Stipo Manđeralo, Lovrenovićeva Bosna

O cjelokupnom Lovrenovićevom djelu (od onda otkako je javnosti počeo obznanjivati o čemu i kako razmišlja – i šta u vezi s tim osjeća – pa sve do ove najnovije knjige) svoje su sudove već izrekli mnogi umni i veliki znalci onoga o čemu Lovrenović govori. Možda je i suvišno isticati da su gotovo jednodušno rekli sve sâme pohvale, koje ovaj pisac, i po najoštrijim kriterijima nauke, zaslužuje. Drukčija (sporadična i efemerna mišljenja, koja su se, tu i tamo, mogla čuti i od ponekog «zvučnog» imena) dolazila su ne kao argumentirana ocjena nego kao legitimacija «pravovjernosti» tih što iz nekih svojih ideoloških ili političkih, ili pak, politikantskih razloga u tom trenutku trebaju koji poen. Nažalost, još su nam okolnosti takve da ni na diskvalifikaciji Lovrenovića nije moguće zarađivati ovakve ili onakve ili kojekakve poene. Eto im ih.

Lovrenović se na takve ne obazire. On svojom stazom ide dalje. Imam dojam, i uvjeren sam u to, da mu je stalno na umu činjenica da drugog izbora i nema od toga što mu je dato: da se cijeloga života nosi sa zapuštenim svijetom, s atmosferom Krležine «Noći u provinciji», kojoj je autor u moto stavio onu staru arapsku mudrost o psima i karavanima. Komu treba navoditi argumente za to da je ovaj naš bosanski (i šire balkanski) prostor i bukvalno, i kako god hoćete, i u ovom najnovijem vremenu pokazao da je prava provincija, neka se sam time bavi. Mi idemo dalje.

Da ne zaboravim zahvaliti organizatorima što su me i te kako počastili time da na ovoj promociji mogu reći svoju o ovom autoru i ovom djelu. Najprije da mu, ne bez vêlikog pokrića, ovdje pred svima nama i ja iskreno čestitam.

Neću trošiti mnogo vremena za argumentaciju svoje tvrdnje da je ovo najjezgrovitije i najjasnije napisana knjiga o Bosni. Razložnijeg i logičnije sročenog štiva dosad nismo čitali; štiva u kojemu ništa nije patvoreno, niti je proisteklo iz nekakva hladnog promatranja sa strane. Sve što je u ovoj knjizi rečeno odživljeno je, iz same je autorove duše. On je, zapravo, enciklopedija Bosne, koja nije opterećena znanstvenom akribijom, koja bi se sastojala u nizanju datuma, događaja, sukoba i mejdana, osoba i toponima. To nisu neke paušalne i apstraktne povijesne konstatacije – to je povijest temeljena na dramama autentičnih osoba, spram čijih se sudbina ne ostaje ravnodušan. Stoga kad pročitamo ovu knjigu, ne možemo ostati izvan nje, ne možemo se ne osjetiti sudionikom spomenutog povijesnog zbivanja. Nismo izvan – i mi smo u knjizi. Lovrenović je, dakle, napisao knjigu o nama – i o svakom od nas pojedinačno.

Enciklopedija je ova knjiga po tome što gotovo da nema bitnog segmenta i bitnog problema u povijesti Bosne (svih i svakoga u Bosni – ne samo Hrvata) koji je Lovrenoviću promakao. Nema ga koji nije vrednovao, i to snagom argumenata i zanosom čovjeka kojemu je stalo do toga da istina ne izmakne, da se ne zabašuri, ili, kako narod u nas kaže, da se ne potrpa. Stalo mu je do toga ma koliko to kome i iz bilo kojih razloga bilo u interesu.

On najbolje zna kojim su se ogromnim cijenama plaćala prešućivanja istina. Stoga mi se čini da Lovrenovića ni u jednom trenutku ne napušta ona misao Hansa Helmuta Krista: «Svaka neizgovorena istina samo je početak nove laži». Ljudski dostojanstveno i hrabro o svakome je u BiH povijesti znanstveno rekao šta kome pripada. Ideologije i politike u Lovrenovića slabo prolaze jer otimaju dušu čovjeku. A Ivan svoju ne da nikomu i nipošto. Vrlo uspješno i efektno razbija on zavodljive ideologeme, i one što su i danas pogubni za život u BiH. Vrlo jasno i uvjerljivo obznanjuje i onima kojima to nije drago čuti da na ovom prostoru nema «čistih» naroda i da nije problem u činjenicama nego u tome što ko hoće (ili neće) učiniti s tim činjenicama. Stoga su mu vrlo važne mnoge antropološke činjenice i sve ono što je životni fluid, koji se ne da tako lako ni u kakve zadate kalupe zbijati. U Lovrenovićevom slučaju ovdje nije riječ samo o faktografiji, o znanosti, nego i o etici – da ne kažem i primarno o etici.

