Strahimir Primorac, Stranac u svome svijetu

Ivan Lovrenović, Nestali u stoljeću, Zagreb 2013.
Vijenac 519, 23. 1. 2014.

Knjiga Nestali u stoljeću hrvatskoga prozaista i publicista iz Bosne i Hercegovine Ivana Lovrenovića okuplja raznorodne prozne tekstove razvrstane u šest cjelina: novinske članke i eseje (Pepeo, uspomene), pripovijetke Did govori te jedanaest priča pod zajedničkim naslovom Bosna Argentina, dnevničku prozu Tko si ti (1970–2013), kratki roman/dulju pripovijetku Liber memorabilium i kratku epilošku prozu Majčin prsten. Kraj. U uvodnoj napomeni autor podsjeća na protoverziju knjige, koja je pod naslovom Liber memorabilium tiskana u Zagrebu 1994, u egzilantskim okolnostima i u vrijeme kad je njegov sarajevski stan opljačkan i opustošen. Nova inačica knjige, „trostruko proširena i u svemu preinačena“, sadrži ipak onu stariju „kao plod svoju jezgru – toliko su različite, tako su iste“.

Čime je sve nova knjiga nadopunjena? Prije svega valja spomenuti da stotinjak stranica zauzima dnevnička proza Tko si ti (1970–2013). Lovrenović je naime zahvaljujući „čudnovatom spletu okolnosti i srčanim ljudima“ došao do rukopisa svog dnevnika koji je vodio do odlaska iz Sarajeva, i koji je jedini „nekako izmaknuo plamenu“. Dnevnik je inače pisao od 1970, a nastavio ga je pisati i u egzilu (Zagreb, Berlin; ali mu nedostaju upravo zapisi iz tog vremena – od ožujka 1992. do veljače 1997) te nakon povratka u Sarajevo, sve do danas. Još su dva poglavlja Nestalih u stoljeću bitno proširena: dodano je desetak novinskih tekstova te osam pripovjedaka, tako da je cjelina nazvana Bosna Argentina zaokružena novelistička zbirka.

Autoru je očigledno jako stalo do toga da čitatelj njegovu knjigu doživi kao prozni korpus koji se tematski, stilski i misaono čvrsto prožima. Možda je na to htio uputiti i žanrovskom odrednicom „quasi-roman“ u prvom, ratnom izdanju knjige (oznaka je izostala u drugom izdanju, 2003, tiskanu u sklopu autorovih Izabranih djela), kao i time što je u bibliografiji na svom blogu i Liber memorabilium Nestale u stoljeću označio kao romane. Strogo gledajući, ne može se kazati da ove knjige doista jesu romani, ali što to mijenja? Pisac  u svojim književnim tekstovima uvijek polazi od zbilje i nastoji joj ostati blizu. To je vrlo osjetljivo područje i uspješno ga mogu proći samo pisci s istančanim osjećajem za potrebni stupanj beletrizacije dokumentarne građe ili sirova materijala preuzeta iz svakodnevice.

U Lovrenovića se to može uočiti još u njegovoj ranoj stvaralačkoj fazi, kad se odlučio posvetiti „istraživanju i imaginiranju biografija bosanskih fratara koji su na bilo koji način proživljavali susret s ‘vanjskim’ svijetom, u cijeloj skali psiholoških lomova i događajnih obrata koji su se u stotinu različitih individualnih slučajeva iz toga susreta morali rađati (…)“ Tako u priči Ljudevit Lauš, još jedanput svoj interes za temu o franjevcima izražava pripovjedač, koji sebe naziva „onim koji bilježi“ i „vlasnikom uspomena“, „nasljednikom uspomena“ i „baštinikoom papira i uspomena“, a šire sebe smatra „baštinikom ikavske povijesti“ i „ikavske geografije“. Uvijek je u središtu tih priča fratar, konkretna povijesna osoba s imenom i prezimenom: Anđeo Zvizdović, Matija Divković, Ante Knežević, Nikola Šokčević, Josip Markušić i dr. (dodajmo ovdje i I. F. Jukića kao glavnoga junaka romana Putovanje Ivana Frane Jukića, 1977). Pisac često varira motiv tolerancije, koji franjevci u dugoj povijesti reda u Bosni Srebrenoj pokušavaju primijeniti kao modus vivendi u zemlji s mnogo međusobno narogušenih naroda, religija i kultura. Isto načelo, samo iskazano malo drukčije – „preobrazba mentaliteta“, radi razumijevanja drugoga – iskazuje i sam autor kao najpreču potrebu današnje Bosne.

