski prijevod Zagreb-Sarajevo, 1995). Neću uspoređivati Malcolmovu knjigu i Unutarnju zemlju u kategorijama kvalitete. To baš i ne bi bilo primjereno, jer je poduzeće kojem sam ja suvlasnik izdalo Povijest Bosne, a Lovrenović je na njoj potpisan kao ured­nik. No, valja reći daje Malcolm jedan izvanredno inteligentni i načitani Britanac koji iz svoje per­spektive gleda događaje na našem prostoru, dok je Ivan Lovrenović sve to gledao iznutra. Upravo parafraziranje naslova knjige najbolji je, najprimjereniji termin u ovoj situaciji, iako je on mišljen u drugom kontekstu.

O polazištima onih koji pišu o bosanskoj povijesti moglo bi se raspravljati nadugačko i naširoko. Povijest Bosne može se pisati na stotine načina i svaki bi bio na neki način logičan. Postaviti je kao priču o ukletosti bosanskog i bosanskohercegovačkog prostora i šireg prostora naoko je privlačno, pa čak nije nužno da se u takvim povijesnim prikazima bude etnocentričan. Nešto što bi kod Lovrenovića slutilo na takve nazore, iako samo u naznakama, jest ocjena bitke kod Siska 1593 – “oficijel­no, sukobili su se Beč i Stambol, Austrija i Turska, Zapad i Istok. A zapravo to su se tukli, kao sukob­ljene strane, naši ljudi, padale naše glave, i Beču i Stambolu jednako indiferentne, osim kao graničar i vojnik, kao topovsko meso i stalni kandidat smrti u okviru krupnih planova koji se kroje u generalštabovima, na vojnim mapama…” (87) No, daleko od toga da Lovrenović upada u zamku mitologema. Što je još važnije, apsolutno odudara od prevladavajućeg hrvatsko-katoličkog pogleda.

Može se pisati o Bosni i o zemlji kao razdjelnici Istoka i Zapada. No, Lovrenović ni to ne čini. U svakoj se nacionalnoj povijesti, gotovo bez iznimke, može tvrditi i mnogi u tim kulturama to i čine – da upravo ona egzistira na razmeđi civilizacija, na prostoru gdje se sukobljavaju Istok i Zapad ili Jug i Sjever. Po neki puta to prerasta u mitologem u kojem je direktnu političku uporabu i zlouporabu vrlo teško jasno lučiti od znanosti. No, to je ipak ponešto točno i za Hrvatsku i za Bosnu! Ta nevidlji­va granica prema istoka ipak se generalno pomiče u Bosnu i stvara još veću mješavinu negoli u Hrvatskoj.

Može se pisati o Bosni i kao o stoljetnoj hrvatskoj zemlji i vekovnoj srpskoj zemlji (kao što, na-primjer, sugerira knjiga nedavno objavljena u Beogradu u kojoj jedan od podnaslova glasi “BiH i ostale srpske zemlje”). Lovrenović ni to ne čini.

Sve ove nabrojene tobožnje ideje vodilje bosanskohercegovačke povijesti očiglednosti su kojih se valja čuvati, mitologemi kojima se smije u načelu baratati, ali koji na znanstvenoj razini ostaju bez pravog odgovora.

Lovrenović kaže da “se kristaliziraju tri slike povijesti. Srpska je dugo dominirala, a rat je učinio da postanu ravnopravne, da svaka za se osvoji svoj prostor i u njemu neograničeno vlada.” Lovreno­vić se izdigao iznad takvih etnocentrističkih pogleda na prošlost, on stvara svoju istinu. No, to je ipak knjiga koju je napisao bosanski Hrvat. Da ilustriram, Lovrenović smatra da je dolazak franjeva­ca u Bosnu i njihova sedamstoljetna egzistencija na bosanskohercegovačkom prostoru događaj koji je presudno odredio duhovnu i civilizacijsku sliku Bosne. Potom se detaljno bavi događajem na Milodražu 1463. kada je bosanski kustod fra Anđeo Zvizdović dobio od sultana Mehmeda carsku ahdnamu kojom su franjevci dobili pravo postojanja i djelovanja u Bosni. Lovrenović se izdigao od prizemnih mitologema o prisilnoj islamizaciji s jedne i o bogumilskom narodu koji je samo pretrčao u islam, s druge strane. Dočarao nam je i puno nejasnih, vjerojatno za vijeke vjekova nejasnih i nerazjašnjivih pitanja. Crkva bosanska i stećci samo su neka od njih.