Ovo je knjiga sebeznala čovjeka, čovjeka izuzetnog samopoštovanja – i baš zbog toga što je takav, a zna, i nije imao izbora. Njemu je sudbinski (kao tragičnim junacima) bilo zadato reći to što je rekao, inače bi kao čovjek iznevjerio sebe, na što takvi ni pod kojim uvjetima ne pristaju.

U dosegu svoje kompetencije (treba li naglašavati da su joj dometi vrlo, vrlo visoki) Lovrenović je «britka ćorda» – kako ponekad sam zna reći. Ako je o principima, o bitnome riječ, u njega popusta nema – ni prema komu, ni prema čemu. Naoko protuslovno da čovjek tako iznimno visoke tolerancije za popuštanje neće da zna kad je u pitanju bitno. Privid je to samo, jer je to dvoje, zapravo, u velikom suglasju. Sve rečeno u Lovrenovićevom djelu i dušom je autorovom plaćeno (kao ono u Andrićevom vilajetu gdje se svaki dram radosti dušom plaća).

Lovrenović zna o Bosni gotovo sve – od paleolitika naovamo, i o tome meritorno govori. No čovjek njegova soja ne trpi izvrdavanja, pa ni zaklanjanja za teoriju tzv. vremenske distance, za kazivanja koja se temelje na naknadnoj pameti, kad su moguća kojekakva iskrivljavanja, falcifikati i manipuliranja činjenicama (zavisno od htijenja i potreba autōra). Uostalom, i u ovoj je knjizi riječ i o takvim nečasnim postupcima. Lovrenović vjeruje sebi, svom oku i svom uhu. Ne dozvoljava da ga neko uvjerava da ne vidi ono što vidi i ne čuje ono što čuje – da ne zna ono što zna. I tu je problem onih koji bi da ga u tome zaustave.

U naše je vrijeme u opticaju (i neprestano se vrti) jedno vrlo isprazno pitanje: voli li taj i taj svoj zavičaj? U konkretnom slučaju: voli li Bosnu? Šta uopće to znači? Kad bih takvo pitanje postavio u vezi s Lovrenovićem, ja bih, jer to znam – (evo sam pročitao – tu piše) rekao da Lovrenović ne voli fraziranje, pa ni o tome. Stalo mu je do toga da se o svemu govori istina, prema tome i o zavičaju. I to je to – to je sve. U tome je i njegov odnos prema zavičaju. Ostalo je sentiment, ostalo je lirika. Tu smo već u svijetu intime – a ti ne postoje čak ni dva identična svijeta.

No, ja sam se, evo, već podobro udaljio od onoga šta sam, u prvom redu, naumio danas ovdje reći. Htio sam vam kazati kako sam ja čitao i pročitao Lovrenovićevu knjigu «Bosanski Hrvati», i to i kao znanstveno i kao literarno ostvarenje.

Počeo bih od Ivanova djeda, ili dida, kako ga on toplije familijarno zove. Od njega je, vidi se, unuk glavni nauk naučio. Sve ostalo ogromno svakojako znanje, na razne načine stečeno, slagat će se na taj temelj koji je djed udario. Did, naravno, nije studirao Ujevića, njegovo «Pobratimstvo lica u svemiru», ali, svejedno, misao mu je bila na tragu Tinove. Ta plemenita duša, korjenika bosanskog Varcara, znala je, sebi i drugima, na vrlo jednostavan način postavljati duboka, sudbinska pitanja. I otišao je, a na jedno temeljno njegovo pitanje, retoričko pitanje, nije mu nedvosmisleno jasno odgovoreno. Pitao se on ovako: «Može li biti pravo da koji od mojih prijatelja muslimana ili pravoslavaca, možebit stoput bolji čovjek od mene, ne zasluži rajsko naselje, samo zato što živi u drugoj vjeri?»  Svi na koje je spadalo da mu odgovore, a neki su i svojim pozivom obavezni bili, a nisu to učinili, ostali su mu dužnici. Naravno, i svima drugima koji se to isto pitaju. U tome pitanju (i odgovoru koji podrazumijeva) cijeli je, ili gotovo cijeli problem ovoga svijeta, kao i u Ujevićevom «Pobratimstvu», a to je biti sposoban i spreman da-se-bude-i-drugi. Stoga ne bi nelogično bilo da kao moto cijeloj ovoj knjizi unukovoj stoji didovo pitanje. Ivan gotovo da drugo i ne radi do da se trudi da pronađe odgovor na to pitanje, koje u njemu od djetinjstva odzvanja. I ako je iko odgovorio (ili bar tako blizu odgovora), onda je to učinio Ivan. I ovom knjigom. Nije da ni did nije znao odgovor (bar srcem i dušom), ali je tražio potvrdu drugih. Otud razočarenje zbog uskraćenih odgovora od onih od kojih nisu smjeli ne biti vrlo glasno i iskreno izgovarani i u beskraj opetovani, i što je najvažnije, vlastitim življenjem potvrđivani. U potvrdnom odgovoru na to pitanje sav je smisao mogućnosti življenja u multisvijetu, bilo koje vrste. Ne odgovoriti potvrdno na didovo pitanje u protivnosti je s temeljima istinske vjere, prema tome laž je. A kamo vodi građenje života na laži, već je bezbroj puta u povijesti viđeno. Spekuliramo li u istom pravcu dalje, ispalo bi da je ovakvu knjigu još prije Ivana mogao napisati i njegov did da je kojim slučajem bio tako svestrano obaviješten kao njegov unuk. Tako je to, jer se temeljnim gledanjima na život, na zavičaj, na naslijeđe ni po čemu ne razlikuju. Blago ti je Veri kad joj je posvećena ovakva krasna knjiga, kojom autor vraća djedu dug – pa je ona i njemu u spomen. Kud ćete sretnijeg spoja!?

