Nikola Pjanić, Pismo Radoslavu

Iz Toronta šalje mi profesor Radoslav Drašković nedavno pismo, uz koje prilaže pismo svojega prijatelja koje je, kaže, „odlučio, bez njegova znanja, podijeliti sa Vama, jer se radi, barem po meni, o pravom biseru oralne istorije, koji se nadopunjuje, i koji je direktno ‘isprovociran’ tekstom Fra Miroslav Džaja, Borbe kod Guče Gore koji ste objavili na Vašem websiteu“.

Pročitavši pismo, odgovaram: „Pismo Vašega prijatelja je izvanredno! Vi ste potpuno u pravu: to zaista jest biser oralne historije, ‘historije odozdo’! Ne znam čime se čovjek bavi, ali njegov tekst pokazuje da ima izuzetan dar sjećanja i dar govorenja, oblikovanja u jeziku. Jako bih volio kada bi Vaš prijatelj pristao da njegovo pismo objavimo na web-stranici, kao produžetak gučogoranske teme.“

Virtualna veza Sarajevo – Toronto – Kaštel Lukšić hitro radi, i ubrzo mi stiže pošiljka od autora pisma. To je Nikola Pjanić, rođeni Gučogoranac, do rata građanin Zenice, danas profesor hrvatskoga jezika u Kaštel Lukšiću.

Čitatelj će vidjeti: ono, kako se Pjanić u pismu sjeća djetinjstva, Guče Gore, samostana, prilika – zaista je izvanredan uzorak memoarske proze.

(I. L.)

Pismo Radoslavu

Pokušaj zamisliti nešto pomalo bizarno i nemoguće: kako bi izgledala ova jadna i lijepa zemlja Bosna da kroz nju nisu protutnjali silni ratovi poput kuge. Bismo li bili drugi Švicarci ili Šveđani kojima i sama ideja o ratu zvuči poput mračnog SF jer su posljednji put ratovali sabljama i kopljima, dok je mi nosimo kao popudbinu, baštinu, narodnu predaju: s dida, na oca, s oca na sina, sa sina na unuka. Četiri su naša naraštaja doživjela rat: moj je did bio austrijski vojnik, ćaća partizan, stric domobran, ujak ustaša, mene je zakačio HVO, a i moje je dijete imalo dovoljno godina da ga nosi u sjećanju. Malo malo – pa rat. Dolazi u turnusima, skoro ko olimpijade ili svjetska prvenstva. Počnu kvalifikacije, navijaš za svoje i onda krene završni turnir. Na kraju sve ode u statistiku i lekciju iz povijesti koja zagorčava život školarcima. Nekada su o ratovima gudili slijepci i trudili se (kako koji) “da ih po glavi gudalom ne tuku”.

Kad danas  čovjek prati ratove kroz vijesti, onda i ne sluti (tko ne želi razmišljati objektivno) da to što čuje i vidi i nije uvijek pravo stanje, nego ono što mu “iz režije” netko nudi. Valjda je tako bilo oduvijek, a pogotovo danas kad je to dovedeno do savršenstva, kroz sva tehnička čuda, spin, PR, pa te izmanipuliraju ko malog majmuna.

Baš si me razveselio ovim člankom, znaš, kad si dio toga svijeta, onda ne možeš, a da se ne zainteresiraš, i sad si ti meni opet stavio bubu u uho, hehee. Tako  mi je sinula misao o tom dupliranju povijesti, one zvanične i druge koja živi u sjećanju pojedinaca koji su sudjelovali u toj povijesti, a njihova se imena ne spominju u udžbenicima. A kad je riječ o tragičnoj sudbini gučanskog samostana u drugom svjetskom ratu nisam mogao odoliti jer sam rastao uz njega i uz njega oblikovao svoj duhovni habitus. Osim zvaničnih činjenica, koje sam prije čitao kao i sada, u članku Ivana Lovrenovića prisjetio sam se priča od onih koji su bili u to vrijeme na tom mjestu. Na znam je li to “guslarska verzija”, ali se može primijetiti da se podaci iz članka u mnogo detalja podudaraju s onim što sam čuo.

