Peter Sloterdijk, Žargon antifašizma

(Iz knjige Srdžba i vrijeme. Političko-psihološki ogled, Antibarbarus, Zagreb 2007, prevela s njemačkoga Nadežda Čačinovič)

      • Suha statistika govori o tomu da su u 20. stoljeću na jedno ubojstvo u ime rase dolazila dva ili tri u ime klase.
      • Doista je došlo dotle da se gotovo svaka kritika komunizma denuncirala kao »antikomunizam«, a antikomunizam kao nastavljanje fašizma liberalnim sred­stvima. Nakon 1945. doista nije više bilo otvorenih bivših fašista, ali nije ne­dostajalo paleostaljinista, bivših komunista, alternativnih komunista i radikalno nedužnih s krajnjeg ruba koji su glavu nosili tako visoko kao da su se razbojstva Lenjina, Staljina, Maoa, Ceausescua, Pol Pota i drugih komunistič­kih vođa dogodila na planetu Pluton.
      • Ingeniozno predstavljanje lijevoga fašizma kao antifašizma postalo je u čitavom području utjecaja staljinizma i preko toga u novoj ljevici prevladavajućom jezičkom igrom poslijeratno­ga vremena – s dugoročnim djelovanjem koje se može vidjeti sve do današ­njeg dana kod disidentskih subkultura Zapada, naročito u Francuskoj i Ita­liji. Nije pretjerano ako kažemo daje bijeg radikalne ljevice u »antifašizam« najuspješniji manevar jezičke politike 20. stoljeća. Iz premisa je razumljivo da je postalo izvorom vrlo dobrodošle zbrke. (…) Nije teško objasniti zašto je ljevici bilo potrebno pomilovanje. S obzirom na poraznu bilancu staljinizma, imala je višak pogrešaka, propusta i iluzija koje je trebalo prikriti, ispričati, relativirati. Dobronamjerni su suputnici znali što nisu htjeli znati – i o čemu u kritičnim vremenima nisu ništa čuli. (Sartre je na primjer bio upoznat s postojanjem deset milijuna zatvorenika u sovjet­skim logorima, ali je šutio da ne bi narušio frontu antifašista).
      • Nakon sloma komunizma posao osvete, općenitije rečeno, posao univerzal­noga poravnavanja patnje, morao je opet skliznuti iz ruka ljudskih agentura. Stoga je bilo dobrih razloga zbog čega se Katolička crkva mogla nametnuti kao istinski postkomunizam, upravo i kao duša autentičnoga i spiritualnoga komunizma – a teatralno je poslanstvo Karla Wojtyle bilo da je to shvatio. Ka­tolička poruka, dakako, uključuje povratak na klasični moralno-konzervativni stav po kojem se suvremeni čovjek mora osloboditi srdžbe i revolta kako bi ponovno pronašao ono što je izgubio u događajima nakon 1789., strpljenje i krotkost. Pritom se obično previđa kod takvih preporuka da su ove hvalje­ne vrline na slabim nogama ukoliko im ne pomažu uvjerljive prijetnje teo­logije Strašnoga suda.
      • Islam je do sada pokazao malo toga što bi ga osposobilo da kreativno na­stavi s proizvođenjem tehnologijskih, ekonomskih i znanstvenih egzisten­cijalnih uvjeta za čovječanstvo 21. stoljeća. Već bi i modernizacija vlastitih datosti u dogledno vrijeme bila titansko dostignuće. Sigurno je samo da se probudio iz dogmatskoga drijemeža. Nakon stoljeća stagnacije vraća se na svjetsku pozornicu – i zbunjeno primjećuje kako je nesposoban da se nadoveže na velika kulturna djela kozmopolitskog, umjerenog i stvaralačkog isla­ma do 13. stoljeća. Možda će potrajati i stotinjak godina dok njegovi zastu­pnici upozore na sebe dostignućima, a ne prijetnjama.

Kominterna: svjetska banka srdžbe i fašističke narodne banke

Sljedeća razmišljanja o ustanovljivanju svjetske banke srdžbe, koja bi ope­rirala globalno, svoju konzistentnost dobivaju na pozadini opće fenomeno­logije stvaranja blaga i njegovog prevođenja u regionalne procese kapitala. To što se ovdje zove stvaranjem blaga, empirijski se postavlja kao efekt ko­munikacija koji dani fundus formiraju organizacijskim sredstvima. Kritični trenutak takvoga prijelaza uvijek je transformiranje nakupljenog kvantuma energije i vrijednosti u veličinu koje se može investirati, a treba se posvetiti zadaći proširene samoreprodukcije.

Što se tiče skupljanja blaga srdžbe u najvažnijim zemljama s kapitalistič­kim načinom proizvodnje za vrijeme druge polovine 19. stoljeća, samo je po sebi razumljivo da se kronična povezanost gospodarske bijede i političke represije kod širokih »masa« naroda zahvaćenih kapitalizmom pobrinula za obilno doticanje sirovine srdžbe i ogorčenja. Ovi amorfni, slabo artikulirani disidentski impulsi bili su najprije u rukama pojedinačnih posjednika, gdje su uglavnom svjedočili o nemoći, sve dok ih nisu preuzele zainteresirane or­ganizacije, skupile i pretvorile u pogonski kapital progresivne opozicijske po­litike zasnovane na srdžbi.

Na ovom stupnju razmišljanja posve je jasno vidljivo kako su politički save­zi i stranke starije ljevice morali dospjeti u tu ulogu skupljanja disidentnosti. Drži definicija da je dio funkcije lijevih stranaka organiziranje timosa onih koji su uskraćeni. One daju medijski i politički oblik vezi između moći srdž­be i želje za uvažavanjem. Osnova njihovoga poslovanja je obećanje klijenti­ma da će dobiti timotičku dobit u formi većeg samopoštovanja te proširenu ulogu u budućnosti ako odustanu od trenutnog ispoljavanja srdžbe. Dobit nastaje političkim operacijama banaka srdžbe kojima proširuju egzistencijal­ni prostor igre za svoje članove, i materijalno i simbolično. Budući da insti­tuti za skupljanje imaju različite strategije ulaganja srdžbe, najprije je posve otvoreno kako će lijeve banke postupati s ulozima koji su im povjereni.

I doista, u zadnjoj trećini 19. stoljeća iskristalizirala su se barem tri među­sobno jasno različita stila gospodarenja srdžbom i protestima – anarhističko-teroristički, komunističko-centralistički te socijaldemokratsko-reformistički (i sindikalistički) »stil«, odnosno procedure koje su se po prirodi stva­ri očitovale u brojnim kompromisnim tvorevinama, pri čemu je izmiješa-nost sa sakupljačkim pokretima desnice dovela do daljnjih komplikacija. Za sve je tri procedure bilo evidentno da su na početku obavezni regional­ni i nacionalni formati skupljanja srdžbe imali pragmatični i privremeni ka­rakter. Antikapitalistički impuls mogao se održati na visini svojega protiv­nika samo ako, kao i on, organizacijski i operativno postigne nadnacional­nu razinu. Iz toga je mada nastao internacionalistički patos koji je od dana Internacionalnog radničkog saveza (1864.-1876.) preko Druge internacionale (1889.-1914.) pa onda opet kao Socijalistička internacionala od 1923. bio obavezan za sve autentične lijeve stranke.