Upravo zato što nije etaocentričan, u Lovrenovićevoj pripovijesti o prošlosti nema oštrih prijeloma. Jedna od teza koja mi se osobito dopala jest način na koji opisuje osmansko osvajanje. To nije trenutak – točka prije koje je bilo sve, a poslije nje ništa, kako često slušamo o godini 1463, nego pro­ces koji Lovrenović sugerira i naslovom – “Stoljeće i pol turskoga osvajanja” (69). Osvajanje je traja­lo skoro 150 godina, od 1386, kada je zabilježen prvi upad Osmanlija na teritorij BiH, u dolinu Ne­retve, sve do pada Jajca 1528. godine.

Druga teza koja mi se sviđa i opet je ističem, jest pronalaženje razloga privrednog i civilizacijskog zaostajanja Bosne, iz čega pak proizlazi činjenica da ona postaje objekt drugih politika, što će se na dramatičan način očitovati u našoj sadašnjosti. To je prilika svakom autoru da se poigra mitologemom o ukletosti, ali Lovrenović, između ostalih opservacija o tome, lucidno zaključuje kako se Bosna nakon 1699. sve više konstituira kao istaka Osmanskog Carstva, a pogotovo to jest od stva­ranja i jačanja Srbije tijekom 19. stoljeća.

Pretežni dio teksta nije narativnog karaktera – u povijesti se od naracije ne može pobjeći, i Lovre­nović to nije niti činio, ali je dodao ono što je šlag na torti – eksplikacije. Iako u podnaslovu stoji “kul­turna povijest”, pa bi netko pomislio da se o onoj “političkoj povijesti”, povijesti u užem smislu riječi, uopće ne raspravlja, vrlo je vješto i vrlo dobro uravnotežen odnos općepovijesnog, krono­loškog pregleda i posebne analize kulturnih i društvenih fenomena koji prožimaju tu povijest. Tako u poglavljima “Bosna i svijet islama; muslimansko-bošnjački kulturni kontekst” (103-112), potom “Pravoslavno-srpski kulturni kontekst” (112-116), “Katoličko-hrvatski kulturni kontekst” (116-131) i konačno “Sefardsko-židovski kulturni kontekst” (129-131) govori o te tri (ili četiri) sa­stavnice bosanske kulture pri čemu svom, katoličko-hrvatskom elementu daje za trećinu više prosto­ra nego svima zajedno. Očigledno ne zato da bi rekao kako je to hrvatstvo važnije od drugih, nego kako bi pokazao da je to ipak njegovo. Dakle, ne bježi od nacionalnog i vjerskog, ali ga ni ne prena­glašava. Lovrenović i književnost, kulturu općenito, integrira u tokove opće povijesti (140), ali kada treba, tvrdi da je i agrarno pitanje bilo središnje i njemu posvećuje pozornost (145).

Prikaz Drugoga svjetskoga rata Lovrenović je dao na malo prostora, ali je o događajima u NDH prozborio puno jasnije, cjelovitije i otvorenije negoli mnogi danas. Pavelićev je režim okarakterizi­rao kao “zločinački”, te je ustanovio da su se “mnogim Hrvatima otvorile oči… nakon velikih progo­na i zločina nad Srbima i Židovima, ali i nad nevinim ljudima svake druge pripadnosti, pa i nad Hrva­tima…” (159) No, odmakao se od komunističkih slika o prošlosti: “službena historiografije Titove Jugoslavije napravila je herojsku epopeju od partizanskoga ratovanja u Bosni. U stvarnosti bilo je to taktičko manevriranje i stalno vrćenje u krugu, u potrazi za trenutno sigurnim područjem… bilo je i borbi, osobito žestokih i uspješnih sa četnicima, bilo je i tragičnih poraza… osobito od 1943. godine Titov je pokret postao važna politička alternativa međunacionalnom istrebljenju… i to kao djelić ve like svjetske koncepcije obrane civilizacije od fašizma. To se najbolje potvrđivalo u činjenici da su Titovom pokretu prilazili ljudi iz svih bosanskih naroda i vjera…” (161)