Ja sam prvu verziju o ovom događaju dobio usmenom predajom od matere i ćaće, naravno, u nekom friziranom obliku s obzirom da je tada već bilo drugo vrijeme pa su oni pazili što će nam reći. Iz svog se ranog djetinjstva sjećam puno detalja, sjećam se ruševina, gomila kamenja i cigla, nagorenih i već trulih drvenih greda oko samostana. Ako mi je kao djetetu ostala prva godina u memoriji 1961, ne znam kako, ali se još mogu sjetiti nečijeg glasa kako izgovara… Mislim da je preko godišnjeg kalendara Dobri pastir koji se spominje u članku; onda je od paljevine bilo brošlo 15-ak godina (jebem ti, ja sam stvarno stara kljusina). Većina nas smo bili ministranti, redovito išli u crkvu i na vjeronauk te bi poslije ostajali i prebacivali to kamenje po veličini na različite gomile jer je šezdesetih godina počela malo temeljitija obnova – uvijek si mogao vidjeti majstore različitih vrsta, električara, tesara, zidara. (Kliknut ću ti na fejzbuku Franjevački samostan Guča Gora, tamo ima galerija fotografija, na jednoj su nas uslikali kako radimo). Usput bi nas časne sestre Ćirila i Efrema počastile kakvom sitnicom, kolačićima ili ostatcima hostija koje bi one pravile. Iskreno rečeno, mi bismo znali, jer smo bili ministranti i imali pristup sakristiji, ponekad otključati tabernakul i počastiti se i posvećenim hostijama. Da bismo umirili savjest ipak smo pri tom klecali na desno koljeno i krstili se. A onda bi poslije „radne obveze“ došli na Gornje Paraće – proširenje  ispred crkve koje je nastalo od materijala koji se izbacivao iz izgorene crkve i tražili metke. Bilo je tu svega, onih repova od minobacačkih granata, dugmadi, svakojakih „militarija“ (did  Ivo Šarić je u onoj željeznoj gasmaski poslije držao eksere, a na opasaču je oštrio britvu kad bi se brijao ili bi nas ponekad „oprao“ s njim kad bi išli u zijan). Na onoj je kopči na opasaču bila svastika a ispod je pisalo Got mit uns. Nama su metci bili najzanimljiviji, dovoljno je bilo zakopati malo nogom i provirili bi. Bilo ih je svih kalibara ali su najčešći bili „talijanski tupi“- sa zaobljenim vrhom i njemački špicasti 7.9mm pa smo ih mijenjali ko sličice, jedan njemački je bio na cijeni kao otprilike tri tupa talijanska. Švabo je to, moj sinko. Odvrtali bi im kugle i vadili barut, u talijanskim je barut bio žut, u štapićima, kao špageti bolonjeze, hehe, a u drugim, njemačkim u prahu, crn, pa bismo to prosipali i palili kao u kaubojskim filmovima koji su tada pored partizanskih bili na visokoj cijeni. Ili bi otišli na Bajin Majdan gdje se vadio kamen pa ih svezali žicom koju bi zaboli u zemlju, ispod zapalili svijeću, otrčali  u zaklon a onda bi za par minuta počeo rafal. Čudo da nije bilo stradalih, samo je Frano zvani Pišta ostao bez dva prsta jer je skratio postupak lupivši čekićem po metku.  Tako nas je jednom prilikom sabrao komandir Jovo u stanicu milicije gdje smo okrivljeni i za krastavice iz samostanskog „bostana” koje je pobrao netko drugi.

