Josip Osti, Igra zrcala

Ivan Lovrenović, Putovanje Ivana Frane Jukića
Sodobnost, Ljubljana, oktobar 2003.

Prozaist, esejist i publicist Ivan Lovrenović je rođen 1943. godine u Zagrebu. Dio djetinjstva i mladost proveo je u Mrkonjić Gradu, gdje je završio osmogodišnju školu, a poslije završene gimnazije i studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, do odlaska u Sarajevo, 1976. godine, u njemu živio i radio. Pažnju šire javnosti je privlačila, a i danas privlači, posebno jer je povezana s aktulanim političkim zbivanjima, o kojima piše i lucidne publicističke tekstove, njegova esejistika iz oblasti kulturne povijesti Bosne i Hercegovine. Ta je nažalost skrenula pogled s njegove izvorne literature. A Lovrenović je, pored knjige putopisne poezije u prozi Obašašća i basanja (1975) i pripovjedaka, štampanih u književnim časopisima, objavio, 1977. godine, veoma zanimljiv roman Putovanje Ivana Frane Jukića. Čini mi se da je upravo taj roman, uvršten i u ediciju Suvremena književnost naroda i narodnosti BiH u 50 knjiga (1984/5), danas moguće čitati i tumačiti, čak primjerenije njegovoj sadržini. Kako u kontekstu bavljenja Ivana Lovrenovića kulturnom poviješću Bosne i Hercegovine tako i u kontekstu aktualnih političkih zbivanja u njoj. Ne zaboravljajući pri tom, dakako, mjeru suglasja i skladnosti sadržine i jezičkog izričaja u romanu, koji ga čine, s jedne strane, povijesno pouzdanim, a sa druge umjetnički uvjerljivim i snažnim.

U Bosni i Hercegovini su živjeli, i, usprkos svemu što se u njoj posljednjih godina događalo, žive i, ostane li cjelovita, nedvojbeno će i dalje živjeti pripadnici više naroda, različitih vjeroispovijesti i kulturnih tradicija. Lovrenović se od početka rata u BiH, pa i poslije daytonskog primirja, zdušno zalagao upravo za cjelovitu i jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu. Zato nije moguće ne dovoditi u vezu njegov književno-društveni angažman s angažmanom središnjeg lika u njegovom romanu Putovanje Ivana Frane Jukića. Ma koliko izgledalo da je to izvan obzorja književnosti. Kao što nije moguće previdjeti da su zbivanja u BiH i u naše vrijeme u mnogo čemu slična zbivanjima u vrijeme koje je opisano u romanu. Jer ono što se događalo u tim prostorima sredinom devetnaestog i u zadnjem desetljeću dvadesetog stoljeća, mada jednom kao očuvanje velikog osmanskog imperija, drugi put kao pokušaj uspostavljanja Velike Srbije, kao da se zrcali jedno u drugom. Na sličan način se jedan u drugom zrcale autor romana i njegov lik, koji nije izmišljen, nego je prizvan iz povijesti i romaneskno oživljen. To potvrđuje sličnost njihovih pogleda na državnost Bosne, na ljudska prava i slobodu ljudi u njoj, na njihovu ravnopravnost s drugim narodima odnosno podudarno shvatanje bosanskog patriotizma. Upravo zbog te igre zrcala je moguće danas čitati, razumijevati i tumačiti Lovrenovićev roman drukčije nego ranije.

Mada je ne rijetko izbor povijesne ličnosti za lik djela uvjetovan manjom ili većom srodnošću pisca s tom ličnošću i češće simpatijama nego antipatijama prema njoj, ne poznajem u literaturi mnogo sličnih slučajeva duhovnog suglasja autora i lika. Pogotovo jer se tu ne radi o piščevom projeciranju vlastitog duhovnog habitusa i kruga svojih opsesivnih ideja u lik, bilo da taj, govorom u prvom licu, raskriva autobiografičnost ili je, pak, piščevim govorom u trećem licu, nastoji prikriti, nego o njegovom restauriranju s najvećom akribijom, odnosno oslanjanjem na dostupne podatke iz njegovog životopisa i citiranjem njegovih izvornih tekstova. Usto Lovrenoviću se dogodilo, što se također ne događa mnogim piscima, da ga je život, kasnije, suočio s iskušenjima sličnim onima s kojima se, u svoje vrijeme, suočavala povijesna ličnost koju je pretočio u romaneskni lik. Da, u uvjetima ponovljene povijesti, u životu, ne samo u literaturi, potvrdi svoju ne samo suglasnost, nego i sličnost s angažiranim intelektualcem, što je mladi bosanski franjevac Ivan Frane Jukić, rođen 1818., a umro 1857., o kojem piše, kao narodno orijentirani bosanski patriot, i po svom djelu i po svom djelovanju, uistinu bio.

