Nikica Mihaljević, Čovještvo bez dlake na jeziku

Povodom Izabranih djela Ivana Lovrenovića (l – VIII, Durieux, Zagreb, 2004-05)
Književna republika, 7-8/2006.

Nepoznati, prezreni i izrugivani, barbari za Zapad, a Švabe za pravoslavni Istok, Hrvati trče za svojom Modrom Pticom Slo­bode uvijek u bolećivom zanosu za obma­nom i lažima, razdirani poetskom inspi­racijom za ostvarenjem svojih ideala, uvi­jek podjednako ustrajno u nesrazmjeru spram stvarnosti.
Miroslav Krleža, 1926.

Ima među Lovrenovićevim lirskim zapisima ili pjesmama u prozi, u knjizi Oba­šašća i basanja i onaj posvećen gradu Jezeru na Plivi. U njemu se kaže kako su prestali ratovi, nema više paljevina, ni uhoda, ni ratnika, niti su putovi opa­sni: sustala vremena topova. Ali, ako je nekad bilo razloga vojnama, ne znači da ih neće i biti. Ako se trenutno ne krvari, ne znači da se i neće. Jezero je sim­bol Bosne, čudne zemlje, u kojoj ima čudan grad, na otoku u rijeci, a ime mu Jezero. Zapis je napisan u dubokom, socijalističkom i jugoslavenskom vremenu (objelodanjen 1975.), kada smo se brinuli sami o sebi, čuvajući zemlju i mir. No zaboravili smo na uhode, na vrbovane i kupljene, na uspaljene i lako\jerne, na žbire i krvožedne, bolesne i nastrane, na izrode i izdajnike, pa su nas opet sustigla vremena topova, drumovi postali opasni, a nas od nas čuvaju neki bje­los\jetski psi rata, najamnici i plaćenici, štiteći interese dalekih gospodara.

Škrtim stilom i probranim rječnikom, jezikom pomalo staromodnim a nači­nom povišenim i patetičnim, stilom krležijanskim kad se opusti i raspiše, Lo­vrenović ispisuje svoja prozna, publicistička i popularno-znanstvena djela, pro­brana i predstavljena u osam svezaka Izabranih djela. I sva su ta djela u znaku borbe, rata i vojevanja, bilo onih prošlih, bilo ovih, koja su nas sustigla. Sva su obilježena sudbinom Bosne i Hercegovine, prožeta do zadnjega atoma njezinim stradanjem. A Bosna kao da ne može bez rata, koji joj bez iznimke dolazi izva­na, nametnut ili izazvan unutarnjim trvenjima potpirenima izvana. I njezini pisci kao da najbolje pišu inspirirani, potaknuti, natjerani i stiješnjeni mukom ratnom i ratničkom potrebom. No zadaća je to teška i opasna. Teška jer se mučno prodire pogledom kroz mrak tamnoga vilajeta; opasna jer se i zna i ne zna tko s kime i zašto ratuje.

Lovrenovićev odnos prema Bosni i Hercegovini stupnjuje se i mijenja kako se mijenja stanje Bosne i Hercegovine u posljednjih sto i pedeset godina. Od vremena Jukićeva pa do naših dana Lovrenovićevo je zanimanje čas intenziv­nije, čas manje intenzivno, ali nikad ne jenjava i ne prestaje. U socijalističkoj Jugoslaviji njegova se pozornost usmjeruje isticanju jedinstva Bosne i Hercego­vine, naporima i stradanjima, borbi i dosezima za uspostavljanje jedinstva, odr­žanja njegova i uspostavljanju harmonična i ravnopravna odnosa između svih nacionalnih i vjerskih entiteta, ljudi svih nacija i vjera koji nastanjuju Bosnu i Hercegovinu. Pomalo čudno, naizgled, u vremenu kad je to jedinstvo postignu­to, uokvireno državom, pa i donekle pravedno podijeljeno između triju konstitutivnih naroda, od kojih je jedan u tom vremenu i narodom postao. (Daleko bi nas odvela rasprava o tome zašto tu blagodat nisu znali uživati i sačuvati, kao i u ostalim dijelovima nekadašnje države.)

