U Bosni i Hercegovini su svi diskriminirani

Razgovarala Mirna Duhaček
www.depo.ba, Sarajevo, 23. 4. 2011.

Gospodine Lovrenoviću, 19. aprila u Mostaru je održan Hrvatski narodni sabor te usvojena Rezolucija koja, kako su rekli organizatori, „treba dati odgovor na hrvatsko pitanje“. Može li, prema Vašem mišljenju, usvojena Rezolucija riješiti hrvatsko pitanje, odnosno, da li je HNS donio konkretne rezultate i koji su to?

- Taj politički skup u organizaciji dvaju HDZ-a i Rezolucija koja je na njemu donesena nisu riješili ništa, niti išta mogu riješiti. U Rezoluciji je samo još jednom potvrđeno ono što svi odavno znaju, i sa čime se danas slažu svi objektivni analitičari i ozbiljni političari, domaći i inozemni, a ne samo hadezeovci: hrvatsko pitanje u Bosni i Hercegovini doista postoji kao specifično i ozbiljno političko pitanje, bez čijega pozitivnog rješenja teško može biti govora o općoj političkoj konsolidaciji i u Federaciji i u Bosni i Hercegovini. Dakle, o nekakvim rezultatima HNS-a moći će se govoriti tek ako on bude imao snage da pokrene politički proces u Bosni i Hercegovini, koji bi – teško je reći kad i kako – rezultirao rješavanjem ovoga problema.

Mislim da je ovdje vrlo važno podsjetiti na njegovu historiju i genezu. Za mene nikada nije bilo sporno da je za loš i neadekvatan politički položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini jedan od najvećih krivaca način na koji se vodila politika u ime toga naroda od samoga početka. O tome „istočnom grijehu“ politike HDZ-a, kao Tuđmanove filijale i kao političkog grobara bosanskohercegovačkoga hrvatstva, ispisao sam od 1990. godine stotine stranica i objavio nekoliko knjiga. No, stvari se u političkom procesu nakon 2000. godine strukturalno mijenjaju. Tuđmana više nema, nema ni Šuška, Mate Boban otišao je i prije, svi nižerangirani a relevantni funkcioneri Herceg-Bosne su u Haagu, službena politika Hrvatske je prestala gajiti bilo kakve aspiracije na dijelove BiH, potom je likvidirana i budalasta a grabežljiva magazinersko-podoficirska politika Ante Jelavića i njegovih polupismenih „generala“, a hrvatska politika na nivou Federacije i Bosne i Hercegovine izgubila je bilo kakvu, pa i onu nekadašnju naopaku vjerodostojnost i snagu. Sve se svelo na Čovića i njegovo interesno-profitno šurovanje s pandanima iz SDA (vidi pod: Bičakčić).

Institucionalno, pak, bila je dotučena u to isto vrijeme Barryjevim i Petritschevim nasilnim intervencijama u ustavno-zakonske odredbe, i od tada na političkom planu, u sistemu donošenja političkih odluka, u dinamici političkoga života hrvatski faktor biva sve više marginaliziran. Praksa marginalizacije još se više pojačala nakon propasti aprilskoga paketa u ljeto 2006. i poslije izbora u jesen te godine. Kandidaturom pa onda i izborom Željka Komšića za hrvatskoga člana Predsjedništva države SDP je manifestirao potpuni prijezir i suštinsko nerazumijevanje međunacionalnih odnosa u Bosni i Hercegovini i posebno hrvatskoga aspekta u njima, a žestokim antagoniziranjem na liniji Dodik – Silajdžić sva se politička dinamika reducirala na bilateralni srpsko-bošnjački odnos. U tome četverogodišnjem razdoblju hrvatski politički faktor gotovo da nije ni postojao. Objektivnost nalaže da se primijeti kako zbog toga nikoga nije boljela glava – ni u Sarajevu, ni u Banjoj Luci, a još najmanje u OHR-ovoj bijeloj kući na Vrbanji, ili u Bruxellesu. Može li onaj tko se bučno udara u patriotska prsa i zaklinje u Bosnu i Hercegovinu kao „državu ravnopravnih naroda i građana“ sve to pravdati odnosom prema pogrešnoj politici HDZ-a, poistovjećivanjem HDZ-a i naroda, i vrlo popularnom krilaticom: „tko je Hrvatima kriv, to su i zaslužili“?