U prikazima 20. stoljeća, kolovoz 1914. se unisono i s posve očitim razlozi­ma prikazuje kao sudbonosni datum političke moderne. Jednako se jedno­glasno konstatira da je stupanjem imperijalnih nacija Europe u Prvi svjet­ski rat nastupila katastrofa socijalističkog internacionalizma budući daje ve­lika većina umjerenih lijevih stranaka s obzirom na nastanak vojnih fron­ta doživjela obraćenje i prihvatila nacionalne motive za borbu. Zloglasne ri­ječi Wilhelma II. 4. kolovoza 1914. u berlinskom Reichstagu, da više ne po­znaje nikakve stranke nego samo Nijemce (a slično već 31. srpnja u drugom govoru narodu s balkona), proklamira i registrira na njemačkom slučaju potpuni slom transnacionalne solidarnosti. Doista je gotovo posvuda došlo do integracije uglavnom socijaldemokratski opredijeljenog parlamentarno integriranog radničkog pokreta u euforičnu mobilizaciju nacionalno-imperijalnih država. Kao što dokazuju izvori, odobravanje ratnoga zajma sa stra­ne SPD-a za mnoge je pripadnike ljevice bio moralni šok.

U našem kontekstu fatalnost tih zbivanja možemo opisati kao neke vr­ste krizu banaka koju nije bilo moguće izbjeći, a u kojoj su ulozi srdžbe »masa«deponirani u međunarodnim kućama, od poslovođa u naglom obratu stavljeni na raspolaganje polemičkim poslovima nacionalnih političkih vod­stava. Ovo je bilo isto što i globalno uništavanje skupljenih vrijednosti od­nosno njihovo investiranje u krive objekte budući da su se specifični intere­si radničke disidentnosti teško mogli naći u ratnim projektima nacionalnih vojnih stožera. Vođe umjerenog radničkog pokreta time što su desetljećima akumulirane vrijednosti srdžbe i disidentnosti povukli s prve crte bojišni­ce protiv kapitalističkog poretka i dali na raspolaganje za rat između impe­rijalnih nacija počinili su »privredni zločin« bez premca. Ovu masivnu pro­nevjeru kapitala što im je bio povjeren mogli su, doduše, ispričati upućiva­njem na ratni entuzijazam svojih klijenata. Slike veselja iz kolovoza 1914. do­ista su i nakon skoro cijeloga stoljeća skandal ne samo u političkom nego i u antropologijskom pogledu.

U perspektivi teorije kulture pomicanje srdžbe od internacionalizma u na­cionalizam ne znači ništa drugo nego povratak na historijski poznate forma­te kod stvaranja političkih stresnih grupa koje mogu podnijeti rat. Druga internacionala ostala je mnogo previše labava asocijacija da bi svoje pripadni­ke, suočene s realnim pritiskom, mogla povezati u efektivni kolektiv borbe (u terminologiji Heinera Muhlmanna: operativna jedinica maksimalne koo­peracije stresa[1]). Bila je potpuno nesposobna da stvori psihopolitičko tijelo koje bi podnijelo opterećenje rata. Za vrijeme ratne opasnosti onda su čak i simbolički solidni internacionalisti gotovo neizbježno skrenuli u nacional­ne fronte budući da su one do daljnjeg bile identične s vanjskim granicama emocionalno definiranog kolektiva za preradu stresa – uz iznimku onih ri­jetkih duhova koji su psovku »lutalica bez domovine« nosili kao filozofijsko odlikovanje. Egzistencija nacionalno formatiranih jedinica za samoodržanje od 19. se stoljeća ojačala obaveznim vojnim rokom koji je regrute smjestio oko jezgre profesionalne vojske. Valjalo je čekati sve do početka 21. stoljeća dok su u Europi došle na politički dnevni red postnacionalne vojne jedini­ce. Poteškoće i zapreke u odgovarajućem procesu mogu nam pružiti dojam o tome koliko je još jako izjednačavanje nacije i političke jedinice preživlja­vanja u posljednjoj instanciji.

S obzirom na uvijek jako labavu koordinaciju između nacionalnih komponenti Druge internacionale, moramo često snažno izražene izraze razočaranja radikalnoga krila radničkoga pokreta poslije kolovoza 1914. smatrati zna­kom naivnosti ili prijetvornosti – kao da se ozbiljno moglo očekivati da će većina proletarijata Francuske, Engleske, Njemačke itd. u slučaju rata zadr­žati odmak od danog stvaranja nacionalne fronte. Ukoliko svedemo račune polazeći od događaja 1917., teško se oteti dojmu daje »imperijalistički rat« zastupnicima tvrde linije išao direktno na ruku. Nadu koju je Bakunjin za­bilježio 1875., da će svjetski rat biti posljednja prilika za revolucionarne as­piracije, ispunila se jedva četrdeset godina nakon toga.

Izbijanje rata 1914. u svakom je slučaju duboka cezura u političkom procesuiranju popularnih timotičkih poriva. Izravni je rezultat bio, kao što smo vi­djeli, naglo prevrednovanje velikog dijela antikapitalistički obilježenih vrijed­nosti srdžbe u akutna nacionalna neprijateljstva. Psihopolitičke konzekvence toga izražavaju se u kompleksu zbivanja kojega se ne bez zadnje namje­re nazvalo »razdobljem ekstrema«. To je razdoblje s jedne strane bilo odre­đeno pokušajem nasilnog ponovnog prisvajanja izgubljene srdžbe sa strane lenjinizma, u čemu u prvom redu treba prepoznati realnu politiku revolu­cije po svaku cijenu. Druga je značajka stalno amalgamiranje srdžbe s mili­tantnim nacionalnim pokretima koji su nakon svjetskog rata potresli poli­tičku scenu Europe. Borba za izdanu srdžbu proletarijata dovela je do bor­benog suočavanja dvaju formacija ekstremističke militantnosti, čiji je dvo­boj odredio svjetsku politiku od 1917. do 1945.

Prvi se kontrahent, Treća internacionala pod lenjinističkom dominacijom, banka srdžbe ljevice, najprije činio sposobnim postaviti efikasni zahtjev za svjetskom bankom srdžbe. S pobjedom Oktobarske revolucije u leđima čla­novi su upravnog i nadzornog odbora toga poduzeća mislili da raspolažu no­vim organom za skupljanje srdžbe, primjerenim za operativno sjedinjenje po svijetu raštrkanih disidentskih potencijala u jedinstvenu antiburžoasku, antikapitalističku i antiimperijalističku politiku s velikim izgledom na do­bit za aktivirane »mase«. Tragedija novoga okupljanja počela je već u prvim danima Ruske revolucije, kad se pokazalo daje Lenjinova trezvenost moral­no skinula čaroliju s radikalne ljevice – nestajanje čarolije za čije je prihva­ćanje bilo potrebno nekoliko generacija. Već u jesen 1918. radnici su Petro-grada pozvani na masakr protiv ruskih socijaldemokrata: «Drugovi, tucite desno socijalne revolucionare bez milosti, bez sućuti, sudovi i suđenje nije potrebno. Neka se vidi radnički gnjev… istrijebite neprijatelje.«[2] Nije, dakle,tek slamanjem mornarske pobune u Kronštatu ožujka 1921. sa strane bolj­ševičkog vodstva, kada su se najvjerniji sljedbenici Lenjina pobunili sa za­htjevima za sovjetsku demokraciju, a protiv monopoliziranja revolucije, po­stalo jasno kuda ide revolucionarni put. To da se organizator Crvene armije i kasniji nositelj nade antistaljinističkih iluzija, Lav Trocki, istaknuo u klanju kronštatske opozicije, znakovito je za silaznu putanju kojom se kretala stvar ljevice u Rusiji ništa manje jasno nego i činjenica da se Lenjin osobno nije ustručavao da na 10. partijskom kongresu Komunističke partije Rusije, koji se održavao nekako u to vrijeme, denuncira veliku većinu bona fide socija­lističkih ustanika kao malograđanske kontrarevolucionare.

