Važan kulturni fenomen smo prepustili propadanju

Razgovarala Andrijana Copf
Dnevni list, Mostar, 18. 3. 2010.

U nakladi Svjetla riječi objavljena je knjiga Ivana Lovrenovića ”Bosanski križ – Kršćanski nadgrobni spomenici iz razdoblja turske vlasti”, s fotografijama Josipa Lovrenovića, koja će biti predstavljena večeras u 18 sati u Franjevačkom studentskom centru u Sarajevu. Ovo je prva ovakva knjiga još od 1957., kada je prof. Đoko Mazalić pisao o staroj kršćanskoj nadgrobnoj skulpturi. O ovoj knjizi, njezinu značaju, zaboravu i propadanju nadgrobne skulpture daleko od očiju javnosti koja za nju u velikoj mjeri ne zna, a oni koji znaju, ne mare za njezino postojanje, kao i značaju nadgrobnih spomenika za cjelokupnu kulturu naše zemlje, govori Ivan Lovrenović u razgovoru za naš list.

Kako je nastala ova knjiga i zašto je važno istraživati i podsjetiti javnost na kršćansku nadgrobnu skulpturu iz osmanskoga doba, za koju kažete da je ostala u sjeni, nevidljiva i nezaštićena?

- Radi se o jednom vrlo važnom i markantnom fenomenu kulturne povijesti u Bosni i Hercegovini. On je po važnosti, po estetskoj ljepoti, po autohtonosti, ali i po razdoblju trajanja, ravan fenomenu srednjovjekovnih stećaka. I kod nas i uopće u povijesti kulture postoji jedan problem koji se može nazvati “dospijevanje” određenih povijesnih, kulturnih fenomena do očiju, do kulturnoga vida suvremenika. Tako je bilo i sa stećcima. Oni su obuhvaćali prvih nekoliko stoljeća srednjovjekovne bosanskohercegovačke kulture, ali su za “domaće” oči stoljećima bili nevidljivi. Onog trenutka kad su prestali imati svoju aktualnost, kada su se promijenile kulturne prilike, kada su potomci izgubili prisni dodir s onima koji pod tim spomenicima leže, tog trenutka oni su prešli u neku vrstu kulturne nevidljivosti. To je tako trajalo sve negdje do 19. stoljeća, kada su zapravo prvi put stranci, strani putnici, obrazovani, kulturni i zainteresirani za daleke, egzotične krajeve, otkrili njihovo postojanje, njihovu ljepotu i važnost, njihovu zagonetnost itd. Slična stvar se dogodila i s ovim spomenicima – spomenicima koji su nastajali kasnije, za vrijeme turskog razdoblja i koji su se razvili u krilu jedne vjere. Najprije su bili manje-više slabo diferencirani između pravoslavne i katoličke vjere. Kasnije su se katolički razvili u jednom smjeru, i o njima u ovoj knjizi govorim. Oni su predstavljali jedan oblik pučke kulture i pučke umjetnosti, način na koji su ljudi autohtono izražavali spomenički pijetet prema svojim mrtvima i izvan toga nisu imali neku drugu funkciju. Njihova epoha je završila, okvirno govoreći, s krajem 19. i početkom 20. stoljeća, kada naši ljudi uzimaju sasvim druge spomeničke obrasce s dolaskom Austrije itd., a ovi spomenici polako padaju u zaborav na isti način kako su u zaborav padali i stećci prije 500 godina dolaskom turske, islamske civilizacije, naprosto tako što se, prije svega, gubi ona prisna obiteljska veza s onima koji leže ispod tih spomenika i više ih nitko i ne obilazi kao svoje, a s druge strane, u morfološkom smislu, u smislu oblika i mode, na kraju krajeva (jer i to je stvar podložna modi), probijaju se drugi oblici obilježavanja i ovi spomenici ostaju u sjeni. Treba se pojaviti jedna sasvim drukčije motivirana kulturna pažnja, kulturna briga, pa konačno, ako hoćete, i kulturna politika, koja bi ih vremenom otkrila kao jedan povijesni, kulturni i umjetnički fenomen, i onda ga počela istraživati, da ga specificira po njegovim osobinama povijesnim, religijskim, estetskim itd. To se sa spomenicima o kojima ova knjiga govori još nije dogodilo. To je moja poanta i moje nastojanje – da se naše oči, suvremeničke, otvore prema tom sadržaju, toj dimenziji ovih spomenika koja je i kulturna, i umjetnička i povijesna, i religijska. Ali i da nam se oči otvore za još jedan aspekt tog fenomena. Naime, budući da mi u današnje vrijeme živimo jednu jako rigidnu fragmentaciju nacionalnih kultura, običaj je da se sve iz povijesti strogo pripisuje samo određenim, pojedinim nacionalnim, odnosno etničkim kulturama. Mislim da je to nemoguće raditi, pogotovu ne sa sadržajima iz daljnje povijesti, kada svi ti oblici i fenomeni jesu, naravno, s jedne strane pripadali usko shvaćenoj jednoj etničkoj i vjerskoj kulturi, ali u oblicima, u ukrasima, u simbolici pokazuju jako porijeklo iz jednog zajedničkog izvora. Tako da ćete, recimo, na ovim spomenicima koji su katolički, u načinu na koji su oblikovani, u njihovim formama, pogotovu u njihovim ukrasima, naći jedan fascinantan zajednički simbolički, estetski fond koji pripada cjelokupnoj pučkoj kulturi Bosne i Hercegovine. U tom smislu, može se reći da ovi spomenici ne pripadaju samo fondu katoličke, hrvatske kulture u BiH, nego da predstavljaju zajednički fond kulturnih i umjetničkih oblika bh. kulturne povijesti, kao što se može reći i za spomenike ovih drugih vjerskih provenijencija. Takva bi nam kulturna politika trebala danas, bez obzira na to što mi moramo i trebamo uvažavati svoje nacionalne posebnosti, ali bi bila potrebna jedna mudra, perspektivna i pametna kulturna politika koja bi isto tako znala i kontekstualizirati sve ono u našoj kulturnoj baštini što nadilazi naše današnje usko shvaćene nacionalne kulture. U krajnjoj liniji, na spomenicima o kojima govorim postoje simbolički i dekorativni elementi koji ukazuju da oni imaju i te kako jaku korespondenciju i s kulturnim i umjetničkim praksama koje su starije od svega toga, koje pripadaju nekim drevnim vremenima u BiH kada još nije bilo govora ni o kršćanstvu, islamu pogotovu, itd. Dakle, to sve svjedoči o jednom dubokom kontinuitetu, i danas ne vidjeti to i prekidati taj kontinuitet i operirati s tim kao da je to sve oduvijek strogo izdijeljeno, to nema smisla. Zato ova knjiga želi upozoriti, s jedne strane, na neotkrivenost, nepoznatost i zanemarenost tog fenomena, i s druge strane, upozoriti na njegovu duboku ukorijenjenost u zajedničku kulturnu tradiciju Bosne i Hercegovine.

U knjizi govorite o spomenicima različitih veličina i podvrsta, o kulturi klesanja. Što je to što Vas je u tom načinu obilježavanja grobova i štovanja uspomene na mrtve najviše fasciniralo, iznenadilo? Koliko se toga danas zadržalo?

