Mile Stojić, Dokle god oči svijetle

Nakon trideset godina, ponovno u rukama držim “Obašašća i basanja” Ivana Lovrenovića, njegovu prvu knjigu. Te daleke sedamdeset pete zbirka se pojavila u izdanju sarajevske “Svjetlosti”, a autor je za nju dobio tada prestižnu nagradu “Trebinjskih večeri poezije”. Lovrenović je tad radio kao profesor maternjega jezika u Mrkonjić Gradu, a  ja sam bio student druge godine književnosti i pisao književnu kritiku za “Naše dane”. Objavio sam, vjerojatno prvi, prikaz te knjige, a nekoliko mjeseci kasnije Lovrenović je stigao iz Mrkonjić Grada u Sarajevo, gdje je, nakon velikih nevolja sa zavičajnim vlastima zbog svoga pisanja, uz pomoć Čede Kisića, dobio zaposlenje kao novinar u dvotjedniku za kulturu i društvena pitanja “Odjek”.

Nakon trideset godina držim u ruci novo, dopunjeno,  izdanje te obimom nevelike, a poezijom i značenjima bremenite knjige (Durieux, Zagreb, 2005.). Ponovno razmišljam o njezinu hodočasničkom i lutalačkom nazivu, o njezinoj književnoj toponimici, što me podsjeća na kartografiju potopljenog svijeta. U prvom njenom dijelu nalaze se prozodijske refleksije o gradovima: Nin, Klis, Počitelj, Livno „kameno“, Jajce… „Prohodimo krajevima, gradovima, trenucima i zapinjemo za čuda“, započinje Lovrenović uvod u svoje magijsko putovanje zemljom, čiju će u godinama što slijede napisati prvu modernu historiju. Svim ovim drevnim ruinama nejasnih i zakučastih naslova, pridružili su se vremenom i udesom i drugi bosanski gradovi,  jer je cijeli urbanitet Bosne danas porispodobiv s krajolicima Iliona.

Redaju se tako u ovim lapidarnim recima i potpuno nepoznati lokaliteti s čudesnim nazivima, mjesta oko kojih Lovrenović plete mreže svojih snovitih, fantazmagoričnih pjesničkih „obašašća“: Akihisar, Balukana, Baljvine, Crna Rika, Donji Kraji, Duman, Hotomalj, Kolobara, Lisina, Liskovica, Orugla, Plava Voda, Prizrenac, Sokočnica, Sokol, Stepen, Šehovci, Trstionica, Varcar… U enigmatici toponomastike zavičaja skrivena leži ona „zlatna žica svijeta“, dostupna samo znatiželjnom oku i čistom srcu.

Poeziju i poetiku Lovrenović često crpi iz povijesnih dogodovština i zbitija, kad „sitna so sipi po kaležima“, a „kamenje govori“: „Dan nije vrijeme. Možda noć; tren u kojemu su kraljevi i biskupi s djetinjim veseljem skidali ornate, a navlačili konoplju, i s poganskim vokalima na usnama polazili pljačkati more, mare nostrum“.  Kroz te sugestivne slike izranja, rekonstituira se pred našim očima, antička slika jedne zemlje čija je historija uglavnom zbroj različitih nesreća. Pored „poetizma“ historije Lovrenović otkriva i poetiku prirode, tu vrhunsku liriku, kako bi to rekao Veselko Koroman, „zabjeglih“, ali nikad zaboravljenih sličica („Glasovi, lica, kobi – u Vrbas se sve survalo, Pliva oplakala, Klepsidra pijeskom zatrpala. Jajce – zvijezdama drug“).

Ako su u prvome dijelu knjige sabrani minuciozni poetski „opisi“ u drugom poglavlju, nazvanom „Basanja“, skoncentrirane su sličice s putovanja, mikro-putopisi, u kojima  se zrcale veseli naumi namjernika. Svako lutanje, „basanje“ svijetom završava osmijehom u srcu: „basati ovim plavim vidicima, šljivicima, i ne žuriti nikamo, zabasati u sebe nasmiješenoga, i zaboraviti da možeš izbasati kada hoćeš“, Na Bosni). Noćni jezik varcarske jeseni, snjegovi na Lisini i jutra pod Oruglom, „putokazi su koji ne prestaju svijetliti u očima dokle god i one svijetle“.

Poglavlje pod nazivom „Dodatak“ obuhvaća „basanja“ po bijelom svijetu, ali i neke naknadne refleksije o zavičaju, nastale desetljećima kasnije. Poplava svjetla u Đenovskoj luci, noćni vlakovi za Francusku, spleen Pariza dotaknut okom nepoznatog, ujevićevski lament nad ugaslim ekstazama u postaji pariške podzemne željeznice: „Hoće li se još ikad moći onako plakati?“: „kao rodna kiša kapale su suze po licu, po rukama. Hoće li se ikada više moći biti onako dobar? Hoće li se ikad više biti onako čist?“.  Potom ponovno fascinacije varcarskim homo faberima, disput o kovaču-proleteru, gdje autor, u kombinaciji esejističkog diskursa i lirske refleksije, otkriva skritu mudrost hefestovske umjetnosti, žar i pepeo postojanja.

Lelujavo, varljivo sjećanje na svjetlosti djetinjstva, na „ćilimove i serdžade“, na nevinu mladost i Muberu koja je imala osamnaest godina: „Gospod u Muberinih osamnaest godina, u drhatu njenih dimija, u puti Muberinoj zvonkijoj od senabijine. Mubera – čulno bliska, bolno nedohvatna; u pogledu joj iskustva pramajkina i dječja začuđenost – oboje njezino.Žena – dijete, neumrla smrt: serdžada ime, Prusac prezime (….) Poslije dešava se ovako: Did mrtav, brda šute, a zdravomarija odzvoni nekako strana, i jedno po jedno spasenje se osipa i većma sam ostajem. Ni Bog nije kriv za sve. Njegova kazna je teška, mi smo je gorom napravili – izgubili smo jedni druge“ (Cvrčci na Pruscu, noć).

Ako je, kako veli Bachellard, svako putovanje tek početak povratka, mi smo poznati u svijetu po tome što naša putovanja najčešće imaju samo jedan smjer.

Prošla su, naime, svega tri desetljeća, a nikoga od loze Lovrenovića nema više u Mrkonjić-Gradu, Trebinjske večeri poezije pretvorile su se u Dučićeve, a sarajevska „Svjetlost“, tada jedan od najmoćnijih izdavača na Balkanu, danas je na izdisaju. Ali, ako Bosna nikada i ne postane sretna zemlja, knjiga „Obašašća i basanja“ ostat će kao njena briljantna poezija, potresno  umjetničko svjedočenje o čovjeku koji ju je u u svojim pjesmama takvom vidio. Takvom sanjao.

 

 

 

 

 

Komentari nisu dozvoljeni.