Hrvatstvo u tom kontekstu nije naglašeno kao nešto izdvojeno i odbojno, nego su u prvi plan dovedene njegove kvalitete koje povezuju, ujedinjuju i ople­menjuju ideju jedinstva Bosne i Hercegovine. Od ilirstva, preko strossmayerov­skog do Titova jugoslavenstva, hrvatstvo je i kod Lovrenovića svjesno i jasno označeno kao dio šire, ujediniteljske ideje (južnoslavenske, panslavenske) a ni­kad remetilačko i razbijačko. Isključivo, ksenofobično i rasističko hrvatstvo Lo­vrenović prezire u svakoj prilici, bez iznimke i dvojbe. Nije to ustuk socijali­stičkoj, jugoslavenskoj ideologiji (e da bi se moglo spekulirati s njegovim opor­tunizmom za prethodnoga režima), nego jasna i duboka brazda koja je u hrvat­skoj povijesti začeta davno i duboko urezana u svijest naprednih Hrvata, do­šavši do svoga punoga izražaja u ideologiji građanskoga liberalizrna, socijalizma i političkog jedinstva s ostalim malim (slavenskim i neslavenskim) nacionalnim entitetima na jugoistoku Europe. Tako shvaćenom hrvatstvu, kojemu su svoje najviše i najbolje prinose dali pojedinci i skupine i slijeva i zdesna (popularno govoreći) nema alternative, kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini. Nakon raspada Jugoslavije 1990., koje je uslijedilo – u to se više uopće ne može sumnjati – nutarnjim izdajstvom i izvanjskim uplitanjem, Lovrenovićevo hrvatstvo nije se mijenjalo, nego se prilagođavalo novom stanju. Najprije, u od­nosu na hrvatstvo u Bosni i Hercegovini, izdvojenoj i otrgnutoj od jugoslaven­ske matice, te u odnosu na hrvatstvo u Hrvatskoj, osamostaljenoj i izdvojenoj iz jugoslavenske zajednice usuprot svakoj logičnoj, realističnoj i istinoljubivoj pameti. Dosljedan i odan svome uvjerenju, Lovrenović ne mijenja svoj odnos spram hrvatstva, kao i spram ostalih političkih ideja dominantnih na jugosla­venskom prostoru, nego oportunističkom i nacionalističkom vremenu unatoč, radikalizira njihova najkrupnija obilježja. Znamo i iz vlastitoga iskustva da takav put znači samo jedno: ostati sam, u manjini i biti izložen napadima, mržnji i vječno s glavom u torbi!

Prije svega, što implicite, što eksplicite, Lovrenović pokazuje punu svijest o socijalnoj osnovici hrvatstva. četrdesetpetogodišnja stvarnost socijalističke za­jednice pokazala je da naši narodi, pa stoga i Hrvati, mogu uspješno organizi­rati vlastiti državni, politički, ekonomski i kulturni život. Mase obespravljenih, izrabljivanih i neobrazovanih ljudi – povezani u tradicionalnim pokrajinama, zemljama idomovinama – kroz nekoliko desetljeća postali su svjesnim narod­nim elementom, postupno se formirajući u sve brojnije građansko društvo koje njeguje više kriterije civiliziranog, gradskog i zapadnjačkog načina života. Naša socijalistička revolucija, pored toga što je izvlastila feudalne i kapitalističke iz­rabljivače sasvim zakonito i dosljedno, omogućila je dovršavanje građanske re­volucije koju su mnogi zapadnoeuropski narodi u prethodnim stoljećima prošli kroz manje ili više uspješne reforme, borbe i potrese. Taj proces civiliziran ja, na žalost, u okviru jugoslavenske zajednice nije dovršen. Iznenada je prekinut restauracijom bestijalnih nacionalizama i divljega kapitalizma Stvaranje tobože slobodnih nacionalnih država bilo je samo sredstvo za poravnavanje terena jugoistoka Europe pred zahtjevima i interesima nadolazeće globalizacije. Sva su druga tumačenja, uključujući i ona o hrvatstvu, tek zlonamjerna i plaćenička propaganda, pijesak u oči i lažljivo-glupava »promičba« o ostvarenju nekakvih hrvatskih snova. Jedino što je snovito i što se iz glupavih sanjarija iznjedrilo, sad već poslije nepuna dva desetljeća golemoj većini vidljivo, jesu noćne more hrvatskih (slovenskih, srpskih, bosanskohercegovačkih, makedonskih, kosov­skih, crnogorskih) gladnih, obespravljenih, izrabljivanih, neobrazovanih i za­glupljivanih masa. Narodi jugoistoka Europe dočekali su ulazak u XXI. st. u stanju u kakvom su bili na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće! Doista, povijest se nikad ne ponavlja, ali se obnavlja tragikomična glupost kvazipovijesti s bezoč­nim ponašanjem državnih, kulturnih i političkih elita koje ne vide ništa drugo osim svojih pojedinačnih i usko grupnih, klasnih interesa.