Lenjin je već 1918. prihvatio dogmu da se u borbi protiv barbarstva mogu upotrijebiti i barbarske metode. Time je u komunizam unio anarhističku eksternalizaciju terora. Čovjek koji je u trenutku uskakanja na vlast zapisao: »Po­vijest nam neće oprostiti ako sada ne prigrabimo vlast« ili »Oklijevanje sada postaje naprosto zločinom«[3], očito nije bio sklon tome da propusti priliku ma koliko gruba sredstva osvajanja i monopoliziranja vlasti bila u oštrom kontrastu spram plemenitoga cilja cijeloga pothvata. Već se tada moglo pred­vidjeti da će se revolucija zapravo pretvoriti u trajni puč pa će biti potrebni sve više groteskni postupci kako bi se odglumila vjernost programu. Time što je lenjinizam masovni teror postulirao kao recept za uspjeh revolucio­narnog stvaranja države, razorio je vezu između ogorčenja i idealizma punu elana, a koja je do 1917. bila privilegija utopijske politike ljevice.

To je imalo dalekosežne posljedice za ono što je kasnije nazvano »politič­kom suspenzijom morala«. Svaki suvremenik 1917. godine mogao je vidjeti da je nastupilo razdoblje izvanrednoga stanja. Izvjesno je bilo i to da u vre­menima konvulzivnog novog početka ogorčenje lijepe duše nad nepovolj­nim prilikama nije dovoljno. Ipak, nitko nije bio pripremljen na zaoštrava­nje revolucionarnoga ekstremizma koji se je takoreći od prvoga dana poja­vio na sceni u punoj opremi. Prema Lenjinu prva je dužnost revolucionara bila da si uprlja ruke. S jasnim osjećajem za nove prilike boljševici su u svo­jem glasilu, novini Pravda, 31. kolovoza 1918. objavili svoj program: «Himna radničke klase od sada će biti pjesma mržnje te osvete!« kao prvo eksplicitno dokidanje pete zapovijedi: »Ne ubij!« lenjinski je nauk o nužnosti revolucio­narne brutalnosti doveo do otvorenoga prekida sa židovskom, kršćanskom i civilnom moralnom tradicijom stare Europe, iako je taj prekid još uvijek proglašavan kao privremeni. Dosljednošću vatrenog konvertita Georg Lukacs je već 1920. krenuo promisliti nova pravila ubijanja u dobru svrhu podnaslovom »Druga etika«.[4] Druga zato što se, doduše, priznaje postojanje ubijanju neprijateljske etike judeo-kršćanske tradicije, ali se svjesno odusta­je od nje, kako bi se bez opterećenja krenulo u revolucionarno djelovanje. Apsolutni idealizam revolucionarnoga angažmana potiče totalni instrumen-talizam u uklanjanju prepreka novomu. Za Lenjina kao i za Lukacsa bilo je izvan svake sumnje da je revolucija koja se realno zbiva obdarena i funkci­jom pročišćenja: iz logike međucarstva između klasnoga društva i komuniz­ma nužno slijedi obrazac djelovanja »čišćenja«. Budući da se svjetska povi­jest pretvorila u svjetski sud, istinski revolucionar mora biti tvrd protiv osta­taka prošlosti. Nije formula ruske avangarde uzalud glasila: »Vrijeme je uvi­jek u pravu«. Kada budućnost kuca ona ulazi kroz vrata strave.

U manje suptilnim kontekstima političko se suspendiranje morala – jedno­stavnije, dužnost da se čine zločini – pozivalo na jednostavno kvantitativno razmišljanje. Kako bi se spasilo živote mnogih milijuna, mora se pristati na žrtvovanje nekoliko tisuća osoba – nijedan razuman čovjek neće odbiti ta­kav račun. Brzo nakon toga vidjet će se prizor kako se milijuni žrtvuju da bi se na vlasti održalo najprije nekoliko tisuća, a na kraju jedva tucet pod vod­stvom nepovjerljivog kralja filozofa – ma koliko ova nekolicina i dalje tvrdi­la da svoju moć koriste u interesu najuzvišenijih nada čovječanstva. Nikada paradoks egalitarnosti nije jasnije došao do kraja nego u vrijeme boljševiz­ma: tada je alfa životinjama besklasnosti uspjelo da u svojim rukama aku­muliraju čitavu moć.[5] Uostalom, već rano su se pojavile i grublje varijante tih tragičnih računa. U bliskom okruženju Lenjina formulirane su teze po­put ove: kod tako brojnog naroda kao što je ruski može se bez daljnjega žr­tvovati desetina ako se ostali mogu uspješno obraditi.[6] Autor ovih klasno-genocidalnih fantazama, Lenjinov bliski suradnik Zinovjev, ne bi tako ne­što nikada izgovorio da nije bio siguran u podršku vođe revolucije. Sve od 1918. arhetip decimiranja provlači se kroz dekrete partijskog vođe: da se tu i tamo svaki deseti eliminira[7] ostali bi se po sebi pretvorili u podatnumasu. O Trockom se također izvještava daje kao komandant Crvene armije kod neznatnih povoda naredio strijeljanje svakog desetog vojnika. Lenjinovo objašnjenje daje represija potrebna samo još u prijelaznom razdoblju od kapitalizma u komunizam, možda nikada nije ni bilo ništa drugo nego pa­rola kojom su se suspendirale moralne skrupule. Argument koji se ponekad dodavao, da je ovaj puta riječ o potlačivanju manjine sa strane većine, što je obećavajuća inovacija i primjereno stilu borbe »socijalističkog humanizma«, pokazao se kao formula smirivanja koja je aktivistima prikrivala fatalni smjer kojim je krenuo njihov projekt. U retrospektivi su svakome tko nema razlo­ga da to ne želi znati, očiti motivi zašto je komunizam kao državna vlast od prvoga dana bilo vrijeme prelaženja od najgorega na najgore.[8]

Prihvatimo li tezu po kojoj je »fašizam« u svojoj početnoj fazi značio pokušaj da se elan ratnih socijalizama prenese na životne forme poslijeratnih društa­va, nije moguće zanijekati: Lenjinove direktive iz kasne jeseni 1917. potaknu­le su prve autentično fašističke inicijative 20. stoljeća. Prema njemu Mussoli­ni i njegovi su se klonovi mogli ponašati samo kao epigoni.[9] Pokušaji starije militantne desnice na tom području prije 1914., poput onih Action Françai­se, nisu bili mnogo više nego bricolage iz dijelova socijalizma i nacionalizma kojih je posvuda bilo. Pozivi Georgesa Sorela, upućeni borbenom proletari­jatu, bili su samo jedni od uspješnijih među brojnima iz toga vremena koji su upućivali na nasilje kao lijek protiv liberalne »kulture kukavičluka«.