Možemo li Hrvatski narodni sabor u Mostaru nazvati svehrvatskim saborom, obzirom da, nakon dva HDZ-a, stranke sa najvećom glasačkom bazom među Hrvatima (HSP, HSS-NHI, NSRZB), nisu prisustvovale zasjedanju?

- Naravno da to nije bio nikakav „svehrvatski sabor“, ali ako vaše pitanje implicira da je to ono što je njegov nedostatak i grijeh, a ta vrsta prigovora naveliko se ovih dana čuje i iz krugova SDP-a, SDA i njihovih „platformaških“ satelita, onda valja upozoriti da takav prigovor pati od iste mane, naime, od shvaćanja da je narodno saborovanje samo po sebi poželjno i politički plauzibilno, ali samo ako je „svenarodno“. Gledajući politički i politološki strože, u demokratskom smislu to je gledište još poraznije od političkog skupa dvaju HDZ-a, jer operira s krajnje populističkim i ekstremno kolektivističkim shvaćanjem naroda kao homogenoga i cjelovitog „organizma“ i s opasnom idejom da se njime na taj način može upravljati… Nije čudno da takvo shvaćanje dolazi od nacionalističkih i desničarskih stranaka poput HSP-a, ili od profiterskih političkih firmi poput stranke Lijanovića, pa i od SDA, ali kako razumjeti da ga zastupaju zakleti antinacionalisti i poklonici građanske države iz SDP-a?

Damir Mašić je nakon završenog HNS prokomentirao da su zaključci i sve ono što su donijeli predstavnici dva HDZ-a neobavezujući za sve druge aktere u političkom i svakom drugom životu u FBiH. Kome je onda upućena ova rezolucija i s kojim ciljem je usvojena?

O eventualnom značenju Rezolucije već sam govorio. Mogu dodati, ali samo kao pretpostavku, da je ona u ovome trenutku bila potrebna najviše samim HDZ-ovim liderima, kao vikanje kojim dijete samo sebe hrabri u mraku, ili kao gesta kojom se „svojoj“ javnosti morao ponuditi nekakav dokument službenoga karaktera, kako bi se barem simbolički sanirao politički gubitak proizveden formiranjem vlasti u Federaciji bez obaju HDZ-a. Međutim, bilo bi analitički i politički nekorektno previdjeti i to, da se u Rezoluciji bez ikakve rezerve afirmativno govori o Bosni i Hercegovini, o njezinome državnom integritetu, te o riješenosti da se djeluje u institucijama i u ustavnim okvirima. Napokon, ne bi se mogla proglasiti politički beznačajnom činjenica da je taj glas primijećen i u kancelariji Catherine Ashton; za razliku od SDP-ovoga nadobudnika kojega citirate, direktor za zapadni Balkan u Službi za vanjske poslove EU Miroslav Lajčak imao je ovakav komentar: „Sama činjenica da hrvatski narod u BiH osjeća potrebu da se organizira na taj način, signalizira da nešto nije u redu. Institucije BiH ozbiljno treba da se pozabave time što Hrvati imaju utisak da njihova prava nisu dovoljno zaštićena u tim institucijama.“ Nije li malo suviše komotno reći da sve to ne obavezuje baš nikoga „u političkom i svakom drugom životu u FBiH“! Ne znam, uostalom, zašto bi u bilo kojem smislu bio referentan komentar spomenutoga gospodina? Ta izjava samo je manifestacija bahatosti i neskrivene želje za monopoliziranjem „političkog i svakog drugog života“, tipična za javni diskurs SDP-ovih funkcionera.

Pojedini hrvatski intelektualci su zamjerili HNS-u činjenicu što Rezolucija ne sadržava zaključak da se „nelegalna i nelegitimna vlast ne priznaje i da se poziva na nenasilan građanski neposluh, ne samo Hrvate nego sve dobronamjerne građane BiH“.  Šta bi značilo usvajanje ovakvog zaključka za državu?

