Katarina Luketić, Unutarnja zemlja

Zarez, 23. 7. 1999.

„Naš civilizacijski ispit zrelosti polaže se ovdje; to nigdje nije tako neminovno kao u Bosni.“ Zapisao je to bosanskohercegovački književnik Ivan Lovrenović u eseju iz 1983. godine objavlje­nom kasnije u njegovoj knjizi La­birint i pamćenje. Komentirajući tu rečenicu nakon deset godina u intervjuu za časopis Erasmus isti je pisac ustvrdio kako smo danas na tom civilizacijskom ispitu defi­nitivno pali i premda „u povijesti nema definitivnih stanja, u ovom trenutku bespredmetno je razmi­šljati o nekim novim perspektiva­ma“. Unatoč tako sumornoj dija­gnozi stanja u Bosni i Hercegovi­ni, Lovrenović posljednjih godi­na, čini se, intenzivno traga za tom novom perspektivom, pa je cije­lo njegovo djelovanje, bilo da je riječ o javnim istupima i novin­skim napisima bilo knjigama, sa­rajevskom ratnom dnevniku Ex  tenebris, zbirkama eseja Labirint i pamćenje i Bosna, kraj stoljeća, usmjereno k očuvanju integriteta bosanskohercegovačkog prostora i dokazivanju njegove kulturne i druge osobitosti. Pritom Lovrenovićeva posljednja knjiga Unu­tarnja zemlja, kratki pregled kultur­ne povijesti Bosne i Hercegovine za­pravo čini zbroj tih napora. Nje­zin je nastanak, čini se, potaknut s jedne strane knjigom Povijest Bosne engleskog autora Noela Malcoma u kojoj je na tristoti­njak stranica ispisana cijela proš­lost tog prostora, a s druge, nepo­stojanjem jedinstvenih pregleda bosanskohercegovačke kulturne povijesti, izuzmemo li onaj za­starjeli iz 1955. godine te cijenje­nu, ali necjelovitu (obrađeno je razdoblje do osmanlijskih osvaja­nja) kulturnu povijest iz 1984. godine. Knjiga je dijelom zami­šljena i kao protuodgovor na ra­zne povijesne krivotvorine po­sljednjih godina te huntingtonovske teze o neminovnim sukobima na rubovima dviju civilizacija u budućnosti što je navodno već dokazao slučaj Bosne.

U Unutarnjoj zemlji Lovrenović nastoji markirati najvažnije točke bosanskohercegovačke kulturne povijesti te objasniti pojedine društvene procese započi­njući s najstarijim materijalnim dokazima života na tom području i paleolitskim kulturama, a za­ključivši s ratnim razdobljem od 1993. do 1995. godine i njegovim posljedicama na kulturni i du­hovni stratum tog prostora. Taj linearni povijesni pregled nado­punjuje tekst Kultura?, Identitet? ranije objavljen u spomenutim knjigama eseja (uz kronologiju najvažnijih zbivanja, bibliografiju i slikovni materijal). Time se dijakronijski oblikovana slika povi­jesti obogaćuje na sinkronijskoj razini, odnosno u horizontalnu osnovicu vertikalno se unose hi­jerarhijski pojmovi i vrijednosne kategorije. U nastavku krenut ćemo od posljednjega, iščitavajući knjigu od njezina kraja.

