Zidaneov zločin bez kazne

(2006)

Finalna utakmica Mundijala između Francuske i Italije, s gladijatorskim klimaksom kad Zidane na otvorenoj sceni, pred sedamdeset tisuća gledalaca na stadionu, i pred milijardom televizijskih promatrača „ubija“ protivničkog igrača, po množini, težini i opakosti značenja uvelike nadilazi i nogomet, i okvire ovoga osvrta. Pred svima nama kao izravnim svjedocima, ali s najedanput neobjašnjivo umrtvljenim, anesteziranim čulima, događa se đavolski obrat koji nas ispunja beskrajnim olakšanjem: počinitelj najgnusnijega  čina u povijesti nogometa, barem onoj televizijski dokumentiranoj, trijumfalno se promeće u junaka, obožavan više nego ikada do sad, dok žrtva ostaje bez trunke naše simpatije i sućuti, dapače, unaprijed prezrena i osuđena pod za sad samo pretpostavljenom krivicom „provociranja“. Pri tomu ništa ne mijenja na stvari to što se Zidane još uvijek izvolijeva ne izjašnjavati (njegov agent komotno izjavljuje da će se očitovati „kroz nekoliko dana“), dok Materazzi uporno ponavlja de ga nije vrijeđao, nego, čak obratno, da je Zidane prema njemu „bio besraman“. Očigledniji, paradigamtičniji primjer kolektivnoga atavizma – klanjanje surovome pobjedniku i preziranje žrtve – porijeklom valjda još iz kolektivne divljačke praprošlosti, teško da se može zamisliti. Ne bismo mnogo znali o današnjemu nogometu, ako ne bismo znali da to izlazi iz same njegove „prirode“.

– Zidane je genij, umjetnik, mi ga volimo, a Materazzi je prosjek, antipatični nogometni mediokritet kakvih ima na stotine – reći ćete. Da, i ja zajedno s vama; utoliko gore po nas. Zidaneov obožavatelj i sâm, napisao sam za njega (prilikom SP-a u Koreji i Japanu):

Zidane je u nogometu ono što je Cervantes u književnosti: apsolutno umijeće. Ono se u eonu pojavljuje samo jednom i samo u jednoj inkarnaciji. Ali, to bude dovoljno da pokaže kako je grdna varka i utjeha prosječnih, da se predmet (književnost, nogomet, svejedno) može naučiti, da je podložan tzv. razvoju, formacijskim promjenama… Zidaneova igra je istovremeno sami sukus nogometa, i njegovo nadilaženje. Samo zamislite utakmicu sa Zidaneom i bez Zidanea! Ovo drugo, nesumnjivo, jest nogomet, može biti čak i dobar, ali vi duboko u srcu znate da ste prevareni, vi jasno vidite da je to igra bez fokusa, bez one neobjašnjive slatkoće i raskoši u igri i u promatračevu doživljaju, koja jest jedini smisao i razlog svega. Kao da učitelj zena o Zidaneovoj igri govori, kada govori o mačevanju: “Nepokretljiv ne znači biti ukočen, težak i beživotan poput kamena ili komada drveta. Pod tim se podrazumijeva najviši stupanj pokretljivosti sa središnjom tačkom koja ostaje nepomična. Tada um postiže najviši vrhunac hitrine, gotov je da svoju pozornost upravi gdje god je potrebno – lijevo, desno, u svakom pravcu… Ako između dva čina ostane mjesta koliko za jednu vlas, to je prekid… Nek tvoja obrana bez trenutka prekida prati napad, pa neće postojati dva odvojena kretanja poznata kao napad i obrana. To je slično čunu što glatko klizi preko brzaka; u zenu, kao i u mačevanju, na velikoj je cijeni um koji ne oklijeva, ne prekida, ne upliće se…”

