Zvonko Kovač, Neprestani s riječima

Zvonko Kovač, Raznoliko pjesništvo, DHK, Zagreb, 2003.

Poetičnost može biti općom oznakom svake umjetnosti, naravno i književne: naše poimanje pjes­me (lirike) nerazdvojno je povezano s određenjem lirskoga, poetičnoga, a također se poetičnosti proze kvalificiraju kao izrazite vrijednosti, međutim se od­nos liričnoga ostvaruje u različitome opsegu a sigur­no da tako funkcioniraju kao dvije različnosti koje nisu suprotne, ali koje svoje dodirište nalaze tek u našim tradicionalnim predstavama vrsne odnosno rodovske zasebnosti. Promotrimo načas obrnut od­nos: proza u pjesmama, nijansira li ova sintagma vri­jednosnu karakteristiku, dobiva li pjesma svoju do­datnu vrijednost kao što to proza opterećena lirič­nostima, nedvojbeno dobiva? Ima li proznost svoju pretežitu, umjetničku vrijednost i da li tekst koji smo naučili čitati kao prozni, a u obliku je kraćega zapi­sa, funkcionira i samo kao prozni, a ako ne, zašto mu je potrebna dodatna lakoća lirike? Da li je lirika u prozi, na razini posvemašnjeg esteticizrna u knji­ževnosti, samo namjerno koketiranje s provjerenim poetskim vrednotama (a u pomanjkanju zbiljske fabulativnosti), ili je pak to stvarni pomak književ­ne svijesti i prakse izvan ograničenosti tradicio­nalnim određenjima oblika (forme) i rečenosti (izja­ve), a u korist njihove idealne ravnoteže i usklađe­nosti? Knjiga Ivana Lovrenovića – Obašašća i basa­nja, (Svjetlost, Sarajevo, 1975.) putopisna lirika u prozi, mogla bi nas uvjeriti u ovo drugo, idealnije nastojanje.

Tako bismo mogli reći: knjiga Ivana Lovrenovića uzbuđuje samosvojnim načinom govora, potvrđu­jući »liriku u prozi« kao neporecivu vlastitost, i u književno-teorijskom smislu, gdje su odnosi lirično­ga i proznoga jednakopravni tkači tekstova, i gdje se oni i u tradicionalnom teorijskom crtovlju mogu, kao posebnosti, zanemariti, u korist cjelovitosti izra­za. Kratkoća i suzdržanost na jednoj strani, smisle­nost i štura fabulativnost na drugoj: poetizacija se zbi­va na crti dijakronosti, u prizivu tradicija, proznost pak obavještava, sunovraćuje u sadašnjost: »utješivi otcjepci vječnosti« ostajemo tako neprestani s riječi­ma na usnama, odgonetači čuda, putujući. To su obašašća. Ushitna i mirna, ponosna i slaba, nemoć­na ispod vedrine neba hercegovačkoga, krupna s bo­sanskim gromadama od planina: privržena lokalite­tima ova putopisna poezija podatna je osobitostima basanja, slučajnostima uopćavanja, zainteresiranos­tima neobična putnika. Pjesnik je pun »zvjezdanih svrbeža«, a nemirima putovanja u najneposrednijem odnosu sa životom; objašnjava gradove i vode na na­čin začudni, tajnom varcarskoga kala. Zato je i ne­pristojno pitati pošto je njegova tvorevina, i nećemo se cjenkati.

Ivan Lovrenović zna pisati. Najzanimljiviji je nje­gov odnos prema stvarnosti: suzdržano afirmativan, blago ironičan, humoran na način Bosne, hrapav u grlu bosansko-hercegovačke štokavštine, tečan na način svakoga izvora, svake izvornosti, prisan. Međutim, i odviše samotan; obgrljen u povijesnim para­lelama, figurira svijet svoje rečenice u širokom raspo­nu, pobirući tek ona iskustva sadašnjice koja su preopterećena značajem, protegnuta historijom, ta­ko, uposebnjeno, oslobođeno bosansko iskustvo progovara Ivanom Lovrenovićem svjesno, samosvoj­no, naznačujući svoj odnos na susjedne stoljetne tra­dicije realno, nepretenciozno, napuštajući njihove primamljivosti tamo gdje progovara vlastitošću tla na koje je vrnjen, entitetnostima sredine koja ga uz­diže, sredine koja mu je i odviše sudbinom a da bi je mogao iznevjeriti. Njegova je samoća u osobitosti, u poosobnjenosti gledanja, i govora, izdvojenosti, i boli; nije njegova samoća u neslaganju ni u oporbi ni u protestu, njegova je samoća pjesnička, u prista­janju, u pomirenju, u ljepoti svladavanja zbilje – rije­čima; njegova je samoća u bespomoćnoj nadmoći: u usudu pisanja. Pa ipak, mogli bismo pitati zašto ostajemo sami, zašto nas same ostavljaju, zar ne mo­žemo jedni drugima ponuditi zajedničku Sutjesku? (»Tjeskoba Sutjeske«). Ali to nije problem. Život je kompleksniji, mudriji, prokletiji:

I, odjedanput, tko zna zašto, pluća se pune, kičma se ispravlja, zbunjenost hlapi; i odnekud horno se je, jednostavno se je, i znamo: sve je do­bro, sve će biti dobro. [str. 68]

Jer ništa nije dobro, i jer ništa dobro biti neće.

Ovom knjigom bosansko-hercegovačka (književ­na) stvarnost dobiva vrsna tumača i pokazatelja svo­ga sadašnjega vremena i povijesti.

 

 

Komentari nisu dozvoljeni.