- Odgovor na ovo pitanje ne smatram potrebnim. Vi, naime, citirate samo jednog „hrvatskog intelektualca“, zagrebačkoga asistenta na talijanskoj književnosti, poznatoga po spremnosti na jako zapaljive prijedloge, ali „na daljinski“, sa sigurne distance. Nije nimalo referentniji od maloprije spominjanog gospodina iz SDP-a.

Jesu li, prema Vama, odluke usvojene na HNS-u u interesu hrvatskog naroda u BiH?

- Pa, kao što vidimo, nema nikakvih odluka! I vrlo je dobro što ih nema, jer se prije Sabora spekuliralo i najavljivalo da će biti formirane neke nove međukantonalne i međuopćinske strukture, kao nekakva međustanica do famozne „federalne jedinice s hrvatskom većinom“, pa je javnost, naročito sarajevska, bila iz SDP-ovih medija obilato zastrašivana „secesionizmom“, „separatizmom“, „oživljavanjem samouprave“, čak i Bobanove Herceg-Bosne… Ako se sjećate, ideja o međukantonalnom organiziranju je u jednom trenutku bila „odobrena“ čak od Valentina Inzka, kada je izjavio da takvo organiziranje ima osnovu u ustavu Federacije. To na svoj način ilustrira svu brljavost i nekonzistentnost OHR-a i njegovoga šefa, koji očigledno biva primoran povlačiti kontradiktorne i ad hoc poteze, već prema trenutnim odlukama raznih autoriteta u međunarodnoj zajednici, koji se, i to je očigledno, među sobom dramatično ne slažu u pogledu Bosne i Hercegovine. Ne znamo što se dogodilo u međuvremenu – je li Inzko svoju izjavu nekako povukao, ili su lideri HDZ-a bili mudriji i od njega…

Mnogi hrvatski intelektualci i političari nisu pozvani na HNS? Jeste li Vi dobili pozivnicu? Ako jeste – zašto se niste odazvali? Ako niste – da li biste pristali prisustvovati ovom skupu?

- Niti sam zvan, niti bih se odazvao. Moj radikalno kritički odnos prema politici i historiji HDZ-a poznat je, a svoje političke  analize i stajališta objavljujem javno, pa nema nikakve potrebe da ih ponavljam sa stranačkih govornica.

Stranke iz Republike Srpske ne podržavaju Rezoluciju, jer se u njoj traži treći entitet, ali se nigdje ne spominje da teritorija RS mora ostati „nedodirljiva“. Šta mislite o ovakvoj reakciji svih važnijih stranaka u RS-u?

- Neke podržavaju, neke ne podržavaju. Karakteristično je da ju podržava vladajući Dodikov SNSD, a ne podržavaju opozicijske stranke. Međutim, ni jedno ni drugo nije ništa principijelno, nego stvar političke taktike. Opozicionari Rezoluciju ne podržavaju jer im to dobro dođe kao patriotska kritika Dodika, biva, ne brine se dovoljno za Republiku Srpsku. Dodiku treba da podržava HDZ-ove i prikazuje se kao „prijatelj Hrvata“, jer tako učvršćuje svoju poziciju naspram „Sarajeva“ i bošnjačkih političara, što već sutra može da se raspadne, ni s kakvim posljedicama po Dodika, ali s teškim posljedicama u Federaciji i u odnosima između Hrvata i Bošnjaka. O tome Čović ne misli, jer on misli isključivo na način pragmatičan i dnevno-utilitaran, a što misli Ljubić – to niti znamo niti ćemo ikada saznati.

Da li je realna priča o stvaranju hrvatskog entiteta u BiH?

