Živa groblja

(2004)

Nedjelja, posljednji dan listopada. Svejedno, probija me znoj od jakog a već niskog jesenjeg sunca u leđa dok se polako uspinjem putom od staroga dolačkog groblja, pa pokraj novijega, Travanjskog, prema Malti. Velike krošnje po dvorištima još pune jabuka: žute se i rumene kroz prorijeđeno lišće. Sve odnekud sja, samo nekim zrelim, oteščalim sjajem, koji kao da poručuje: neću još dugo… Čas prije nego što se put na Malti naglo slomi nadolje, kao u provaliju, u sluh se najedanput probije neki široki, uznemirujući huk, a onda oči ugledaju: golemi bijeli grad pod nogama, skoro da ga rukom možeš dotaknuti. Tako čuješ i ugledaš Travnik, kada mu prvi put u životu dolaziš s dolačke strane.

Podne. Javljaju se zvona s dolačke i s travničke crkve – stojeći na ovoj uzvišenoj granici s koje vidiš i Travnik i Dolac, jedno hvataš lijevim, drugo desnim uhom. Sekundu za njima krenu podnevni ezani: mnogobrojni s travničke strane i jedan s dolačke džamije. Oni travnički, kao po ugovorenom redu, počinju jedan za drugim, u glasovnim rasponima od mekoga baritona do reskog i uzrujanog tenora. Nose se tako bez izrazitije prevlasti ezani i zvona dugih nekoliko minuta. Smirujuće djeluje kad utihne ovo usplahireno i kakofonično nadmetanje i ponovo zavlada ravnomjerni, nejasni huk samoga života.

Sada, kad sam izmjerio glavne koordinate unutar kojih funkcioniraju dva naselja, veliki Travnik i mali Dolac, skriveni jedan od drugoga a simbiotički povezani, danas i stoljećima, sad mogu natrag u Dolac. Povod je jedna lijepa, otmjeno i s velikim znanjem napisana lokalna knjiga, sa čijim prvim izdanjem sam familijaran više od dvadeset godina, a danas se predstavlja drugo, dopunjeno i prošireno izdanje: fra Ladislav Fišić, Korijeni i život; povijest župe Dolac kod Travnika s osvrtom na ostale župe Lašvanske doline. Na predstavljanju govorim o važnosti i dragocjenosti ovakvih knjiga i ovakvih autora u zemlji kakva je Bosna, u kojoj je kulturno i historijsko pamćenje kratko, nepouzdano i kvarno, i u kojoj svaka generacija piše neku novu ideološku povijest, punu programiranoga zaborava i politički poželjnoga iskrivljavanja. Malo je, nažalost, takvih autora i takvih knjiga. Osim Fišića, spominjem „livanjskoga Braudela“ – sjajnoga lokalnog polihistora profesora Stipu Manđerala.

Ako Bosna uistinu posjeduje onu draž (Andrić je radije govorio o „mrkoj ljepoti“), o kojoj su mnogi pisali a još brojniji ju mistificirali, nju onda ništa tako snažno ne konstituira kao životni oblici i tradicije malih i zatajenih, a zbog nečega ipak izrazito karakterističnih sredina, kakva je dolačka. Ta se izrazitost ni u čemu toliko ne očituje kao u privrženosti, u nepristajanju na iskorjenjenje. Dolac je u prošlome ratu teško postradao, bio je na vrućoj crti apsurdnoga i zagriženog bošnjačko-hrvatskoga klanja, naselje je bilo napušteno, sistematski razarano i pljačkano, i nekoliko prvih godina iza rata nije se znalo što će s njime biti. Danas, za razliku od mnogih hrvatskih krajeva u Bosni, Dolac je opet živ, u njega se vratio veliki broj ljudi i obitelji, i po svemu sudeći spreman je za još jedan početak.