Te šture informacije o ratu bile su za nas djecu totalna nepoznanica. Sjećam se da je moja mater nekad znala reći „za vrijeme Rvatske“, ili kad smo je pitali za jednu sliku gdje je njezin brat u nekoj čudnoj uniformi samo bi rekla: „Nestalo ga u ratu“. Nije nam bilo jasno da je bio ustaša, jer smo mi u filmovima uvijek gledali ustaše u crnim uniformama, a ova je bila svijetla. Tek poslije će nam ispričati da je bio mobiliziran, da se posljednji put javio iz Novog Marofa. Imao je nešto škole pa je služio u Poglavnikovu tjelesnom zdrugu. Oni koji su se poslije vratili kažu da su ga posljednji put vidjeli u Dravogradu na mostu. Poslije toga – tajna. Po svemu sudeć, prošao je križni put i pobjegao iz vlaka u Dolcu na Lašvi, a OZNA ga je uhvatila i zatukla negdje kod Bučića.

Guča Gora je prije rata bila za HSS. Čak je imala i zastupnika u Hrvatskom saboru, tridesetih godina, Antu Matkovića – Apela. Kod njegovog sina Ive sam gledao fotografije iz Sabora sa Šubašićem, Mačekom. Kad bi bio Mačekov rođendan, Gučani su na Križalima pravili cvitnjak. Vjerojatno je to bilo u vrijeme kad je HSS bio zabranjen u  Kraljevini Jugoslaviji. Došli su žandari i naredili razlaz, a Apel je  prišao cvitnjaku, mirno ga potpalio i rekao, sad vi radite svoje. Poslije rata su mu nudili neku službu u novoj državi, jer je bio jedan od rijetkih školovanih u selu, ali je on odbio, ostatak života je proveo na zemlji, orao, kosio, težačio i svake nedjelje na pučkoj misi čitao „pištulu”. Naš kraj pa i cijela sredšnja Bosna imali su tu  privilegiju da imaju franjevačke samostane u Fojnici, Kreševu, Kraljevoj Sutjesci, Nadbiskupsku gimnaziju u Travniku što je pridonijelo obrazovanju i kulturnom prosperitetu. Tako su se ljudi pripitomljavali, i odgajali te otupili ekstremizam bilo koje vrste.

Kad je počeo rat, većina Gučana je završila u crnoj legiji i stigla do Drine i u Drinu. A s druge strane u, Radojčićima par km od sela, živjeli su Srbi  i preživjeli rat. I sad, ti ideš gonjat Srbe po Romaniji, a neki ti Šuvira ore njivu jer tebe nema, i uredno mu platiš umjesto da ga prikolješ ko svaki pošteni ustaša! Onda tebe na kraju ubiju jer si bio na drugoj strani. A možda nisi ni mrava zgazio, i sad ti tu budi pametan.

I šta misliš, ko je u pravu, Rusi ili Ukrajinci? Gledajuć vijesti tjeraju te ta se svrstaš na jednu stranu. A prava istina je negdje ispod, nevidljiva, a nije ni bitna za gospodare i pse rata. Važno je zagužvat, da je veći promet. I koliko ih je tamo koji veze nemaju ni jednima ni drugima. Iz nekih neprovjerenih čula-kazala priča možeš otić kao plaćenik za 5-6000 eura za mjesec. Usput štogod priklat, popalit, opljačkat, nije mu ćaćino, moj sinko.

Tako su i u Gučoj Gori mislili Čerkezi. Od matere i ćaće sam čuo za njih, da su to bili baš okorjeli vojnici bez emocija, obzira. Oni i 13 garava koja se spominje u članku. Pošto je ratna sreća kakva jest, znali bi nekad zanoćiti u selu jedni, a osvanuti drugi. Ali, 13 garave i čerkeza su se bojali ko vraga. Ne znaš ko ti dolazi i kako se postaviti. Daj rakiju, daj hranu, tako su  didu Šariću pokucali, on pitao ko je, s druge strane čuje: mi smo druže, a on naivno i bezazleno zavapi: a joj, zar opet druže, i tako se politički i ideološki deklarirao, hehe. Druge opet noći upadaju pijani Čerkezi i viču: baba davaj šnaps, baba kaže: nema, odnio Ivo alauf (šlauf), ovaj izvadi bombu i stavi je na šporet, međutim nisu računali na Anu Delfinu, a to je bila neka otresita žena i muški su je se izbjegavali. Ona se digla, uzela bombu, u drugu ruku pratljaču, pa ih počela mlatit i psovat, kaže da su pobjegli ko djeca i da se više nisu vraćali.