Protagonist je u Lovrenovićevim pričama redovito suočen s nekim širim društvenim problemom – vjerskim, moralnim, socijalnim ili kakvim drugim (Zvjezdani plaštIskušenje fra Matije Divkovića u MlecimaFratri u Maršalatu), a rjeđe su posrijedi osobne traume (npr. Lauševo smirenje ili Revolver, čizme, nož). Iluziju zbilje pisac postiže citatnim dionicama samostanskih ljetopisa, pisama, knjiga i časopisa, ne libeći se kadšto ni fusnota, a dinamiku i živost pripovijedanja ostvaruje ubacivanjem novih likova, anegdota ili promjenom narativne tehnike. Pripovijetka Did govori ima specifično mjesto u Lovrenovićevoj prozi. Najprije zbog uporabe lokalnoga ikavskog idioma i brojnih orijentalizama, što glavnom liku daje legitimaciju pučkoga pripovjedača, vedra i optimistična, koji i mučne epizode iz svakidašnjeg života zna učiniti podnošljivim; a potom i zbog fragmentarne („segmentirane“, „člankovite“) strukture teksta, s mnoštvom kratkih, sažetih rečenica, mudrih izreka koje su izraz protagonistova velikoga životnog iskustva.

Odabrani dnevnički zapisi Tko si ti već su po svojoj prirodi tekstovi vrlo bliski zbilji, domaćoj i stranoj, u razdoblju od 1970. do 2013, iako i među njima ima gotovo fikcionalnih fragmenata kao što su opisi snova. Lovrenović ne govori o obiteljskim stvarima, tek neznatno o intimnim prijateljima; potpuno je okrenut prema „van“, prema javnom političkom i kulturnom, osobito književnom životu, i nije sklon pretjerivanjima bilo koje vrste. Zanimljivi su detalji o likovima koje je sreo u Crnoj kući (banjalučki zatvor, u koji je dospio na temelju nečije dojave), o brutalnom razgovoru s „drugom Lukom na Zrinjevcu“, o enigmi bosanstva i hrvatstva, o „otajstvenom katolicizmu djetinjstva“.

Kratki autobiografski roman Liber memorabilium, koji se u ovoj knjizi pojavljuje nešto proširen i čini se zaokružen, vjerojatno je jedan od Lovrenovićevih najvažnijih književnih tekstova, ako ne i ključni. Roman govori o bosanskoj hrvatskoj obitelji u Drugom svjetskom ratu i tragediji koju joj je donio: otac je na koncu rata mobiliziran u vojsku i nestao i nikad se nije doznalo što se s njim dogodilo; sin je pak odrastao u rascjepu između dvaju lica historije – privatne, obiteljske, i one opće, javne. Naslov knjige vjerojatno se odnosi na dječakova oca koji je „nestao u stoljeću“, kao što je nakon prošlog svjetskog rata „nestalo“ 20 milijuna ljudi u Europi. No motiv nestalih javlja se u nekoliko raznorodnih tekstova uvrštenih u knjigu – osim u romanu još u nekim autorovim novinskim kolumnama i u dnevničkim zapisima. S tim je motivom blisko vezan motiv „apsurdnog ne-pripadanja“. „U jedinom svijetu koji je tvoj, kojemu se posvećuješ cijeli život, cijelim bićem. S kojim si proizveo potpunu identifikaciju u onomu što si napisao i potpisao, po čemu te znaju i prepoznaju. Kriva identifikacija? Lažna? Tko si ti? Što je tvoj svijet?“

Liber memorabilium jest roman pune autorove zrelosti, snažna književnost, jedan od najdramatičnijih susreta sa sablastima rata na stranicama naše novije proze.

Komentari nisu dozvoljeni.