Stanko Lasić, Liber memorabilium – quasi roman

[Stanko Lasić, Autobiografski zapisi, Nakladni zavod Globus, Zagreb 2000. (str. 332-337)]

Kad sam uzeo u ruke Lovrenovićev roman Liber memorabilium – quasi roman (1994.) nisam ušao u nešto što mi je bilo nepoznato, jer sam neke odlomke tog „romana“ već čitao budući da ih je Lovrenović objavljivao punih dvadeset godina, od 73. do 93. Međutim, Liber memorabilium ide mnogo dalje od objavljenih odlomaka. Tekstovi nisu dobili samo romanesknu strukturu nego su se razvili i u potragu za romanom.

Lovrenovićev romaneskni protagonist Josip Jablanović – vidljivo Lovrenović sam – ne živi samo u svojim intimnim preokupacijama i zebnjama (vrlo jak osjećaj inferiornosti) nego se od njih upućuje u dva kori­jena za koje sluti da su njegova osnova.

S jedne strane, otac i njegov tragični nestanak u svibnju 1945. Nesta­nak, kobna riječ. Ona označuje i konačnost i nadu te upućuje duh pre­ma nemiru, tjeskobama i otkrivanju: saznati! Na izvrsne stranice suvre­mene hrvatske proze naišao sam čitajući protagonistovo lutanje (izgna­ničko, prognaničko) ulicama Zagreba, lutanje u kojem kao da se obnav­lja očeva sudbina, a sve je ipak drugačije. Posjetio je kuću preko puta Rudolfove kasarne, gdje su stanovali 1941. A sada je tu, u Zagrebu, sam, bez doma i domovine. S mišlju na Sarajevo ulazi u Prilaz:

Pronalaziš broj što si ga tražio, 87. Tu je ustanova za koju su rekli da jedina nekad možda uspijeva organizirati pošiljku osobnih paketa u Sarajevo. Nekad, možda, eventualno, ako, nije sigurno, ali… Hvataš se za te tanke i prijevarne riječi kao za nešto što te čvrsto veže s onim svijetom tamo, što ga jedinoga osjećaš stvarnim i važnim. (str. 15 S)

Bol kao mogućnost prodora u nešto što se otima svakoj određenosti i jasnoći: tko smo mi i tko su bili oni koje smo nepovratno izgubili a koji su ipak tu, u nama. Figura djeda kao hrabre i vrlo mudre glave koja je znala da se prijatelji grade na iskrenoj, otvorenoj riječi. Otac Ivan, pro­fesor francuskog i hrvatskog, kao osoba blage naravi, odana knjizi i stu­diju, ali tragične sudbine. Mati, njezina riječ i kutija s fotografijama kao vrata u prošlost:

Našao je novo zaposlenje, u Osiguranju radnika. Pomogao mu je neki Aleksandar Seitz, koji je tada postao visoki činovnik u vladi. Ivan ga je znao sa studija, davao mu je poduku u latinskom i francuskom. Doveo mi ga je na večeru, da mu se revanšira za pomoć. Jedva sam čekala da ode. Bio je naduven, ponašao se kao da nam je dao milostinju, nije nikome dao do riječi… Puno je pričao o politici, što ja nisam ni slušala ni razumjela, o hrvatskoj državi i o Srbima, da su oni najveća opasnost i da ih treba ukloniti, na bilo koji način… Strašno sam se uz­nemirila, sjećam se da sam prolila vino po bijelom stolnjaku, samo sam rekla: pa, i oni su Božji ljudi… Ivan me je blago umirivao, nasto­jao je da okrene na šalu ali onaj kao da već i nije primjećivao nikoga osim sebe… Poslije sam dugo plakala, i Ivan je bio smućen, poku­šavao mi je objasniti da to tako govore samo usijane glave, ovi što su došli iz Italije, da će se sve srediti, da će sve biti dobro… (str. 141)

