Kultura je primarnija potreba od nacije

Razgovarao Anto Batinić
Svjetlo riječi, Sarajevo, rujan 1990.

Otkuda zapravo Vaša toli­ka zaokupljenost Bosnom, a posebno bosanskim franjevcima?

- Pravi je odgovor nemoguć. On se nalazi u svakom retku svega što sam dosad napisao, i još više u onome što još nisam napisao. Franjevci su u mojemu doživljaju moje Bosne sol te zemlje i njezine povijesti. Žurim, pri tomu, dodati: to nije idealizacija niti patetizacija. Ni zemlje, ni franjevaca. To je naprosto konstatacija povijesne i duhov­ne stvarnosti. A mene je oduvijek neodoljivo zanimalo otkri­vanje čvrstih točaka povijes­nosti i duhovnosti te jedine ­- srećom ili nažalost – moje zem­lje.

“Putovanje Ivana Frane Jukića” je Vaš prvi roman. Moram Vam priznati da sam ga kao gimnazijalac čitao suznih očiju i s puno ponosa. Ima li još nekih markantnih likova u franjevačkoj povijesti koje biste isto tako vrlo rado knji­ževno obradili?

- Ne samo da ima! Oni su stalno uza me i oko mene, tako reći moji ukućani. Ne mogu ih se riješiti ni da hoću! I oni markantni, i oni povijesno anonimni. Uzdam se da ću im znati dati literarni lik i glas. Juraj Dragi­šić, Anđeo Zvizdović, Matija Divković, Stipo Margitić, Filip Lastrić, Bono Benić, Nikola Lašvanin, Jako Baltić, Lovro Karaula, Grgo Martić, Anto Knežević, Marijan Šunjić, Grgo Ilijić, Augustin Miletić, Rafo Barišić (ne faleć’ mu ću­di!) Grgo Kotromanović, Mi­jo Čuić, Augustin Čičić, Ljude­vit Lauš, Branko Škarica, Au­gustin Augustinović, Dominik Lovrinović, Lucijan Kordić, Dominik Mandić, Jozo Mar­kušić, Bonifac Badrov, Lujo Franjičević (kojemu dugujem nenadmašne trenutke djetin­jstva), Anđeo Kaić, Mijo Bo­betić, svi spomenuti i nespo­menuti ujaci – sanjari i bojov­nici, putnici i samotnjaci, stra­dalnici i lukavci, znanstvenici i redodržavnici, pjesnici i vuko­vi…

Dvije analogne tačke vidim u novijoj franjevačkoj povijesti, istoznačnu simboliku dvaju susreta između kojih se sklapa petstogodišnji povijesni luk: Zvizdovićev izlazak pred sulta­na (Mehmeda II) 1463. i Mar­kušićev izlazak pred maršala (Josipa Broza) 1950. Knjiga na kojoj radim hoće da ispuni taj luk: licima, glasovima, sudbi­nama, događajima, pričama.

Priredili ste i hrestomatiju “Književnost bosanskih franjevaca. Izbor iz tekstova starije hrvatske književnosti”. Ona pokazuje da su začetnici i ute­meljitelji književnog djelovanja u BiH upravo franjevci. Ta spoznaja, međutim, ostala je poprilično nepoznata široj javnosti a u školama se o njoj samo ponegdje nešto stidljivo reklo. U pravim kulturno-knji­ževnim odnosima takav pionir­ski pothvat bio bi od najvećeg značenja. Zašto je kod nas za­nemarivan i gotovo prešućen?

- Zašto? Zato što je u nas, zapravo, prešućeno sve. U “javnosti”, u školama, uop­će u tzv. javnom mnijenju i znanju – mi o sebi ne znamo ništa. Još gore: ono što misli­mo da znamo, znamo krivo. Mi smo narod u stanju kolek­tivne nesvijesti. Neznanje o ulozi franjevaca samo je dio toga općega neznanja, pojača­no herostratski primitivnim odnosom spram katoličko-fra­njevačko-hrvatske tradicije kao “klerikalno-neprijateljske”. Nepotrebno, neshvatlji­vo uništenje gučegorskoga sa­mostana i biblioteke 1945. go­dine sadrži u sebi svu strašnu simboliku toga odnosa, simbo­liku požara Aleksandrijske knjižnice!