Tek su Lenjinovom intervencijom mobilizacijski mitovi stali na realno tlo. Na lijevo-fašističkom originalu lenjinske vrste značajke su se novoga poli­tičkoga stila, koji nikada nije tajio svoje porijeklo iz realizma svjetskoga rata, izrazile do kraja. Među njima valja nabrojiti: latentna ili manifestna koncep­cija monologičnosti odnosa između vođe i vođenih; trajna mobilizacijska agi­tacija »društva«; prenošenje vojnoga habitusa na ekonomsku proizvodnju; rigorozni centralizam štabova vodstva; kult militantnosti kao forme života; asketski kolektivizam; mržnja spram liberalnih oblika ophođenja; prinudnientuzijazam za revolucionarnu stvar; monopoliziranje javnoga prostora par­tijskom propagandom; obuhvatno odbijanje građanske kulture i uljuđenosti; podređivanje znanosti zakonima partijnosti; prezir spram pacifističkih idea­la; nepovjerenja spram individualizma, kozmopolitizma i pluralizma; stalno špijuniranje vlastitih sljedbenika; eksterministički model postupanja s po­litičkim protivnikom te konačno od jakobinskog terora preuzeta sklonost kratkim procesima u kojima optužba već uključuje osudu.

Na vrhu toga popisa značajki tipičnih za fašizam izričito je opozivanje pete zapovijedi pa makar samo za vrijeme nekog »prijelaznog razdoblja« do iskorjenjivanja Masnoga neprijatelja (na početku još nazivan »narodnim neprijateljem«). Pritom se, valja naglasiti, ne radi o onim iznimkama od starozavjetne zabrane ubijanja koja se oduvijek priznavala židovskim bor­cima i kršćanskim vojnicima. Korisnici iznimnih zakona ovaj puta su pri­padali napola civilnoj eliti koja kao osvetnička avangarda čovječanstva nije morala slušati obični moral. Samo za pripadnike toga reda žrtvovanja važila je oznaka »profesionalni revolucionar«, čijim je izumom Lenjin učinio pre­sudni korak u praksu hipermoralno motiviranog amoralizma. Kada je Ca­mus u svojem pametnom sažetku Hegelovog amoralizirajućeg utjecaja na mišljenje revolucionara u 19. i 20. stoljeću zabilježio: »Svaki moral postaje privremenim«[10], to upućuje na sve veće otuđenje revolucionarnoga aktivizma od njegovih idealističkih početaka. Pragmatični razlozi za privremenost morala u vrijeme permanentne borbe pokazali su se u modusu operandi Ru­ske revolucije kada je ubijanje zbog Dobroga poprimilo kronične, profesio­nalne i institucionalne osobine. Već nakon kratkog vremena praksa ubijanja je habitualizirana, sistematizirana i birokratizirana, a da nikada nije izgubi­la svoj nepredvidljivi karakter. Kako nitko nije bio u stanju reći hoće li mo­ralno iznimno stanje ikada završiti, nije čudno da su se uskoro pojavili gla­sovi koji su tražili moral podobniji za stalni rat.

Aktivisti su o ubijanju u službi velike stvari govorili kao o tragičnom odusta­janju od vrline. Mnogi su u tome vidjeli žrtvovanje osobnoga morala u korist božice Revolucije. Među komesarima umijeće ubijanja hvalilo se kao sveće­nička kompetencija koja revolucionara razlikuje od buržuja.[11]Nespremnost na ubijanje u očima je aktivista bila najsigurniji znak za postojanje građan­ske inertnosti. Dio je legende o Lenjinu, kao što znamo, jaka doza moralno­ga kiča, zasnovanog na Gorkijevim pohvalama vođe revolucije previše osjet­ljivog za svoju zadaću.

Kasniji fašistički pokreti na nacionalističkom krilu, o čijoj se ugroženo­sti zbog pretjerane osjetljivosti doista nije trebalo brinuti, samo su mora­li zamijeniti objavu rata klasnome neprijatelju objavom rata nacionalnom ili rasnom neprijatelju da mogu lenjinistički model prenijeti na nacionalne pokrete srednje i južne Europe. Njihov bijes – ni to se ne smije osporiti – si­gurno nije bio samo imitativne prirode. Vlastiti doprinosi njemačkih, tali­janskih, rumunjskih, hrvatskih itd. radikalno-nacionalističkih stranaka cje­lokupnoj slici eksterminističkih pokreta u Europi doista su dovoljno teški u cjelokupnoj bilanci. Zadovoljimo se ovdje s gotovo rezigniranom spoznajom daje obični moral preopterećen kod vrednovanja makro-kriminalnih kom­pleksa. Suha statistika govori o tomu da su u 20. stoljeću na jedno ubojstvo u ime rase dolazila dva ili tri u ime klase.

Iz antigrađanski napuhanog modela ratnog nacionalizma – mogli bismo ga nazvati socijalizmom fronte – proizašli su nominalno »fašistički« pokre­ti u Italiji i drugdje, pokreti koje u okviru naših razmišljanja najbolje može­mo nazvati narodnim bankama srdžbe. Po svojem temeljnom funkcional­nom svojstvu i to su bila protestna skupljališta s jasnim funkcionalnim slič­nostima s lijevim strankama – samo s narodskim, regionalističkim ili veli-ko-nacionalnim naglascima. No njihov isticani antikapitalizam uvijek je bio samo fasada. Često uočene sličnosti između fašističkih i komunističkih po­kreta lako su shvatljive u svjetlu psihopolitičke analize. U oba slučaja riječ je o nastanku korpusa srdžbe koji postižu razinu velikih banaka. Fašizam je socijalizam u jednoj zemlji – bez namjere internacionalističkih dopuna. Stavimo li naglasak na kolektivizam fronte i egalitarizam proizvodnje, pro­izlazi uvid daje fašizam socijalizam bez proletarijata[12] odnosno egalitari­zam na narodskoj bazi. Modus operandi je stapanje stanovništva u timotički mobilizirano krdo koje si umišlja da je povezano pravom na veličinu nacionalnog kolektiva.

