Katakombe u Varcaru

(2002)

Tko ima iskustvo nasilne iskorijenjenosti, znade da je zavičajnost ustvari teška i neizlječiva – ljubav. Ona obilježava ljude, obilježava i njihove snove. Ona, međutim, obilježava i vezu između ljudi i zemlje.

Pišući u New York Timesu o naučenim i nenaučenim  lekcijama u Bosni povodom povlačenja misije UN-a nakon desetgodišnjega angažmana u ovoj zemlji, međunarodni namjesnik u Bosni i Hercegovini Paddy Ashdown taj angažman ocjenjuje izrazito pozitivnim, osobito s aspekta povratka izbjeglica. On se pri tomu služi cifrom od 250.000 onih, koji su se vratili “u svoje domove iz kojih su bili protjerani u užasnim okolnostima”, i to u “zemlji koja ima samo 3,7 milijuna stanovnika”.

Cifre k’o cifre. Čak i kad su tačne, što u slučaju Ashdownova citata uopće nije sigurno, ali nije ni odlučujuće, s njima se može postići što god se hoće. Recimo, zašto se ne bi, s istom mjerom uvjerljivosti u tonu, moglo reći suprotno: sedam godina nakon potpisivanja mira vratilo se samo 250.000, u zemlji koja ima čak 3,7 milijuna stanovnika! A, opet, zar se na tom mjestu ne bi bilo umjesno podsjetiti da je u odnosu na tih 3,7 milijuna u ovoj zemlji prije deset godina, uoči rata, živjelo – četiri milijuna 377. 033 čovjeka! Upravo onda kada je započeo UN-ov angažman (2. siječnja 92. famozni Sarajevski sporazum, 8. siječnja 92. Vijeće sigurnosti UN-a odobrava dolazak 10.000 vojnika UNPROFOR-a), a neposredno nakon njega – rat i agresija. Cjelokupni krvavi inženjering progonjenja stotina tisuća ljudi “iz njihovih domova u užasnim okolnostima” događao se, dakle, pred očima UN-ovih oružanih snaga! Ni to se ne bi smjelo zaboraviti, sada, kada se zbrajaju uspjesi i rezultati, uoči odlaska.

Prosječni bosanski izbjeglica ili prognanik pripada tipu zavičajca, bio toga svjestan ili ne. To je onaj kov čovjeka, čija se umorna kičma – nekad, u miru, u onome životu – sama od sebe ispravljala, glava bistrila, a pluća ispunjavala lakoćom i snagom svaki put kad bi odaklemudrago stizao na prag rodnoga kraja. Tu čak i fiziološku međuovisnost, na prvi pogled nevjerojatnu, gotovo mističnu, posvjedočit će vam kao najobičniju, trivijalnu činjenicu svaki pravi zavičajac.

Zato, demografsko-statističko stanovište u priči o bosanskim prognanicima i njihovu povratku ne može biti dostatno za ocjenu procesa; potpuniji uvid traži da se uvede i antropološko-duhovni moment. A iz njega se, kao važno i veliko, nameće malo drukčije pitanje o brojevima: koliko je bosanskih mikro-zavičaja, tih jedinstvenih bio-sociotopa, koji su stvarno činili socijalno-civilizacijsku teksturu Bosne i Hercegovine, ostalo bez svojih stanovnika, bez njihovih naraštaja! Možda zauvijek. A pretvorilo se u pusta, hladna, bez-dušna mjesta stanovanja, gologa fizičkog boravka nekih drugih ljudi, bez ikakve uzajamne veze i duhovnoga strujanja između mjesta i čovjeka. Ne znam postoji li rubrika u UN-ovim statistikama i formularima, koja operira s ovakvim podacima, i omogućuje procjenu štete ove vrste, te predviđa načine i mjere restitucije?

Među neizlječive spadam i sam. Deset godina sam odolijevao napasti da ne spustim nogu u Varcar. Deset godina – iako je, po ironičnoj Borgesovoj opasci, i sam dekadni sistem brojanja godina tek algebarska konvencija – jest nekakav ciklus i komad vremena. Prošli petak bio je topao i tih, svijeće na grobovima u Ćeliji gorjele su nečujno i mirno, a Varcarana sa svih mogućih novih adresa skupilo se nekoliko desetina. Iđotići, Svetinovići, Ćorići, Demirovići, Kotromanovići, Bakovići, Čavke, Vulići, Duvnjaci, Stipančići, Lokmići, Ćurići, Ivšinovići, Stipići, Butkovići… na prastarom groblju, koje je na čitavome svijetu jedini arhiv i memorija njihovoga postojanja u vremenu. Tome groblju i kapelici apostola Filipa i Jakova na njemu (…Varzaren loci…) papa Inocent XIII podijelio je 1723. godine ispravu o potpunom oprostu na dan patrona, 1. svibnja po nekadašnjem rasporedu svetaca. Kopalo se, dakle, u Ćeliji i davno prije toga drevnog datuma. Kopa se i danas, ali tako što pokojnika donesu otamo gdje je, na izbjegličkoj adresi, umro.

