Njih je život razočarao

16. 2. 2014.

Bosna se na trenutak ponovo vratila u fokus javnosti, u kojemu je nije bilo još od rata. Svi se utrkuju da protumače, objasne, definiraju – što se to zapravo događa, kakvoga je karaktera, etničkoga ili socijalnog, autohtonog ili politički insceniranog, ova pobuna što se širi od velikih središta do najmanjih gradića, te kakve će rezultate i posljedice proizvesti. Od komentara i analiza koje su mi do ovoga časa bile dostupne, i koje smjeraju na to da kažu “punu” i “pravu” istinu, većina boluje od jedne boljke – od manjka suzdržanosti i metodičke skromnosti. A u promišljanju o ovomu što se, još uvijek nascentno i neprevrelo, zbiva na ulicama bosanskih gradova ona je najpotrebnija.

Pomišljam da bi jedan zaobilazni put u opisivanju i tumačenju mogao možda na sve to baciti  više svjetla nego svi izravni pokušaji, a on se sastoji u maloj vježbi koja će pokazati kako se međusobno suprotstavljaju, ukrštaju, dopunjuju, pa u zajedničkom besmislu potiru tri mainstream tumačenja iz triju virtualnih nacionalnih središta – srpskoga,  hrvatskog i bošnjačkog. Prikazat ću ih u sublimiranom vidu; ekstenzivno navođenje, uz opširne citate, bilo bi mnogo živopisnije i zabavnije, ali bi odnijelo previše prostora.

Srpsko tumačenje je jednostavno do rudimentarnosti: protesti nisu ni socijalni ni građanski, sve je to inscenirano od bošnjačke politike iz Sarajeva sa ciljem da se razgradi dejtonska struktura Bosne i Hercegovine, sruši Republika Srpska i napravi unitarna BiH. Kao i obično, najglasniji izvikivač ove teze je Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske. Glavni “dokaz”: protesti se događaju samo tamo gdje žive i vladaju Bošnjaci. Srpski narod (a i hrvatski, dodaje Dodik, koji se često postavlja kao branitelj hrvatskih interesa, bez zamjerki i bez ikakve nelagode kod velikih Hrvata u Hercegovini) nije ni historijski ni politički naivan da bi nasjeo na ovaj plan.

Hrvatsko stajalište (odavno grubo reducirano i politički poistovjećeno s “hrvatskom” Hercegovinom, a praktično s onim što zastupaju Dragan Čović i HDZ) nije bitno drukčije. Protesti su izrežirani da bi se srušile institucije Federacije BiH i kantona, te uvela nova, unitarna konstrukcija Federacije u kojoj bi Hrvati bili posve majorizirani i obespravljeni od Bošnjaka. Plan je sadržavao i namjeru da se protesti prenesu na “hrvatska” područja, ali narod na to nije nasjeo. Najjezgrovitije je ovu zajedničku srpsko-hrvatsku konstrukciju izrazio vjerni urednik vjernoga Čovićeva podizdanja Večernjeg lista: “Cilj je ‘bosansko proljeće’ prenijeti na hrvatska i srpska područja, a nakon sukoba uspostaviti bošnjačku državu.”

U osnovi bošnjačkoga tumačenja, kakvo uz zanemarljive razlike zastupaju B. Izetbegović (SDA) i Lagumdžija (SDP), jest teza da su protesti izrežirani i organizirani iz različitih domaćih i vanjskih centara, koji ni o čemu drugome ne misle nego o dezintegraciji Bosne i Hercegovine i o getoiziranju Bošnjaka ili čak o njihovom uništenju kao naroda, a da se u tome mogu i moraju prepoznati i prsti “velikosprskih i velikohrvatskih projekata”. Izetbegović: “Cilj je uništiti vlast tako da nje nema nikako na teritorijima koje je branila Armija RBiH i gdje žive Bošnjaci.” Lagumdžija ne zaostaje, pa tvrdi kako u svemu tome ima udjela i Evropska Unija, čija “desnica” radi na stvaranju mišljenja kako je stanje najgore “tamo gdje su Bošnjaci”, a cilj je podjela Bosne i stvaranje trećeg entiteta.

Ovdje je važno dodati da bošnjačka scena nije kompaktna, pojavio se otvoreni politički rat između dvojca Izetbegović-Lagumdžija i Fahrudina Radončića (SBB), ministra državne sigurnosti. On uporno tvrdi da su protesti “pobuna naroda protiv državne mafije i sistemske korupcije” koja je državu i građane opljačkala i bacila na koljena, a protivnici mu imputiraju da je bio organizator onoga dijela protesta koji su prvoga dana u Sarajevu imali vandalski oblik paljenja administrativnih zgrada i uništavanja javne imovine. Po njima, Radončić to radi iz želje za vlašću, a još više po nalozima nekih tajnovitih domaćih i svjetskih sila koje su protiv Bosne i Bošnjaka.