Nacionalne narodne banke imale su tu psihopolitičku prednost da su mogle izravno raditi s porivima patriotičkog timosa, bez obilaznice preko univerza-lističkih ideja ili drugih fikcija kojima se rasipala snaga. To je mnogo dopri­nijelo uspjehu militantnih resantimanskih pokreta u državama gubitnicama Prvoga svjetskoga rata, naročito u Njemačkoj, gdje je potražnja za opcijama brze promjene uvreda u samopotvrđivanje iz razumljivih razloga bilo najjače. Uzmemo li u obzir da su poslijeratna vremena oduvijek imala ključnu funk­ciju za kulturnu reorijentaciju borbenih kolektiva, shvaćamo fatalnu tenden­ciju koja je zahvatila njemačku desnicu poslije 1918., kada je odbila shvatiti pouke. Italija je također izbjegla zadatak da prilagodi pravila vlastite kultu­re u svjetlu ratnih iskustava. Time što su saveznici Italiji u zadnji čas otvorili vrata da pređe u tabor pobjednika dali su Talijanima priliku da preskoče rad poststresne revizije i da pobjegnu u herojsko samouzdizanje.[13]

Što se ostaloga tiče, dogodilo se ono što se moralo dogoditi. Nije se moglo izbjeći da se dva velika poduzeća političkog gospodarenja sa srdžbom među­sobno identificiraju kao konkurenti. Čim su se prepoznali, proglasili su bor­bu s onim drugim za prvi razlog svojega opstanka. Antiboljševizam fašistič­kog pokreta i antifašizam kominterne poklapaju se kvazi a priori. To da su nominalno iskazani fašizmi svoje poslovne ciljeve od samoga početka ogla­šavali kao antiboljševičke, proizlazilo je iz vremenske i stvarne prednosti ko­munističkih fenomena. Radikali s desnoga krila imali su pred očima primjer lijeve konkurencije kada su počeli kopirati formulu njezinoga uspjeha. Fa­šističke je vođe uzrujavalo to da su istočni rivali u najosjetljivijoj točki nove politike, velikim akcijama ubijanja imali prednost koju se teško moglo sti­ći. Komunizam je pričekao neko vrijeme dok nije prepoznao svoju priliku u mobiliziranju svih snaga u borbi protiv konkurenta na desnici.

Doista su iz Staljinovih direktiva protiv desnih radikalnih pokreta Europe proizlazile gotovo neodoljive moralne prinude. Time što se vođa boljševizma pred svijetom prezentirao kao jamac otpora protiv nacističke Njemačke, nalo­žio je Hitlerovim protivnicima svake vrste »antifašizam« kao jedinu moralnu opciju epohe – pa je tako Sovjetski Savez imunizirao od unutrašnjih i vanj­skih kritičara.[14] Ti su se morali bojati da će ih denuncirati kao profašiste čimizreknu i najmanji prigovor Staljinovoj politici. Koliko je taj strah bio oprav­dan dokazuje Staljinova propaganda koja je Trockog i Hitlera spominjala za­jedno kao personificirane opasnosti za otadžbinu svjetskoga proletarijata.

Vratimo se nekoliko koraka kako bismo vidjeli formiranje revolucionarno­ga timosa u ranim fazama: sve od Lenjinovih Dekreta o crvenom teroru od 5. rujna 1918., uzimanje talaca i masovna strijeljanja »elemenata neprijatelj­skih revolucija« proglašeni su revolucionarnom dužnošću. Navodno je samo 1919. strijeljano pola milijuna ljudi; a već je godinu dana ranije teror popri­mio masovne crte – Čeka je naročito voljela objavljivati popise strijeljanih kako bi stanovništvu objasnili smisao mjera. Prijelaz od ustanka protiv sta­roga društva na teror protiv vlastitoga naroda, pa onda protiv vlastitih nedo­voljno odlučnih sljedbenika stvorili su klimu koja je došla blizu onog »amorfizma« što gaje zahtijevao Bakunjin. Kolovoza 1918. Lenjin je potaknut aktivističkom groznicom slao telegrame po čitavoj zemlji u kojima zahtijeva masovno vješanje buntovnih seljaka – »učinite to tako da to narod vidi u udalje­nosti od stotine vrsta i da se strese«[15]. U istom je duhu narodni komesar za pravosuđe, Kriljenko od svojih podređenih zahtijevao da likvidiraju i očito nedužne: takvo će tek postupanje stvoriti pravi utisak u »masi«.

Kalkulacija spomenutoga komesara doista je duboka: zar nećemo jednog dana iz prekomjernih ekscesa zaključivati o pravednosti stvari zbog koje su bile potrebne takve žrtve? Poljski je pjesnik Alexander Wat logiku hladnoga bijesa opisao u svojim razgovorima sa Czeslawom Miloszom: «Znaš, riječ je o toj apstraktnoj krvi, nevidljivoj krvi, krvi na drugoj strani zida – koliko či­sta i uzvišena mora biti stvar za koju se prolijeva toliko krvi, toliko nedužne krvi. Već je i to izazivalo neizmjernu privlačnost.. .«[16] Tamo gdje je sve poka­zivalo neumjerenosti i masovnosti zar nije bilo samo po sebi razumljivo da se i kod uništavanja protivnika radi u takvom omjeru? Osip Mandeljštam već je 1922. shvatio da se Sovjetski savez pretvara u orijentalnu despociju. »Možda smo doista Asirci pa se stoga odnosimo tako ravnodušno prema masovnom ubijanju robova, zatvorenika, talaca i neposlušnih?«[17] Statistike historičara neumitno pokazuju da se pod Lenjinovom vlašću iz tjedna u tjedan likvidi­ralo bez procesa više ljudi nego u carskim procesima tijekom stoljeća.

Ove naznake zacrtavaju prostor višeznačnosti u kojemu su zalutali bezbroj­ni compagnons de route realnoga komunizma. Koncept suputništva, mogli bismo reći, politički je oblik onoga što Heidegger u fundamentalno-ontolo-gijskom smislu naziva »lutanjem«. Tamo gdje se »luta«, ljudi se kreću u me­đuprostoru između divljine i puta – sam Heidegger je sa svojim povreme­nim sklonostima nacizmu eminentni svjedok toga stanja stvari. Budući da je lutanje nešto između hoda i padanja, putnici (i suputnici) neizbježno dospi­jevaju nekamo kamo nisu namjeravali doći. »Putovanje« uz komunizam za­vršava na stranputicama budući da ono pretpostavlja nešto što ni u jednom trenutku nije bilo točno: da komunistički akteri slijede barem donekle civi­lizirani put do dohvatljivog cilja. Suputnici su podupirali diktaturu razvit­ka, koja je s ekscesivnim i idealistički ukrašenim nasiljem htjela dovesti do nečega što bi liberalnoj državi uspjelo za kraće vrijeme spontano, efikasno i uglavnom bez prolijevanja krvi.

Što se tiče žargona antifašizma: po prirodi stvari Lenjin ga sam nije mo­gao upotrebljavati. Kada je Mussolini u listopadu 1922. organizirao »Marš na Rim« (njegova je stranka tek godinu dana sjedila u parlamentu), Lenjin se nakon dvije kapi upravo vratio za svoj radni stol. Kada se »Duce« progla­sio diktatorom Italije, vođa revolucije preminuo je nakon trećeg napada. No Staljinov je propagandni aparat u danom trenutku proklamaciju antifašiz­ma vidio kao svoju epohalnu priliku. De facto su »fašizam« i nacizam u ra­noj kominterni dugo imali drugorazrednu ulogu. U dvadesetim ih je godina­ma prikrivala karikaturama slika socijalističkih ili socijaldemokratskih riva­la na zapadu jer se komunistički pokret specijalizirao za njihovo denuncira­nje. Njih se pokušalo onemogućiti etiketama kao što su »socijalšovinizam« ili predbacivanjem njihove »polovičnosti, lažljivosti i lijenosti«.[18]