Kad sam studirao, na odsjeku za povijest je studirao jedan stari Crnogorac, bio je atrakcija i kad je polagao prvi svjetski rat, ispravljao je profesora govoreći da je on glavom i bradom bio sudionik Mojkovačke bitke.

A ima nekog vragu i u onoj da povijest pišu pobjednici. Vae victis!

Tako i ja imam iz „usmene predaje“ verziju oko prvog dolaska partizana u GG („mi smo druže”…) Ovi oružnici, ili žandari iz članka koji su poginuli i  pokopani su na gučogorskom groblju, njih su sredili pripadnici Vlašićkog odreda, kako ih bilježi povijest. Među njima su  braća Lolići, narodni heroji po kojima su poslije nazvane škole, rudnik u Biloj itd. Oni su  bili Travničani, uglavnom osobe sumnjiva rejtinga koji su se odmetnuli na Vlašić, a ljudi su se žalili kako im otimaju i kolju ovce, prijete, pa su tako napali i zapalili Maljine. Onda je iz GG krenula jedna domobranska postrojba te ih negdje na Vlašiću neutralizirala, kako se to stručno kaže. Jedan od domobrana koji je sudjelovao u toj operaciji bio je i moj amidža Stipan od kog sam čuo ovo sve.

Sedamdesetih godina na tom mjestu je napravljeno spomen obilježje pa se za 27. VII. (Dan  ustanka) išlo tamo. Moj ćaća koji je bio partizanima tako je krenuo i zvao Stipana da idu skupa, a ovaj mu je odgovorio: ajd ti, ja sam već bio. Kod tog prvog egzodusa moja je mater prenoćila u jednoj birtiji u Travniku, odakle je kao plijen donijela jednu drvenu štokrlu s naslonom, bila je u životu sve do ovog našeg rata. Što je povijest interesantna!

A kako je moj ćaća otišao u partizane? Poslije pada Guče Gore mobilizirali su ga kao i ostale iz sela u 6. krajišku brigadu (ili 11., nisam siguran), imao je tad osamnaest godina, baš sazrio za pušku. Tako je on neplanirano krenuo u završne operacije za oslobađanje, stigao preko Banje Luke, Karlovca, Zagreba, Celja do Zidanog Mosta. Neki su pokušali pobjeći, pa tako i njegov kolega Pero kojeg su uhvatili. Pitali ga poslije: druže Pero, što si dezertiro, a Pero kaže nisam duše mi druže komandire, išo sam se samo kući napit malo mlika. Tako su „kolegu” – kako ga je moj ćaća zvao do kraja života – zajebavali i pitali ima li mlika.

Sedamdesetih godina odnekud je u selo dolutao jedan Ilija Poparić i živio s babicom Celkom  koja je porodila većinu iz moje generacije jer je u selu to paralelno radila i baba Luinovka. Radio je negdje u Njemačkoj, razumio se u elektriku, pravio od tačaka kolica s akumulatorom, vozao se po selu. Pravi bonvivan. Nosio je uvijek meksikanski šešir, harmoniku i roštilj, i onda kad bi bila penzija skupilo bi se društvo na ledinu iza zadružnog doma, cugali Maraskin vlahov, Ilija bi svirao rumbu pa bi počele priče o svemu i svačemu. Tako moj stari rekao da je bio u partizanima. Pitao ga Ilija, kad si otišao, kaže stari u 3. mjesecu 45.

- Ja bi’mogo žicom ogradit ono što si ti oslobodio.

