Miro Jelečević, Put u unutarnju zemlju

Riječ na predstavljanju knjiga Ivana Lovrenovića Unutarnja zemlja i Bosanski Hrvati u Sarajevu 30. 9. 2010.

Počinjem s pitanjima: Što nas je to oblikovalo kroz stoljeća? I jesmo li baš toliko različiti koliko se redovito naglašava? Jesmo li zaboravu predali ono najbolje iz povijesti: ono plemenito, sućutno, kulturno, duhovno? Stoji li pred nama također barem poziv, ako ne i zadaća, da se zaputimo u vlastitu unutarnju zemlju, kako bismo razumjeli svoju povijest i sadašnjost, naše bližnje, nas same: tko smo i kako smo to postali?

U Bosni i Hercegovini u modi je hermetično shvaćanje identiteta. To otprilike znači da se identiteti triju nacija, vjera i kultura poimaju kao samodostatni, zatvoreni i oduvijek takvi kakvi jesu. Njihove razlike su apsolutizirane i samim time izolirane u odnosu na druge. Razlike su – kao normalni i jedini mogući oblik postojanja – dovedene do krajnosti koja bi se mogla nazvati dijaboličnom. Iako je ovo religiozni termin, koristim ga ovdje u nereligioznom značenju. To su one razlike koje se postavljaju isključivo divergentno. One predstavljaju onu negativnu arihmedovsku točku nemogućnosti ove zemlje i društva da izađu iz svoga začaranog kruga sveodređujuće podijeljenosti. Ljudi u Bosni i Hercegovini sa svim svojim pripadnostima uglavnom vide samo razlike koje dijele, antagoniziraju, udaljuju od drugih, odvajaju, niječu, potiru i razaraju. Zbog toga dijabolične razlike izgrađuju nasilne identitete, koji se zatvaraju u svoje uboge mikrokozmose, hrane se mržnjom prošlih stoljeća i gaje prema kulturi i kulturnom bilo pritajenu bilo otvorenu nesnošljivost.

Poznato je da identitet svakog čovjeka i svake ljudske zajednice i zajedništva, bitno određuju njihove relacije, odnosi prema drugima i s drugima, i to upravo onima različitim, drugačijim. Poznato je da su najveće kulture upravo nastale susretanjem vrlo različitih elemenata. Takav identitet počiva na simboličnim razlikama. Simbol je stvarnost koja uključuje, priziva, treba drugoga ili druge za ostvarenje svoje punine. Stoga simbolični identitet polazi odatle da svoju punu formu duguje sudjelovanju i supostojanju drugih. Ono što, recimo, jest kulturni, politički pa i religiozni identitet bosanskih Hrvata, moguće je iskazati i razumjeti samo uz pomoć drugih identiteta s kojima se on kroz povijest oblikovao. Slika simbola u tome nam dobro pomaže: simbol je naime ulomak, fragment koji priziva cjelinu; ali on nije ulomak koji je ravno odsječen, koji može stajati sam za sebe. On je uvijek nazubljen, njegove ivice se poklapaju s drugima. U Bosni i Hercegovini je već odavno tako: svi naši identiteti su simbolični, interaktivni, oni su kompozitni i cjeloviti u isto vrijeme.

Kad se govori o identitetu, ne može se zaobići, kod nas pogotovo, povijest i kultura. No, suvremeni bosanskohercegovački pristupi povijesnim temama, pa i temi kulture, u velikoj su mjeri ideologizirani. U Bosni i Hercegovini se često zna govoriti o povijesti kao destiliranoj patnji ili o povijesti kao uzornoj toleranciji, punoj bajkovitih komšiluka. No, nijedno od ta dva lica povijesti nije postojalo u čistom stanju. Ona se pokazuje uvijek – Lovrenović to neprestance ističe – kao životna, u praktičnim situacijama u kojima ima i jednog i drugog. Ideologiziranje povijesti služi ne za utvrđivanje činjenica, nego za opravdanje sadašnje situacije političke moći ili traženje načina da se nasilje nad drugima prikaže kao odgovor na počinjeno nasilje i zlo drugih, da se na taj način relativizira i učini moralno neodgovornima. Upravo se pitanje odgovornosti odnosno neodgovornosti pokazuje i nameće kao sržni problem u obrađivanju povijesnih tema kod nas. Ivan Lovrenović ima jedan vrlo zanimljiv pristup povijesti: sve ono što piše, sve ono što zna o dalekim ili bližim vremenima, postavlja u odnos prema budućnosti. Izučavanje prošlosti ima jaku „didaktičku“ crtu. Ipak, to nisu tek primjeri koji privlače ili odbijaju niti gotova rješenja za današnje vrijeme. Lovrenovićev pristup povijesti je odgovorno, pažljivo i suptilno kritičko pristupanje prošlosti, kako bi se otvorila vrata za budućnost, vrata za zajednički život.

