Vojevanje bez slave

(2000)

Mi ratujemo kao teutonske kohorte, a zapravo smo ratni zarobljenici, koje ne štiti prednost ženevske konvencije, nego ratuju kao veleizdajnici svoje vlastite narodnosti. Ne znam što je perverzno, ako nije to?
Miroslav Krleža, Davni dani, zapis od                          15. marta 1916.

 Već četvrtu-petu godinu svakoga 7. lipnja na austrijskom vojnom groblju Lebring kod Graza najviša delegacija bošnjačke komponente Vojske Federacije Bosne i Hercegovine sudjeluje u tradicionalnom obilježavanju bitke za Monte Melettu 1916. godine, u kojoj je Druga bosanska regimenta carske habzburške vojske uz strahovite gubitke preotela to strateško brdo na sočanskom frontu od Talijana. Dok se Bošnjaci nisu bili uključili u te militarne karmine, na groblju je stajao veliki kameni križ, posvećen svim bosanskim ginjenicima. Prije dvije godine križ je dobio društvo – do njega je podignut veliki muslimanski nišan sa stiliziranim fesom na vrhu. Ove godine delegacija je po činovima bila doista reprezentativna. Pod vodstvom armijskoga generala i aktualnoga zapovjednika Vojske Federacije Rasima Delića, u njoj su bili proslavljeni krajiški general Atif Dudaković, koji će uskoro zamijeniti Delića na položaju, te generali Sead Delić, Fikret Ćuskić, Nehru Ganić i Sulejman Vranj. Novost u odnosu na prethodne godine bila su duhovna lica: vojni muftija u Vojsci Federacije Bosne i Hercegovine Ismail efendija Smajlović i biskup banjalučki Franjo Komarica. Oni su sudjelovali u zajedničkoj molitvi za mir. I protokol je bio svečan: general Delić uručio je domaćinima specijalnu lentu, koju je “prijateljskoj austrijskoj vojsci” dodijelio Alija Izetbegović u svojstvu predsjedavajućega Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Zapovjednik Prvog korpusa austrijske vojske general Alfred Plineger primio je lentu, uz patetičnu frazu prosvjetljenja: “Ona je putokaz na našem putu”. Što se tiče Vojske Republike Srpske, i Srpske pravoslavne crkve u Bosni i Hercegovini – na groblju Lebring nije bilo nikoga.

U Bosni se sve do prije koju godinu za taj datum i događaj nije ni znalo, a onda ga je netko na velika vrata uveo u vojni protokol i u novokomponirani državotvorni kalendar. Sudeći po sastavima delegacija, po pokroviteljstvu i po nizu drugih detalja, lako je zaključiti da je cijela ideja ponikla i osmišljena u najužem krugu oko Alije Izetbegovića, a da joj je i on sam veoma privržen.

O čemu, međutim, govori ovo otužno, tragikomično, u sebi zbrkano i inkoherentno oživljavanje “slavnih vojnih i nacionalnih tradicija”?

Za vrletnu brdsku kotu Meletta, i Habzburšku Monarhiju u agoniji, ginuli su toga davnog dana devetstošesnaeste pod vojničkim fesovima bosanske regimente, zapojeni jeftinim industrijskim rumom, mnogi anonimni Bosanci svih triju vjera i današnjih konstitutivnih naroda. To krvavo ratovanje za tuđi račun bilo je trajna i bolna tema najboljih umova i pisaca naših jezika – i Krleže i Crnjanskoga i Cesarca i Prežihova i Kikića i Sušića… Od njih smo bili naučili da u tom vojevanju nije bilo nikakve slave ni časti. Samo goli apsurd i besmisao, besciljno žrtvovanje, i bestidna imperijalna prijevara…

Hrvatski pjesnik Miroslav Feldman, koji je u carskoj vojsci služio kao liječnik, napisao je po motivu Monte Melette pjesmu Bataljon b.h. III gledan iz seksfahera ide na juriš, koja predstavlja neusporedivo lucidniji i duševno normalniji doživljaj te bosanske klaonice od ovog današnjeg re-dizajniranja loše prošlosti:

Kao zelen ćilim, posut makovim glavama,
crveni fesovi lete
strminom Monte Melette.
Težak ih vjetar nosi.
Teška ih kosa kosi.

Ruše ih crni bumbari.
Bodu ih trobridni žalci.
Ćilim u ponosnoj Bosni
domaći tkali su tkalci.
Čovječe, to nije ćilim
i nije slika!

Ginuli su Bosanci (koje su tada zvali jednim imenom – Bošnjaci, a među njima u golemom broju i Muslimani) u proteklom stoljeću na raznim frontovima i u raznim vojskama. Jedno je uvijek bilo isto: i ubijali su i ginuli su zdušno, neštedimice, najčešće ne imajući uopće jasne, izgrađene predodžbe o vlastitom cilju i smislu. Tko hoće golu ali i ljudsku, stvarnu istinu o toj jadnoj a po fahidiotskim vojničkim mjerilima često junačkoj historiji, mora iščitavati do danas zatajene nekrologije i sa Staljingrada i s Bleiburga, koji se u vrednosnoj perspektivi povijesne sume Dvadesetoga stoljeća baš i ne razlikuju mnogo od Monte Melette…

Ali, evo i drukčijega, ma koliko bizarnog primjera. Stjecajem okolnosti, bosanski su Muslimani bili rijetki ratni pobunjenici u vojnom stroju Wermachta u cijeloj Evropi, kada se 17. rujna 1943. inženjerijski bataljon Handžar divizije na obuci u Villefranche de Rouergue-u (južna Francuska) pod vodstvom Bože Jeleneka i mladoga Bišćanina poručnika Ferida Džanića digao na pobunu u nastojanju da se pridruži francuskom Pokretu otpora. Džanića i drugove njemačka vojska je porazila, pohvatala i listom postrijeljala, a događaj do dana današnjega nije među bošnjačkim političarima i elitom pobudio ni najmanje zanimanje.

Gledajući današnje uskrsavanje pseudo-mita o Monte Meletti, kao herojskom mjestu na kojemu su Bosanci “do posljednjega dana branili zajedničku domovinu Austriju”, čovjek se ne može oteti dojmu da su bošnjački politički i intelektualni dizajneri toga mita ili historijski potpuno nepismeni, ili da se svjesno rugaju s tragedijom vlastitoga naroda, ondašnjom i sadašnjom.

Ivan Lovrenović

 

Komentari nisu dozvoljeni.