Na osnovi takvog poimanja stanja nije moguće prihvatiti realnost poslije 1990. bez otpora i ukazivanja na štetu koja se nanosi upravo vlastitom narodu, bez obzira kakve ideološke dojmove taj otpor izazivao. Bitan je otpor i zalaga­nje za uspostavu elementarnoga pozitivnoga građanskog stanja (kakvo smo imali, i bolje od toga). Ali dok Lovrenović kao lirski, nostalgični i melankolični prozaik misli na stvarne ljude i njihove (ne)prilike sudjelujući zdušno u tom otporu od samoga početka, žurnalistički služnici, politikanti, službouljudni duž­nosnici stranačko-državno-vjerske hijerarhije i intelektualni slugani galame o naciji, nacionalnim interesima i višim duhovnim zadaćama! Trube (zar je itko vjerovao da bi to moglo biti moguće!) o fantomskom hrvatstvu, koje hrvatstvo nije ništa drugo do ideologija praznine, ništavila i propasti. No, jednom posija­no i uznapredovalo sjeme stvarnoga socijalističkog demokrati zrna (po kojem smo svi od majke rođeni, i svi smo krvavi ispod kože, i svi se rađamo bez ikak­vih privilegija u startu … ) ne mogu zatrti nikakvi moderni otrovi za suzbijanje pameti. Taj demokratizam će se prilagoditi novom vremenu, novom stanju i novom poimanju svega oko sebe, pa i hrvatstva, spoznavši da hrvatstvo predstavlja stvarne građane Hrvatske, njihova prava, njihovu baštinu, njihovo neugasivu volju da se ne mire sa stanjem prilika za njih nepovoljnih, da hrvat­stvo organizirano od 1990. u vlastitoj državi nije nikakva desničarska ideja već jedan od nekoliko najkrupnijih zahtjeva socijalističkog pokreta kroz povijest, te bi ta država trebala služiti interesima većine građana, a ne interesima »gornjih 200« i, napokon, da to hrvatstvo nije opijum za građane te da oni ne bi smjeli i radikalnim mjerama promijeniti prilike u kojima žive, organizirajući državu po svom nahođenju, uključujući i neotuđivo pravo kako osamostaljenja, tako i udruživanja. Ovo hrvatstvo poistovjećuje se sa čovještvom, novim čovještvom pred kojim su brojne i teške zadaće. Hrvatstvo »kao takvo«, hrvatstvo “samo po sebi«, ishlapjelo je i preostalo je samo ono što jest, narodna tradicija i novi, komplicirani zahtjevi sadašnjega vremena. Hrvatstvo je pokazalo kroz povijest granice svojih mogućnosti: slabo u velikim državnim konglomeratima da se održi na zadovoljavajućem nivou, još slabije u vlastitim granicama da bi omo­gućivalo život i sebi i drugima. Tek u jugoslavenskim granicama ono je našlo ravnotežu između svojih snaga i slabosti, između svoje moći i nemoći, u soli­darnom naporu (dok nije počelo držati figu u džepu) s ostalim narodima, iz­građujući dom i život dostojan čovjeka. Današnje prilike govore, sve većem bro­ju građana, da je hrvatstvo i opet ozbiljno ugroženo, te ljudi instinktivno stra­huju, s jedne strane, od molohovskih apetita Europske unije, a & druge strane, od nesposobnosti domaćih predvodnika u vlastitoj državici koji ne umiju (a i ne smiju) organizirati državu za samodovoljan ekonomski život i odlučnu i nepopustljivu vlastitu građansku političku volju, tj. za stvarnu a ne apstraktnu slobodu. Za sada nema osviještene kritičke mase građana koja bi prihvatila i drugačija rješenja. Da desnica »ne zna« iskoristiti povijesne prilike pokazalo se 1918. kada su hrvatski buržuji štiteći svoje interese ušli u Jugoslaviju (držeći figu u džepu i vjerujući da će uspjeti, kao tobože kultiviraniji i napredniji, iz­varati i podrediti sebi i svojim interesima srpsku buržoaziju, tobože primitivni­ju i zaostaliju) iako su imali idealnu priliku za ostvarenje hrvatske države ili države slovensko-hrvatsko-srpske u bivšim austrougarskim pokrajinama. Jed­nako tako, igrajući dvolično i tobože državnički mudro, šaka plaćenika i avan­turističkih zločinaca uz izdašnu pomoć Njemačke i Italije, godine 1941. napra­vila je surogat državu, a 1990. godine na njezinim tekovinama, uz svesrdnu pomoć uglavnom istih aktera, slični plitkoumni hrvatski politikanti ostvarili su karikaturu toga surogata! Ne samo da započeti procesi civiliziranja na ovome prostoru nisu nastavljeni u osamostaljenoj Hrvatskoj, nego su odlučno potisnu­ti, nakon pacificiranja koje je izvršila tzv. međunarodna zajednica, a zemljom gospodare nacionalističko i kapitalističko divljaštvo.

