Vašarska iluzija svehrvatstva

Razgovarala Ljuba Đikić
Večernji list, Zagreb, 18. 8. 2002.

Nedavno ste objavili knjigu Bosanski Hrvati – esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture, koja je privukla čitateljsku pozornost, a kritičari su je ocijenili jednom od najvrjednijih knjiga o Bosni u posljednjih nekoliko desetljeća. Je li agonija primjeren izraz za ono što se događalo i događa bosanskim Hrvatima?

- Naslov je išao za preciznošću – u njemu se agonija kao stanje i proces pripisuje ne narodu nego jednoj evropsko-orijentalnoj mikro-kulturi. Ako, dakle, mislimo na Hrvate u Bosni kao na “demografsku masu”, “pučanstvo” (kako to vole reći oni što s novinskih i drugih oltara trube o biološkoj plodnosti, sladostrasno zavirujući pod hrvatske jorgane), onda taj izraz, naravno, nije adekvatan. Neće Hrvata u Bosni biološki “nestati”, kako se o tom problemu u maniri salonskoga katastrofizma  govori po hrvatskom tisku (po tuđim leđima – sto šćapa, kaže staro ikavsko iskustvo), uz obilato prolijevanje krokodilskih suza i potpuno nepoznavanje prilika. Jest da je bosanske Hrvate hrvatska službena politika (i ona iz središnjice, iz Zagreba, i ona iz gruđansko-mostarske filijale) u posljednjoj dùzīni mračnih godinica  svojim svehrvatskim inženjeringom prepolovila, pa ih sada u odnosu spram onih 780 hiljada iz 1991. ima ispod 400 tisuća, a i to u golemu broju slučajeva razbacanih, u okviru unutarnjega etničkog raseljavanja, po nesvojim zavičajima (Drvar, Grahovo, Neretva, Stolac, Glamoč…). No, nestat ih neće, kao što ih nije nestalo ni nakon svih dosadašnjih katastrofa, a bilo ih je i težih, i brojčano su se izražavale deset puta manjim ciframa. Nestat ih neće, ne po nekakvom uzvišenom i patetičnom zavjetu nacionalno-vjerske opstojnosti, nego, naprosto, po elementarnom nalogu života, što ga je stara ironična mudrost davno oblikovala u izreku, koju citiram i u knjizi: jaka je kobila narod, izdurat će, i gore je… No, onoj politici koju spominjem, a koja se busala u prsa da je nacionalna, da bdije nad nacionalnim interesom, njoj valja ispostaviti račun za taj civilizacijski i egzistencijalni užas – da smo po tko zna koji put u povijesti opet dovedeni u to ponižavajuće stanje, u kojemu mjera i nada opstanka biva svedena na najniži oblik, na duranje.

Međutim, izraz agonija u naslovu knjige odnosi se na dublji stratum nacionalne egzistencije – onaj kulturni i, ako hoćete, identitetni, i na tom planu, nažalost, nije pretjeran. Hrvata u Bosni, ili bosanskoga hrvatstva, kao kulture i kao identiteta (baš: evropsko-orijentalne mikro-kulture!) – doista nestaje, a da paradoks bude potpun, to se događa najviše zahvaljujući njihovom vlastitom predanom zalaganju da to tako bude! Na tomu doista srčano i vrijedno rade svi dijelovi tzv. nacionalne elite: nacionalni političari, službena Crkva, kulturne i intelektualne grupacije i strukture, obrazovni sustav… O čemu je riječ? Rečeno pojednostavljeno, za potrebe ovoga razgovora: ono što bosanskim Hrvatima svojevremeno nije uspio napraviti beogradski kulturni unitarizam (izbrisati njihov jedini stvarni identitet, i pretopiti ih u neki konstruirani nadidentitet), sada trijumfalno i ubrzano obavlja – svehrvatski unitarizam. Da je to tako, možete se uvjeriti na praktičnim primjerima, na svakom koraku, u svim bosanskohercegovačkim hrvatskim osnovnim i srednjim školama, u udžbenicima, na kulturnim manifestacijama, u rigidnom, osakaćujućem i blesavom načinu na koji se prakticira ono što se ponosno naziva “hrvatskim jezikom”… Ukratko, cijeli taj “nacionalni program” (a, zapravo, još jedna ideološka himera i konstrukt) zasniva se na autodestruktivnoj ideji: zatrti u svojemu identitetu svaki trag njegove izvorne, bosanske supstance i tradicije (zato što je onajoš nečija, nije samo naša, dijelimo ju s etničkim drugima, pa je se zato valja sramiti i odreći!), a pretopiti se u “čiste Hrvate”! Za još samo deset-dvadeset godina sustavnoga prakticiranja toga bolesnoga samo-nasilja, samo-odreknuća, Hrvata kao bosanskih, kaobosanskohrvatske komponente bosanskoga kulturnog pejzaža i ambijenta – doista više biti neće. Kao promatrač i eventualno proučavatelj, mogu reći objektivno i možda tek s malo općenite nostalgije, onako kako bi to sigurno rekao i neki, naprimjer, finski ili kalifornijski antropolog i kulturolog: bio je to jedan prelijep evropski civilizacijski unikum, šteta što je morao izumrijeti. No, kao baštinik i sudionik, ne mogu prestati proklinjati i vikati, bez obzira što su uši našega, hrvatskog svijeta voskom zalivene; ne mogu i neću prestati adresirati krivicu za taj pravi kulturocid tamo gdje ju najprije treba adresirati – na tzv. nacionalnu elitu, vašarski jeftino hipnotiziranu iluzijom svehrvatstva, na onu žalosnu i provincijalnu “elitu”, čije sam dijelove maloprije precizno pobrojao. To je jedino što mogu.