Frapantno je kako su srpsko-hrvatsko i bošnjačko stajalište u potpunom suglasju u tumačenju karaktera i porijekla protesta. Oba stajališta, naime, proteste politiziraju i “nacionaliziraju”, oba pribjegavaju teoriji zavjere pripisujući ih kojekakvim tajnim službama, zloćudnim agenturama, zakrinkanim planovima, i oba pokazuju potpuno jednako zastrašujuće sljepilo i gluhoću pred onim što je najevidentnije kao motivacija i pojavni oblik ovoga događanja: ogromno socijalno nezadovoljstvo i elementarni gnjev, koji svoje uzroke i adrese pronalazi u nesposobnim strukturama vlasti i u bahatim, socijalno neosjetljivim i korumpiranim političarima.

Potrebno je napomenuti da sve tri nacionalpolitičke interpretacije demonstracija imaju masovnu i masivnu podršku od medija i tzv. nezavisnih analitičara i komentatora. Ovi u oštrini formulacija, u pravilu zasnovanih na neistinama i/ili paranoičnim projekcijama, čak idu ispred političara.

Tako će komentatori s hrvatske strane zahtjev za ukidanjem kantona, koji se u demonstracijama čuo sasvim marginalno, ekscesivno, i nije ušao ni u jedan od ozbiljnih proglasa, gromoglasno ponavljati kao krunski dokaz da su protesti unitaristička bošnjačka podvala (firma Raspudić&Lučić, na primjer, ali i mnogi drugi, pojedinci i mediji). Bošnjački pandani, pak, paroksistički kvalificiraju proteste kao “genocidni plan da se Bošnjaci zatvore u geto”, kao “demonstraciju okupacije Bošnjaka”, “potpuno urušavanje državnih institucija”, iza čega stoje “naručioci koji čuvaju svoju anonimnost” (F. Muhić, F. Alispahić, E. Duraković i dr.).

Uz takvu orkestraciju nije nimalo čudno da tzv. obični ljudi, narod, prihvaćaju te programirane laži i fantazije kao tvrdu istinu. To je ono žalosno stanje koje Mirko Kovač opisuje efektnom figurom: kada “pjesnik i kaplar misle isto”.

Šefovi izvršnih vlasti u tuzlanskom, bihaćkom, sarajevskom i zeničkom kantonu podnijeli su ostavke, dok političari s viših razina ni ne pomišljaju na povlačenje, sva im je pažnja usmjerena na izbore koji dolaze u listopadu i na to kako će zadržati pozicije u vlasti i pri vlasti. To je motiv koji ih ujedinjuje, i zbog kojega su spremni proizvesti i najfantastičnija tumačenja protesta da bi ih kompromitirali, čak kriminalizirali. Ista je to vrsta straha i u Lagumdžije-Izetbegovića, i u Čović-Dodika, samo što je prvoj dvojici  mečka zaigrala pred vratima, a druga se dvojica boje svoje, koja još drijema. Nije ih teško razumjeti: silazak s vlasti, eventualni dolazak novih garnitura sposobnih i spremnih da počnu rasijecati polipsku mrežu korupcije i raditi na istinskom demokratskom i socijalnom uređenju države, mnoge od vladajućih bi za čas razotkrio kao šampione zloupotreba.

Činjenica da su protesti izbili samo u Federaciji BiH, i to u onim gradovima u kojima su dominantni Bošnjaci, a da ih nema u “hrvatskim” krajevima i u Republici Srpskoj, često se koristi kao argument da pobuna nema socijalni nego nacionalni, bošnjački karakter. To ne rade samo političari iz svojih manipulacijskih razloga, niti samo spomenuti nacional-novinari i analitičari, to se može čuti i od dobronamjernih i politički nezainteresiranih ali površnih i slabo upućenih komentatora.

Geografija protesta na prvi pogled daje takvu mogućnost. (Iako, valja radi potpune istinitosti podsjetiti da se demonstriralo i demonstrira i u “hrvatskim” kantonima, primjerice u Orašju i Livnu, a i u “srpskom” Prijedoru, ali to rade prijedorski Bošnjaci, što je jedna sasvim posebna, na osobit način bolna priča.) O geografiji pobune prof. Enver Kazaz ima opservaciju, s kojom nema razloga ne složiti se, kada govori o “unutaretničkim, bošnjačkim socijalnim protestima”, i o tome da je “u ovoj zemlji klasna solidarnost etnički definirana”, što, pak, upozorava na zastrašujući stupanj opće socijalne urušenosti.

