Karadžić u Haagu

Razgovarao Boris Pavelić
Novi list, Rijeka, 26. 7. 2008.

Pisac Ivan Lovrenović jedna je od izravnih žrtava Radovana Karadžića. Vojska čovjeka s kojim je prije rata surađivao u Sarajevu, protjerala ga je 1992., zajedno s ostalim sugrađanima, iz njegova stana u sarajevskom naselju Grbavica. Na početku intervjua za naš list, Lovrenovića smo pitali kako je osobno doživio Karadžićavo hapšenje.

– Kada sam čuo vijest, otkrio sam koliki je zamor, i koliko smo već svi zajedno otupjeli. Naprosto, prošlo je previše vremena. No za osjećaj zamora ključna je vjerojatno ta opća atrofija BiH. S druge strane, uvjerili smo se da iza svih takvih spektakularnih hapšenja uvijek stoji ne ono što bi obični ljudi očekivali, i od čega bi moralno živjeli, tzv. pravda i njezini zahtjevi, nego trgovina, računica, državni rezon. To je i u ovom slučaju više nego jasno. Ali dobro, kada čovjek sve to skloni nastranu – a treba smoći snage da skloni – valja u sebi, možda i umjetno, izazvati osjećaj nekakve nesvakodnevne emocije. Jer usprkos svim relativiziranjima, hapšenje Karadžića uistinu nije mala stvar: u imenu i osobi toga čovjeka planetarno je prepoznato jedno od najvećih zala koje čovjek može zamisliti. To zlo, da tako kažem, nema rok trajanja.

Može li to hapšenje, neovisno o svim pričama o pravdi, išta suštinski promijeniti u današnjoj BiH?

– Mislim da ne. Te su se dvije stvari odavna odvojile. Imali smo mi to već: bio je i Milošević u Haagu, pa ništa. Mislim da će suđenje Karadžiću u povijesno-dokumentarnom smislu možda imati važnu ulogu, jer je u tom pogledu njegov slučaj drukčiji i od Miloševićeva i od svih drugih. Karadžić je, naime, često bio protagonist raznoraznih pregovora u međunarodnom kontekstu, pa ono što možemo saznati od njega ne bismo mogli ni od koga drugoga. U tom će smislu njegovi iskazi biti zanimljivi. Ali u smislu političkoga djelovanja na stanje u BiH, ne…

Jedan je Sarajlija na televiziji duhovito i znakovito komentirao hapšenje: „Drago mi je“, rekao je taj čovjek, „ali bi mi bilo draže da su Dodika zbendali“.

– Da, samo što to istovremeno reflektira i očaj, pa i nesnalaženje u političkim kategorijama. Dodik jest omražen – jasno je i zašto – ali on ima apsolutni demokratski legitimitet, i naprosto je smiješno povezivati njega s ikakvom mogućnošću hapšenja i suđenja. Međutim, čini mi se da bi Karadžićevo odsjedanje u Haagu, pa i moguće Mladićevo, moglo samo pospješiti loše procese u BiH, jer bi moglo učvrstiti dvoentitetsko uređenje, za koje se valjda slažemo da ne valja. I to zato što hapšenje Karadžića jest relaksacija za srpsku politiku, i u Beogradu, ali i u BiH. Karadžić i Mladić bili su kamen o vratu cijeloj toj strukturi. Karadžićevim hapšenjem silno jača demokratska legitimacija Republike Srpske. Dodik je simbol „nove“, dekriminalizirane i demokratski legitimirane RS. U političkom smislu, dakako, može se i mora reći da Dodik nasljeđuje strukturu koju je pripremio, proizveo i patentirao Karadžić. Ali svi dobro znamo da u povijesnim i političkim procesima, a naročito u stavu međunarodne zajednice prema svršenim činovima, to ne igra nikakvu ulogu. Postoji, dakle, mogućnost da Karadžićevo hapšenje ojača RS, a time i produbi tenzije u BiH, jer je posve jasno da ovako uređena, ta država naprosto funkcionalistički ne može raditi, neovisno o nacionalnom aspektu promatranja. Ako se dvoentitetski sustav produžuje i učvršćuje, to naprosto nije dobro za stabilizaciju BiH kao zajednice.

Možete li jezgrovito objasniti svoj pogled na trenutni položaj Hrvata u BiH?

– Najlakše ga je izraziti jezgrovito, a čim krenete u detaljniju analizu, odmah se nađete u političkome rašomonu. Hrvatski problem u BiH u znaku je snažnog i teško rješivog paradoksa: s jedne strane, Hrvati bi morali biti posebno zainteresirani za očuvanje, stabiliziranje i harmoniziranje prilika u BiH. Jer ako je BiH zagarantirana, kao što svi tvrde, i ako se sa stajališta manjinskoga naroda ne isplati voditi nikakvu dvostruku politiku, gajiti nikakve separatističke ambicije, jer oni niti posjeduju snagu za to niti više postoji Hrvatska koja bi prihvaćala takvu politiku, Hrvati bi imali upravo vitalnih razloga da ulože pet puta više energije od drugih u normalizaciju BiH. S druge strane, oni za to nemaju nikakvih političkih kapaciteta, niti imaju ljude od političkoga formata. To je paradoks koji Hrvate drži u nekakvome limbu u kojemu još uvijek ne znaju što bi sa sobom.

Što su kapaciteti o kojima govorite?