Na prilazima gradu, uz drevne puteve prema selima, njive i bašče razvaljene i razrovane, pretvorene u milćeve i gradilišta. Na stotine novih kuća, a sve kao jedna, i sve u istom, poludovršenom stanju: pokrivene i zastakljene, neožbukane, blato oko njih, važno je da se skloni glava i napravi generacijski rez. Počinje život u gradu; sve vrijeme svijeta je pred njima… Dok pravim široki luk po ogradama podno Grabeža, prati me mlada paščad iz tih novih, još neobiknutih kuća i dvorišta. Ne laju, nego samo ljubopitljivo promatraju i zastajkuju, isto onako kako ja zastanem, pa se gledamo. Orasi u prisoju, koje je djed sadio već u dubokoj starosti, ne nadajući se da će vidjeti prvi rod, ali ni ne dvojeći o svrsi – zakržljali i puni hrđavoga lišaja, koji se zlati na kosom popodnevnom suncu.

Potom kuća – tvrda i stamena, stara naša kuća – gluha na pokušaj da uniđemo, da ikoga dozovemo. Privremeni stanari, tko zna koji po redu u zadnjih deset godina – ili su po nekom neodložnom poslu odsutni, ili su se naprosto posakrivali pred neželjenima. Ne inzistiram, ne mogu razbijati vlastita vrata, ali sad sam siguran: eto me opet. Sve oko kuće zapušteno, zaraslo u korov i nenjegovanu travu, sve obavijeno otužnom atmosferom deklasiranosti, privremenosti. Dok pravim brzu šetnju do čaršije i natrag, isti osjećaj.

Ponovo na groblju, dok se već pod Lisinom i Oruglom polako hvata sumrak a studen lazi niz oznojena leđa. Prvi put od Daytona, sada u Varcaru rezidira župnik. Razgovaram s D. Ć., dobrim prijateljem iz djetinjstva, koji se vratio u Varcar iz glamočkoga izgnanstva. “Mogao sam u Glamoču uzeti najbolju kuću kad smo devedeset pete tamo stigli. Uzeo sam prvu, bilo kakvu, samo da se sklonimo. Poslije mi se rugali ovi naši: šta si to uzeo! Ja im kažem: ovdje smo od danas do sutra, prekosutra ćemo morati ići, ne može biti moje ono što nije moje.” Pitam ga koliko ih ima. “Možeš znat po tome koliko nas dođe na misu. Svake se večeri skupimo kod župnika, bude nas između četiri i pet. Maksimum – petnaest, to kad je kakav svetac. Da je biskup prije, odmah poslije Daytona, namjestio svećenika da bude stalno ovdje, sigurno bi nas se vratilo puno više. Al’, nekome onda nije bilo do toga…”

Pomišljam kasnije, ustvari ne ostavlja me ta misao sve odonda: to što sam vidio u Varcaru, to je u socijalnom smislu nekakva situacija katakombi i ranoga kršćanstva, a slika koju je opisao moj drug D. Ć. ustvari je pravi kriterij za sve one koji bi ozbiljno htjeli razmišljati o stanju stvari i o “ponovnoj izgradnji društva” (P. Ashdown). Četiri do pet varcarskih katolika, Hrvata, koji se svake večeri skupe u jednu sobu u kapeli – oni su kriterij! Prema njima, i prema svima takvim malim grupicama, manjim i od onoga što se naziva manjinskim (a ima ih na tisuće), koje po ovoj zemlji u svojim starim zavičajima opstaju protiv svake nade i mimo svih racionalnih prosudbi, prema njima bi trebalo suditi o uspjesima, prema njima bi trebalo praviti politiku. U njihovome opstajanju ima više mudrosti, više hrabrosti, više ljubavi i istinske energije za ponovnu izgradnju društva, nego u velikim statističkim brojevima i prigodnim frazama, nego u svim našim “nacionalnim politikama”.

Ivan Lovrenović

Komentari nisu dozvoljeni.