Bosanskohercegovački kulturno-povijesni mozaik najčešće se u historiografiji promatrao kroz okular zamagljen ideološkim i nacionalnim naslagama, čime se slika nerijetko iskrivljavala do krajnjih granica vjerodostojnosti. Povijest se tako na svim razina­ma ispisivala iz sadašnjosti; pa su tumačenju pojedinih događaja i procesa u prošlosti prethodile go­tove teze i zaključci kojima se na­stojalo pravdati određene, redo­vito nacionalističke i aktualnopolitičke, koncepcije. To je dovelo do proizvodnje velikog broja ideologema i mitomanskih sustava, gomilanja falsifikata, zanemariva­nja čitavih povijesnih razdoblja. Istodobno svakom čvrstom i za­tvorenom određenju, doživljaju povijesti kao društveno-političko-kulturnog napretka, opirala se kompliciranost bosanskohercego­vačkog prostora, njegova ambiva­lentnost koja se sastoji u istovre­menome vjekovnom suživotu na­roda na tom području i stalnom antagonizmu među njima. U po­kušaju da cjelovitije sagleda povi­jest svoje zemlje Lovrenović je krenuo drugim putem, putem kulture, jer, kako piše, „kultura je po svojem biću otvorena i priključujuća, a ideologija zatvorena i isključujuća“. Tako će bosan­skohercegovački identitet jedin­stva i raznolikosti, zajedništva i posebnosti, uzajamnosti i odvoje­nosti, najprije tražiti u kultur­nom nasljeđu, pismenosti, knji­ževnosti, graditeljstvu, slikarstvu, oblicima narodne kulture. Identi­tet kao opća kategorija udaljio se time od svakog ideološkoga i dnevnopolitičkog čišćenja, otkrivši se u slučaju Bosne i Hercegovine kao stanoviti hibrid nacionalnoga i nadnacionalnoga. U fizionomiji te zemlje prepoznaju se, s jedne strane, tri različite i međusobno odvojene kulturne paradigme, muslimansko-bošnjačka, katoličko-hrvatska i pravoslavno-srpska čemu autor neri­jetko pridodaje i četvrtu sefardsko-židovsku paradigmu, a s dru­ge, jedinstvena identifikacijska mješavina bosanskog duha te kul­turni simultanizam. Pritom Lo­vrenović je svjestan koliko je opa­sno ustrajati na razlikama među pojedinim nacionalnim paradi­gmama i koliko je opasno ideali­zirati njihov suživot. Tu stalnu tenziju između našeg bosanstva i na­šeg nacionaliteta u ranije spome­nutom intervjuu objasnio je rije­čima, „stanje duha u Bosni uvijek ste istodobno mogli označiti i sta­njem latentne mržnje i stanjem prave idile, a da u oba slučaja bu­dete potpuno u pravu“.

Takva shvaćanja daleko su od načelne praznorječivosti i u knjizi Unutarnja zemlja autor ih nastoji transponirati u konkretno povije­sno tkivo, u određeno vrijeme i prostor, ponajprije uvođenjem razlikovanja između visoke i puč­ke kulture. Slijedeći Bahtinovu koncepciju srednjovjekovne smjehovne kulture, Lovrenović smatra da je „sfera visoke kulture obilježena krajnjim stupnjem izo­lacije između triju kulturnih enti­teta, dok se u sferi pučke kulture ostvaruje njihovo prožimanje“. Tako se kristaliziraju dva sloja, u prvom, odvojeno supostoje tri za­sebne kulturne paradigme, a u drugom, one se miješaju, zamje­njuju mjesta, ogledaju i prodiru jedna u drugu. Stupanj razvije­nosti pojedine nacionalne visoke kulture ovisi o društveno-političkom kontekstu vremena o koje­mu je riječ, dok se sadržaj mješa­vine pučke kulture ne može svesti na zbroj elemenata nacionalnoga, s obzirom da su unutar njega preživjeli ostaci raznih arhajskih i praslavenskih oblika. Uz to svaka je nacionalna paradigma povezana s kulturnim krugovima izvan bosanskohercegovačkog prostora kojemu prirodno gravitira, pa će shodno tome Lovreno­vić u knjizi naznačiti procese u susjednim zemljama, primjerice, antičku prisutnost na Jadranu, promjene statusa srpske pravo­slavne crkve ili pak specifičnost turske vladavine u drugim ze­mljama.