Nažalost, s događajem na berlinskom Olimpijskom  stadionu to nema nikakve veze, a još manje ga može objasniti. Ili, sarkastično govoreći, može: način na koji je Zidane oborio protivničkog igrača bio je tehnički savršen. Taj lagani, gipki korak kojim odlazi naprijed da uzme zalet, perfektan nagib tijela potreban da kinetička energija unesena u udarac glavom bude razorna, precizno naciljano mjesto na protivniku (ne glava, to bi bilo previše, s mnogo krvi i ozbiljnih povreda, možda neoprostivo, Zidane to zna) – sve to izvedeno je jednako nepogrešivo i jednako majstorski kao i onaj epohalni volej za 2 : 1 protiv Bayera 2002, ili oba penala na ovom SP-u… Jedina razlika: ovo nije bio nogomet! (Čak ni formalno: potez je napravljen izvan igre, dok lopta miruje, u praznom vremenu.) Ovo je bila potpuna negacija nogometa, njegovo skandalozno razobličavanje.

E, tu sad dolazimo na jednu od paradoksalnih poanti, u kojoj možemo predložiti čitanje Zidanea kao svojevrsnoga istinskog junaka. Ili, bolje, antijunaka. Čovjeka koji je svojim brutalnim, zločinačkim gestom, u djeliću sekunde, p(r)okazao svu laž svjetskoga nogometnog sustava. Laž o profesionalizmu, laž o fair-playju, o pedagoško-etičkim vrijednostima sporta, laž svih mogućih draperija kojima se zakriva surovo, ružno lice sustava: draperija poput antirasističke kampanje, humanitarnih akcija, slatke dječice što istrčavaju s igračima na teren, starleta i bogatih supruga što se slikaju na tribinama, ukravaćenih nogometnih gurua, biznismena i birokrata, svih tih mogućih Beckenbauera, Blattera… A da je gola istina što stoji iza svega toga – profit, o tome je ubitačno precizno pisao Ivica Osim u mundijalskoj kolumni u novinama (radeći i sam isti posao, jer drugoga ni ne zna).

Kako nam je sve to p(r)okazao Zidane? Upravo tako što je na čas iskoračio potpuno izvan sistema, pokazao mu (i svima nama) njegovo vlastito ogavno ogledalo, razderao iluziju, i, nakon jednoga skamenjujućeg trenutka, kad je moglo izgledati da se cijeli sustav raspada, vratio se u nj, ponovo pokoran i poslušan, a za njim se sustav opet sastavio i sklopio kao u našoj poslovici: štapom po vodi! I sve funkcionira dalje savršeno, na sreću i ushit širokih planetarnih nogometnih masa. E, za to se traži adorirana veličina, to ne može napraviti bilo tko. Pokušajte zamisliti što bi se dogodilo antipatičnom mediokritetu, da je na ovaj način nasrnuo na protivnika! Zgražali bismo se nad njim kao nad krvoločnim prijestupnikom, bio bi prezren i izopćen za sva vremena, a FIFA bi ga odstranila doživotno, to je više nego sigurno.

Nije Zidaneov glavomet u Materazzijeve grudi, dakle, gesta pobunjenika, nikako. Prije će biti: gesta onoga koji, svjestan svoje privilegiranosti, kapriciozno iskušava granice sistema, ni trenutka ne imajući na umu njegovu promjenu ili, ne daj bože, rušenje. A sistem je zahvalan, pa mu vraća. Na stotinu i jedan način, jedan od drugoga flagrantniji. Treba li nabrajati? FIFA, skupa s gremijem novinara (ne zna se što je skandaloznije), Zidaneu dodjeljuje zlatnu loptu za najboljega igrača SP-a. Hvala, Zidane, sustav smo sačuvali, profiti nisu ugroženi! Adidas, moćni proizvođač sportske opreme, istoga časa pokreće novu internetsku stranicu mercizidane.fr, „kako bi pozvao sve Francuze da zahvale Gospodinu francuskoga nogometa na svemu što je učinio“, te da bi kompanija „potvrdila svoju podršku Zidaneu usprkos gesti nad talijanskim obrambenim igračem Marcom Materazzijem“. Pazite rječnika, pazite logike i etike: „usprkos gesti“!

Zidane reklamira Adidas još od 1996. godine, s ugovorom do 2017. Treba li komentara?