I moj ti je ćaća iz Zidanog Mosta u Šibenik pa onda dvije godine u Valjevo gdje su lovili ostatke četnika. Znam da je često govorio o Nijemcima. Prvo kad su došli u Guču Goru. Gledali su ih kako jedu kruh namazan puterom i marmeladom pa su i njima davali. I kaže, „svi pod konac”. A onda ih je imao priliku vidjeti ka zarobljenike. I opet su bili „pod konac”. Ujutro, kad bi bilo postrojavanje oni bi izlazili, svi uredni, ispeglani, a „pobjednička vojska“ im se čudila. Pošto je bio kurir, nudili su mu da se učlani u partiju i da ostane kao vojno lice. On je odbio, odlučio se vratiti kući bez ikakvog čina, da bi nakraju postao željezničar, bez boračke mirovine. Dobivao je, ustvari,  neki simboličan iznos, ne znam je li mu moglo bit za njegov rovinjski crveni Ibar koji je pušio. Imao je jednu medalju, čini mi se da je to bila medalja zasluga za narod, a mi smo je u šali zvali – spomenica ’45. A mogao sam bit oficirsko dijete i ko zna di bi mi bio kraj, hehehe. Amidža Stipan je  kao domaći izdajnik odrapio svoje i  radni vijek proveo kao fizikaner u pilani Nova Bila.

Sjećam se da je  mater pričala i za ovoga Stipana Grganovića. Pošto je unutra bilo malo ljudi iz samoga mjesta, vrlo vjerojatno da ga je ukokao neko od tih Čerkeza kojemu je bilo svejedno u koga puca. Pričala je i kako je vidjela kako su partizani nosili naftu i benzin u kanistrima i vikali onima u crkvi: ne gubite ludo glavu, predajte se, a ovi su samo pucali. I tako bez veze izgori nešto i ode u prah što se ne može više nadoknaditi. Nažalost, slično se dogodilo i u ovom „našem“ ratu kad je u dio nesrušenog samostana kojeg smo mi zvali jednostavno „stara kuća“ smješteno zapovjedništvo brigade Frankopan. Tako se  po drugi put na istom njestu našla vojska i znam da je fra Ivo Ćurak-Škembo ludio; i govorio je kako onaj rat treba biti pouka jer se može ponoviti… Nažalost, to se i dogodilo. Ovaj put nije gorjela crkva iako je devastirana, ali je zato selo temeljito opljačkano i spaljeno, a ljudi protjerani.

Od ovih fratara koji se spominju u članku, većinu sam poznavao i čak im bio ministrant. Jedino se ne sjećam Eduarda Lončara koji je došao iz Rame. Mater mi je pričala da je on vjenčao nju i ćaću mi i vjerojatno i nas skrstio. Lončar je bio jedan od onih pravih fratara koje si i sam upoznao, čvrst u svom uvjerenju, jednostavan, pravi narodni čovjek. On je npr. osnovao u selu 1951. Nogometni klub „Omladinac”. Naravno, po novim pravilima i u situaciji kad je religija postala opijum za narod, nije bilo baš uputno da je fratar na čelu kluba s takvim imenom i pokretač društvenog života te je u jednom broju zeničke Naše riječi izišla karikatura – fratar na centru s jednom nogom na lopti, a oko njega kleči ekipa s krunicama.

Fra Ive Markovića se, naravno, izvrsno sjećam jer kod njega je ispovijed trajala i po sat vremena, pogotovo ako bi mu priznao da si psovao Boga. Zato smo išli svi jednom fra Valeriju (mislim da se prezivao Svalina) koji je sve praštao i to bi trajalo koju minuticu. Kao i misa koju je govorio, trajala je ko skraćena snimka na TV, a nama je to odgovaralo. Kod fra Ive samo ko môra, a kod fra Valerija cijela kolona.