Težina i istinitost ove opservacije počiva na civilizacijski regresivnom razvoju, započetom u ratu a koji se nastavlja i danas, unutar kojega je u Bosni i Hercegovini došlo do političkoga poistovjećenja dijelova teritorija s narodom koji je tu u većini, što je rezultat ratnih politika i etničkoga čišćenja. Tako, barem kada dobronamjerni autori konstatiraju da su protesti bošnjački jer se događaju u onim gradovima u Federaciji gdje su Bošnjaci većina, morali bi biti svjesni da time čine politički nevidljivom, irelevantnom i  beznačajnom, činjenicu da na protestima u Tuzli, Sarajevu, Bihaću, Mostaru, Zenici itd. aktivno i ravnopravno sudjeluju tamošnji građani raznih nacionalnih identiteta, pa, naravno, i Hrvati i Srbi. I vice versa, pred tom činjenicom je isto tako pogrešno patetično kliktati, a i to rade mnogi, kao pred vrhunskim dokazom idealne multietničnosti ove pobune građana. Takva je to prokleta bosanska “dijalektika”, i tu nema pomoći: svako pojednostavljivanje put je u promašaj.

Ima, međutim, ova stvar još jednu važnu dimenziju. Osim nacionalnosti, u geografiji protesta valja vidjeti da se radi o urbanim sredinama, socijalno stratificiranim, s manjom ili većom industrijskom i radničkom tradicijom, s razvijenom infrastrukturom, te da je sve to destruirano, što u ratu, što u poslijeratnoj kriminalnoj tranziciji i privatizaciji. To je mnogo plodnije tlo za pojavu autohtonoga socijalnog revolta nego drugdje. U Republici Srpskoj, barem u njezinom zapadnom i sjevernom dijelu, ima nekoliko sličnih sredina, ali su tamo svi eventualni socijalni porivi još zagušeni debelim i teškim slojem entitetskog  nacionalizma-patriotizma. Doduše, opozicijski političar Mladen Ivanić upozorava da bi tome uskoro mogao doći kraj, i da bi se mogli pojaviti slični socijalni nemiri kao u Federaciji BiH.

Na “hrvatskim” prostorima nema ni minimuma opisanih uvjeta za bilo kakav revolt, za što,  uostalom, uslijed malobrojnosti stanovništva i njegove slabe socijalne raslojenosti nema ni neophodne kritične mase. Mostar (zapadni), Ljubuški,   Livno – tu počinje i završava lista sredina s kakvom-takvom tradicijom modernoga urbaniteta.

Umjesto što se veliki Srbi i veliki Hrvati diče i hvastaju time što, eto, nisu nasjeli i dopustili da im se preliju demonstracije i zahtjevi za sklanjanjem korumpiranih vlasti i za poboljšanjem životnih prilika, imali bi mnogo više razloga da se zamisle: kakvo značenje ima i što o njima govori ta socijalna letargija i cinizam s kojim se odnose spram događaja u “bošnjačkim” dijelovima Federacije. Možda bi stid zbog socijalne zakržljalosti bio adekvatnije osjećanje? Nije nemoguće da će već sutra doći vrijeme kada će se svi zajedno kajati što se nisu solidarizirali, i stvorili uvjete za pokretanje velikoga pospremanja u Bosni i Hercegovini, na osnovama jednoga posve novoga društvenog konsenzusa.

Teorije o tome da se socijalna pitanja ne mogu i ne trebaju otvarati prije nego što budu riješena nacionalna, samo su smokvin list za surovi etnonacionalizam, koji pak u hercegovačko-hrvatskom slučaju nije ništa drugo do sredstvo za perpetuiranje vlasti jedne te iste stranačke firme, kojoj su se Hrvati predali na upravljanje već četvrt stoljeća, i njezinoga aktualnog šefa-vlasnika. A autori koji dilaju tu teoriju nisu drugo do firmina i šefova intelektualna sluščad, ma kako sami sebe doživljavali.

Prognoze? Osim ostavki vlada u četiri kantona, za sada je malo realnih izgleda da bi se ovaj val nezadovoljstva mogao realizirati u obliku ozbiljnih i krupnih promjena. Nešto važno se događa u Tuzli, gdje je u toku “strukturni dijalog” između parlamenta kantona i organiziranih predstavnika demonstranata na temelju racionalno postavljenih zahtjeva. Između ostaloga, postignut je dogovor o ukidanju one sramne prakse, da funkcioneri kojima isteče mandat još godinu dana primaju plaću i imaju druge beneficije. Sličan proces odvija se u Sarajevu, Zenici i Mostaru. Plenum građana i građanki u Sarajevu formulirao je prošloga petka navečer svoje zahtjeve skupštini kantona; za dalji razvoj stvari bit će vrlo važno kako će kantonalni parlament reagirati na njih.