To je bilo moguće samo zato što se mržnja protiv umjerene ljevice pretvo­rila u fiksnu ideju radikalne. Usred nemira jeseni 1918., Lenjin si je uzeo vri­jeme da u profesorskom stilu napiše tiradu od gotovo stotinu stranica protiv »renegata Kautskog«, glave europske parlamentarne ljevice, u kojemu je iznio poznato predbacivanje da Kautskv hoće »revoluciju bez revolucije« – što ja­sno pokazuje koliko su već tada za Lenjina praktični prevrat i neograničena primjena nasilja postali sinonimi.[19] Članstvo u Trećoj internacionali, koja se konstituirala u ožujku 1919., mogao je dobiti samo onaj tko se obvezao bori­ti protiv socijalne demokracije kao glavnoga neprijatelja. Tek kada je prošlo vrijeme za efikasni obrambeni savez protiv pobjedonosnog nacional-revolu-cionarnoga pokreta, komunističko je vodstvo u Moskvi izoštrilo svoj pogled na skupljanje srdžbe u nacionalsocijalizmu. U to su vrijeme socijaldemokra­ti i komunisti već zajedno bili u koncentracijskim logorima. Refleksi borbe za monopol nad timosom prodrli su i u mišljenje suptilnijih duhova Zapada. Walter Benjamin je u svojim refleksijama o »Pojmu povijesti« 1940. korio so­cijaldemokrate zbog njihove orijentacije na to da buduće generacije mogu uži­vati u boljim životnim uvjetima. Orijentacijom na buduće uspjehe radničkoj se klasi »reže tetiva najbolje snage« jer odgajanjem za evolucionarno strplje­nje »gubi i mržnju i želju za žrtvovanjem«. »Onaj tko treba mrzjeti mora za­boraviti na nadu i hraniti se slikama strašne prošlosti.«[20] Argumentima ta­kve kvalitete autor teza o mesijanstvu i povijesti daje klasnoj mržnji, koju ko­munizam toliko cijeni, visoko posvećenje. Onaj tko hoće imati pravu sliku o prodornosti lijevoga fašizma – te o decentnoj privlačnosti teologijskog preinterpretiranja odvijanja povijesti – mora uzeti na znanje da je autor Benjaminovog ranga pristao na takve filosovjetske usluge posvećenja nasilja.

A onaj tko želi saznati kako je to kada su granice decentnosti prekoračene, od dvadesetih godina pa nadalje naći će bezbroj primjera – pa i u taboru političkih teologa. Tako i kod Paula Tillicha, koji je bio dovoljno inspiriran da se odvaži na tvrdnju da je odluka za socijalizam u određenom razdoblju isto što i odluka za Carstvo božje. »Određeno razdoblje« za Tillicha bilo je identično s Lenjinovim: godine Gospodnje 1931. njemački protestant spre­man na brze odluke prihvatio je Staljinov kairos.

Iz povijesti religije dobro je poznato da Sveti duh u svojemu slobodnome kretanju ponekad ide velikom brzinom. Na koji način prihvaća narudžbe za orkane, demonstrira parakletički prvak Eugen Rosenstock-Huessy koji eu­ropsku povijest prikazuje kao ep o Svetom Duhu koji stvara revoluciju. Go­dine 1951. ovome se upadljivom laičkom teologu činilo primjerenim da do­cira o Sovjetskom savezu: »Rusija nas ponovno stvara i revolucionira jer se tamo nastavlja povijest stvaranja… u Moskvi sjede nove dogmatske pape našega izbavljenja«.[21] Takvi iskazi postaju plauzibilni samo time što njiho­vi iluminirani interpretatori očito i u najtežim prilikama čuvaju svoje pravo da svjetsku povijest do detalja tumače kao povijest spasa. Profani promatrači takvih pobjeda nad vjerojatnim dolaze do zaključka da teologija i akrobatika moraju imati zajednički korijen.

Treća internacionala, osnovana 1919., od samog je početka nastupala kao iz­vršni organ lenjinizma, koji je okupljao »istinski revolucionarne partije svjet­skoga proletarijata«. Tvrdila je kako proletarijatu posredstvom savjeta stvara »vlastiti aparat« koji bi bio u stanju zamijeniti građansku državu. Time je na svjetsku pozornicu došao ništa manje nego sistem proleterskog katolicizma. Nema sumnje da je odnos između partije i savjeta bio jednak odnosu izme­đu rimske crkve i njezinih lokalnih izdanaka. Nakon nekoliko godina poka­zalo se doduše da od zvučnih proglasa »Manifesta Komunističke internaci-onale proletarijatu čitavoga svijeta«, od 6. ožujka 1919. nije ostalo ništa nego obećanja da se borbe nastavljaju unedogled. Nestala je i u manifestu prokla­mirana koncepcija armije savjeta, ustupajući mjesto konvencionalnome voj­nome aparatu u rukama monologijskog partijskoga vodstva.

Kominterna se predstavljala kao »Internacionala djelovanja« i time naglasi­la svoju namjeru da rastresene potencijale disidentnosti proleterskih »masa« skupi u svjetskoj banci srdžbe. Ta je banka svojim klijentima obećavala da će timotički kapital investirati u revolucionarne projekte kako bi ga oplodila u smislu globalnoga, doslovce katoličkoga »cjelini primjerenoga« svjetskoga projekta. Uspjesi te banke trebali su se pokazati u stvaranju ponosnoga pro­letarijata i u globalnom poboljšanju njegovih životnih uvjeta – u onoj mjeri u kojoj se efikasni priraštaj iz timotičkih ulaganja »masa« iskazuje u pretvara­nju srditih poriva u ponos i samoafirmaciju. Zašto su se stvari odvijale druk­čije ovdje ne moramo opširno objašnjavati. Poznato je da je Lenjin polazio od očekivanja da će prevrat u Rusiji ubrzo djelovati kao signal za pokretanje svjetske revolucije – naročito kod njemačkoga proletarijata čijemu je ponaša­nju pripisivao ključnu ulogu. Ta je procjena sadržala realističku jezgru, u za­padnoj su hemisferi doista egzistirali veliki potencijali protesta, a njemačko je pitanje bilo bez sumnje od presudnoga značenja- No disidentne su energije prije poprimile oblik nacionalrevolucionarnih okupljanja, svakako u Mussolinijevoj Italiji te u desnoradikalnom spektru nesretne vVeimarske republike – zbog razloga koji se pokazuju u svjetlu psihopolitičke analize.

Rano skretanje ruskih događaja u terorizam, odmah je jasno pokazalo slje­deće: nova centralna banka nije se ni u jednom času mogla zadovoljiti real­nim ulaganjem svojih klijenata. Budući da je efektiva deponirane srdžbe so­vjetskoga proletarijata bila mnogo premala za planirani pothvat, potrebna su se sredstva morala namaknuti prinudnim naplaćivanjem kod ogromnih seljačkih »masa« te zemlje. Dakako da se i tu moglo pretpostaviti postojanje bogatih potencijala srdžbe i disidentstva. No ništa nije govorilo u prilog tome da bi se ta sredstva dobrovoljno slila u komunistički fundus budući da su in­teresi seljačkih siromaha jedva imali zajednički nazivnik s interesima margi­nalnoga marksističkoga radništva, a pogotovu ne s diktatima komesara.