Teza o bosanskohercegovačkom identitetu kao o istodobno­sti triju odvojenih nacionalnih paradigmi i jednoga zajedničkog civilizacijskog okvira te s time povezano razlikovanje visoke i pučke kulture čine osnovu Lovrenoviceva razumijevanja i tu­mačenja Bosne i Hercegovine. U nastojanju da sačuva kulturnu i moralnu supstancu tog prostora, ozbiljno narušenu posljednjih go­dina, on će osobito ustrajati na razotkrivanju pojedinih mitova te na reinterpretaciji nekih kriznih točaka u bosanskohercegovačkoj historiografiji, kao što su one o crkvi bosanskoj, odnosno bogu­milima i njihovoj navodnoj heretičnosti, o osmanlijskoj Bosni kao, Andrićevski rečeno, tamnom vilajetu i Bosni koja je šaptom pala, zatim o tom prostoru kao povije­sno srpskoj zemlji ili pak dijelu hrvatske države i slično. Kako bi poljuljao uvriježene predodžbe o tuđinskoj vlasti i bosanskom jar­mu, on naglašava kulturne prino­se osvajača, primjerice, graditelj­sko umijeće i formiranje urbanih cjelina kao utjecaj osmanlijskoga elementa u Bosni ili pak duh europeizacije i veliku obnovu za vrije­me austrougarske vladavine. S druge strane, neke aktualne i osjetljive teme kao što su pripad­nost Ive Andrića korpusu pojedi­ne nacionalne književnosti ili pak opravdanost bošnjačkog/bosanskog jezika Lovrenović komenti­ra s priličnom lakoćom neoptere­ćen kratkovidnim tumačenjima nekih suvremenika. Jednako tako otvoreno i jasno piše o ratnoj i poratnoj stvarnosti kada se „fini bosanski poliperspektivizam ras­pao u grubu vladavinu triju kul­turnih paradigmi, pri čemu svaka misli da mora imati svoju zaseb­nu povijest, čistu svoju zasebnu književnost, čist svoj zaseban je­zik…“. On tako osuđuje svako uništavanje bosanskoga kultur­nog nasljeđa, podjednako bilo da je riječ o srpskim bilo hrvatskim ili muslimanskim zločinima, ra­zaranju urbaniteta Bosne, amne­ziji zajedničke povijesti i tradici­je. U posljednjem poglavlju knji­ge posvećenom razdoblju nakon devedesetih opaža se uzbuđeniji ton pisanja i izravniji govor, pomalo stran strogom historiografskom diskursu. Međutim pogreš­no je odrediti cijelu Lovrenovićevu knjigu kao čistu povijest; prije je riječ o mješavini esejističkoga, literarnoga i znanstvenoga pri­stupa, mješavini u kojoj se lijepo stapaju poetiziran jezik, nijansa subjektivizma zamjetna više u tonu pisanja, negoli tumačenju i odabiru činjenica te erudicija, preciznost i izvanredna sposob­nost selekcije.

I na kraju pozabavimo se još nazivom knjige, sintagmom unu­tarnja Bosna, njezinim nastankom i semantičkim krugom na koji upućuje. U eseju iz zbirke Bosna, kraj stoljeća Lovrenović navodi kako je na tu rečenicu naišao u nekom starom latinskom izvješću o Bosni. To terra interior, pretpo­stavlja, odnosilo se samo na puku fizičku, fizičko-zemljopisnu pojavnost, osjećaj putnika koji je dola­zeći u Bosnu dugo, dugo prodirao u njezinu unutrašnjost. Za Lovrenovića ta sintagma na simbo­ličkoj razini sadrži pravu narav toga prostora, a zajedno s Andrićevim izrazima tamni vilajet i unutrašnje ruže čini ključne riječi za ulazak u Bosnu na prava vrata, „vrata povijesti, kulture, povijesti mentaliteta, a ne vrata politike, politike ideologije, na koja su sad najedanput svi navalili, izvana i iznutra podjednako“. Osim što unutarnja Bosna sugerira da je ri­ječ o zemlji u koju se razumski i duhovno dugo prodire, ona upu­ćuje na misao o zemlji koja je sva okrenuta u sebe i čiji se dijelovi neprestano jedan u drugome zr­cale. Tako se uz već navedeni du­alizam nacionalnoga i nadnacio­nalnoga, različitoga i zajedničko­ga, vezuje i opreka između otvo­renosti, asimilacije stranoga tijela u bosanskohercegovačko povije­sno i kulturno tkivo s jedne stra­ne i zatvorenosti, težeg prihvaća­nja onoga što dolazi izvana, s druge. Slično će shvaćanje izrazi­ti i književnik Dževad Karahasan u eseju Sarajevo – portret unu­trašnjega grada iz knjige Dnevnik selidbe. Po njemu se osobita pro­turječnost te unutarnje zemlje odražava već u urbanizmu njezi­na glavnoga grada, odnosno po­djeli na središnju čaršiju i okolne mahale, zatim u načinu života, odvojenosti javnoga i privatnoga, muške i ženske sfere, jelima pripremljenim izvan i unutar kuće… Tako se u svakom dijelu bosan­skohercegovačkog kulturnog mo­zaika prepoznaje njegova složena struktura. Kako bi se ona sačuva­la, Lovrenovićevim jezikom go­voreći, valja stalno provjeravati vlastitu univerzalnost i sposobnost uvažavanja drugoga.

Komentari nisu dozvoljeni.