- U Rezoluciji HNS-a još jednom je iznesena stara, mnogo puta ponovljena teza Dragana Čovića da se jednakopravnost hrvatskoga naroda ne može postići bez „potpune institucionalne ravnopravnosti i nove upravno-teritorijalne organizacije kroz utemeljenje više federalnih jedinica od kojih bi najmanje jedna bila sa hrvatskom većinom“. Smatram da je to svojevrsno zamućivanje stvari i zamlaćivanje javnosti. Riječ je o dva kvalitativno različita koncepta političke autonomije („jednakopravnosti“ u našoj postsocijalističkoj terminologiji) u višenacionalnim državama poput Bosne i Hercegovine: institucionalnom i teritorijalnom. Doduše, etnoteritorijalni koncept je kod nas legitimiran već u Daytonu, priznavanjem Republike Srpske, ali na mala vrata još prije toga, u Washingtonu, ustrojavanjem Federacije BiH i deset kantona u njoj, koji – osim dva „s posebnim statusom“, „mješovita“ (Travnik, Mostar) – imaju izrazite etničke većine, bošnjačku ili hrvatsku. No, dalja i još rigidnija teritorijalizacija („federalna jedinica s hrvatskom većinom“ kao cjelovita upravno-teritorijalna jedinica, „treći entitet“, koja bi eo ipso značila i pojavljivanje bošnjačkoga entiteta) ne bi donijela ništa dobro nikomu u Bosni i Hercegovini, najmanje Hrvatima samim, a ne bi dobila podršku ni od „federalnih partnera“ u BiH ni u međunarodnoj zajednici od Bruxellesa do Washingtona, te je zapravo neostvariva. O tomu sam mnogo puta pisao za posljednjih četiri-pet godina, pa ovdje neću posebno obrazlagati.

Model institucionalne ravnopravnosti i za Hrvate ali i za cijelu Bosnu i Hercegovinu predstavlja mnogo bolje rješenje: ne zahtijeva radikalno novu teritorijalnu prekompoziciju države, rješava hrvatski problem a univerzalno je primjenljiv i prihvatljiv i od svih drugih, odnosno, nitko ne bi mogao imati razumne i obranjive razloge protiv takvoga modela. To je rješenje jednako za sve, u cijeloj državi, što znači i u Federaciji BiH i u Republici Srpskoj, čime bi se, ujedno, na miran a strukturalan način mogao omekšati rigidni mononacionalni karakter Republike Srpske. Ni do takvoga rješenja, naravno, nije nimalo lako doći, jer ono demontira stečene pozicije i poluge dominacije, kojih se nijedna politička struktura neće bezbolno odreći. Taj koncept bazira se, između ostaloga, na principu striktnoga nacionalnog pariteta na svim razinama i u svim organima vlasti na kojima se donose važne političke odluke. E, sad, dovoljno je pogledati, recimo, nacionalnu strukturu Vlade Federacije BiH, kao i Vlade Republike Srpske (8+5+3), pa da se upitamo: ako je vlada izvršni organ vlasti pa zato ne treba da bude sastavljena po nacionalnom kriteriju (nego stručnom, kompetencijskom, itd, itd), zašto je onda ipak sastavljena po tom kriteriju, ali ne paritetno, dakle, „jednakopravno“, nego tako da brojčano dominiraju ministri iz jednoga naroda (u Federaciji bošnjačkoga, u Republici Srpskoj srpskoga)? Bojat se da ni oba HDZ-a a ni SDP ne razumiju, ili namjerno „ne razumiju“, o čemu je riječ kad se govori o institucionalnoj ravnopravnosti. HDZ-ovi zato što je deplasirano zahtijevati u isti mah i punu institucionalnu ravnopravnost i teritorijalnu autonomiju, a SDP zato što kada u svojoj Platformi spominje institucionalnu ravnopravnost, radi to tek „da se Vlasi ne dosjete“, kao za nevolju, ni ne pomišljajući na dosljedno usvajanje principa pariteta bez kojega je to samo prazna riječ.

Na početku zasjedanja HNS-a intonirana je hrvatska himna, rečeno je da je hrvatski narod najstariji narod u BiH „što uostalom dokazuju i hrvatski stećci“, a vrhunac svega je bila izjava Marije Lovrić: „Malo nas je, ali nas ima, srušit ćemo snove svima“. Kako Vam se čine ove poruke poslane sa skupa iz Mostara?