Nejasno je što će biti sa zahtjevom demonstranata, koji su kao zajednički usvojili plenumi građana iz svih kantona, da ostavku podnese i vlada Federacije BiH. Do sada su Nermin Nikšić, predsjednik vlade Federacije, i njegov partijski šef Lagumdžija to kategorično odbacivali.

Rekoh na početku da je potrebna skromnost u zaključivanju, pogotovo u prognoziranju. Nitko ne može znati na što će ova pobuna izaći, hoće li proizvesti promjene, ili će se razbiti o mračnu hridinu monstruoznoga političkog sistema kojim su se vlastodršci majstorski naučili koristiti, pretvarajući sve demokratske uzuse i procedure u nakaznu karikaturu.

Kada su na početku XX vijeka u Bosni nastali zameci industrijskoga radništva, pojavio se i prvi štrajk: radnice u sarajevskoj tvornici ćilima zatražile povećanje mizernih plaća. O tomu piše Ivo Andrić u priči Štrajk u tkaonici ćilima, a vrsni poznavalac Andrićeva djela njemački profesor Robert Hodel piše o toj priči, zaključujući po njoj, i po drugim djelima, kako je pisac Andrić – socijalni skeptik. Između ostaloga “dokaznog materijala”, Hodel navodi scenu u kojoj pohapšene radnice u policijskom zatvoru prkose nadmenome austrijskom direktoru policije tako što mirno sjede i povazdan – pjevaju! A što bi pjevale, nego ono jedino što znaju, sevdalinku:

Propjevala bulbul tica – misli zora je.
Ustaj Fato, ustaj zlato, spremaj darove!
Ja sam luda, ja sam mlada, pa ne umijem.
Kad si luda, kad si mlada, što se udaješ?

Na sarajevskim protestima promatrao sam jednoga dana grupu postarijih ljudi, u neuglednoj odjeći, slabo njegovanih, po svoj prilici bivših radnika nekog od industrijskih giganata propalih u kriminalnoj privatizaciji. Mirno stoje pred jakom žičanom ogradom koja ih dijeli od policajaca što čuvaju zgradu federalne vlade i u njoj Lagumdžijinoga premijera Nikšića s njegovim ministrićima, razvili su neke transparente, i pjevaju – što? Pjevaju poznatu Merlinovu neosevdalinku:

Bosnom behar probeharao,
Mene život razočarao.
Svuda behar na nju miriše,
A ja uzdišem.

Osim razoružavajuće nježnosti, ima u tom prizoru nekoga, ako se tako smije reći, vedrog beznađa  – ovim ljudima kao da je više stalo do toga da onima tamo, iza debelih zavjesa i stakala, pokažu da ne pripadaju istome soju, nego da postignu neka silna i konačna prava. Doista, je li u ovome, ovakvom našemu svijetu mudro biti išta drugo do – socijalni skeptik?

Post scriptum. Gornji tekst bio je već završen, kad se pojavila vijest o zločinu u zapadnom Mostaru: nasred ulice, pred gimnazijom “Fra Grgo Martić” u kojoj radi, napadnut je profesor Josip Milić. Najprije je zatekao svoj automobil s probušenim gumama, pozvao je policajce koji je su napravili zapisnik i otišli, zatim je nazvao vulkanizera, pa dok ga je čekao, iz svoje čeke iskočila su dvojica toljagaša i brutalno ga pretukli nogama i bejzbol palicama, desna ruka mu je slomljena, te je završio na operacijskom stolu. Milić je predsjednik Unije neovisnih sindikata Federacije BiH, bio je angažiran u mostarskim demonstracijama zbog čega ga je policija hapsila, a za koje, vidjeli smo, Dragan Čović i njegovi “analitičari” tvrde da su uvezeni iz istočnoga Mostara, i da su organizirani od bošnjačkih stranaka kao pokušaj “državnog udara”.

Uz materijalne štete nastale paljevinom i pljačkom nekih javnih zgrada, u mostarskim demonstracijama, kako svi s olakšanjem ističu, nije bilo ljudskih žrtava, i što je osobito važno, nije bilo žrtava koje bi bile rezultat međunacionalnoga sukoba. Ni atentat na Josipa Milića nije stvar međunacionalnog sukoba; on je očito žrtva jednonacionalnog napada izvedenoga po osmišljenom i jasno naručenom scenariju, tipičnom za batinaške totalitarne režime.

Žrtva, i upozorenje: danas Milić, sutra svatko tko narušava jednoumnu nacionalnu idilu pod kontrolom Partije i Vođe.

Ivan Lovrenović

Komentari nisu dozvoljeni.