Ovo Lovrenovićevo štivo o Bosni doživio sam i shvatio kao pravu pravcatu priču, još bolje rečeno kao potresni dramski tekst prefinjeno umjetnički ostvaren, unatoč tome što je od prve do posljednje stranice ispunjen sve samom faktografijom. Ja bih pokušao sebi i vama reći kako je to moguće. Pred nama je na pozornici Bosna. Ona je u ovoj Lovrenovićevoj drami konstanta. Na pozornici se smjenjuju vremena i akteri, mijenjaju se prizori, sa svakim novim vremenom defiliraju novi likovi, osobe najčešće tragičnih sudbina. Svaki novi prizor nosi sobom nešto novo, što se po osobama i mizansceni lako prepoznaje, ali brzo uočimo da smo u nekim prethodnim scenama već vidjeli nečeg sličnog. I tako do konca. I to je ta vertikala, kontinuitet koji slijedimo.

Sve značajne povijesne ličnosti Lovrenović slika u trenucima kad su na sudbinskim raskrsnicama, ostavljene sebi i svojoj muci, bez putokaza i orijentira ispred sebe. U cijeloj drami nema nekoga koga bismo izdvojili kao glavni lik, ne računamo li samog autora, koji je sa svakim svojim junakom i sam vrlo intenzivno isproživljavao svaki njegov dramatični trenutak. Tako nam je Lovrenović, uistinu, predočio i svoju osobnu dramu. U konačnici, cijela ova knjiga, kako je ja vidim, doista je potresna autobiografija. Može nam se učiniti presmionom ova konstatacija. Pokušat ću pokazati da je utemeljena.

Poznajemo li Lovrenovića (ono što je govorio, pisao i činio), lako ga prepoznamo sad na jednoj, sad na drugoj raskrsnici kako muči muku i svoga junaka. Nismo li ga zatekli kako na Bobovcu zajedno s kraljem Stjepanom, od svakog ostavljen, svoju muku muči grozničavo tražeći oslonac u bešćutnom okruženju? Ne vidimo li ga kako zajedno s fra Anđelom Zvizdovićem silno pati razapet između Rima i Stambola, da bi se odlučili ne dati iščupati svoga korijena iz tla u koji su voljom dodijeljene im sudbine zasađeni? Nije li sa svojim Ivanom Franom Jukićem u svakom trenutku njegova ushićenja i ganutljive nade, ali nije li odbolovao i sva njegova klonuća, sav jad koji ga je pogađao zbog bijednih vjerolomstava onih na koje je sudbinski bio upućen, kako onih u Stambolu, tako onih u Beču? Koliko li je, tek, zajedničkog fra Anti Kneževiću i Lovrenoviću kad je riječ o obrani digniteta svijeta vlastitog im zavičaja! Nije li posve jasno da je Lovrenović suglasan s velikim bosanskim franjevcem Josipom Markušićem, koji, u skladu sa svojim kredom na pitanje šta je opasnost u velikom vremenu odgovara: «Jedina je opasnost da se ne pokažeš čovjekom. Smrt je manja opasnost.» I tako redom: primjer za primjerom. I sve je to autobiografija.

