Lament nad Beogradom

(1999)

Začet na samomu početku Devetnaestoga vijeka, u posljednjoj godini Dvadesetoga na naše oči skončava veliki srpski mit. Rođen u veličanstvenoj heroici oslobođenja i emancipacije, nestaje u znaku dvostrukoga poraza: u kolektivnomu autizmu, i u rasističkom progonu drugoga naroda.

U simbolici imena srpskih vođa, sve od Crnoga Đorđija, nije bilo takve ironije kao u imenu ovoga čovjeka s kojim srpstvo definitivno gubi i posljednji trag dvjestagodišnje aure vojničkog i etičkog junaštva i zapadnoga (hrišćanskoga) savezništva. Kao u nekoj grotesknoj persiflaži tarabićevskih seoskih “proročanstava”, u potpunoj opreci sa semantikom i simbolikom svojega imena i prezimena, Slobodan Milošević, kao kakav anti-mesija, uvodi svoj narod u beskrajno dugo razdoblje pada, srama, krivice i poniženosti.

Najlucidniji istraživač srpske “književne arheologije”, pravi duhovni nasljednik kritičkoga uma Ilariona Ruvarca, danas potpuno prešućeni i zaboravljeni Miodrag Popović, pisao je 1976, istražujući porijeklo vidovdanskoga kulta:

U zrelim civilizacijama jasno se razlikuje šta je mit a šta istorijsko mišljenje, šta poezija a šta zbilja, šta bajka a šta živa stvarnost. U civilizacijama koje tek sazrevaju, ovi pojmovi se mešaju, međusobno prožimaju, što dovodi do stalnih sudara, lomova, nesporazuma, do pseudodinamike… Kao određena faza u razvitku nacionalnog mišljenja, on je bio istorijski neophodan. Ali, kao trajno stanje duha, vidovdanski kult može biti i koban po one koji nisu u stanju da se iščupaju iz njegovih pseudomitskih i pseudoistorijskih mreža. U njima, savremena misao, duh čovjekov, može doživeti novo Kosovo: intelektualni i etički poraz.

Srpski mit hranio se krivom slikom vlastite veličine i važnosti, što je zahtijevalo stalno a, naravno, fiktivno podešavanje svijeta sebi, umjesto da se sebe prilagođavalo svijetu. To je progresivno uvećavalo udaljavanje od stvarnosti – od one vlastite, kao i od stvarnosti svijeta.

Da su zvona crkve Nôtre Dame u Parizu 1389. zvonila u slavu pobede srpskoga oružja na Kosovu dva dana nakon bitke, ta se patetična i potpuno lažna zvečka i danas među Srbima izgovara kao suha istina, kao informacija od presudnoga značaja za današnje relacije i odluke. Stvarni, pak, značaj boja na Kosovu realno je tek jedna od etapnih bitaka u silnom nadiranju osmanlijske vojske i ekspanziji osmanlijske države u jugoističnoj Evropi, koja je u općoj historiji toga vremena zabilježena tek kao oveća fusnota. Usput rečeno, glasovi koji o njoj jesu stigli na Zapad, ticali su se sudjelovanja bosanskih trupa kralja Tvrtka u toj bitki, koje su u njoj, izgleda, jedine ostvarile nekakav znatniji uspjeh. Što je na neki način bio i red, jer je Tvrtko nosio krunu i srpskoga kralja.

Mnogo krupniji i za evropsku povijest od kosovske bitke važniji događaj bila je bitka kod Nikopolja na bugarskoj obali Dunava 1396. godine, sedam godina poslije događaja na Kosovu. Sultan Bajezid pokorio je Srbiju i Bugarsku, podložio Vlašku, te zalupao na ugarska vrata Evrope. Najugroženiji vladar Zapada u tom času, ugarski kralj Sigismund, stupio je tada na čelo vojne alijanse sastavljene od francuskih, njemačkih i engleskih vitezova, i s vojskom od 120 000 ljudi u silovitom maršu forsirao Dunav i posjeo Nikopolj. Sav je kršćanski Zapad u tom trenutku upirao oči u Sigismundovu vojsku, kao u spas od Bajezida, zvanog Jildirim (munja). Sultan je prekinuo opsadu Carigrada i dojurio ususret Sigismundu s podjednakim brojem prekaljenih ratnika.