- To je dobro pitanje, da bi se napravila diferencija između ozbiljnih poruka i istupa političkih kretenoida i stupidnih šovinista, kojih ima svuda oko nas, pa ni Hrvati u toj političkoj fauni ne oskudijevaju nimalo. Dapače, mogli ste izdvojiti i mnogo gluplje a otrovnije istupe, poput stanovitoga gospodina Muse koji je budalasao o “suvremenim osmanlijskim osvajačkim pohodima“, o nabijanju na kolac i haračenju, itd… Srećom, bisere ovakvih marginalaca nije ispravno kvalificirati kao poruke mostarskoga skupa, ali vas zato ne oblijeva manji stid zbog njih.

Još zbog jednoga razjašnjenja Vaše pitanje dobro dođe. Ono, naime, izvrsno ilustrira neke od tipičnih sarajevskih stereotipa i percepcijskih klišeja, poput toga klišeja o „hrvatskoj himni“. Činjenica je, naime, da su na mostarskom skupu prvo intonirali himnu Bosne i Hercegovine, a onda „hrvatsku himnu“, ali klišej o „nepatriotskim Hrvatima“ je tako jak da to nije ni primijećeno. Zatim, tu je žilava a pogrešna predodžba o hrvatskoj himni kao o nečemu što je isključivi simbol Republike Hrvatske, pa njezino intoniranje u Bosni i Hercegovini predstavlja politički prekršaj i znak „nepriznavanja države Bosne i Hercegovine“.

Kao rodoljubna pjesma „Lijepa naša domovino“ postoji još od 1835. godine, kada ju je, u praskozorje ilirizma, spjevao i objavio Antun Mihanović, mnogo prije postojanja  moderne hrvatske države. Kao narodna himna Hrvata (uglazbio ju je oko 1848. godine Josip Runjanin, po nacionalnosti Srbin), uobičajila se također mnogo prije osnivanja bilo kakve hrvatske države, te se od drugoga decenija Dvadesetoga stoljeća pjevala i među Hrvatima diljem Bosne i Hercegovine.

Što se mene tiče, spram jedne i druge jednak sam emocionalni nihilist: spram hrvatske zato što se sav njezin emocionalni potencijal istrošio i preokrenuo u ravnodušnost pa i odbojnost kroz najgrublju nacionalističku i političku instrumentalizaciju i ratne užase devedesetih, spram bosanskohercegovačke zato što je sintetična, nije moja nego je OHR-ova. Ali najmanje su tu važne naše lične emocije. Elementarna politička uviđavnost nalagala bi da takva dva simbola bez ikakve smetnje mogu supostojati – jedan kao narodni, drugi kao državni. U tom pogledu organizatori HNS-a postupili su korektno, pa je problem na strani onih koji to ne primjećuju.

Na HNS-u je bilo riječi i o nedavnim haškim presudama hrvatskim generalima. Kako Vi ocjenjujete presude Gotovini i Markaču i poruke o generalima odaslane sa zasjedanja HNS-a?

- To naricanje nad sudbinom „naših generala“ smatram pogrešnim i kontraproduktivnim izlijevanjem patriotizma. U toj vizuri uopće se ne uzimaju u obzir materijalne činjenice zločina, koji, naprosto, jesu počinjeni, niti se i na koji način iskazuje pijetet prema žrtvama tih zločina. Jesu li kazne prevelike ili nisu, to je sasvim drugo pitanje, koje je stvar stručno-pravne valorizacije, kao, uostalom, i oslobađajuća presuda Čermaku (o kojoj, indikativno, nitko ni ne govori).

Također, indikativno je da se u tom kvazipatriotskom diskursu i dalje uporno inzistira na tomu da je presuda Gotovini i Markaču ujedno i „presuda hrvatskom narodu i državi Hrvatskoj“, te „kriminalizacija Oluje i Domovinskoga rata“, unatoč veoma temeljitim i ozbiljnim pravničkim analizama koje dobronamjerno pokazuju da to nije tako. Kao da se, u nekoj pervertiranoj potrebi, gotovo priželjkuje da je tako, da bi se moglo u beskraj kukati i naricati nad hudom sudbinom hrvatske države i hrvatskoga naroda, protiv koje su se, eto, urotile sve mračne sile ovoga svijeta.