U tekstu s naslovom Književnost bosanskih franjevaca Lovrenović kaže: »Jukićev život i djelo pripadaju samim vrhovima franjevačke i uopće bosanskohercegovačke kulturno-političke i književne historije. Za svoga kratkoga života (ni punih četrdeset godina) bio je narodni učitelj, i historiograf, geograf, etnograf i pokretač brojnih kulturnih inicijativa (među kojima i osnivač i urednik prvog bosanskohercegovačkog književnog časopisa Bosanski prijatelj), i politički borac, i plodan pisac. Kao u mnogih revolucionara, sudbina mu je mučenička: zbog svojih političkih ideja izgnan je iz Bosne, u koju se nikada nije vratio. Umro je u tuđini, daleko od prijatelja i poznanika. Sve što je napisao svjedoči i o urođenom književnom daru: živosti opservacije, kreposti stila i jezika, zanimljivosti pripovijedanja. A po svojim putopisima spada među najbolje bosanskohercegovačke prozaiste, te se oni i danas čitaju kao uzbudljiva književna ostvarenja.«

Kada je riječ o književnosti, među bosanskim franjevcima, od trinaestog stoljeća, kad je registrirano njihovo prisustvo u Bosni, do danas, najznačajnije su ličnosti Matija Divković, Ivan Frane Jukić i Grgo Martić. Matija Divković kao utemeljitelj franjevačke književnosti i jedan od prvih zagovornika jedinstvenog književnog jezika. Jukić, koji se zalagao za »emancipaciju literature od religije« i Martić, koji je život posvetio »književnosti sa jasnim umjetničkim pretenzijama«, a oba su bila pronarodno i probosanski orijentirana. »Književni rad bosanskih franjevaca«, kao što piše Lovrenović u pomenutom tekstu, »i u stilskom i u idejno-tematskom i u književno-historijskom pogledu integralno je uklopljen u mnogo širi i općiji kontekst i pojam starije hrvatske književnosti, s određenim prepoznatljivim specifičnostima njezina bosanskohercegovačkog segmenta«. A na tu specifičnost, posebno poslije propasti bosanske samostalnosti, s kojom je propala i veoma uplivna bosanska crkva, heretična jednako za katoličku kao i za pravoslavnu, utjecalo je, da opet upotrijebim Lovrenovićeve riječi, to da su »na relativno malom prostoru, jedni uz druge, živjeli ljudi istog etničkog porijekla, istog jezika, a sa tri vjere: muslimanskom, katoličkom i pravoslavnom.« U tim uvjetima je franjevačka djelatnost bila usmjerena prevashodno na »učvršćivanje katoličke vjere« i na »jače vezivanje Bosne za Evropski Zapad«. Za to, kao i za obranu bosanskog identiteta svog naroda unutar »Bosne kao historijske cjeline«, zalagao se upravo Ivan Frane Jukić.