Ovih je dana u Tuzli premijerno izvedena predstava Putovanje Ivana Frane Jukićapo vašemu istoimenom romanu. Sudeći po sadržaju vaših knjiga i zapisa, bosanski svećenici (fratri, ujaci) stalno su vam nadahnuće, pa ipak -  usudila bih se reći – u posljednjem je desetljeću malo tko poput vas kritizirao crkvenu vlast ili ljude iz crkvene hijerarhije. Djeluju li, po vama, u Bosni i Hercegovini, a može i šire, vjerski službenici koji zloupotrebljavaju svoje poslanje?

- U prethodnom odgovoru možete vidjeti glavni motiv moje “kritike crkvenih

vlasti”. Ukratko, radi se o tomu da službena Crkva nije prepoznala svu pogubnost svehrvatskoga “kulturnog modela” po svoj narod (vjernički i etnički, to je vrlo podudarno), nego mu je, obratno, davala i daje svesrdnu potporu. Pošto je to tijesno spleteno s politikom, pa i onom dnevnom i onom stranačkom, od koje se Crkva ne tuđi kada joj je to u interesu, ta kritika je u najvećem broju slučajeva sasvim politička. Stvar je utoliko ozbiljnija, što se Crkva na meki način strukturalno involvirala, ili teži da se involvira, u sve važne segmente društvenoga, pedagoškog i kulturnog života, pa nikako ne može biti amnestirana od kritike i ne snositi odgovornost za sve ono što opisujem pojmom kulturne agonije.

Roman o fra Ivanu Frani Jukiću napisao sam davno, prije skoro trideset godina, fasciniran još od rane varcarske mladosti načinom na koji je on – s jedne strane duboko ukorijenjen u drevnu franjevačku tradiciju u Bosni, a s druge u intenzivnoj intelektualnoj korespondenciji s modernim evropskim idejama svojega vremena – doživljavao i prakticirao svoje poslanje, ono redovničko-svećeničko o kojemu govorite, kao i ono ljudsko i intelektualno. Čudesnom vatrom osobne i narodne emancipacije gonjeno biće, on, uostalom, između toga dvoga nije pravio nikakvu razliku. Kada bi danas u Bosni i Hercegovini (uza sve moguće udruge i asocijacije poput grotesknog Društva hrvatskih književnika Hrvatske Republike Herceg-Bosne, Hrvatskoga kulturnog društva Napredak, ogranaka Matice hrvatske, Hrvatskoga akademskog društva, itd, itsl) uopće postojala djelatna i autentična svijest o vlastitim vrijednostima i osloncima, ljudi poput Jukića i djela poput njegovoga njegovala bi se i tretirala kao – svjetionici. Ovako, kako je danas, usred mentalne strahovlade unitarističkoga svehrvatstva, s Jukićem i s jukićima se ne zna što bi se, a nekako bi najbolje bilo da ih nije ni bilo… O tomu vam cijela poglavlja na simboličnom planu govori činjenica da jedina materijalna uspomena na Jukića i danas stoji – u Banjoj Luci, u obliku uličice s njegovim imenom u središtu grada, i biste što ju je, kao izvrstan skulptorski rad prema portretu Gabrijela Jurkića, izradio još 1957. godine Ahmed Bešić, kada je, o stogodišnjici Jukićeve smrti, i postavljena.

Inače, jest, bosanski fratri su moja opsesija ni sam ne znam od kojega trenutka mojega svjesnog života i svjesne začaranosti “mrkom lepotom” Bosne (Ivo Andrić). Pročitao sam o tomu sve što se dalo pročitati, napisao i sam hiljade rečenica i stotine stranica, a nisam se još primaknuo okruglom, jednostrukom, jasnom tumačenju i objašnjenju tajne, ljepote, energije, vedrine, vitalnosti bosanskoga franciskanizma. Za ovu priliku neka bude dovoljno reći samo ovo: život je tu uvijek bio jači od kanona, čovjek preči od doktrine. Kako reče fra Mile Babić: Kad gosti dođu u kuću, prestaje molitva a počinje pjesma!

Sudionik ste i kroničar zbivanja u BiH u posljednjih tridesetak godina. Jedan ste i od najboljih poznavatelja bosanske povijesti. Kako argumentirate svoju nedavnu tvrdnju da je “desetljeće iza nas stvorilo najnakaradniju Bosnu od ijedne u modernoj političkoj historiji”?