Karakteristično za stanje duhova „u Hrvata“ jest to, da u ovoj tupoj ksenofobnoj kuknjavi prednjače ljudi iz Crkve, i to njezini vrlo ugledni članovi. Najdalje je u tome, čini mi se, otišao velečasni Franjo Topić, predsjednik i praktični vlasnik „Napretka“ i nesuđeni SDA-ov gradonačelnik Sarajeva. U svojemu „otvorenom pismu“ on ovu presudu pripisuje „onima koji su stalno pa i danas protivni nastanku hrvatske države i koji su još što više osporavali i osporavaju očito i danas hrvatskom narodu pravo na državu“. Velečasni „zna“ da je tom presudom sudac Tieger „iskoristio priliku da se osveti Hrvatima“ zato što su njegovi roditelji stradali u holokaustu, a njegova želja za osvetom je „pojačana silnim lažima i propagandom srpskih povjesničara i političara o genocidnosti hrvatskog naroda“. Također, ovaj u privatne stvari dobro upućeni pop „zna“ da je sudac Orie „prijatelj Srba“, kao i to da sudac Tieger „ima djevojku Nizozemku“, i evo gotove konstrukcije velike zavjere: to se, kaže besposlen pop, „u Nizozemskoj sudilo Hrvatskoj od jednog Židova i od liberalnih i rasrkšćanjenih Nizozemaca jer je Hrvatska katolička zemlja“! Više opasnih i zapaljivih antisemitskih, protuevropskih i protuliberalnih gluposti nismo na jednome mjestu čuli odavno, pa kada tako govore svećenici i narodni uglednici, što očekivati od vjernih i prosječnih konzumenata njihovih poruka!

Kako komentirate izjavu hrvatske saborske zastupnice Đurđe Adlešić da će, kako je krenuo sa presudama generalima, Haški tribunal Hrvatsku osuditi i za komadanje Bosne i Hercegovine?

- Na izvrnut i pogrešan način strepnja gospođe zastupnice je na mjestu. Presuda šestorici hercegbosanskih funkcionera, koja se tek očekuje, uistinu neće moći zaobići Tuđmanov udio u „komadanju Bosne i Hercegovine“. Ali to opet neće biti presuda hrvatskoj državi, još manje hrvatskom narodu, nego evidencija uloge Tuđmanova režima i politike HDZ-a u toj mračnoj raboti. Hrvatskoj državi bilo bi mnogo lakše katarzično se nositi i suočavati s ovim šokovima, da je sama sudila za počinjene zločine kad je trebala i mogla, i da nije donosila saborske deklaracije u kojima se negiraju cijelom svijetu poznate i jasne stvari koje je Tuđmanov režim radio u Bosni i Hercegovini.

Jedan od govornika na HNS-u pozvao je „hrvatske domoljube da prestanu komunicirati sa onima koji sjede u nelegalnoj Lagumdžijinoj vladi“. Da li je, prema Vašem mišljenju, Vlada FBiH legalno ili nelegalno formirana?

- Od pitanja legalnosti i nelegalnosti Vlade Federacije oni koji su je formirali stvorili su cijelu skolastičko-pravnu zavrzlamu, a stvorili su je zato da bi se odgovori zamutili i da više nikomu ne bi bilo jasno o čemu se tu radi. Čuli smo u jednome trenutku čak i renomiranoga pravnog stručnjaka kako objašnjava da je legalno i ustavno prekršiti Ustav ako to nalažu pragmatične potrebe i okolnosti! Nisam pravno kompetentan, no ima jedna stvar iz tog mutljaga oko formiranja vlade koja bi bila bez konkurencije u natjecanju za rugalicu desetljeća: kako su Lagumdžija i društvo „unaprijedili“ broj pet u trećinu od sedamnaest! „Pet je trećina od sedamnaest“ – eto zgodnog refrena za neku satiričnu rep-numeru!