Roman počinje, kako je prvi dio i naslovljen, na kraju puta franjevačkog redovnika i izgnanika Ivana Frane Jukića odnosno njegovom predsmrtnom agonijom, 20. svibnja 1857. godine u Beču, a završava Epilogom odnosno njegovom smrću. (Koliko je znano Jukić je umro 22. svibnja te godine od neznane smrti i nikad mu se za grob nije saznalo.) Lovrenović kroz Jukićeva usta, u prvom licu i, koliko je moguće, njegovim riječima, te navodeći njegove misli – citate iz njegovih tekstova, kao i komentarima objektivnog pripovjedača, u trećem licu, govori o sudbini tog pristaše ilirizma i strasnog borca za očuvanje narodnog identiteta i državnog integriteta Bosne, raspete između Istambula i Rima, a, kasnije, i Beča. Ujedno prikazuje krvava zbivanja u njoj polovinom devetnaestog stoljeća. U vrijeme poslije proglašenja tanzimata to jest reformi u Turskoj 1839. godine, koje su trebale pospiješiti europeizaciju turskog carstva, a u Bosni rezultirale bunom krupnih i sitnih feudalaca, a time i dijela naroda, koja je protiv te vrste reformi i centralističke vlasti trajala dvadesetak godina, sve dok je nije na najkrvaviji način konačno ugušio Omer-paša Latas 1951. godine. Latas, kontroverzna ličnost, porijeklom Srbin iz Like, koji je, po okončanju austrijskih vojnih škola, u Turskoj, u koju je prebjegao, stekao ugled uspješnog vojskovođe, upravo se istakao u gušenju mnogih buna, ne samo u Bosni, protiv vlasti u Istambulu. Obećavane reforme, koje su trebale dovesti do približavanja svih zemalja koje su bile pod turskom vlašću, a što znači i Bosne, Europi, kao i sam Omer-paša Latas, kao veoma obrazovan i prijatan sugovornik, probudile su nade Ivana Frane Jukića u ostvarenje njegovih snova i višegodišnjih nastojanja. Te je najjasnije formulirao u dvadeset točaka u jednom od tekstova koje je napisao 1951. godine. Mada je prije toga čak napisao pjesmu kojom uzdiže i hvali Omer-pašu Latasa, upravo je sadržina tog teksta bila uzrok njegovog hapšenja i odvođenja u tamnicu. Pokazalo se da je Jukić prekasno prepoznao i otkrio pravo lice Omer-paše Latasa, kao nadasve surovog čovjeka, koji je sve podređivao svojim bolesnim ambicijama i ciljevima za ostvarenje kojih nije birao sredstva.

Lovrenović je u svom romanu, svojevrsnim pripovjedačkim spiritizmom prizvao i predočio ne samo duh Ivana Frane Jukića, nego i Omer-paše Latasa i još nekoliko povijesnih ličnosti, posebno iz redova bosanskih franjevaca. Dakako, Jukić je, kao glavni lik, prikazan višestrano, jezički plastičnije i uvjerljivije, jer su ostali, zajedno sa lukavim, prevrtljivim i okrutnim Latasom, čiji su postupci presudno utjecali na njegovu sudbinu, po koncepciji romana i dosljedno njegovoj unutrašnjoj logici, sporedni ili, točnije rečeno, posredni likovi. Ali i kao takvi znatno doprinose vjerodostojnosti vremena, koje nam je pisac dočarao, kako predočavanjem onoga što se događalo unutar Jukića, tako i opisom onoga što se događalo oko njega, a što je presudno utjecalo na krivulju njegovog životnog puta, koja se prerano zatvorila, rečeno pjesničkom sintagmom Maka Dizdara, u »okrutnost kruga«.

Ivan Frano Jukić, po vlastitim riječima siromašni bosanski fratar kojeg se tri carstva boje, jer se svim svojim moćima trudio da se i njegov narod mogne u narode brojati, u romanu progovara lavinom riječi koje u predsmrtnoj agoniji košmarno i grozničavo obnavljaju svijetle i tamne slike iz njegovog djetinjstva, mladosti i zrele dobi. To fokusiranje cijelog njegovog života u žižu iz koje se ponovno šire zrake svjetlosti koje posebno obasjavaju pojedine najznačajnije periode njegovog životnog puta, a koje zgasnu u točki koju je konačno na njegov život stavila smrt, ukazuje na samosvojnu i, posebno što se tiče ekonomije jezika, djelotvornu romanesknu strukturu. Jukićeve, kao i njegov jezik, svježe i kuražne misli prepliću se s njegovim manje ili više uspješnim nastojanjima da upravo knjigom utječe na otklanjanje nepismenosti, primitivizma i lijenosti duha, te tako doprinese »nesretnoj i gluhoj Bosni« odnosno ljudima u njoj. Ne žaleći ni vremena ni truda, mnogo putuje, ne samo od samostana do samostana, i ne samo po Bosni. A to putovanje, usprkos tome da je neprestano vođen načelima dobra ili upravo zbog toga, u »zla vremena«, nastavlja lutanjem od »tamnice do tamnice«, kao, potom, od nemila do nedraga, jer u Bosnu, koja mu je u srcu, ne može, jer je iz nje izgnan, a izgone ga, jer se svojih uvjerenja ne odriče, i od drugdje. Ostaje, u svojim vjerovanjima, od kojih su se neka pokazala i zabludama, uspravan i, kao svaki istinski pobunjeni čovjek, sam.