Ovaj na slici gdje mi držimo kamenje je  fra Stanko Karin, njega su partizani strijeljali u Bugojnu, skupa sa stricem Tomislava Gelića-Pišće, fra Tomislavom. Karin je preživio strijeljanje, bio je gvardijan u GG 60-ih godina, bio je strog, nizak, žutokos. S njim nismo mogli uspostaviti kontakt kao s drugima. S obzirom što mu se dogodilo i ne čudi me, samo što mi to tada nismo znali. Fra Anto Strukar, mislim da je bio doktor matematike, držao je  instrukcije. Fra Zorislav Čolić ili fra Zorko, zajedno s fra Tugomirom Gelićem nas je spremao za prvu pričest. Fra Nikole Fišića se sjećamo po motoru bemvejcu s prikolicom u kojemu se vozio s fra Teofilom (ne mogu se sjetiti prezimena). Kako smo se samo divili dok bi prolazili cestom u kožnim motorističkim odijelima i kapama te naočalama. Podsjećali su nas na one njemačke patrole iz partizanskih filmova, samo su im falili šmajseri. Fra Stanko Mijić nam je bio kateheta i šampion u udaranju onim bijelim pasom po glavi. Vitlao je s njim ko John Wayne lasom.

Jednoga fratra moram izdvojiti iz posebnih razloga meni važnih. To je fra Ljubo Hrgić, boem i cuger, književnik (tek poslije sam saznao da je to Hrvoje Bor) čovjek koji je preživio sve vrste prometnih nesteća, suđen zbog neprijateljskog djelovanja, ležao u Mitrovici, Zenici. Često bi nam poštar Rašid davao da mu odnesemo gomilu pisama i novine iz cijelog svijeta. Tada sam prvi put vidio Paris Match, koji je on dobijao i čitao redovito. To su bile prve novine u koloru koje sam vidio. Fra Ljubine mise su, također bile brze, ne kao fra Valerijeve, ali su možda imale drugo prolazno vrijeme. Pri ministriranju kod fra Ljube obično bi gostarica s vinom (to su oni mali stakleni bokalčići) ostajala prazna. Jednom od ministranata je i rekao kad mu je livao: ajde, šta štediš, nije ti ćaćino. Inače, poslije služenja mise mi bismo znali dokusuriti i bratski podijeliti ono što bi ostalo. Jedino smo poslije fra Ljube ostajali suha grla.

A zašto mi je fra Ljubo ostao u sjećanju? On me navukao na čitanje. Poslije mise, gad bi skinuo misnu odjeću koju je trebalo složiti, izvadio bi neku knjigu i samo rekao: evo ti, čitaj. A kad bi zaboravio ponijeti, pozvao bi me da s njim pođem do njegove sobe. To se nije događalo svakome i svaki dan. Iz prizemlja bi se trebalo popeti na prvi kat gdje su bile njihove sobe, a na vratima je stajao natpis koji je svima nama ulijevao strah u kosti. KLAUZURA! Nismo znali tada značenje, ali nam je bilo jasno da kroz ta vrata nismo smjeli bez dopuštenja. Zlupotrijebit ću Dantea – ostavite svaku nadu, vi, koji ste mislili ući ovamo. I onda ti se dogodi da prođeš s njim kroz ta vrata do sobe, a unutra stol zatrpan knjgama, police do plafona krcate knjigama svih debljina, boja, zlatnih slova. On priđe do police, tipka prstima po knjigama i onda izvuče pa kaže: evo je! Onda  sa stola uzme dva tri bombona i to u celofanu (u zadrugi su se jedino prodavali oni goli u galonima sa zakrivljenim grlima). Izlaziš iz sobe punih šaka i ne znaš što ti je draže, knjiga koju jedva čekaš otvoriti ili bomboni koje jedva čekaš odmotati i skršiti pod zbima u tri poteza, a šareni omot ispeglati i stavit u džep da bi se poslije mogao pohvalit pred svojim pajdašima. Ne znam naslove tih knjiga, ali mi je u svijesti ostala ljepota onoga što sam čitao. Imale su poseban omamljiv miris starog papira, debelih kartonskih korica bez ilustracija, s onim lijepim starim fontovima koji su bili u modi u prvoj polovici prošlog stoljeća. Po crnobijelim (a kakvim bi) ilustracijama u bakrorez tehnici pretpostavljam da mi je između ostalog dao čitati i „Najljepše priče klasične starine” Gustava Schwaba jer se sjećam slike čovjeka koji se bori protiv velike zmije. Poslije ću u gimnaziji u Batušiću vidjeti da je riječ o Laokontu.