Takav čin ne može se protuma­čiti, još manje opravdavati, nikakvom revolucionarnošću. To je, naprosto, barbarska gesta jednoga arhajsko-plemensko­ga mentaliteta – gesta mržnje i osvete. Strah od drugoga, i strah od knjižnice (kao simbola povijesnoga znanja i pamćenja) počiva u tom mentalitetu na njegovom gorštačkom, analfabetskom i mitsko-legendarnom tipu “kulture”, kojemu je sređeno znanje i pamćenje smrtni neprijatelj. To što je u našim prilikama takav odnos bio markiran i konfesionalno-­nacionalnom dimenzijom, sa­mo je još jedna od tragičnih danosti naše historije. Što je još najgore, jedna trijumfalis­tička a duboko anticivilizacij­ska ideologija (što je skoroje­vićki preuzetno umislila da može mijenjati povijest i svijet po sitnoj mjeri svoje volje i moći) dala je opći društveni okvir za legalizirano djelova­nje toga mentaliteta, te je to postao opći odnos spram tra­dicije i kulture. Tako bi se moglo reći da je sudbina guče­gorske knjižnice jedna velika a žalosna metafora. Pogledajte samo strašni bosanski postotak nepismenosti, ili stanje nacio­nalne i sveučilišne knjižnice, Zemaljskoga muzeja, školsko­ga sistema, i svih ostalih kul­turno-povijesnih i znanstvenih ustanova!

Ne bi li trebalo obilježiti lik i djelo fra Matije Divkovića (koji je dvjesto godina prije Vuka udario smjernice i principe za formiranje književnog jezika); fra Stjepana Dragojlavića (prvog domaćeg ško­lovanog slikara iz 16/17 stoljeća); fra Vice Vicića +1790. pjesnika i prvog domaćeg kompozitora); fra Filipa Lastrića (+1783. prvog stručnog historičara), da ne nabra­jama mnoge druge? Zar njihova imena nisu zaslužila neko javno priznanje? Mnoge naše ulice ili us­tanove nose imena, poprsja ili go­leme statue gotovo posvemašnjih analfabeta, epigona i anonimaca, a navedenih likova nema nigdje?

- Sve ste rekli u svojemu pita­nju. Samo dodajem: spisak je mnogo duži! Onih prvih, i onih drugih.

Negdje ste napisali: “Moj ob­lik pripadanja hrvatskoj nacional­noj kulturi nije, valjda, manje hrvatski zato što nije samo hrvat­ski”. Kako usklađujete tu pripad­nost svojoj nacionalnoj kulturi s drugim kulturama u BiH?

- Jednostavno. Tako što mislim, i osjećam, (pa po tomu nastojim i živjeti) da je kultura šira i prostra­nija, ljudski primarnija i svagdaš­njija potreba od nacije. Ako je isti­na (drevna i univerzalna) da je kul­tura onaj sadržaj i onaj medij pre­ko kojega se ljudi i nacije, rase i je­zici su-sreću, preko kojega se jedi­no mogu su-sresti, prepoznati i su­živjeti, onda vam je jasno da svoj osjećaj uznositosti zbog pripadanja jednoj nacionalnoj kulturi temeljim upravo na toj mogućnosti koju mi ona, kao kultura, daje da participiram i u drugima. A ne treba posebno objašnjavati kako je, upravo u Bosni, povijesno evropsko-katoličkoj, istočno-pravoslav­noj i orijentalno-islamskoj, ta mo­gućnost istodobno i uzbudljiva i li­jepa i ljudski imperativna. Samo politička instrumentalizacija i zlo­upotreba nacije može te moguć­nosti kvariti, snižavati i prigušiva­ti. Privremeno. Nažalost, mi toj privremenosti prisustvujemo već sedamdesetak godina. No, to je ipak privremenost.

Nedavno se vođa dosad jedi­ne partije pozivao i na franjevačka bosansko rodoljublje i cjelokupnu franjevačku kulturnu baštinu. Je li to znak priznanja toj baštini ili po­kušaj njezine instrumentalizacije u cilju očuvanja poljuljane vlasti u kojoj bi franjevci bili pristalice i podupiratelji svega onoga jedno­umlja, a često i bezumlja, koje ih je dosad uglavnom ignoriralo?

- Gruba instrumentalizacija od­lika je svake demagoške i slabo inteligentne politike. Primjer koji spominjete za moj ukus principi­jelno je jednak onom nedavnom “pozivanju” na franjevce od strane sarajevskog hadezeovskog kru­žoka. A primjer povijesne dosljednosti bosanskih franjevaca proči­tao sam u saopćenju datiranom na Sv. Ivana Krstitelja. (“Franjevci žele slobodu i mir”, Oslobođenje, 30. lipnja 1990).