Zato je na dolačkim grobljima sasvim drukčije nego na mnogim katoličkim grobljima u Bosni, od Dervente do Mrkonjića, koja jednom godišnje žalosno ožive kada se o Svim Svetima pred njima parkiraju automobili s najrazličitijim inozemnim registracijskim tablicama, i na grobove navale hrpe krizantema u raznim bojama a svijeće u mlačnoj noći svijetle sablasno i nadaleko, nakon što se i posljednja živa duša udalji, i posljednji automobil odmakne prema nekom dalekom novostečenom zavičaju. Na dolačkim grobljima vlada drukčiji osjećaj – osjećaj da su, kao u svim živim mjestima, i ona dio životne svakodnevnice.

Ima ih više, tih grobalja u župi Dolac, i o njima je Fišić na kraju knjige objavio izvanredan prikaz svojega znamenitoga prethodnika fra Miroslava Džaje. No dva su najmarkantnija – staro dolačko groblje blizu crkve, i novije, nazvano Travanjsko jer su se u njega stoljećima ukopavali i katolici iz Travnika, dok u vezirskom gradu nije bilo ni crkve ni groblja.

Dok po uputi mještana  silazim prema starome groblju („eto ga doli, odmah ispod crkve“), znam sasvim sigurno da me na njemu moraju dočekati ona čudovita znamenja, kakvih ima samo na starim katoličkim grobljima srednje Bosne, i o kojima još nitko, osim jednoga davnog pokušaja Đure Baslera, nije napisao ozbiljnijega retka, a zaslužuju cijele interdisciplinarne studije. To su okrugle nadgrobne ploče vrlo različitih oblika i veličina, često pokušavajući na zanimljiv skulpturni način spojiti sugestiju križa i antropomorfnosti. Najimpozantnije sam vidio na starome jajačkom groblju, pod stoljetnom lipom, a nedaleko odavde, u Brajkovićima, stoji i poznati nadgrobnik Mihovila Grahovčića „prave vire rimske, koi počteno hodjaše i Bogu se molaše i dobro knjigu znaše“, kako nas obavještavaju slova stare bosanske ćirilice. Ne pojavljuju se ovi oblici nigdje drugdje na slavenskome jugu, osim u strogo omeđenom katoličkom arealu srednje Bosne – od Liskovice i Varcara na zapadu, do Vareša na istoku.

I, evo, tu su: na gornjemu, najstarijem dijelu groblja čekaju me kao po dogovoru. Skupina okruglo-ovalnih ploča, rustično obrađenih, s obaveznim znakom križa, ali i s obiljem znakova i simbola iz onoga paleobalkanskoga folklornoga supstrata, čija su nam značenja danas posve zagonetna, a susreću se u cjelokupnoj pučkoj likovnoj praksi, sakralnoj i profanoj – na stećcima, na vezovima, u motivima tatuaža, na rezbarenim predmetima, u cijeloj Bosni i Hercegovini i Dalmaciji. Miroslav Džaja popisao je dugi niz uglednih franjevaca Bosne Srebrene koji su legli u ovo groblje, među njima i legendarni fra Petar Lašvanin. No, isprane i odavno zanijemjele, ove ploče imena im ne odaju – one više ne javljaju o pojedincu, svome pokojniku, s njime su izgubile vezu, one govore samo o trajanju. Anonimnom, a željnom da bude produženo. Potpuno isto kao ovaj dolački puk što se skupio u crkvu, za sat vremena dao Bogu božije, a onda pred crkvom, uz meso i rakiju, zaveo svoju pjesmu, sočnu i raspusnu.

Navika anonimnosti, koja je možda samo jedan od mehanizama obrane od vanjskoga svijeta izbrušen u dugome trajanju, obuhvaća dolačku stvarnost u potpunosti. Pa tako i činjenicu da je ovo malo, od Travnika nevidljivo mjesto, upisano u dvije znamenite, međusobno sudbinski povezane biografije: Andrić i Alaupović. O Alaupovićima svjedoči barem njihova obiteljska grobnica na Travanjskome groblju. Ali ni na Andrića ni na Alaupovića Dolac ne njeguje nikakvu aktivnu uspomenu. Za pisca, u čijemu je remek-djelu, Travničkoj hronici, važan predmetni i simbolični topos Dolac, sa svojim fratrima i svojim položajem u sjeni Travnika, samo ćete usput čuti da je rođen u jednoj od rijetkih preostalih tipskih starinskih kuća.