–  Ne smije se zaboraviti da su Hrvati uskraćeni i za institucionalne kapacitete. Hrvatski političari u BiH imaju pravo kada ističu – premda to čine manje-više demagoški – da su Hrvati u institucionalnom smislu dobrano oštećeni. Govorim o mehanizmima odlučivanja u parlamentima, vladama i drugim političkim instancama. Naprosto, raznim rješenjima dovedeni su u situaciju da njihov politički glas ne vrijedi kao glas drugih. To je veliki problem. A onda na to još dolazi insuficijencija ljudskih potencijala, što je priča za sebe. Jer, u ovako nesređenim društvima, uloga pojedinca često zna biti presudna. Hrvati u tom pogledu danas u BiH praktički nemaju nikoga, kao što zapravo nikoga nisu ni imali. Posljednja tri čovjeka koji su imali format, koristili su ga na potpuno pogrešan način: Tuđman, Šušak, Boban. To je bila katastrofa. Poslije njih, nije se pojavio nijedan političar koji bi imao barem približan format, a da ga koristi konstruktivno.

Naziru li se ikakvi procesi koji bi to mogli promijeniti?

– Virtualno, da. Pred BiH, sutra ili preksutra, ne znam kada ali neizbježno, vrijeme je u kojemu će se otvoriti pitanje njezine konačne ustavne prekompozicije. Sadašnje stanje ne može trajati, promjene su nužne. U taj posao svi gledaju s velikom strepnjom, ali i s nadama. RS strepi jer njezina politička elita ne može ni pomisliti da odstupi od sadašnjega stanja, a zna da će nešto morati žrtvovati. Hrvatima se otvoreno ili prikriveno poručuje da, kao realno slabiji, od toga procesa ne mogu mnogo očekivati. Bošnjaci imaju svoje strepnje, jer je njihova politička ideja, premda nedovoljno artikulirana, ipak povezana za cjelinu BiH, ali također znaju da više neće moći imati ulogu ozbiljnoga integrativnog faktora, k tome još eventualno i dominantnog. Ali mnogo je i nada: njih, na prvome mjestu, valja povezivati s hrvatskim položajem, jer on je sada toliko deficijentan na ništa drugo osim nade i ne preostaje. Neka mogućnost, dakle, postoji, ali čovjek naprosto mora biti skeptičan: da bi se nešto postiglo, potreban je izvor snage, jasna politička vizija i ljudi koji bi je bili u stanju ostvariti. Uloga Hrvatske u tom procesu vrlo je osjetljiva, i ne bih na nju baš mnogo polagao. Zahvaljujući starim hipotekama, naime, nisam siguran da će se Hrvatska moći energično i konstruktivno postaviti, jer joj to neće biti dopušteno. Ona će, naravno, imati važnu ulogu, ali će ta uloga, bojim se, biti vrlo dozirana. Osim toga, iz same Bosne gledano, ono što bi Hrvati mogli tražiti bit će, po prirodi stvari, odbijano i sa srpske i s bošnjačke strane, a obje su ipak mnogo jače. Srbi će odbijati jer će u pregovore ući inzistirajući na nedodirljivosti RS, s idejom: eto vama Federacija, pa je uređujte kako znate i umijete. S bošnjačke strane hrvatski će zahtjevi također biti odbijani dok god se mogne, jer će, kako god ih artikulirali, morati ići za autonomijom većom od postojeće. Oni će, ako ništa drugo, tražiti da na najvišim razinama vlasti hrvatski udio u odlučivanju bude paritetan, neovisno o brojčanosti i teritorijalnoj veličini. Već će to biti odbijano s bošnjačke strane, jer treba znati što to sve podrazumijeva. Ako je, dakle, sve što rekosmo logično i neizbježno, jasno je da će prema Hrvatima postojati strahovit otpor, a može se i očekivati da ni sami neće znati zahtjeve uvjerljivo, pametno, politički snažno i jednodušno artikulirati. Što se međunarodne zajednice tiče, ne vjerujem da će pokazati naročito suptilno razumijevanje za hrvatske zahtjeve. To naprosto nije u njezinu stilu; ona uvijek ide za određenim stupnjem pojednostavljivanja.

Sve je to stvar budućnosti. U međuvremenu, u federaciji traju zloćudni, čak možda eksplozivni procesi, poput nedavnih s utakmice Hrvatska – Turska. To možda jest estradno i populistički, ali pokazuje trendove.

– Treba biti oprezan u tumačenju tih manifestacija. Kao pojava, uistinu djeluju frustrirajuće, posebno u sredinama poput Sarajeva, ili možda još više u Mostaru. One se mogu promatrati čak i historijski: činjenica je da tri BiH identiteta formirana u trajno rubnim stanjima, k tome još u međusobnom dodiru, imaju trajan osjećaj nesigurnosti, nedovršenosti, decentriranosti, i, dakako, ugroženosti, jer ugroženost nije kategorija koju možemo procjenjivati samo objektivnim mjerilima. I onda dolazi do tih manifestacija neke vrste žudnje za utapanjem u veći, sigurniji, stabilniji, „svjetskiji“ identitet. Pa se može operirati klišeima: žudnja za turskim identitetom, koja se pokazala u Sarajevu; ili žudnja Hrvata za Hrvatskom, katoličanstvom, Zapadom; kod Srba vezanost na Srbiju, Rusiju i tako dalje… To je ta žudnja za nekakvim uterusom, za sigurnošću. Problemi su to jako neurotičnih, rubnih, nesigurnih, malih identiteta, izloženih stalnom međusobnom trenju. Mislim da je važno osvijestiti da se tomu u nas ne posvećuje gotovo nikakva pažnja, ni s političke ni sa znanstvene strane. Takve su analize u povojima; samo je nekoliko ljudi koji ih uopće zapažaju, pa nailaze na grdan otpor i od nacionalista, koji stvari smatraju zauvijek zapečaćenim, i od građanskih struktura, koje to smatraju izmišljenim problemom i forsiranjem etniciteta.

 

Komentari nisu dozvoljeni.