No da bi se uspio napraviti taj korak, čovjek mora svjesno proći proces sučeljavanja, sukobljavanja i eventualnog razrješavanja odnosa male, osobne, tihe povijesti i velike povijesti s njezinim činjenicama i moralnim zahtjevima i kriterijima. Taj proces je dugotrajan i on je u biti sazrijevanje i oslobađanje za jedan zajednički, humani identitet ljudi jednog prostora. Čitajući knjige Ivana Lovrenovića nisam se mogao oteti upravo tom dojmu: to piše čovjek koji je neobično slobodan. U današnje vrijeme svih naših babilonskih sužanjstava uskim nacionalnim (i religioznim) ideologijama, čovjek se gotovo prepadne od takve oslobođenosti. Ta Lovrenovićeva oslobođenost u duh i za duh, nije naravno nešto što se po sebi nadaje. Iza nje stoji dugotrajno sazrijevanje i spoznajno-humani rast koji na koncu, slično ko dobra rakija, „čudom pretvorbe“ završava u jednom simboličnom identitetu, kojem drugi nisu prijetnja i nešto negativno, nego potpunost vlastitog postojanja, poziv na ustrajnu otvorenost duha, poziv na stražu pred vlastitom voljom za moć.

Pristupajući istraživačko-kritički povijesti zemlje, naroda i kulture, Lovrenović intuitivno traži poveznice koje su zaboravom ili namjerom pokidane. Odnekle zna i sam da put u „unutarnju zemlju“, metaforu Bosne, bosanske povijesti i identiteta, ne ide kroz najprije vidljivu zatvorenost i odvojenost, nego ide kroz vlastitu unutarnju zemlju, kroz život i odnose, kroz priče i ljudske blizine, kroz zabrinutost za spasenje drugačijeg identiteta. To je ono plemenito i, recimo tako, toplo ljudsko pisanje povijesti, koje ništa ne gubi od svoje mjere objektivnosti i kritičnosti, ali također ne ispušta iz pogleda zadaću ljudskosti, ne ispušta iz pogleda vlastitu odgovornost u neponovljivom vremenu. Samo takvo pisanje povijesti može govoriti o potrebnoj katarzi vlastitog naroda. Takvo pisanje također može govoriti o agoniji identiteta bosanskih Hrvata,  o njihovoj političkoj nesebeznalosti, želji da se vlastiti identitet dobije od drugdje, a ne od svog prostora i povijesti svog života.

U svojim knjigama Lovrenović se neprestano vraća temi franjevačke prisutnosti i djelovanja u bosanskoj povijesti, pa samim time i franjevačkog bosanskog identiteta. No to ne znači da tu povijest idealizira. On ne skriva naličje stvari, ne prikriva slabe strane ili mehanizme vladanja. Za njega franjevci mogu biti velikani duha, ali i vladari duša. Kao osnovne značajke franjevačkog bosanskog identiteta Lovrenović ističe nostalgični spomen „slavnoga Bosanskog Kraljevstva“ te vjernost i blizinu narodu s kojim i od kojeg žive. Zahvaljujući Ivanu Lovrenoviću pred šire čitateljstvo ponovno su pravo javnosti stekli već zaboravljeni velikani bosanske i franjevačke povijesti: Zvizdović, Lastrić, Divković, Miletić, Jukić, Šunjić, Martić, Markušić… Njihova se veličina se pokazuje u mudrosti životne prilagodbe, u senzibilnosti za potrebe naroda s kojim su radili i živjeli, u otvorenosti za druge i, nada sve, u izgradnji i potvrđivanju klasičnog bosansko-franjevačkog identiteta.

Knjige Ivana Lovrenovića govore o povijesti kulture i naroda, govore o identitetima koji neobično zanimljivi i agonijski ugroženi. Ipak, ni „Unutarnja zemlja“ ni „Bosanski Hrvati“ nisu knjige koje su okrenute prošlosti. One su pisane iz vjere u budućnost i smislenost zajedničkog postojanja. One su pisane rukom kakvih je, nažalost, u ovoj zemlji sve manje: rukom koja je zaljubljena u ljepotu jedne naizgled grube, a u mnogome filigranske kulture. U njima se tuga zbog nestanka jednog koraljno-krhkog kulturnog svijeta miješa s katarzičnom perspektivom i nadom u lagani povratak k sebi, koliko god se taj proces u sadašnjem trenutku činio bezizglednim. U povijest Bosne i Hercegovine, u povijest bosanskih katolika-Hrvata također bi trebalo stupati kao u unutarnju zemlju: dopustiti da se ona sama otvori na razini svakodnevnog života, na razini teškog a upornog ljudskog nastojanja da se drugoga prizna i odgovorno poštuje kao dio vlastitog identiteta.

 

Komentari nisu dozvoljeni.