No, osim pitanja legalnosti, za mene je vrlo ozbiljno i pitanje koje malo tko postavlja – ideološka inkompatibilnost stranaka koje čine vladajuću koaliciju. Najprije sam brak između SDP i SDA! Autentičan odnos između tih dviju stranaka najiskrenije je opisao Bakir Izetbegović neposredno nakon izbora, kada se javno zarekao da SDA nikada neće koalirati sa SDP-om. To što se ubrzo prešutno odrekao takvoga stava, ne mijenja njegovu suštinu, samo je izraz političkog oportuniteta. Što tek reći za vezu SDP – HSP! U iole normalnim političkim okolnostima te stranke ne mogu biti ništa drugo nego ljuti i nepomirljivi neprijatelji. Nema nijedne hrvatske stranke u Bosni i Hercegovini koja je tako kao HSP autentično nacionalistička, i koja je tako ideološki privržena najgorim povijesnim manifestacijama hrvatskoga nacionalizma. Činjenica da je SDP bio primoran na takvu protuprirodnu vezu najbolje govori o relativnosti njegove izborne „pobjede“ i o škripcu u kojemu se našao tražeći partnere za vlast na hrvatskoj strani. A o stranci Lijanovića, kao partnerima sarajevskih socijaldemokrata, degutantno je i govoriti. Kako će takva vlada uopće funkcionirati, i koliko će ta ljubav potrajati, vidjet ćemo. Bojim se da su im šanse minimalne.

Nedavno se u BiH velika prašina podigla oko intervjua koji je Ivo Josipović dao za Reuters. Šta mislite o Josipovićevoj politici prema BiH i odnosima sa bh. političarima na vlasti? Također, zamolila bih Vas da povučete paralelu između nekadašnje politike Stjepana Mesića prema BiH i trenutne Josipovićeve?

- Prašinu oko izjave Reutersu najbolje su rastjerali Josipović i Bakir Izetbegović sami, pa je svako dalje razvlačenje te priče bespredmetno. Vidjet ćemo hoće li se hrvatski predsjednik u nekoj slijedećoj prilici opet nasukati na stereotip o Bosni i muslimanima; ako to ponovo učini, to će značiti da je nepopravljivo neuk u stvarima koje bi mu imale biti „bliže od košulje“, što je za političara neoprostivo.

Josipović je bio sjajno krenuo sa svojom idejom djelatnoga pomirenja u trokutu Hrvatska – Bosna i Hercegovina – Srbija, ali je očito da je precijenio vlastitu snagu, odnosno podcijenio dubinu i ljepljivost gliba u kojemu mu je kretati se, i sad je sve to zapelo, stoji u mjestu. Od toga je po mome mišljenju najveća šteta za Bosnu i Hercegovinu, jer je nama očajnički potreban iskorak iz postdejtonskoga statusa quo u svakom pogledu.

Stjepan Mesić je, što se tiče Bosne i Hercegovine, imao umilnu retoriku, osobito za Bošnjake, ali je potrošio oba svoja mandata a da ništa konkretno ni djelatno nije učinio ni da se pokrenu s mrtve tačke sva neriješena pitanja između dviju država, ni da se u Bosni i Hercegovini konsolidira politička situacija. Dapače, u tom pogledu je svojim temeljnim nerazumijevanjem nacionalne stvarnosti u BiH, i površnim a napadnim inzistiranjem na nekoj idealnoj „jedinstvenoj“ Bosni i Hercegovini pridonio pojačanju međunacionalnih tenzija i nepovjerenja u našoj zemlji.

Nedavno ste istupili iz Hrvatskog narodnog vijeća BiH. Kakve bi se promjene trebale dogoditi da pristanete ponovo pristupiti HNV-u?

- Još i prije četiri godine na pretposljednjem saboru HNV-a govorio sam kritički o radu te udruge, o njezinom neprepoznavanju društvenih i političkih procesa, a predlagao sam i da bi valjalo mijenjati činjenicu da gotovo sve udruge civilnoga društva s hrvatskim predznakom (HNV, Matica hrvatska, „Napredak“ itd.) vode pripadnici klera, jer to samo po sebi ne može biti znakom civilizacijske i građanske zrelosti.