Nitko kao Andrić nije proniknuo u povijesni mentalitet svih mogućih bosanskih katoličkih Dolaca, u kojemu se konzerviranost i konzervativnost od načina preživljavanja polako pretvarala u čitavu životnu „filozofiju“. Briljantna je, u sebi tako vitalno proturječna, scena u kojoj mladi Francuz Defose prenosi svome konzulu Davilu kako mu je dolački župnik i gučogoranski gvardijan fra Ivo Janković („koga Turci ne zovu uzalud muzevir“) objasnio zašto je baš dobro što je put između Travnika i Doca loš i provaljen:

Gospodine, što je gori put to su turski gosti ređi. Mi bismo najvoleli kad bismo između njih i nas mogli metnuti neku neprelaznu planinu. A što se nas samih tiče, mi se malo pomučimo pa pređemo svaki put, kad nam treba. Jer, mi smo navikli na rđave puteve i na svake teškoće. U stvari, mi i živimo od teškoća. Nemojte nikom kazati ovo što vam kažem, ali znajte da nama, dok god u Travniku Turci vladaju, boljeg puta ne treba. Između nas rečeno, kad ga Turci i oprave, naši ljudi ga kod prve kiše ili snega isprovaljuju i raskopaju. To bar donekle odvraća neželjene goste.

Ali, Andrić ne bi bio veliki pisac kada na stvar ne bi bacio šire, kružno-koncentrično svjetlo, kojim će začas biti razgovijetno osvijetljeni i „travnički Turci“, ali i sami Francuzi. Defose nastavlja elaboraciju svome konzulu:

Eto vam jedan razlog zašto putovi ne valjaju. A drugi razlog je u Turcima samim. Svaka saobraćajna veza sa hrišćanskim inostranstvom znači isto što i otvarati vrata neprijateljskom uticaju, omogućavati mu uticaj na raju i ugrožavati tursku prevlast. Uostalom, gospodine Davile, mi Francuzi smo progutali polovinu Evrope i ne treba se čuditi što one zemlje koje još nismo zaposeli sa nepoverenjem gledaju putove koje naša vojska podiže na njihovim granicama.

Dolac nije samo rodno mjesto Ive Andrića i Tugomira Alaupovića. U Docu i u drugim mjestima dolačke župe živio je u Devetnaestom stoljeću fra Jako Baltić, koji nije ostavio značajan trag samo u užoj povijesti franjevačke zajednice, nego ima i najširu važnost kao autor književno i dokumentarno izvanrednoga ljetopisa, te nekoliko manjih spisa. I današnji autor-slavljenik fra Ladislav Fišić, rođen u dolačkom Grahoviku, s kojim se vozim natrag u Sarajevo u njegovoj škodi uz ugodan razgovor, izvrstan je pisac. (On bi, doduše, volio da ga se više hvali kao pjesnika, autora nekoliko zbirki, i ne znam bih li mu uspio objasniti kako je dokumentarno-evokativna proza koju demonstrira u knjizi o Docu, kao i u manje poznatoj o Brajkovićima, izvanredan književni domet.)  Eto dovoljnih razloga, a u Docu bi ih se našlo još slične vrste, da se ovdje, ipak, počne na drugi način promatrati i koristiti vlastita baština. Najbolje bi bilo započeti s Andrićem – on je u novoj, zadivljaloj Bosni ionako književno osirotio, u sasvim neizvjesnom očekivanju novih ljubitelja i izučavalaca. Zamišljam pitomi Dolac kao mjesto neke buduće male, nepretenciozne a plodne književne radionice, možda imenom Andrića…

Ivan Lovrenović

Komentari nisu dozvoljeni.