Velimir Visković, Krhotine memorije

Ivan Lovrenović, Liber memorabilium – quasi roman
Vijenac, 3. 3. 1994.

U podnaslovu najnovije Lovrenovićeve knjige stoji kao svojevrsna žanrovska odrednica „quasi-roman“. Budući da je posrijedi pisac čiji opus karak­terizira visok stupanj metaliterarne osviještenosti (uostalom i pisac koji je čitateljstvu čak i poznatiji po svojoj esejistici nego po fikcionalnim tekstovi­ma), valja nam pretpostaviti da ne „lupa“ podnaslove baš posve nasumice; svojim statusom unutar teksta ovakav je tip pod­naslova izrazito semantički markiran i obično implicira i neku vrstu „ključa za čitanje“. A im­plicitna poruka Lovrenovićeva, kako ja bar razumijem, bila bi: ovu knjigu valja čitati kao ro­man, premda ona baš u svemu roman nije.

Roman, naime, čak i u svo­jim modernističkim i postmodernističkim inačicama podrazumijeva određenu strukturnu konzistenciju, a Liber memora­bilium je svojevrsna zbirka žan­rovski vrlo raznorodnih teksto­va; pripovijesti, dnevničkih za­pisa, eseja, novinskih članaka. Raznorodnost je još potencira­na i dvadesetak godina dugim rasponom u kojemu su ti tek­stovi nastajali i objavljivani. Do­duše, svaki od njih nosi duboko utisnut žig Lovrenovićeve osob­nosti: andrićevski iscizeliran stil, fasciniranost poviješću, ne­prekidno vraćanje temi bošnjač­kog hrvatstva… No, to jedinstvo duha i stila još ne opravdava Lovrenovićevu determinaciju ovog štiva kao romana, pa čak ni kao tobožnjeg, lažnog roma­na, quasi-romana. Ali dva kratka ispovijedna teksta, uvodni i za­vršni, koji ovdje funkcioniraju kao indikatori prstenaste sižejne strukture, daju ovoj knjizi svojevrsnu narativnu kralježni­cu, pa i neki oblik kvaziromaneskne konzistencije.

U tom sižejnom prstenu iscr­tana je sadašnja životna situaci­ja pisca ove knjige, nesumnjivo jednog od vodećih sarajevskih intelektualaca, nekadašnjeg glavnog urednika u trenutku raspada Jugoslavije najveće na­kladničke kuće na području bivše države, pisca čiji je javni angažman po svojim odjecima daleko nadilazio okvire lokalne sredine. A taj je angažman, između ostalog, bio snažno obi­lježen inzistiranjem na bosan­skoj cjelovitosti, uvažavanjem njezine multietničke i multireligijske tradicije, ali i inzistira­njem na ideji da Bosna nije umjetni i nasilni kompozit na­roda koji se uzajamno mrze i proždiru, već da može opstati s bogatstvom svoje raznolikosti kao primjer snošljivosti, da se neporeciva crta bošnjačkog zajedništva može artikulirati u obliku modernog društva, da jednostavno Bosna kao država ima perspektivu. Međutim, ra­zvoj bosanskih prilika bio je protivan Lovrenovićevoj „optimalnoj projekciji“, realizirala se najgora varijanta onoga čega se pribojavao i na što je svojim tekstovima uzalud upozoravao. Ali za Lovrenovića to nije znači­lo samo propast jedne ideje; to bi se još nekako i moglo preži­vjeti, intelektualci troše ideje, rado ih odbacuju i mijenjaju. Ovaj put je krah koncepta pot­puno remodelirao njegov život. Raspad Bosne zatekao ga je na Grbavici, u tzv. srpskom Saraje­vu, izloženog neposrednoj pri­jetnji da će netko od njegovih bivših kolega-pisaca donijeti od­luku o eksterminaciji. Lovrenović bježi u muslimanski dio Sa­rajeva (koji se tada još mogao nazvati i hrvatskim), povlači se po tuđim praznim stanovima, pokušava izvući s Grbavice osta­tak obitelji, spasiti bar neki od svojih rukopisa, bar dio svoje biblioteke, a to je ipak bibliote­ka zaljubljenika u bosansku po­vijest, biblioteka znalca, u kojoj je bilo i raritetnih knjiga. Ali ta knjižnica je spaljena, rukopisi i obiteljska ostavština uništeni. Ovaj rat bez milosti podrazumi­jeva zatiranje pamćenja, mržnju prema sjećanju, prema memori­ji Drugoga. Izišavši iz Sarajeva, našavši se u Zagrebu, bez stana, bez posla, Lovrenović samoza­tajno, u maniri svoga velikog učitelja Andrića, potiskuje osobni plan svoga stradanja: ispovjedajući se on ipak vlastiti iskaz kontekstualizira tako da dosegne razinu univerzalnog iskaza. Pričati o sarajevskim stradanjima možda bi i bilo literarno zanimljivo, ali za pisca lovrenovićevskoga intelektualnog kova kao dominantni literarni problem pojavljuje se očuvanje intelektualne i kreativne samo­svijesti, očuvanje sjećanja koje su mu htjeli uništiti. Tako na­staje Liber memorabilium. Ko­panjem po starim godištima no­vina i časopisa, tragajući za svo­jim objavljenim tekstovima, u čitaonici Rudolfove vojarne Lo­vrenović rekonstruira svoju osobnu intelektualnu povijest, slaže mozaik svojega opusa, ali bira fragmente tako da oni metonimijski označuju i sudbinu njegove Bosne, osobito hrvat­skog naroda u Bosni.