Bitka je bila strahovita, prava srednjovjekovna, bespoštedna i krvava. Prednjačili su francuski vitezovi, hrabrošću ali i bezglavošću. Izgledalo je da će Bajezidova osvajačka ruka prvi put zadrhtati, i da će tadašnja verzija NATO saveza odnijeti veliku pobjedu. U tom kritičnom trenutku, međutim, sultan baca u vatru malu ali elitnu vojsku – pet tisuća srpskih vitezova na čelu sa Stefanom Lazarevićem, srpskim despotom a svojim zetom i vazalom! Taj žestoki protuudar riješi bitku. “Dio kršćanske vojske – kaže kroničar – koji uteče pokolju, potopi se u Dunavu, a dio dopade turskoga ropstva. Sam kralj Sigismund jedva se dokopa lađe, kojom otplovi u Carigrad.” Cijela tri stoljeća od tada, sve do Jana Sobieskoga i bitke pod Bečom 1683, neće Zapad uspjeti sakupiti snage ni sloge da se odupre Osmanlijama.

O ovoj velikoj bitki srednjega vijeka znalo se i pisalo mnogo, svuda osim na našim stranama. U novije doba o njoj je najljepše i s masom živih, vjerodostojno rekonstruiranih detalja pisala američka povjesničarka Barbara Tuchman u svojoj čarobnoj knjizi Daleko zrcalo.

Nije mi namjera zamarati čitatelja davnim događajima, niti su oni važni sami po sebi. Kosovska i nikopoljska bitka ovdje su samo motivi za razmišljanje.

Mit o Kosovu niknuo je i učvrstio se, kako je to istraživački autoritativno utvrdio citirani profesor Miodrag Popović, stoljećima poslije samoga događaja, a motivi kosovskih epskih pjesama došli su k nama (u Dalmaciju, gdje su prvo i zabilježeni, u Bosnu i Hercegovinu, u Srbiju i u Crnu Goru) sa zapada, prvenstveno iz Italije, nastavši tamo u emigrantskim krugovima nakon propasti srpske feudalne države i plemstva. Takav, on pripada “književnoj arheologiji” i poeziji.

Ono, pak, što pripada modernoj znanstvenoj misli, inteligenciji i odgovornim političkim elitama, trebalo bi biti kritičko promišljanje vlastitoga naslijeđa, mitskog i povijesnog, i nedopuštanje da se politička sudbina naroda zaplete u “pseudomitske i pseudoistorijske mreže”.

Uza sav oprez spram iluzija prosvjetiteljstva, moglo bi se reći: da je srpska historija ikada reflektirana i u svjetlu nikopoljske paradigme, a ne samo kosovske, da je objema davana jednaka šansa u oblikovanju moderne srpske političke i kulturne svijesti, srpstvo ne bi bilo tako lagan plijen mitomanije, zbog koje niti je znalo produktivno urediti  svoje odnose s drugim narodima u Srbiji i Jugoslaviji (u objema prijašnjima i u sadašnjoj), niti, evo, umije svesti račune samo sa sobom.

Ismail Kadare, veliki albanski i svjetski pisac, i relevantni mislilac Balkana i balkanske sudbine, gledajući ovaj srpski fenomen suženo kroz prizmu njegovoga aktualnoga odnosa spram Albanaca, kvalificira ga kao “razvoj jednog osvetničkog mehanizma… želju nekadašnje žrtve da preuzme ulogu dželata”. Ne treba zbog ovoga simplificiranoga frojdističkog pristupa previše zamjerati Kadareu, jer su to radili i mnogi drugi, čak i među srpskim intelektualcima (sjetiti se slikovitog psihijatra Jovana Raškovića!), niti mu se može osporiti to što mu je albanski problem u prvom planu.