S druge strane, Bosna i njezina dubina. Isprepletenost raznolikih težnja, ali i cjelovitost zemlje. Protagonist silazi u ovu dubinu s onim kompasom u ruci koji mu jedini može otvoriti vrata i osvijetliti tamu: tolerancija: identifikacija s njezinim najboljim umovima. Zato su u romanu prisutne neke figure bosanske povijesti koje imaju značenje simbola kao na primjer franjevci Jure Dragišić (učenjak u Firenzi) i Anđelo Zvizdović (koji je stao pred osvajača Mehmeda da spasi što se spasiti dade) ili Matija Divković koji, odlazeći sa svojim knjigama iz bogate Venecije, razmišlja o smislu cijelog svog pothvata, ili, još bliže, fra Anđeo koji se suprotstavlja ustaškoj vlasti i ne želi svjedočiti protiv Todora Šik­mana, budućega partizanskog vođe. Razmišljanje o njihovim nastojanjima i utopijama slično je razgovoru što se nalazi u Lovrenovićevu eseju “Mjesto Ive Andrića u hrvatskoj književnosti”, napisanom u kolovozu 1992.: ako je južnoslavenska utopija postala tragedija hrvatskih protagonista te ideje (Ujević, Krleža. Andrić), ona nije njihova sramota! Su­sreti s povijesnim nastojanjima da se nađe zajednički modus vivendi. Svijest o ekstremizmima kao najvećoj opasnosti. Čovjek bi gotovo rekao da roman i nije ništa drugo nego kretanje protagonista od povijesti k sebi i zatim od sebe k njoj: traganje.

Lovrenovićevo je traganje i osobno i ispunjeno tradicijom. Izvoran glas u kojem zvone glasovi njegovih učitelja. Kompozicija njegovih narativnih sekvenci, sastav njegove rečenice, uznemirenost ritma i način na koji je ona svladana, čvrstoća formulacije i prozračnost puna sjena, sna. Strastvena želja za spoznajom – sve to i mnogo toga drugoga vodilo me uvjerenju da je puno toga naučio od Andrića i Selimovića, ali i od Krleže, a ipak je ostao svoj, cjelovit. Ne znam više točno, no tako je nekako glasila rečenica koju sam napisao pročitavši „Liber memorabilium“.

Roman je, međutim, i razgovor o romanu jer prihvaća glavne faktore romaneskne sheme dovodeći ih istodobno u pitanje. Na dva načina.

(1) Ako bismo se složili s tim da Lovrenovićeva konstrukcija pripada harmoničnom arhetipu (sklad, mjera i red kao principi), tada se lako može uočiti da je skladna priča o Josipu Jablanoviću stalno uznemirivana, remećena i prekidana lirskom meditativnošću, esejističkim digresijama, malim studijama i portretima. Lovrenović zapravo teži spoju priče, lirike i eseja pa je harmoničnost dignuta do one granice gdje se može postaviti pitanje radi li se uopće o romanu ili je to nešto “kao roman”. Po mom je mišljenju “Liber memorabilium” razgranani oblik har­moničnoga romanesknog arhetipa koji, vjeran temeljima strukture, oslobađa njezine unutarnje snage da se razviju do maksimuma: romane­skna je priča prisutna, ali je ispunjena elementima koji ju obogaćuju i dovode u opasnost.

(2) Krećemo se unutar poznate skladne (ili “klasične”) kompozicije u kojoj su funkcije (ili “događaji”: djedovi – otac – mati – protagonist – ­srpska agresija; Bosna -1941. -1945. -1992.) međusobno “užlijebljene” pa su narativne sekvence vidljive, dosta čvrsto  organizirane. Fabulom ipak dominiraju one jedinice koje intrigu (ili fabulativnu sintagmu) po­tiskuju u pozadinu (osobito su u tom važni povijesni ekskursi) pa bi se moglo govoriti o “indicijskom romanu” (da upotrijebim Barthesov ter­min) kad ovi “prekidi akcije” (“statički ili slobodni motivi”, “indicije”) ne bi bili svedeni na mjeru i kad ne bi preko svoje (tematske) integrativnosti direktno upućivali na akcijske jezgre (“funkcije“). Lovrenovićev tekst vješto spaja ove dvije napetosti: težnju k narativnom skladu i težnju da se iz reda izvije sloboda koja će razviti misao. Drugim rije­čima, prihvaćanje i podnošenje harmonične strukture i volja da se u njoj očuva misaona autonomija: građenje i rušenje: tipična razgrananost har­moničnog arhetipa koji u toj razgrananosti vidi sebe kao snagu, ali u njoj doživljava i svoju granicu te već jednim okom gleda na susjedne arhetipove (ekstatični i disperzivni) koji mu se pojavljuju kao mamac i kušnja.

(c, 2) Sličan se proces zbiva u “Sjaju epohe” (1990.), “romanu, dvo­strukom putopisu” Borivoja Radakovića. Volja koja u njemu želi razori­ti sklad (sintagmatsku liniju) posve je drugačija od Lovrenovićeve: Lo­vrenović se od priče odvaja finoćom svog razmišljanja, Radaković priču napada agresivnim aforizmimima, inzistiranjem na jezovitim detaljima, pročišćavanjem (što znači i cikličkim izdvajanjem) svoje temeljite opse­sije, uvodenjem ponekih diskursa koji su gotovo posve osamostalili…

 

Komentari nisu dozvoljeni.