Koliko je god bila sreća kad bih dobio knjigu, toliko je bila veća muka dobit sljedeću. Jer bih ja to pročitao istog dana ili sutradan, a nisam se usuđivao donijeti je i tražiti drugu bojeći se da ne pomisli kako je nisam pročitao. Dao mi je i jedno svoje nalivpero, ono debelo, kratko u crno zelenoj kombinaciji, već izlizanog „iridijum” pera. Imao sam ga dugo godina i bilo mi drago jer je ostavljalo debeli trag, ali sam ga prestao koristiti je mu je počela curiti tinta i prsti su mi uvijek bili plavi.

Jednu mu knjigu nisam vratio – Rachel Karson, „More oko nas”. Fra Ljubo je otišao iz Guče Gore na drugu župu, ali sam od njega dobio u amanet najljepše stvari – ljubav prema knjizi, knjigu i nalivpero.

Usporedo s obnovom samostana na oduzetoj i nacionaliziranoj samostanskoj zemlji istočno od samostana počela je izgradnja zadružnog doma, stanice milicije i zgrade od šest stanova za miliciju, koju smo mi uvijek zvali, a danas je svi tako zovu – stambena. Između je ostavljen prostor za nogometno igralište, svima poznatu Bokulju. Tako su nove generacije Gučana rasle između „dvije vatre”- između srušenog samostana koji je trebao postati relikt prošlosti i novoizgrađenih sadržaja po uzoru na sovjetski model izgradnje novoga čovjeka. Selo je dobilo trgovinu, ambulantu, poštu, knjižnicu, ali je nogometni klub zaživio najbolje i sve nas okupljao kao najatraktivniji sadržaj. Opet ću se vratit didu Ivi Šariću koji je govorio mojem drugom ujaku Miji: Mišćiću, Mišćiću, ne idi u komunističku kuću. Mijo kojeg su svi zvali Šaro ili Mišura postao je golman i to vrlo nadaren, nema što nije mogao braniti. Ko Zlatko Škorić u najboljim danima. A onda, godina po godina i dolazi do čudne situacije. Samostan se postupno obnavlja, a zadružni dom počinje propadati. Prvo krov kroz koji je počela prokišnjavati ogromna dvorana. Na kraju su ostale upotrebljive dvije prostorije u njemu, u prizemlju birtija, a na katu prostorija koja je poslužila kao učionica jer u staroj školi na Krabanu nije bilo mjesta. Tu sam završio treći i četvrti razred. Tako bismo često čuli kako se dolje viče, pjeva, a počesto bi počelo kršenje čaša i stolica u tučama između orakijanih veseljaka. Tako smo mi rasli između dva svijeta, u jednom smo bili ministranti, išli na misu i vjeronauk, u drugom uzorni pioniri.

Koje li slučajnosti, gledamo ovih dana vijesti iz Ukrajine i strahujemo, te se nadamo da će Čerkezi odrediti bolju sudbinu za svoju zemlju od one koja je, zahvaljujuć i njima, određena  gučanskom samostanu. Tko će pobijediti, Taras Ševčenko ili Taras Buljba koji je ubio vlastitog sina koji se borio na drugoj strani? Ja se nadam ovom prvom iako se bojim one „Dabogda, ćeri da te beg uzme, ali se cigani oko kuće motaju!”

Uh, zabrazdio ja duboko ko zadružni konj, ma, nadam se da ti ne smeta. Nego, i sad si mi, ko i prošli put otvorio memoriju pa mi sve sliči onim ruskim babuškama, otvoriš je, a unutra sljedeća i nikad im kraja, ali – to nije sve. Kad sljedeći put dođete ovamo, nastavljamo. Isto kad dođe Romić koji voli ovako presti o svemu, uz njegovu tamburu, burek, ribu i poneku pivu. Sad je počeo svirat i bendžo!

Stojte nam dobro!

 

Komentari nisu dozvoljeni.