Začuđujuće koliko su Lovrenovićevi umjetnički tekstovi, koji su u trenutku nastanka, doživljavani kao sjećanja, reminiscencije, dokumentarne obrade i in­timističko-dnevnički prikazi osobne stvarnosti (u Putovanju Ivana Frane Ju­kića i Liber memorabiliumu), nakon ratova devedesetih godina prošloga stoljeća »postali« aktualni, vjerodostojni i upečatljivi. Zaslijepljeni utopijskom težnjom o promjeni čovjeka kroz proces društvenoga preodgoja, mnogi od nas vjerovali smo da se mase ljudi nikad više ne mogu spustiti do međusobnog zvjerskoga klanja i uništavanja. Možda, neki pojedinci, kad dosegnu određeni stupanj kul­turnoga razvitka, zaista i ne mogu više natrag. Ali takvi su malobrojni, uglav­nom bez utjecaja na društvene poslove i, najčešće, žrtve, razularenih i pod jari­vanih masa, koje – vidjeli smo! – učas brišu sa sebe i ono malo »kulture«. Lovrenović je intuitivno spoznavao, tamo sedamdesetih godina XX. st., ako mu se i nije u potpunosti osvijestilo, da je čovjekova psiha uvjetovana njegovom biologijom i da će u prvoj prilici koja mu zaprijeti uništenjem reagirati u sa­moobrani brutalno, silovito i bezobzirno. Iako u vremenima mirnim i u druš­tvenom okruženju koje je nastojalo suzbiti prizemno, šovensko i mrzilačko po­našanje, umjetnik Lovrenović – pomalo skanjujući se, osjećajući kako nije baš primjereno – ipak je ukazivao na opasnost koja čovjeku prijeti iz njega samoga i od njega samoga. Povijest bosanskohercegovačka, obiteljska povijest, pojedi­načne sudbine, vlastito iskustvo, davali su mu obilje građe i primjera sukoba ljudske naravi s moralno-etičkim i vjerskim zakonima Njegova literatura na­stala prije devedesetih doima se kao da je pisana nakon ratnih iskustava iz istih godina To znači da je u svojoj umjetničkoj prozi Lovrenović označio i su­gestivno obradio neke svevremene probleme ljudske egzistencije.