Tragedija kosovskih Albanaca je strašna, a još je strašnije što ona dolazi kao klimaks jednoga latentno rasističkoga odnosa, koji traje cijelo stoljeće. No, Milošević je i u odnosu na sve, ama baš sve druge narode i etnije u bivšoj Jugoslaviji do istoga paroksizma dotjerao taj duboko ukorijenjeni odnos netrpeljivosti i nepodnošenja, a ono što su njegove ispružene ruke u Bosni, Karadžić i Mladić (nije pravedno zaboravljati ni pokojnoga Koljevića, Krajišnika, Plavšićku i mnoge druge!), učinili Bošnjacima-Muslimanima i drugima, nije manje strašno od svježih stradanja Kosovara. A kad bi, ne dao Bog, bilo po Miloševićevoj, vjerojatno bi najgore platili Crnogorci, oni koji neće s njime.

Zato je, ipak, potrebno objektivirati: političkoga je a ne psihijatrijskoga sadržaja srpski mit; panetnizam je ono što mu leži u samomu temelju, a iz njega izlaze svetri glavne njegove crte, zbog kojih se Balkan trese na kraju, kao što se tresao i na početku ovoga stoljeća: teritorijalni ekspanzionizam, kult sile (vojske) i agresivizam, nesposobnost za ravnopravnost i toleranciju.

Dugo vremena, cijelo stoljeće, Evropa nije prepoznala opasni karakter toga mita. Dapače, “junaštvo i savezništvo” Srbije i srpskoga naroda bili su neupitna opća mjesta londonske, pariške i drugih evropskih diplomacija. Koliko do jučer, s tim floskulama na ustima hladno su najvažniji ljudi Zapada (Mitterand, Major i dr.) promatrali i praktično odobravali zatiranje Bosne i Bosanaca. Pa i dan-danas, kada hoće da diferencira Miloševića od naroda, Billu Clintonu se omakne ta ovještala fraza: mi ne ratujemo protiv srpskoga naroda, on je bio naš saveznik…

To je bila najveća i najdragocjenija tekovina, koju su uporno i predano, smišljeno i katkad upravo fanatično uvijek iznova glancale, dotjerivale i dizajnirale generacije srpskih znanstvenika, intelektualaca, diplomata, novinara, književnika, još od posljednjih decenija prošloga stoljeća, kada su Kruna i Vlada počele obilato stipendirati i slati na evropska učilišta darovite studente, buduće propagatore. Sve je mijene vremena i sistemâ taj žilavi simulakrum preživio i svakoj se uspijevao prilagoditi, pa se tako preodjenuo i u titovsku i NOB varijantu, i pretrajao sve do danas.

A danas upravo prisustvujemo zastrašujućoj, neronskoj predstavi viš’ Srbije po nebu vedrome, u kojoj Slobodan Milošević pijano proćerdava i posljednje dionice toga velikoga kapitala. Najjači ljudi Zapada, Clinton, Blair, Chirac, Schröder, M. Albright, Cook, Fischer, Solana svaki bogovetni dan u zakazano vrijeme disciplinirano i ustrajno raskrinkavaju zločin srpske vojske i vlasti na Kosovu, ali, retrospektivno, i onaj u Hrvatskoj i u Bosni, a svaki televizijski gledalac na planetu može tu sahranu mita o junaštvu i savezništvu gledati na svome ekranu.

Nema nikakve sumnje: Slobodan Milošević kao srpski vođa, Srbija, srpstvo, srpska vojska, u Dvadesetprvo stoljeće ulaze kao pojmovi omraženi i odbačeni od zapadne civilizacije. Nema junaštva, nema savezništva!

Trijumfalizam i likovanje, uvjeren sam, bio bi najpogrešniji način na koji svi mi, pripadnici i dionici južnoslavenske i balkanske povijesti,  možemo ispratiti srpski mit na vječni počinak. Od analogne hrvatske, od analogne bošnjačke (itd., itd., pa, nota bene, i – albanske!) panetničke ideologije, srpska se razlikuje samo po prilikama koje su joj bile dane i po fizičkim mjerama. Razlika je u kvantiteti, ne u vrsti. “Genetska šifra” je ista, i moguća pogubnost posljedica je ista. Mnogo mudrije od likovanja, bilo bi uvijek držati na umu upozorenje Miodraga Popovića o velikomu porazu, koji čovjekov duh može doživjeti ako nije u stanju da se iščupa iz pseudoistorijskih i pseudomitskih mreža.

Ivan Lovrenović

Komentari nisu dozvoljeni.