U tom se položaju direkcija masivno podkapitalizirane svjetske banke srdž­be oslonila na strategiju ucjenjivanja s kojom je nesklone »mase« seljaka htje­la prisiliti da svoje timotičke uštede deponiraju kod nje. Tajna menadžmenta Ruske revolucije bila je u tome da je količine srdžbe koje su nedostajale do­punila prinudnim kreditima. Stoga je stvorena ogromna količina straha koji se mogao koristiti – zajedno s iznuđenom spremnošću da se hini potpora za projekte revolucionarne politike srdžbe. U tom smislu jasno se pokazuje ana­logija između katoličke politike izbavljenja i komunističkog evangelizma.

Vjerojatno je najveći uspjeh Ruske revolucije bio u tome da joj je uspjelo iznuditi široki val simuliranoga prihvaćanja. Tom efektu zahvaljuje se otkri­će da klasna mržnja, koju valja pretpostaviti za legitimiranje revolucionarne politike, ne mora neophodno postojati – jednako kao što ni institucionali­zirana religija ne počiva uvijek na prisutnoj vjeri. Afekt se može proizvesti i umjetno – bilo agitacijom i mobilizacijskim mjerama ili iznuđenim odobra­vanjem za borbene projekte partije. Jean Baudrillard bi svoju teoriju simulakruma umjesto na suvremenom pogonu kulture mogao jednako dobro ra­zviti na komunizmu kao državnoj moći.

Tek je tim simulacijsko-mobilizacijskim manevrom sovjetskog vodstva kominterna kao svjetska banka srdžbe postala poslovno sposobna. S obzirom na masovno iznuđeno odobravanje pothvata banke srdžbe, bilo je doduše a priori evidentno da klijenti neće više vidjeti svoja ulaganja – plodovi gnje­va koji su zapravo bili plodovi straha pred političarima srdžbe, trebali su se, kao što je poznato, iskoristiti za stvaranje sistema državnoga kapitalizma koje je preraspodjelu svojih dobitaka morao odgoditi na neodređeno vrije­me, dakle, zauvijek.

Kako iznuđivanje potpore pomoću straha nije samo moglo nositi sovjet­sku diktaturu razvitka, trebalo je svakako stvoriti i katalog pozitivnih slika u kojima bi oni koje je revolucija zahvatila najprije samo pasivno mogli inve­stirati svoje ambicije i maštarije. Tu su dirigenti boljševističke psihopolitike obavili sa smislom za timotički realitet. Kako bi proizveli potrebnu količinu kolektivnoga ponosa, aktivirali su neke od najsnažnijih mitskih likova no­voga vremena – u prvom redu kompleks Prometeja koji je oduvijek označa­vao tehnofilsko temeljno raspoloženje građanske moderne, pa onda ponos na velika djela sovjetske tehnike i gradogradnje – podsjećamo na kult oko moskovske podzemne željeznice – te konačno figuru atleta koji je svojim dostignućima branio čast kolektiva. Pretvaranje industrijskih dostignuća u sport išlo je u sovjetskoj ideologiji tako daleko da je u liku zloglasnih staha-novaca, tih teških atleta ispunjenja plana, lik proletera postao jednak liku po­bjednika na stadionu. Ipak ni umjetno poticani ponos komsomolaca, pripad­nika omladinske organizacije koji su se zakleli Staljinu a dobrovoljno su se javljali za proizvodnu bitku, nije mogao posve prikriti bijedu prilika. Osjet­ljivost funkcionara na najmanju kritiku pokazivala je labilnost položaja. Po­nekad je već prividno bezazlena i sadržajno točna rečenica o tomu da su so­vjetske cipele lošije kvalitete bila dovoljna da govornik završi u jednom od brojnih kaznenih logora.

Odlučna je značajka nove afektivne privrede bilo to da je klijente dovodila u prinudan odnos sa sakupljačkim institutom. Zbog ukidanja svake opozi­cije svoj ulog srdžbe nisu mogli podignuti i odnijeti u neku drugu ustanovu. Daje banka vraćala kredite iz straha te tako svojim klijentima omogućila slo­bodan odabir, sovjetski bi ulagači vjerojatno vrlo brzo izvadili svoj imetak iz komunističkih instituta i investirali u manje despotske projekte. No gašenje konta je značilo odvajanje od partije – s odgovarajućim posljedicama. Ovo prinudno vezivanje ulagača revolucionarnim sistemom može se dosta dobro opisati inače prijepornim pojmom »totalitarizma«. Totalitarno je pretvaranje klijenata u kmetove poduzeća. Iz toga se može shvatiti zašto crveni teror ni­kada nije bio samo neizbježno zlo iz »prijelaznog razdoblja« – bez obzira na to da li ga zamišljali kao epizodu ili epohu. Sovjetski je režim iz principijel­nih razloga bio ovisan o stalnoj regeneraciji strave. Bez konfiskacije timotič-kog potencijala najširih slojeva boljševički se kadrovi ne bi na vlasti zadržali ni pola godine. Za uspjeh tvrde linije stoga se nipošto ne smije kriviti samo Lenjinov kruti karakter bez obzira na to koliko svjedoka ima za neizmjer­nu netolerantnost vođe partije i revolucije. Zapravo je zabranjivanje opozi­cije bila jednostavna poslovna nužnost ukoliko partija nije htjela odustati od zahtjeva da jedino ona zastupa timotičke energije »masa« na području svo­jega vladanja. To je morala radi slike koju je sama stvorila o sebi, da cjelinu istine o »društvu« zastupa pred samim »društvom« – nalik po tome drugo­me katolicizmu. Kada je ta univerzalistička autohipnoza oslabjela, došlo je do sloma komunističkog sistema. Dok je bio na vlast, morao je zaplijeniti sva sredstva izražavanja samopoštovanja – a kako postoji evidentna veza izme­đu vlasništva i samopoštovanja uništavanje je vlasništva bio siguran put po-nižavanja drugova iz sovjetskog carstva. Kako bi sistem mogao uspješno vla­dati, nije se smjelo dopustiti da u zemlji bude neka neboljševička jezgra ar­tikulacije timosa. Kako bi se nametnuo monopol nad imetkom srdžbe, po­nosa i disidentnosti stanovništva, sa stajališta monopolista bilo je apsolutno nužno spriječiti i pojedincima i skupinama pristup svakom alternativnom izvoru samopoštovanja.[22]

Dugoročne posljedice toga psihičkoga razvlaštenja osjećaju se u atmosfe­ri komunističkog univerzuma još i danas, nakon desetljeća jugovine i desovjetizacije. Praksom dubinske despotije, kojoj pripada razvlaštenje srdžbe, slamanje ponosa i uništavanje opozicije tijekom više generacija, u području vlasti lenjinizma i staljinizma nastala je klima poniženosti koja nagriza sve, podsjećajući na zločestu dijagnozu Oswalda Spenglera o felasima izgorje­le civilizacije. Svakodnevna zbilja bila je opća rezignacija. Politički se režim podnosio kao zlobni dodatak sudbine uz strašnu rusku zimu. Kada bismo pokušali sovjetsku klimu vezati uz doprinose pojedinih aktivista, naišli bi­smo na lik činovnika Lazara Kaganoviča, jednu od najmonstruoznijih Staljinovih kreatura, o kojemu je poznato da je od revolucionara svečano za­htijevao odustajanje od samopoštovanja i osjetljivosti.[23] U toj se atmosferi ruski narod pretvorio u kolektiv pasivnih mistika kojima je država olakša­vala da odustanu od sebe. Umjetnik Ilija Kabakov u jednom je autobiografijskom razgovoru s Borisom Groysom evocirao osnovno raspoloženje ru­skoga »društva« prije i posilje Staljinove smrti:«… sovjetska vlast prihvaća­la se kao snježna oluja, kao klimatska katastrofa.« »Unatoč noćnoj mori ka­kav je bio tadašnji život imali smo slatki osjećaj da svi žive tako.. .«[24]