Kritika je Lovrenovićevu umjetničku prozu procjenjivala i ocjenjivala u us­poredbama s djelima Ive Andrića (Prokleta avlija) i Mirka Kovača (Vrata od utrobe). Naravno, paralela, dojmova i nekih sličnih postupaka ima. Ali po na­šem osjećaju, ako već treba uspoređivati, Lovrenovićevo spisateljsko stvaralaš­tvo najbolje i najsvrhovitije može se uspoređivati sa stvaralaštvom Tomislava Ladana (u Bosanskom grbu, prvenstveno). I jedna i druga proza nastajala je u isto vrijeme, sedamdesetih godina prošloga stoljeća, s jednakim autorironijskim stavom, ne prezajući ni od toga da autoironija prelazi i u samoponištavanje. Stoljetno nagomilano negativno iskustvo stvorilo je mentalitet koji ne zna živ­jeti u boljim prilikama, koji ne vjeruje da je to moguće i koji se, apsurdno, čak tome i opire. Kakva li je to bila (ili jest!) stvarnost kad jedan Divković očajnički vapi Bogu: »Pouči me kako ću Bošnjake uplašiti paklenim mukama kad za druge, lakše ni ne znaju« (Liber memorabilium, str. 76). Zato i Ladan i Lovre­nović vrlo vješto i umješno pretaču u svoju prozu onaj stoljetni bosanskoherce­govački pripovjedački postupak kojim se čovjek razosobljuje, obezličuje, poniš­tava i umanjuje, čak i kad ne mora, braneći se i od svoje taštine i od tuđe zlobe, nastojeći da ga zlo nekako mimoiđe. Oba pisca obraćaju se sebi u trećem licu, pa govor toga iz trećega lica kao da jest i nije njihov. Učinak je ovoga načina izbjegavanja kojekakvih mogućih peripetija (od podsmjeha, preko zlura­dosti, do kakve ozbiljnije optužbe), učinak sličan onome koji ima nadimak: da se zna o kome je riječ, ali da se pravo, krsno ime ne spominje kako ga neki demon ili neko zlo ne bi čulo! U obojice pisaca nema ničega čvrstoga, zaokru­ženoga, dovršenoga. Ladan ističe makamu, postupak beskrajnoga pripovijedanja toliko omiljen na Istoku, spajajući ga s modernim postupkom ispisivanja djela koje je u stalnom nastajanju (work in progress). Lovrenović, podjednako, ostavlja nedovršenim svoju romanesknu strukturu, isprekidane narativne tokove, vraćajući se i ubacujući, odstupajući i najavljujući moguća nova rješenja i zapi­se. Ostavljajući štošta za kasnije, a i sam sve ono napisano obilježuje kao torzo. A on se, opet, pretvara i prelijeva, pa dojam ovisi tek o osvjetljenju, čitaočeva raspoloženja i kritičareva opredjeljenja. Ponekad nam je krivo što se odlomci Lovrenovićeve proze naglo završavaju. Htjeli bismo još uživati u ovom mirnom i staloženom umjetnikovu jeziku (ili jeziku Bosne i Hercegovine, svejedno) u kojem se tako naravno i učinkovito miješaju idiomi, govori i riječi svega življa bosanskoga, kao oni trostruki pozdravi, da se ne bi koga zaboravilo ili, ne daj Bože, uvrijedilo.