Iskustvo pakla, konclogorskog pakla, odživio je, recimo, zajedno s pjesnikom Ilijom Jakovljevićem, koji je, po Lovrenovićevu sudu znao «najstrašnije znanje: Ja sam mjerilo svijeta, niotkud nikakav popust ne mogu pribaviti za moj postupak». Iste je zle sreće bio i suputnik mu i supatnik mladi lirik Zija Dizdarević, kojemu opet njegov prijatelj pjesnik Branko Ćopić mnogo godina kasnije posveti «Baštu sljezove boje» i napisa jezovito potresno ismo puno crnih slutnji o kugi s kosom koja samo što nije stigla, o crnim konjima i crnim konjanicima što se množe po svijetu i prijete da zakucaju uskoro i na njegova vrata. Pjesnik golubijeg srca, znamo, sam se pobrinuo da ih ne sačeka: vlastitom odlukom im se uklonio s puta, kao i Ivanov školski drug iz Varcara Milenko O., koji nije imao snage dočekati ovaj posljednji veliki mrak, pa se, sluteći da će biti ljudskog mahnitanja, zaputio do Mandina Vira da u odstupu nađe izlaz. Ćopićeve crne slutnje, nažalost, nisu ostale samo slutnje: po mnoge su došli i u nepovrat ih odveli. Da shvatimo besmisao i brutalnost rata ne treba nam drugih svjedočanstava no da pročitamo priču o Varcaru. Sve je sudbine varcarske Lovrenović odbolovao, i od zaborava sačuvao, cijeli jedan svijet što počiva na varcarskim Ćelijama.

Odbolovao je Lovrenović i bosansku kraljicu Katarinu, njenu istinsku ljudsku dramu, dosojnu antičkih tragedija. Tako velike bosanske literarne teme teško da ima. Ona još čeka svoga pisca. U njoj i oko nje dao bi se fokusirati sav stoljetni svijet Bosne. Kad bi nam se posrećilo da se na taj veliki pothvat Lovrenović odvaži. Ja već slutim mogućnost zaista epohalnog djela.

A da Lovrenović zna ugusto tkati, evo primjera u ovoj knjizi koliko hoćete. Šta sve nije, npr., u odjeljku Bosanska soteriologija na samo nekoliko stranica do bola jasno rečeno, intelektualno pošteno, svakojakih atavizama oslobođeno, bez uskogrudosti i bilo kakvih kolektivističko-komunitarnih opterećenja!?

A kad je o intelektualnom i intelektualcima riječ, najbolje je citirati samog Lovrenovića da bi nam bilo jasno koje je vrste njegov angažman: «Ne predati se u vlast apsurda, ne pomiriti se s njime to je jedini način da i sam ne postaneš apsurdan. Javno svjedočiti o apsurdu da je apsurd, a ne sudjelovati u njegovu proglašenju nužnim i zadanim okvirom našega života i eventualno na taj način pridonijeti promjeni prilika – to je, valjda, minimum intelektualnog realizma».

Ne previđa Lovrenović teškoće koje stoje na putu takvog angažmana, ali razmišlja o tome kao ono Andrić kad daruje svoj roman sarajevskom književniku Marku Markoviću i u posveti mu bilježi da su sve Drine ovoga svijeta krive i da ih nikada nećemo ispraviti, ali da ih ne smijemo prestati ispravljati.

Ovom knjigom nam je Lovrenović pokazao šta se sve na bosanskim prostorima u toku mnogih stoljeća izdogađalo, predočio svakojaka naša basanja, ali u tom labirintu postavljao i važne orijentire, svojevrsne znakove pored puta (kako bi rekao naš nobelovac), pa da se orijentira ko znakove čitati zna i komu je do toga da iz labirinta izađe. Ne zaboravimo ni ono didovo pitanje, kao jedan od vrlo važnih znakova na putu traženja i izlaza.

Stoga, zaključio bih: ovo nije knjiga da se pročita, nego da se od nje ne odvaja, da se s njom živi.

Bilo bi potrebno pohvaliti i likovno rješenje korica na kojima je faksimil naslovne stranice Nauka krstjanskog fra Matije Divkovića, djela tiskanog bosančicom još davne 1611. godine. Spomena je vrijedan Divkovićev veliki trud, jer se zaputio u Mletke i tamo se u tuđoj štampariji koja nije imala slova njegova pisma sam pobrinuo da ih u olovu izlije, knjigu tiska i nakladu u Bosnu po bespućima prenese. Eto, i to je Bosna. I  Lovrenovićeva Bosna.

(Livno, 25. 5. 2002)

 

Komentari nisu dozvoljeni.