Na Allahovu putu, za domovinu Austriju!

(1998)

Već dvije godine gledam i slušam kako se polako uzdiže novi bosanski i bošnjački mit – mit o bitki kod Monte Melette. Isprva nisam htio vjerovati, mislio sam: u općemu kaosu vrijednosti i u posvemašnjem rasulu znanja i pamćenja, u vremenu vršljanja kojekakvih nacionalnih šarlatana i opsjenara, lako se desi da netko baci u optjecaj bilo kakvu šarenu laž, limenu zvečku kvazinacionalne patetike, i da ta nakratko bude prihvaćena. Iz očaja, iz perspektive užasne poniženosti i zatrtosti, iz strašne potrebe za bilo kakvom veličinom i slavom… Ali, mislio sam: brzo će to netko pametan i odgovoran tiho i efikasno skinuti s dnevnoga reda, shvaćajući svu dubinu samoporuge i lažnosti.

Stvar mi je bila dobro poznata, još iz onoga kratkoga razdoblja prije rata, a nakon zalaska monopartizma, jer se već tada bio pojavio netko, tko je nudio na prevođenje i objavljivanje knjigu Die Bosniaken kommen, kao prevratničko otkriće naše “prave a zatajene veličine i povijesti”! U knjizi se, iz perspektive gnjiloga carskoga austronostalgizma, opisuje slavni vojnički put Druge bosanske regimente u Prvom svjetskom ratu i njezino učešće u bitki za Monte Melettu. U naslov knjige stavljen je uzvik s kojim su, prema legendi, bezglavo bježali neprijateljski vojnici čuvši za dolazak Druge bosanske. Bosanci dolaze!

Da je to bio uzvik straha i užasa, znamo sasvim pouzdano iz kazivanja naših djedova:

- Đe god bi bilo tvrdo, i đe god ne bi mogao niko drugi, zvao je Švabo nas. Postroji, održi govor, dadne po pola oke ruma, dav’o ga je samo tada, jer, jebi ga, bez ruma nema šturma, i onda naredba: šturm! A mi, popij onaj rum, baci flaše, pa krisni do neba i navali. Pucaj, leti, kolji – ništa živo ne ostaje! Ginuli su momci ko snoplje, ali nema neprijateljskoga položaja koji bi se održ’o!

Živo se sjećam, jedini koji je iskakao iz sheme bio je stari did Mijo:

- Najviše sam se boj’o da ću morat pucat u insana! Puc’o sam vavik u zrak. A kad je bilo najgore, kad su naši činili šturm uz ono brdo, a sa svih strana tutnjali topovi i zemlja se dizala, mene je Blažena Divica Marija spasila: ugled’o sam nekakav trap sa žitom, skočio u njega i sav se zatrp’o u ‘šenicu. Skoro sam se udavio. Ost’o sam sve dok me nisu, poslije bitke, našli Talijani i zarobili. U talijanskom ropstvu baš mi je lipo bilo.

Dok smo bili klinci, ta nas je njegova priča ispunjavala nekom razdražljivom razočaranošću, čak smo mu se znali i rugati. Tek kasnije, s nailaskom pameti, Miju sam počeo doživljavati kao jedinoga pravog junaka te apsurdne ratne slave.

Doista, o čemu govore sva sjećanja naših otaca, ako su živa u nama? O čemu pišu najtačniji naši pisci od Bašeskije, do Selimovića, koji od njega tako ingeniozno uze iskustvo dnjestarskih močvara i klanja pod Hoćinom; od anonimnoga sastavljača Duvanjskoga arzuhala, do Miroslava Krleže s iskustvom Galicije? O besmislenom, krvavom ratovanju daleko od praga, uvijek za tuđe interese neke carske, vladarske kuće, bila ona u Stambolu ili Beču, u Berlinu ili Moskvi, u Beogradu ili Zagrebu. Zar se na tomu može i treba graditi mit i slava?

Bošnjački, još specifičnije, muslimanski aspekt u ovoj raboti posebno je apsurdan.

Citiram, prema Ljiljanu, najnovije montemeletanske egzaltacije, u izvještaju s ovogodišnje proslave u Grazu 5. lipnja:

…Graz postao je bitnim čuvateljem na smrt osuđenog bošnjačkog nacionalnog identiteta. Ovdje je ustrajno njegovana bošnjačka vojna tradicija, sjećanje na hrabre vojnike Druge bošnjačke regimente, koji su pali na frontu na rijeci Soči, u bitki za Monte Melettu, 7. juna 1916. godine. …Nekada svi su se Bosancu zvali Bošnjacima, pod istom zastavom, u istoj uniformi sa fesom na glavi ratovali su Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Jevreji. Sve njih povezivalo je bošnjaštvo kao sinonim tolerancije, multikulture…

U izvještaju navodi se i prisutnost armijskoga generala Rasima Delića kod otkrivanja novoga spomenika, na kojemu piše: U spomen hrabrim Bošnjacima koji su u Prvom svjetskom ratu do posljednjega dana herojski branili zajedničku domovinu Austriju. Uz kur´anski dodatak: I ne recite za one koji su na Allahovom putu poginuli: Mrtvi su. Ne, oni su živi, ali vi to ne osjećate.