- O zadržavanju se, naravno, ne može govoriti jer je to jedna velika kulturna epoha koja je završila najdalje s početkom 20. stoljeća. Ali ovo drugo što pitate je jako zanimljivo, i to svjedoči o jednom vrlo ukorijenjenenom i široko rasprostranjenom načinu obilježavanju grobova i uopće tog odnosa prema mrtvima, a to je činjenica da u cijelom ovom geografskom arealu, a on je vrlo širok, nije još precizno određen, za što nedostaju još neka istraživanja, ali može se reći da je to areal koji ide na istoku od sarajevskog područja, na zapadu do područja Jajca i Mrkonjić Grada, na sjeveru sve do Save, a na jugu negdje do Rame, dakle, riječ je o ogromnom području cijele Bosne koje se može u određenom smislu poistovjetiti s klasičnim područjem Franjevačke provincije Bosne Srebrene u njezinim bosanskim granicama, i u cijelom tom arealu (to je ono što je zanimljivo kao i kod srednjovjekovnih stećaka), s jedne strane, uočava se jedna osnovna, zajednička zamisao tog spomenika, a to je visoki, uspravni oblik, ali unutar tog oblika postoje jako velike varijacije. I kad krenete od Rame prema sjeveru, ili od Mrkonjić Grada prema istoku, a pogotovu ako se zadržite u travničkom području, koje je najbogatije tim spomenicima, a tamo su i najstariji, naći ćete cijeli registar različitih prijelaznih oblika. Upravo  ta diferenciranost, raznolikost oblika unutar jedne te iste zamisli je ono što ovoj spomeničkoj skulpturi daje izvanrednu živost i dinamičnost i, konačno, svjedoči o njezinoj vitalnosti. Napokon, to je i logično s obzirom na to da je ta umjetnost trajala najmanje četiri i pol stoljeća.

Danas, kažete, ne postoji nikakva sustavnija i dalekovidnija kulturna i znanstveno-istraživačka politika. Koliko, ne proučavajući ovakve spomenike i važan dio naše kulturne povijesti, gubi naša kultura danas, a time i budućnost?

- Ne volim se izražavati prejakim riječima, ali to je zaista ravno kulturnoj katastrofi. Znate i sami da mi danas u BiH nemamo, pa čak ni u Federaciji kao jednom entitetu, ništa ni nalik nekoj smišljenoj i programiranoj kulturnoj politici, pogotovu nemamo to u oblasti istraživanja i zaštite kulturne baštine. To možda najbolje i najtočnije govori o tome koliko su sve te naše politike, koje se inače zaklinju u nacionalni identitet i nacionalnu kulturu, ustvari lažne, koliko njima zapravo uopće nije stalo do onoga što zaista jest stvarni, konkretni, supstancijalni sadržaj nacionalne kulture. Jer da je drukčije, ovo o čemu sad govorimo, moralo bi biti pri samom vrhu prioriteta svake kulturne politike, bila ona samo u jednoj općini ili u jednoj županiji ili u Federaciji ili na razini BiH. Činjenica da o tome nitko ne vodi računa, najbolje govori o tome da mi takvu politiku nemamo ni u začecima ni u naznakama.

Mislite li da je moguće da ovo blago zaista nestane s lica zemlje?

- Nikad neće nestati, ono što bi se reklo, i posljednji komad. Ali ja sam to gledao na ovaj način: posljednji koji je prije ove knjige na ozbiljan, sustavan način pisao o ovim spomenicima bio je veliki, zaslužni istraživač bosanske kulturne baštine prof. Đoko Mazalić. Studija koju je on objavio o spomenicima ove vrste iz travničkog kraja je objavljena 1957. Dakle, od tada do danas je prošlo više od pola stoljeća potpune praznine. Đoko Mazalić, kada objavljuje svoj rad u časopisu tadašnjeg Zavoda za zaštitu kulturnih spomenika Bosne i Hercegovine, vrlo dramatično upozorava da je najozbiljniji problem upravo što su oni izloženi propadanju: jer su na otvorenom, ničiji su i nitko o njima ne vodi brigu, a s druge strane, kaže on sam, predstavljaju odličnu građu za raznorazne gradnje – kuće, štale itd. Ako je Đoko Mazalić prije više od pola stoljeća vidio da je to problem, kako je tek danas, koliko ih je u međuvremenu nestalo što mi danas i ne znamo. Dakle, ti spomenici jesu izloženi vrlo velikoj opasnosti propadanja, iako neće baš nestati svi, ostat će uvijek nešto da se barem na malom uzorku vidi što smo imali i što smo izgubili.

Može li ova knjiga promijeniti taj odnos?

- Ne može. Ne može ona nešto mnogo promijeniti, jer ako nemate smišljenu državnu kulturnu politiku koja stvari neće rješavati improvizirano od prigode do prigode i gdje neće ništa ovisiti o entuzijazmu jednog pojedinca, ako to nemate, onda je teško govoriti o nekoj promjeni.

 

Komentari nisu dozvoljeni.