U dvjema pripovijetkama ove knjige {Zvjezdani plašt i Iskušenje fra Matije Divkovića u Mlecima) spušta sondu me­morije u duboke slojeve boš­njačke povijesti. U svojim književnopovijesnim i uređivačko-priređivačkim poslovima Lovre­nović se dosta bavio bosanskim franjevcima, a oni se pojavljuju i kao junaci njegove fikcionalne proze. Poznavanje kulturnopovijesne faktografije očituje se i ovdje: opisane su dvije važne zgode iz povijesti bosanskih fra­njevaca i hrvatskog naroda op­ćenito – dolazak fra Anđela Zvizdovića u Firencu, njegov susret s velikim humanistom bosanskog podrijetla Jurjem Dragišićem, Zvizdovićev doživljaj Savonarolinih govora, potom put u Rim na dogovor s vrhom reda i katoličke crkve o preustrojstvu franjevačke provincije koja je potpala pod tursku vlast; u drugoj pripovijetci prikazan je dolazak fra Matije Divkovića u Veneciju gdje tiska svoj Nauk karstijanski za narod slovinski i biva izvrgnut iskušenjima zamamne i hedonistične Venecije. Obje pripovijetke svjedoče o važnim sastavnicama kolektivne memorije na kojoj se zasniva identitet bošnjačkog hrvatstva, ali i bošnjaštva općenito. To se osobito očituje u Zvjezdanom plastu, u kompleksnom prikazu intenzivnog unutarnjih preživljavanja Zvizdovićevih: on počinje preispitivati opravdanost svoje oštrine u suzbijanju „krstjanske hereze“ pod dojmom Savonarolinih propovijedi, jer dominikančevi prigovori amoralnosti prelata i vlastele čudno su podudarni s krstjanskim naukom. U susretu s Dragišićem Zvizdović će pak naslutiti ograničenost mogućnosti koje mu nudi njegova zavičajna sredina gdje se sva energija iscrpljuje u borbi za golo fizičko preživljavanje i očuvanje prava na ispovijedanje vlastite vjere, a ovaj Dragišićev svijet – osjeća to Zvidović ipomalo se divi – posjeduje i neka druga znanja, mudrost i rafinman. Sve to ipak neće nagristi samosvijest Zvizdovićevu, on će u Rimu pred crkvenim prelatima hrabro braniti pravo bosanskih Hrvata i franjevaca na opstojnost u Bosni pa makar i po cijenu simbiotske veze s Turcima. Ne manju tenziju Lovrenović postiže prikazujući Matiju Divkovića pred svjetovnim izazovima Venecije, ali ta iskušenja bivaju svladana i Divković se s „dvije hrpice tvr­do uvezanih i i obrezanih knjižica“ vraća svojemu zavičaju i svojemu narodu.