Evo, kako apsurdno postavljena borba za identitet dovodi do upravo blasfemične poruge nad vlastitom poviješću i sudbinom.

Zar je baš vojna tradicija ono što bi imalo biti glavnim i najuzvišenijim obilježjem nacionalnog, ovdje: bošnjačkog identiteta? Pogledajte to malo komparativno, u najbližem državnom okruženju: najlažnije a u isti mah i najnesretnije su zemlje i narodi, osobitomalibalkanski, koji u tom militarnom nadimanju nalaze vrhunaravni smisao i zov vlastitoga identiteta. A militarni duh uvijek i u svakoga je isti. Ne može biti: u nas je dobar i pozitivan, a u njih je zlo.

A ako baš vojna tradicija, onda – koja, iz kojega razdoblja? Ona stambolska, ili ova bečka? Ona, o kojoj, slijedeći Bašeskiju, piše Selimović:

Ne mogu da pričam šta je bilo u Hoćinu, u dalekoj zemlji ruskoj. Ne zato što ne pamtim, već što neću. Ne vrijedi pričati o strašnom ubijanju, o ljudskom strahu, o zvjerstvima i jednih i drugih, ne bi trebalo pamtiti, ni žaliti, ni slaviti. Najbolje je zaboraviti, da umre ljudsko sjećanje na sve što je ružno, i da djeca ne pjevaju pjesme o osveti.

Protiv Austrije Bošnjaci su 1737, ni ne sanjajući da će im to na spomeniku u Grazu 1998. godine biti “domovina, koju su do posljednjega dana herojski branili”, napušteni od padišaha, odnijeli očajničku sjajnu pobjedu pod Banjom Lukom, obranivši i Bosnu i Tursku. Protiv Austrije, svoje buduće domovine, Bošnjaci su se listom digli 1878. godine i cijela tri ljetna mjeseca zaposlili njezinu okupacijsku soldatesku, od Jajca do Sarajeva, od Broda do Trebinja, od Kulen Vakufa do Goražda, krvavo nastradavši u tom neravnopravnom zadnjem trzaju, nakon kojega su se, na tisuće i stotine tisuća, odselili u još jednu domovinu – Tursku. Kako se ta vojna tradicija, i ta strašna stradanija, slaže s montemeletanskom, domovinskom patetikom? Može li se u isti mah slaviti iBanja Luka 1737. i Monte Meletta 1916, kao izraz slavnih vojnih tradicija i herojskoga patriotizma, a da pri tomu i logika ali i istinski narodni i povijesni ponos ne ode u vražiju mater! Onaj tko to čini, sasvim sigurno sluđuje vlastiti narod gore nego njegovi prononsirani neprijatelji.

O drugim, vrlo zanimljivim vojnim tradicijama, bošnjačkim i hrvatskim, i hrvatsko-bošnjačkim, u svim varijacijama i permutacijama tog odnosa, moglo bi se govoriti dugo, s vrlo neočekivanim obratima i poantama. Ali jedno je sigurno: u svim tim “tradicijama” mnogo je manje slave i časti, a tragično mnogo krvi i nesreće i deklasiranosti, i fatalnoga svrstavanja na krivu stranu, i umiranja ni za što i ubijanja ni za što, a da bi danas, u silnoj želji za afirmacijom identiteta, bilo racionalno i produktivno njegovati ih kao najvišu vrijednost i dokaz.

Nikad neću pristati na tako kemijski prečišćenu unutarbosansku separiranost, na slatku jednostrukost tzv. nacionalnog identiteta, kakva izbija iz svakog damara ove mitizacije koja se pokriva bošnjačkim interesom i razlogom – a da se i sam, kao čovjek ove zemlje, ne bih osjetio domovinski povrijeđenim a intelektualno ugroženim ovom pogrešnom, ovom lažnom i žalosno nepismenom, ovom u krajnjoj liniji samouništavajućom vrstom potpune povijesne i moralne amnezije.

Zloslutnim mi se čini posvemašnji muk nad ovom pojavom, i nikako ne mislim da je u pitanju samo preosjetljivost, kada u njoj vidim toliko mnogo imanentne samouništavajuće potencije. Jer, upravo ona, na način dublji od površnoga deklarativnog da-ne izjašnjavanja,  svjedoči o unutarnjoj sklonosti ka zaboravu, opasnom zaboravu najsudbonosnijih povijesnih iskušenja i kolektivnih tragedija. Lapidarno rečeno, slaviti Monte Melettu danas, opasnije je po vlastitu memoriju i identitet, nego podgrijavati stalnu fobiju od aktualnog pomirenja i “zaborava”.

Ivan Lovrenović

 

Komentari nisu dozvoljeni.