Svi mi o Bosni uvijek govori­mo i pišemo najbolje. Zašto se on­da iz nje iseljava toliki broj ljudi, a ponajviše Hrvata?

- Što se mene tiče, moja privrže­nost Bosni ne zasniva sena tome što o njoj “mislim najbolje”. Nego na tome, kako vam rekoh u prvom odgovoru, što je ona – srećom ili na nesreću, tko bi to znao? – jedina moja zemlja. Teška, potmula, zapetljana zemlja. Nisam je birao, najmanje “po ljepoti”. Kao ni svo­je ime, ni svoj rod. Valjda je zato i ta privrženost tako proturazumna, i tako usudna. Sjetite se Andrića i njegova fra Nikole iz Čaše: “Kome je do toga da bude rahat i zenđil, nije mu se trebalo u njoj ro­diti ni zafratriti. Ovdje se dram radosti dušom plaća… Nego, sjedi gdje si, na svom mjestu i u svom svetom Redu. Pa ako baš mora da se griješi, griješi ovdje!… Vrijedi se prelomiti i pregoriti…”

Bosna je, dakle, permanentni test. Prelamanja i pregaranja. Polažem ga svakoga dana, cijela života. Mnogi nisu izdržali. Ne može im se zamjeriti. Može se žaliti. Razlo­ga je bilo svakojakih: ekonomskih, vjerskih, nacionalnih, političkih, policijskih, osobnih…

Hrvatski egzodus iz Bosne i Herce­govine doista je tužan i velik. Tra­je, zapravo, već pet stoljeća konti­nuirano, od fetha 1463, preko Beč­koga (1683 – 1699) i ostalih carevinskih ratova, pa 1917, pa od 1945. do danas. Puna je podal­psko-podunavska Evropa toga svijeta. To je priča o kojoj historiog­rafija nije rekla još ni prvo slovo; nju tek ponešto znaju franjevačke kronike i tanki sloj jezično-kultur­noga kolektivnoga sjećanja tih lju­di.

No, ako se danas hoće, osobito u nacionalno-političkom kontekstu poslijeratnog vremena, govoriti o iseljavanju iz Bosne, nužno bi bilo metodološki pouzdano utvrditi precizne elemente, i to kompara­tivno, za sva tri naroda, pa te nala­ze podvrgnuti znanstvenoj i političkoj analizi. Makar za nekoga bi­la neugodna i glavobolna. Svaki drukčiji razgovor je iracionalna improvizacija i nepoštena politič­ka trgovina ljudskim dušama.

Ni ovdje ne možemo mimoići trenutno vrlo popularne termine kao što su “bosanstvo”, “bošnjaš­tvo”, “Bošnjak” kao eventualna nacionalna odrednica i slično. Što za Vas znače ti pojmovi?

- Mogli ste već razumjeti da ja Bosnu i bosanstvo doživljavam i definiram u cjelovitosti životno­-domovinskoga osjećaja i kulturno­povijesne formacije. Moj nacional­ni identitet samo je dio te cjelovi­tosti. Time ga ne “umanjujem”, nego samo stavljam na mjesto koje mu pripada u trijadi: život – kultu­ra – nacija. Bosanstvo je za mene, dakle, kulturno-civilizacijska kate­gorija, usuđujem se reći “višega reda” od nacionalne.

S druge strane, imate silnu želju jednoga dijela Muslimana da se nacionalno imenuju Bošnjacima. Tu želju savršeno dobro razumi­jem, kao što bi je svatko dobro­namjeran morao razumjeti. Uosta­lom, nitko ne može jednome naro­du odrediti ime nego on sam. Po­sve je druga stvar što se to “snižavanje” pojma na političko-nacionalnu razinu, i to još partikularno, kosi s mojim shvaćanjem bosan­stva. Ono što mi smeta, ono što me up­ravo povređuje u temeljnom ljudskom, pa onda i bosanskom i naci­onalno-hrvatskom dostojanstvu, to su, u ovim nacionalno poludjelim prilikama, svi ti samozvani “lažni carevi” (muslimansko-bošnjački, hrvatski, srpski – svejedno), što ag­resivno i polupismeno-primitivno, bez mrve znanja i osjećaja za vri­jednost povijesti i bosanskoga su­života, nekom svojom starom ili novostečenom stranačkom iskazni­com uzurpiraju pravo da govore u moje ime, da me predstavljaju. Hrvatstvo nosim u sebi kao nešto mnogo više, dragocjenije i pleme­nitije, a da ga ne bih osjetio unaka­ženim u rukama tih političkih trog­lodita i neznalica.

 

Komentari nisu dozvoljeni.