Proza Did govori vremenski je kontekstualizirana u novije razdoblje: zbog ispovjedno-autobiografskog karaktera knjige, može se pretpostaviti da se radi doista o autentičnom Lovreno­vićevu djedu. Ali i taj autentični djed u kontekstu cijele knjige i njezine konceptualizacije dobija simbolički status. Djed je za­pravo medijator bošnjačkog pučkoga iskustva, on je kroni­čar Bosne motrene očima na­rodnog pripovjedača. Taj dio knjige pripovijedan je u prvom licu, tehnikom skaza, snažno impregniran specifičnom dje­dovom senzibilnošću, humo­rom, mudrošću, kazivan djedo­vim živim varcarskim dijalek­tom; kao i svaki iskaz „narod­nog pripovjedača“ i ovaj podra­zumijeva jaku infiltraciju dijakronije, kolektivno sjećanje je prisutno kao fon kazivanja. Re­kli bismo: interpretacija boš­njačke ideje iz perspektive tra­dicije usmene književnosti.

Poseban sloj knjige čini fra­gment nazvan Liber memorabilium (kao i cijela knjiga), objav­ljen svojedobno u časopisu Fo­rum. To je povijest (također vjerojatno autobiografska ispo­vijest) jedne hrvatske obitelji iz Bosne u toku drugoga svjetsko­ga rata. Velike historijske ideje, nadindividualni koncepti, re­flektirani u sudbinama malih ljudi. Kovitlac ideja, osobne tragedije. Ponovo metonimija: u povijesti te obitelji prepoznat će se mnoge druge. S aspekta li­terarnog prosedea zanimljivo je operiranje autentičnim doku­mentima, naizgled suhoparnim, koji naznatnom intervencijom bivaju beletrizirani svjedočeći o atmosferi jednog vremena ili o emotivnom stanju lika. Postu­pak podsjeća na infiltraciju fakciteta u fikcionalnost kakav nalazimo u prozi Lovrenovićeva prijatelja Mirka Kovača, ili pak u Danila Kiša.

Aktualni vremenski sloj za­stupljen je u Lovrenovićevim dnevničkim fragmentima iz 1985/86. godine te u tri novin­ska zapisa o srpskim zločinima u Varcaru i Jajcu, zavičajnim gradovima Lovrenovićeve obite­lji. Pisac koji uvijek prikriva svoju emocionalnost u ovim novinskim zapisima ne može suzdržavati užas, ne zbog neposrednog materijalnog gubitka obiteljske imovine; njegov je užas posljedica spoznaje o krahu koncepta zajedništva u koje je duboko vjerovao, koncepta poštivanja zajedničke baštine, zajedničkih svetinja. Na toj se zemlji oduvijek ratovalo, ali neke su građevine očuvane jer je postojala svijest o njihovoj svetosti za sve tri vjere. Sada svetoga nema.

Knjiga završava drugim dijelom sižejnog obruča koji uokviruje ove krhotine memorije koje Lovrenović pokušava sastaviti u cjelovitu sliku. Osjećaj izgnanika; premda je u Zagrebu, svojem rodnom gradu, Bosna je ipak njegov „uterus“:

„…ostao si i bez doma i bez domovine. I ti i svi tvoji, i pono­vo stotine tisuća takvih kao ti… Sada hodaš ulicama ovoga grada, koji je bio tvoj grad, a to više ne osjećaš, jer ništa ne osjećaš svojim, sve ti je udalje­no i uskraćeno, tvoj je samo taj mrzli osjećaj lišenosti svega i potpune neprozirnosti sutraš­njega dana.“

Jedina mogućnost nadilaže­nja tako intenzivnog osjećaja egzistencijalnog besmisla jest sastavljanje krhotina sjećanja koje nas konstituiraju kao sa­mosvojnu, autentičnu osobnost svjesnu vlastite ukorijenjenosti u zavičaj i tradiciju njegove du­hovnosti.

U svojim esejističkim zapisi­ma Ivan Lovrenović najčešće spominje dva pisca kao svoje duhovne očeve – Ivu Andrića i Miroslava Krležu; njihovih tra­gova ima i ovdje: Ivu Andrića prepoznajemo u Lovrenovićevu stilu, fascinaciji Bosnom, fratar­skim temama; Krležu pak u sklonosti javnom angažmanu, strasnom zastupanju vlastitih ideja, krležinska optika mu pomaže da svoje bošnjaštvo inte­grira u europske obzore i učini vitalnom i produktivnom idejom. Zlu vremenu i podivljalim ljudima uprkos!

 

Komentari nisu dozvoljeni.