Dvije trećine tekstova objavljenih u ovih osam svezaka publicistički su na­pisi, nizovi kolumni, dijarijske bilješke, polemički članci, intervjui, javna pisma i besjede u raznim prigodama (Bosanski Hrvati, Ex tenebris, Duh iz sindžira, Poslije kraja). U njima se vidi sav Lovrenović. I njegova poetika i njegova liri­ka; njegov individualizam i njegov otpor mentalitetu čopora, ali i njegov osjećaj za zajednicu i zajedništvo ljudi. Ma koliko se trudio ostati hladnim, ispod ovih publicističkih rečenica kipti polemičarski gnjev nad glupošću ljudskom. Bubri i nadima se želja za aktivitetom da se već jednom nekako stane ukraj tom zlo­činačkom, tjeskobnom i uništavajućem zlu koje ništi Hrvate i hrvatstvo, ljude uopće na prostorima Bosne i Hercegovine, prvenstveno, ali i drugdje, dakako. Suklja nezajažljivi prezir prema gluposti, ponajprije u hrvatskoj zajednici, a onda i gluposti sviju i svugdje. Jedna od najvećih gluposti koja se u posljednjih dvadesetak godina (sa svojim povijesnim predigrama) odigrala na tlu Bosne i Hercegovine jest Tuđmanov odnos prema Bosni i Hercegovini i Hrvatima u njoj. Nitko nije oštroumnije i otvorenije, ljudski je i pošteni je među hrvatskim piscima iz Bosne i Hercegovine pokazao suštinu toga odnosa kao Lovrenović: »Tuđman je bosanske Hrvate naučio da omrznu jedinu stvarnu domovinu, Bo­snu, a sve svoje emocije i očekivanja projiciraju na apstrakciju, Hrvatsku. On ih je naučio da su njihov povijesni svijet i njihova pluralna kultura – niže vrijednosti, i da je se trebaju stidjeti i tajiti, jer je ‘nacionalno nečista’. S Tuđ­manom kao ‘velikim vođom’, ‘ocem nacije i domovine’, bosanski su Hrvati uni­šli, potpuno apsurdno, u jedan negativni ciklus, u kakvome možda nisu bili nikad u svojoj povijesti. Činjenica da su oni danas vjerni ji štovatelji Tuđmanova kulta nego ljudi u Hrvatskoj, govori da je smjer odvijanja toga ciklusa neizvje­stan, a da mu se kraj ni ne nazire.« (Bosanski Hrvati, str. 213). Nije u ovom poslu, istine radi, Tuđman bio originalan. I prije su, razni hrvatski političari i »čimbenici « iz Hrvatske nastojali ogaditi bosanskim katolicima i kasnijim Hr­vatima Bosnu i Hercegovinu, a sve po austrougarskom receptu kojega je preg­nantno zapisao u svome Dnevniku (1868-1875) Benjamin Kallay (Beograd-Novi Sad, 1976.). No zašto glupost ipak pobjeđuje? Možda, odgovor nađemo kod Lovrenovićeva omiljenog pisca, Witolda Gombrowicza, koji je, usput, tamo tri­desetih godina XX. st. dao oštru, lucidnu i proročku prognozu narastanja plime gluposti u svijetu, koja glupost preplavI ju je zapadnu civilizaciju: »jer sve pleme­nitijem kvalitetu razuma odgovara sve podlija kategorija gluposti, ta glupost postaje sve ordinarnija, i ne zahvaljujući nečem drugom, nego baš usled svoga prostaštva ona izmiče sve suptilnijim instrumentima intelektualne kontrole … naš je razum previše mudar da bi se mogao odbraniti od tako glupe gluposti. U zapadnoj epistemi ono što je glupo glupo je na gigantski način – i zato je neuhvatljivo.«. Čini nam se da je zbog toga Bosna i Hercegovina i dezorijenti­rana, ati i dezokcidentirana, te joj doista ne preostaje, za promišljanje svoje bu­dućnosti, nego se osloniti na ono što su svi napredni socijalni pokreti na našem tlu naglašavati, a što Lovrenović artikulira kao: “Duboko ukorijenjenu franje­vačku političku tradiciju oslonjenu na neugašenu memoriju davnoga srednjo­vjekovnoga kraljevstva, na viševjekovni kontinuitet ‘redodržave’ Bosne Srebre­ne, na snažan primordijalni domovinski osjećaj, na zajedničko etničko i jezično porijeklo svih bosanskih etničkih komuniteta, a osuvremenjenu modernim ide­jama o sekularnom društvu političke i socijalne jednakosti.« (Bosanski Hrvati, str. 25).

 

Komentari nisu dozvoljeni.