- Možda bi, da je zaživjela, u istom stupnju nakaradna bila još jedino ona, koja je na papiru stvorena u dogovoru između Vladka Mačeka i Dragiše Cvetkovića 1939. godine, po kojemu su “hrvatski kotarevi” pripali novonacrtanoj Banovini Hrvatskoj, a svi ostali dijelovi Bosne i Hercegovine  imali su pripasti novom entitetu s imenom – Srpske zemlje, a protezao se od Sarajeva, do Subotice na sjeveru i do Demir-kapije i Ohrida na jugu (što se redovito zaboravlja kad se s hrvatske strane Banovina slavi kao sjajno rješenje, i na čemu je Tuđman bio zasnovao cijelu svoju em budalastu, em opaku i, uostalom, propalu “bosansku politiku”)! Današnja, dejtonska Bosna i Hercegovina nakaradna je ne zbog naših ovakvih ili onakvih etničkih sentimenata i neudovoljenosti, nego naprosto zbog svoje neodrživosti. To je, uostalom, aspekt na koji upozoravaju svi neovisni analitičari i specijalizirane agencije iz svijeta, koje ovdje nemaju ama baš nikakvih “specifičnih” interesa. Politički oblik i ustrojstvo, koje ima današnja Bosna i Hercegovina, taman su onakvi, da im odgovara stara izreka: ne da ni živjeti ni umrijeti

Oštro ste kritizirali vladavinu nacionalnih stranaka. Dvije godine na vlasti je Alijansa za demokratske promjene. Koliko su se građani BiH “osladili” tom vlašću?

- Što se tiče kritike, ni Alijansa nije prošla nimalo bolje, ne samo s moje strane, nego i od mnogih drugih neovisnih kroničara i pratitelja prilika u Bosni i Hercegovini. No, moram to reći ovako. Objektivno, Alijansa nije imala dovoljno vremena ni vlasti (njezin efektivni mandat ukupno je trajao godinu i pol dana, a vlast joj se protezala samo na jednom manjem, mora se i to reći: pretežno bošnjačkom dijelu zemlje) da napravi takve strukturalne promjene, koje bi se, onda, mogle povoljno odraziti i na svakodnevni život građana. Međutim, ona ima jedan daleko veći politički grijeh od toga: pomanjkanjem vizije i strategije, općom klimavošću, te stranačkim i personalnim raskolima, koji u posljednje vrijeme poprimaju zastrašujuće oblike, Alijansa, i na prvom mjestu njezina najveća i vodeća članica SDP, proizveli su opasnu političku pustoš, dezorijentiranost, koja se na izborima 5. listopada može pokazati kobnom. Već sad se može predvidjeti ogroman stupanj apstinencije glasača, a to jedino ide naruku starim nacionalnim strankama. Njihov, pak, eventualni udruženi povratak bio bi sasvim sigurno fatalni politički déjà vu, utoliko gore, što će ovo biti prvi poslijeratni normalni izborni mandat od četiri godine!

Ovih je dana visoki predstavnik u BiH Paddy Ashdown izjavio da su Hrvati u BiH, iako najmalobrojniji, najmoćniji, misleći pritom da su najbogatiji i da najbolje žive. Na drugoj strani, hrvatski političari stalno ponavljaju da su Hrvati u BiH ugroženi, marginalizirani i neravnopravni s druga dva naroda. Gdje je istina?

- I jedno i drugo spada u banalnu političku demagogiju, samo s različitim predznacima i namjerama. Koja je to mjerodavna ustanova gospodina Ashdowna opskrbila vjerodostojnim statističkim podacima o bogatom i dobrom životu Hrvata! Ako ga je zasjenio ratnoprofiterski eldorado, koji je gledao putujući kroz Vitez, Kiseljak, ili u Široki i Međugorje, zamolio bih ga da malo siđe s puta i zađe iza tih potemkinskih kulisa: brzo bi udario na čemer i bijedu. Uostalom, siguran sam i bez statističkih istraživanja da je odnos “bogatog i dobrog života” i borbe za preživljavanje u Bosni i Hercegovini proporcionalno jednako etnički raspoređen.

O ugroženosti i marginaliziranosti, pak, govore samo oni, koji su za takvo stanje, ako ga i ima, najviše sami krivi: ona nacionalno-politička i vjersko-kulturna “elita” o kojoj sam govorio ranije. Drugim riječima: eventualnu nečiju dominaciju nad sobom hrvatski narod može uspješno otklanjati samo ako je istinski i posvema integriran u Bosnu i Hercegovinu, njezine političke ustanove, njezin kulturni i ekonomski život, u njezin državni identitet. Hrvatska politika u Bosni, kako se dosad vodila, radila je sve suprotno od toga, a tih simptoma, kako sam prije rekao, ima i danas, i mi još nismo došli ni do nultoga stupnja, kada možemo početi otklanjati njezine posljedice. A i kad do njega dođemo, trebat će jako mnogo vremena za liječenje.

 

Komentari nisu dozvoljeni.