Josip Mlakić, Potresna kronika vremena

Ivan Lovrenović, Katakombe u Varcaru, VBZ,Zagreb 2008.
Svjetlo riječi, studeni 2008.

Knjiga eseja Ivana Lovrenovića Kata­kombe u Varcaru tematski je podije­ljena na šest cjelina. Sastavljena je uglav­nom od novinskih članaka objavljivanih u časopisima Dani i Feral Tribune u pro­teklih petnaestak godina. Određeni, ma­nji, broj eseja inicijalno je objavljen još prije rata: radi se o književnim esejima koji su objavljeni kao predgovori određe­nim knjigama, i uglavnom su u ovoj knji­zi smješteni u cjelinu Odjek naših duša.

Pišući o Lovrenovićevoj knjizi Trpi li Bog zulum (Rabic, Sarajevo, 2007.) i njegovim knjigama eseja, objavljenim u sklopu edicije Izabrana djela Ivana Lo­vrenovića zagrebačkog nakladnika Du­rieuxa u razdoblju od 2002. do 2005, književni kritičar Enver Kazaz, da bi dočarao sveobuhvatnost i žanrovsku i tematsku raznolikost istih, uvodi pojam hibridnost. Međutim, hibridnost bismo u Lo­vrenovićevom slučaju mogli okarakterizirati i kao erudiciju čvrsto i dubinski utemeljenu u realnosti, odnosno eru­diciju koja ne bježi u ma­glovite metafizičke sfere i koja nije samoj sebi svrha, nego je tek alat u seciranju tmurne bosanskohercego­vačke zbilje.

Kod sličnih tekstova, koji se iz jednog medija pre­bacuju u drugi, vrlo je važan kontekst, odnosno sama mo­gućnost njihova premješta­nja. A to, kada je riječ o ovom slučaju, savršeno funkcionira: čak je i fascinantna svojevrsna metamorfoza eseja iz Katakombi u Varcaru: naime, izmješteni iz novinskog medija, oni u knjizi poprimaju formu punokrvnih eseja. Ta dimenzija Lovrenoviće­vih tekstova u dnevnopolitičkom novinskom kontekstu je gotovo nevidljiva, što je za taj medij sva­kako prednost, kao što je, uostalom,

taj aktualni politički kontekst u knjizi, prvenstveno zbog načina njezina orga­niziranja, također nevidljiv, odnosno ne­važan. Drugim riječima, Lovrenovićevi tekstovi funkcioniraju podjednako dobro, ali na različit način, i u formi članka u novinskom mediju i u knjizi. Iako bi bilo logično da zbog izmiještanja iz ini­cijalnog medija, pogotovo se to odnosi na novinske članke, oni izgube na snazi i uvjerljivosti, događa se jedan uistinu za­nimljiv paradoks: izmješteni iz časopisa i smješteni u tematske okvire, Lovrenovi­ćevi eseji funkcioniraju još i bolje. Razlo­ge treba prvenstveno tražiti u tome što se Lovrenović ne zadovoljava površnim i izglobljenim uvidom u dnevnopolitičku stvarnost, nego problem zahvaća dubin­ski i sveobuhvatno. Svaki njegov politički komentar je, zapravo,malisat bosansko­hercegovačke političke anatomije. Kao direktna posljedica takva pristupa, može se konstatirati da je danas vrlo malo slič­nih političkih komentara, koji se i nakon deset godina mogu čitati kao da su nastali jučer, što na

svoj način govori o njihovoj vjerodostoj­nosti i uvjerljivosti, ali i univerzalnosti.

Hibridnost Lovrenovićevih tekstova u ovoj knjizi ugrubo je određena grani­cama pojedinih tematskih cjelina. Me­đutim, i unutar njih postoje određene žanrovske varijacije. U literarno najdoj­mljivijoj cjelini, Odjek naših duša, zbirci književnih eseja, na primjer, posijane su poetske i lirske minijature koje se savr­šeno uklapaju u kontekst. Kao malu ilu­straciju uzet ćemo esej Duh topografije, topografija duha iz 1978, u kojemu Lovrenović ide tragom autentičnih lokacija iz Andrićevih djela. Između ostaloga, u njemu piše: A onda, odjedanput, bez ika­kve najave, iza oštre okuke, iz tmaste noći, evo je – ćuprija! Žuto obasjana, srasla sa svojom paslikom u razlivenoj, ukroćenoj, širokoj vodi. Pripitomijena, ova angirska voda razlila se kao zejtan lijeno ‘od brijega do brijega’, skratila most po visini, podsje­kla mu noge: niti je on više kroti, niti ona njega ugrožava. Kao da čitamo Andri­ćeve retke. I to zasigurno nije slučajno: u sam tekst Lovrenović je andrićevskim slogom upisao homage velikom piscu. Sam tekst, opsega od nekoliko novinskih kartica, znači, ispisan je u nekoj hibridnoj putopisnoj maniri i ispresijecan lirsko-poetskim minijaturama, od kojih neke, kao navedena, iskaču i iz ove matrice.

Druga jedna tematska cje­lina, Pars fuit Illyrici …, zbirka kulturološko-političkih eseja, karakteristična je za Lovrenovića. Prožimanje kulturološkog i političkog, obično jednog na račun drugog, na ovim prostori­ma često ima za cilj zamagljivanje stvarnosti. Lovrenović u svojim tekstovima precizno i bez predrasuda razgrće tu povijesnu maglu i razbija sve naše parcijalne autističke povijesne istine, nacionalne ili naciona­lističke historiografske kule u zraku, onaj vid povijesnog zamagljivanja koji je Krleža nazvao historijom po mjeri. A svaka naša historija po mjeri ujedno je, iskoristit ćemo naziv jedne cjeline iz ove knjige, i ruka iz groba.

Ukratko, Katakombe u Varcaru jedna je od onih dragocjenih knjiga koje je uvi­jek, poput knjiga enciklopedijskog tipa, dobro imati pri ruci jer daje jednu cjelo­vitu i potresnu kroniku jednog vremena koja zahvaća duboko, bolno i beskom­promisno.

 

Komentari nisu dozvoljeni.