Nakon posljednjih izbora u Bosni i Hercegovini HNV je otklizao u potpunu stranačko-političku instrumentaliziranost, svrstavši se uz SDP i njegovu koaliciju gotovo kao neki njezin pridruženi neformalni član. Time je posve iznevjerio svoju osnovnu zadaću – da bude skup slobodnih ljudi i organizacija koja nema nikakve obaveze spram ičijih dnevnopolitičkih interesa, a itekako je politična u havelovskom smislu riječi, te bi kao takva trebala i mogla biti intelektualni laboratorij iz kojega se u javni prostor emitiraju trezvene, analitički pouzdane, politički nepristrane, stranačkim navijanjem neobojene, diferencirane a ne dogmatski jednostavne i jednostrane prosudbe, razjašnjenja, prijedlozi. Takva mogućnost nikada nije bila potrebnija nego danas, kada je BiH u akutnoj krizi, i kada se s raznih strana vodi prljava i neprincipijelna borba za političke duše Hrvata, koja ih je i same razdijelila na surovo zavađene tabore. HNV se u tome nije snašao, nego je strasno i naglavačke uletio u zamku navijačkoga svrstavanja uz jednu od  strana što se nadmeću na toj političkoj tržnici.

Uz ovakvo nerazumijevanje demokracije, civilnoga društva i misije nevladinih organizacija kakvo demonstrira aktualno vodstvo HNV-a, te uz ovakvo nerazumijevanje političke dinamike i društvenoga konteksta u kojemu živimo, pa unutar njega i nerazumijevanja objektivne težine koju pitanje političkoga položaja Hrvata ima i za njih same i za konsolidaciju Bosne i Hercegovine – iluzorno je i pomišljati na ponovni angažman u toj organizaciji.

Da li se Vi, kao Hrvat u BiH, osjećate nacionalno ugroženim i diskriminiranim i zašto?

- Pitanje odlično može poslužiti da razjasnimo zbrku u pojmovima koja često u javnosti prekriva stvarne probleme. Jedna je, naime, stvar problem nacionalne diskriminiranosti i ugroženosti s kojom se susrećemo kao građani pojedinci u konkretnim sredinama i životnim situacijama, a potpuno druga – pitanje političke nejednakopravnosti naroda.

Nisam vam ja odgovarajući „uzorak“ za pitanje o nacionalnoj ugroženosti i diskriminiranosti – mene od toga dovoljno štiti status pisca i javne ličnosti. Da se našalim: ako ima netko od koga sam nacionalno diskriminiran, to je gospodin fra Luka Markešić, predsjednik Hrvatskoga narodnog vijeća, koji me ideološki demonizira i figurativno izgoni iz Bosne i Hercegovine.

Ali, ako biste proveli istraživanje među anonimnim ljudima koji se bore za egzistenciju, zaposlenje, građanska prava, recimo, samo u Sarajevu, a u toj borbi nailaze na zapreke što proizlaze iz činjenice  njihovoga „pogrešnog“ nacionalnog identiteta, našli biste itekakvih potvrda o postojanju ugroženosti i diskriminacije. Naravno, to je pojava koja postoji u cijeloj Bosni i Hercegovini, u različitim nacionalnim kombinacijama, jer je današnja Bosna i Hercegovina, kako sam više puta pokazivao u svojim esejima i analizama, turobno društvo manjina.

- Politička nejednakopravnost, pak, očituje se na drugi način, sistemski – u mogućnostima da jedan konstitutivni narod bude („legalno“) izigran u pitanjima biranja i predstavljanja, te u pomanjkanju ravnopravnoga sudjelovanja u donošenju važnih političkih odluka na relevantnim razinama vlasti. To je nešto što u procesu ustavnih reformi mora i može biti promijenjeno i usklađeno, ako postoji bazična volja da Bosna i Hercegovina opstane kao država i društvena zajednica. Ono drugo – fenomen društva manjina i sve neugodnosti što iz njega proizlaze na razini svakodnevnice za pripadnike manjinskoga naroda, ostat će akutan i aktivan još zadugo i nakon što dobijemo nova ustavna rješenja, ako ih ikad dobijemo.

 

Komentari nisu dozvoljeni.