Vrhunac je politički, a i kako bi drukčije moglo biti. Kada smo se možda, naivni i omađijani Zidaneovom igračkom genijalnošću i nimbusom usamljenika što su ga stilizirali novinari, skriveno ponadali da će Zizou ostati dosljedan mračnoj i strašnoj odluci iz 110. minute utakmice, i užasavajućem iskakanju iz sistema, te ustrajati u samoći, šutnji i povlačenju, on se već sutradan ujutro pojavljuje na doručku kod Predsjednika Republike Francuske, Jacquesa Chiraca, koji ga na trenutak prima odvojeno od ostale ekipe, i javno časti nebeskim epitetima: „Vi ste virtuoz, genij svjetskog nogometa, vi ste također čovjek srca, angažmana, uvjerenja. To je ono zbog čega vam se Francuska divi i voli vas. Vi ste Francuskoj pokazali da je jaka kada je ujedinjena u svojoj različitosti i kad ima povjerenje u sebe“, izjavljuje Chirac u Elizejskim vrtovima.

A ova Chiracova izjava, prebacujući pojavu u sasvim politički kontekst, kao da doziva kontrarnu, otvoreno rasističku izjavu čelnika Sjeverne Lige, bivšega talijanskog ministra reformi Roberta Calderolija, otkrivajući najedanput svu zloćudnu i potmulu osjetljivost teme identiteta, i tamo, u Evropi, gdje smo skloni misliti da je apsolvirana. Calderoli, naime, slaveći nogometni trijumf Italije, govori o „pobjedi našeg identiteta, jer su u momčadi igrači iz Lombardije, Campanije, Veneta, Calabrije, a momčad koju smo pobijedili je bez identiteta jer su u njoj crnci, islamisti, komunisti“.

I eto nas, naravno i neizbježno, kod priče o identitetu/identitetima. Sva nagađanja, kojima se bave čak i nekakvi brazilski čitači s usana, o tome što je Materazzi mogao reći Zidaneu pa ga onako razbjesniti, još uvijek su otvorena, nesigurna, i posve ih je besmisleno reciklirati. Ali se vidi kako bi svi htjeli da se stvar vrti oko uvrede na osnovi identiteta. A što je Zidaneov identitet? On sam na to odgovara ovako: „Za mene najvažnije je to što uvijek znam tko sam. Svaki dan mislim o tomu odakle dolazim, i uvijek sam ponosan na ono što sam: najprije Kabil iz La Castellane (imigrantsko predgrađe na sjeveru Marseillea, prim. a.), zatim Alžirac iz Marseillea, pa Francuz.“ U nekoj drugoj prilici vjerski će samoga sebe dodatno opisati kao „neprakticirajućega muslimana“.

Kada Zidane kaže: ja sam Kabil iz La Castellane, on nam tek odškrinjuje pravu, strašnu traumu porijekla. Novinari New York Timesa razgovarali su sutradan po utakmici telefonom sa Zidaneovim daljim rođacima u Kabiliji, u selu Aguemone, gdje je rođen Zidaneov otac Smail. Mokhtar Haddad i Djamel Zidane rekli su im kako pretpostavljaju da je Materazzi Zizoua mogao onako razjariti samo uvredom tipa: „sin Harkija“. „Drukčije se ne bi mogla zamisliti onakva njegova reakcija“, spekuliraju oni. Time su i ne htijući otvorili najskrivenije i najstrašnije mjesto porijekla i identiteta. Pri tomu nije najvažnije hoćemo li ili nećemo pokloniti vjeru Zidaneu kada, izazvan prije nekoliko godina lepenovskom kampanjom, izjavljuje da njegov otac nije bio Harki. Bitna je socijalna indikacija.