I poslijeratno razdoblje je izbalansirano – priča ide od “dirigiranog poleta o idealiziranoj slici obnove i izgradnje”, do naličja – “različitih formi revolucionarnog terora” (168). Potom se Lovrenović bavi procvatom kulture, ekonomskim poletom i drugim elementima općedruštvenog prosperiteta, ali i teškim nacionalnim i međunacionalnim problemima koji će se ubrzo pokazati nerješivima.

Opisivanje rata u Bosni 1992-5. neminovnost je ove knjige, ali se Lovrenović posebno bavio ulogom Hrvata u njemu, zapravo hrvatskom sramotom i načinom na koji su Hrvati na ovim prostorima, prema njegovim riječima otprije 4-5 godina, kojih se dobro sjećam, “od žrtvi postali suučesnici u zločinu”. Nema se što dodati u Lovrenovićevu opisu načina na koji je dio bosanskohercegovačkih Hrvata postao de facto saveznik notornog ratnog zločinca Radovana Karadžića. Možda će tu priču valjati osvježiti u trenutku kada budu objavljeni neki dokumenti. U svemu tome Lovrenović ne zao­bilazi ni odgovornost Muslimana – Bošnjaka (197).

O odnosu visoke i pučke kulture, o bosanskim slojevima suživota (211), o identitetu Bosne govore posljednje stranice. Za mene to i nisu nove misli, jer sam o tome čitao seriju Lovrenovićevih čla­naka u “Erasmusu”. Na pitanja o suživotu ljudi i njihovih kultura tek će budućnost odgovoriti, jer će se u budućnosti tek vidjeti hoće li se i na koji način rekonstituirati bosanski suživot i tako rekonstituirati bosanski identitet, preduvjet postojanja zdrave bosanskohercegovačke države. Da li će biti ova­ko ili onako, mi to ne znamo, ali ta pitanja mi sebi, kao intelektualci, moramo postavljati. Ne budemo li to činili, a pođe li po zlu, onda ćemo i mi biti odgovorni.

Da li nam Lovrenović sugerira da izvlačimo pouke iz prošlosti na temelju one stare Historia est magistra vitae? Ne bih rekao, i složio bih se s autorom, da nitko ništa iz povijesti nije naučio. Tobože, povijest je nedvojbeni putokaz za neku akciju. U posljednjem desetljeću mi smo se u Hrvat­skoj naučili da se organizaciona praksa počela tumačiti kao ideologija, a pragmatička se politika po­vezala s reinterpretacijama povijesti. Ne, Lovrenović nam sugerira da je poznavanje prošlosti jedan od bitnih elemenata razumijevanja sadašnjosti i ništa više.

Autor posjeduje široka znanja o bosanskoherccgovačkoj povijesti od njenih početaka do danas, naposljetku, djelo je pisano, što nije nevažno – sa zanosom i ljubavlju. Historičari i oni koji pišu po­vijest, naime, nisu eunusi i čvrsto sam uvjeren da “ne mogu pisati pjesme oni koji piju vodu”, kako je rekao Horacije još prije 2000 godina. To se jasno potvrdilo i u Lovrenovićevoj knjizi.

Habent sua fata libeli – knjige imaju svoju sudbinu. Ova će imati, uvjeren sam, dug i bogat život. Jedina moja zamjerka jest što se ona ne zove “Jedna povijest Bosne”, zapravo “Jedna (osebujna) po­vijest Bosne” koju je mogao napisati samo jedan takav znalac i intelektualac kao što je Ivan Lovre­nović.

 

Komentari nisu dozvoljeni.