Lovrenovićev roman Putovanje Ivana Frane Jukića, ne samo zbog naslova ili poglavljâ, između prologa Na kraju puta i Epiloga, koja su naslovljena: U Dubrovniku 1840.; U Fojnici i u Kiseljaku, u Hanu, 1844.; U Varcaru 1850.; …1851. još u Varcaru; U Sarajevu 1852. haps; Susret na Savi 1855. i Prije kraja. Đakovo 1857., nego i zato što je sam Jukić bio izvrstan putopisac, možemo uvrstiti i u putopisne romane.

I kao što je Lovrenović pisao eseje o franjevcima i franjevačkoj književnosti u Bosni, tako je pisao i eseje o putopiscima i putopisnoj literaturi. Između ostalog, autor je teksta Uvod u čitanje suvremenog bosanskohercegovačkog putopisa, koji je objavljen kao predgovor knjizi izabranih putopisa autora iz Bosne i Hercegovine, u već pomenutoj reprezentativnoj ediciji (1984/5), u kojoj je u novom izdanju izašao i njegov roman Putovanje Ivana Frane Jukića, koji je, u međuvremenu, 1977. godine, bio priređen i emitiran kao radio drama.

Životna drama Ivana Frane Jukića i krvavi događaji u Bosni polovinom devetnaestoga stoljeća, u kojima je on bio jedan od tragičnih aktera, slični su onima što su se nedavno događali u Bosni, pred našim očima. Posljedice i jednih i drugih su, pored mnogih pobijenih i ranjenih, bile ne samo gašenje mnogih nada i mnoga razočaranja, nego i velik broj prognanih i prinuđenih na život u izbjeglištvu. To se, u Jukićevo vrijeme, nije dogodilo samo njemu, kao što se, koju godinu unatrag, pored mnogih drugih, slično dogodilo i autoru romana o njemu, Ivanu Lovrenoviću, koji je, po izlasku iz opkoljenog i uništavanog Sarajeva, živio u Zagrebu. S tom razlikom da se je Lovrenoviću uspjelo vratiti u Bosnu, a Jukiću, uz sve želje i nastojanja, sve do smrti, nije. Kao što se moguće slične želje, nažalost, neće ostvariti još ponekom piscu iz BiH od onih koji već više godina žive u egzilu. Neki od njih će, vidimo li u svakom zlu neko zrnce dobra, možda napisati, ne iz želje, nego zbog primoranosti da putuju i žive u drugim državama, kao što se to dogodilo i Jukiću, putopisnu prozu koja će obogatiti tu vrstu literature u Bosni i Hercegovini, koje je upravo on bio preteča. Jer ako je bilo, kao što tvrdi Viktor Žmegač, »putovanje jedan od najomiljenijih motiva u doba romantizma«, u kojem je Jukić živio, onda će i u naša, neromantična vremena motiv putovanja i života drugdje biti, za mnoge pisce iz BiH, kao što je to donedavno bio i za mnoge pisce-emigrante iz srednjoeuropskih i ističnoeuropskih država, kao i za izgnanog Jukića, nezaobilazan motiv. Motiv koji se porađa, ne zato što bi bio omiljen, nego prevashodno iz nužde i nevolje.

Lovrenović, nakon što je i sam proživio ponešto od onoga što se događalo u Jukićevom burnom i tragičnom životu, koji je u romanu opisao, u svojim, posljednjih godina prevashodno publicističkim tekstovima, ne idealizira Bosnu. Ali njen mrak je za njega, kao što je bio i za Jukića, njegov mrak. Jukić je vjerovao da je svijeća u tom mraku. I to je uistinu i bio. Čovjeku, čija je sudbina u rukama sila koje su moćnije od njega, u, kako sam kaže, »mračnom svijetu«, nije preostalo drugo do pokušati razgoniti mrak svjetlošću drhtavog plamička svog sopstvenog života. Što, čini mi se, stoljeće i pol poslije njega, pokušava činiti i Lovrenović. Usprkos tome što je znano da nijedna svijeća nije do jutra gorjela.

Komentari nisu dozvoljeni.