Od alžirskih Harkija jedva da je bilo nesretnije, prezrenije i napuštenije socijalne grupe u 20. stoljeću. U toku alžirskoga rata za nezavisnost 1954 – 62. bili su lojalni Francuskoj, i služili u pomoćnim vojnim formacijama. Broj im se računa između 400 000 i jedan milijun. Kada je 1962. De Gaulle izišao iz Alžira, oni su ostali na cjedilu. Kao „izdajnici“ i „kolaboracionisti“, mučeni su i ubijani bez suda i pravde; po nekim procjenama tako ih je završilo i do 150 000. Oko stotinu tisuća ih je prešlo u Francusku, gdje su im ponuđeni najelementarniji uvjeti života u privremenim internacijskim logorima ograđenim bodljikavom žicom. Njihovo oslobađanje iz tih logora i postupno uklapanje u život  počelo je tek od sedamdesetih godina stoljeća. Zinedine Zidane je rođen 1972, na samomu početku te kakve-takve normalizacije njihovoga statusa. Htjela bi se nesvakidašnja socijalna osjetljivost i su-življavajuća imaginacija, da se zamisli kalvarija psihološkoga formiranja i socijalizacije dječaka „sina Harkija“, Berbera iz Kabilije, u getu La Castillane pokraj Marseillesa, u Francuskoj! Da se i ne govori o onomu najgorem – o neizbrisivosti pečata srama, moralne izopćenosti, kozmičke usamljenosti kojim mora biti osjenjen život tih ljudi… Mnogo kasnije, postavši netko, Zidane se sjeća: „Otac nas je učio da imigrant mora raditi dvostruko teže od ikoga drugog, i da nikada ne smije odustati.“ A da paradoks identiteta bude zaokružen, ne treba smetnuti s uma unutarnji odnos napetosti između kabilijskih Berbera i Arapa. Pa kada je Zidane na SP-u u Francuskoj napravio onaj mnogo bezazleniji od prošlonedjeljnog, ali isto tako huliganski potez nagazivši Fouada Amina iz reprezentacije Saudijske Arabije, priča kaže da se u berberskoj zajednici u Kabiliji (o kojoj je Albert Camus, Alžirac i sam, pied noir, pisao zanosne putopisne eseje) taj događaj slavio kao „osveta nad zlim arapskim ekstremistima“.

Zidaneov suigrač iz reprezentacije, i sam nogometni čarobnjak Thierry Henry, reći će „filozofski“ za svojega kolegu: „Čovjeka možete izvaditi iz surovoga susjedstva, ali surovo susjedstvo ne možete izvaditi iz čovjeka.“ A pjevač Jean-Louis Murat, Zidaneov fan, opisuje ga ovako: „Nitko ne zna je li Zidane anđeo ili je demon. Osmjehuje se kao Sveta Tereza, a grimasira kao serijski ubojica.“

Simbolički „ubivši“ protivnika na terenu, potezom od čije bestijalne brutalnosti ste se morali na trenutak zamrznuti, Zidane je po svim pravilima sistema od kojega živi (basnoslovno), i u kojemu figurira kao kralj, napravio neoprostiv zločin. No, zločin ne smije biti priznat kao zločin, jer bi to ozbiljno dovelo u pitanje i sam sustav, a uzdrmalo bi i ostale, važnije sustave, uzajamno povezane (nacionalno-državni prestiž, itd, itd). Počinitelju biva oprošteno, on biva potvrđen kao nacionalni i nogometni heroj.

Od maloga kabilskog dječaka iz marsejske La Castellane, s umnoženim, ispresijecanim i nesigurnim identitetima, s posve zatvorenim mogućnostima egzistencije i afirmacije, stići do statusa jednoga od najplaćenijih ljudi na planeti u svom esnafu i do slave najpriznatijega Francuza – anabaza je vrijedna svakoga poštovanja. Za one „siromahe duhom“, što uspijevaju apstrahirati nogomet kao „čistu igru“ od svega što on kao sistem danas jest, Zidane će uvijek biti „bog“. No, njegov nogometni „zločin bez kazne“, počinjen u nedjelju 9. lipnja na Olimpijskom  stadionu u Berlinu, degradirat će ionako degradirani nogomet neminovno, a sustavu profita koji se oko njega rascvao – raširiti krila.

Ivan Lovrenović

 

Komentari nisu dozvoljeni.