Pokazalo se daje retimotiziranje postsovjetskog »društva« zbog oskudno­sti psihičkih i moralnih resursa dugotrajni pothvat. Najprije ju je mogao po­krenuti samo nacionalizam – ideja koja je za Rusiju dosta nova.[25] Poznava­telji aktualnoga stanja izvještavaju kako se rusko »društvo« ne predaje, kako bi se moglo pretpostaviti, bezgraničnom potrošaštvu, nego svakodnevnom bellum omnium contra omnes. Povratak životnom stilu autoafirmiranja odvi­ja se kao generalizirani mobbing. Ovakvo stanje dopušta povoljnu progno­zu. U jednoj zemlji gdje je svako izgubio poštovanje pred svakim jer je sva­ko vidio svakoga u ponižavajućem položaju, procvat robusne grubosti svih protiv svih može biti znak oporavka.

Nabavljanje srdžbe ratnim pozajmicama

Već je rečeno zašto je Lenjinov revolucionarni projekt pokazivao veliki ne­dostatak timotičkoga kapitala. Taj je manjak neumitno proizlazio iz historij­skog položaja. Dakako da 1917. nipošto nije nedostajalo anticarističkih afekata. Moglo se računati i na veliki rezervoar aspiracija u pravcu demokraci­je, samouprave, slobodarstva i preraspodjele zemlje, no te tendencije, koje se lako moglo probuditi, nipošto nisu bile usklađene s forsiranjem koncepcije državnoga kapitalizma u lenjinskim predodžbama o odvijanju prijelaznoga razdoblja. Ova se analiza potvrđivala u jeziku insajdera revolucije kao po­manjkanje »klasne svijesti«. Naravno da Lenjinu samom te prilike nisu mo­gle biti nepoznate. Kako bi sačuvao koherentnost svoje vizije, bio je upućen na to da očekuje skoro izbijanje proleterske revolucije u Njemačkoj od koje je očekivao popunjavanje posve nedostatne ruske kapitalske baze. Kada do te revolucije nije došlo, a umorstvom je njezinih vođa pokret posve propao, nužnost alternativnog mobiliziranja timosa u Rusiji postala je akutna.

Već sam ukazao na konstitutivnu ulogu terora u zadobivanju široke sugla­snosti za ciljeve revolucije. Teroru se ubrzo pridružila kulturno-revolucionar-na fronta: na toj se fronti vodila bitka za masovno stvaranje željenoga uvje­renja pomoću najintenzivnije propagande povezane s monopolom nad od­gojem sa strane boljševički indoktriniranih nastavnika i nastavnih planova. U toj je kampanji procvala ruska avangarda koju je uništila tek nova rigid-na kulturna politika kad je vlast preuzeo Staljin. Još je jače posljedice imalo stvaranje kolektiva solidarnosti zbog stresa borbe, koji su doveli do željenog stanja timotičke homogeniziranosti slikom o zajedničkom neprijatelju.

U svjetlu psihopolitičke logike možemo bez pretjerivanja tvrditi da je Ru­sku revoluciju u njezinim prvim godinama spasila kontrarevolucija – jedna­ko kao što kineska revolucija na kraju krajeva svoj trijumf zahvaljuje Japan­cima koji su svojom invazijom Kine od 1937. do 1945. stvorili pretpostavke za to da se slabe komunističke rezerve ojačaju masivnim priljevom nacionalno-patriotskih pobuda. Mao Zedong nakon pobjede svojih četa nije uopće skrivao činjenicu da bi kineski komunizam bez japanskog napada bio izgu­bljen. Imao je dovoljno smisla za humor da japanskim posjetiteljima govori kako je Kina zbog toga duboko zahvalna njihovoj zemlji.

Promatranje takve vrste potvrđuju pretpostavku da timotička realna poli­tika također ima svoje vlastite zakonitosti. Direktori nove svjetske banke bili su osuđeni na to da svoju potporu traže tamo gdje su je zbog biologije stresa i kulturne dinamike mogli najlakše naći: kod izvora ponosa, srdžbe i samo-potvrđivanja borbenih zajednica koje su nacionalno sintetizirane. Stoga je od samoga početka bilo potrebno da se kapitalska baza svjetske banke srdžbeojača – osim terorom proizvedenog ulaganja zbog straha – proširi još i mo­biliziranjem patriotske timotike. Nije Lenjin uzalud prizivao sliku Rusije kao »tvrđave pod opsadom«. Iako se sovjetski eksperiment odvijao u postnacio-nalnom obzorju, predodžba o ugroženoj domovini bila je neophodna matri­ca za proizvođenje borbenih energija. Dakako da se pojam otadžbine uvijek interpretirao i u internacionalističkoj perspektivi budući da je Sovjetski Sa­vez, »domovina svih trudbenika«, bila hibridno tijelo, obuhvaćajući istovre­meno teritorij i ideju. Zloglasni koncept »socijalizma u jednoj zemlji« nije bio samo izlaz u nuždi s obzirom na očito kašnjenje svjetske revolucije. Sa­državao je i priznanje da se nužno potrebne timotičke rezerve mogu dobiti samo iz akutno ugroženog kolektiva borbenog stresa.

Dakako da je borba protiv nacionalnoga neprijatelja oduvijek imala veliku prednost prihvatljivosti. To se po svim historijskim iskustvima čini prirodno i neizbježno. Nitko to nije znao bolje od Karla Marxa kada je s obzirom na politički avanturizam pariških komunara iz 1871. (koji su usred rata s Prusijom poduzeli puč protiv francuske buržoaske vlade) strogo primijetio: »Svaki bi pokušaj da se svrgne nova vlast kada je neprijatelj već pred vratima Pari­za bio očajnička glupost. Francuski građani moraju izvršiti svoju građansku dužnost.. .«[26] Pored toga i građanski rat može osloboditi ekstremnu moti­vaciju ukoliko je fronta spram unutrašnjeg neprijatelja dovoljno jasno moral­no obilježena. Kako boljševici nakon završetka građanskog rata od 1921. pa nadalje nisu više imali neprijatelja kojega bi se moglo dostatno eksternalizi-rati, morali su svoje timotičke ratne zajmove interno prolongirati te otvoriti novu frontu iz duha čiste mobilizacije. Tom je operacijom počelo najmrač­nije poglavlje u inače tamnoj povijesti revolucionarnih poslova sa srdžbom. Govorimo o namjernom preusmjeravanju »masovnoga gnjeva« na dobro­stojeće seljake Sovjetskoga Saveza, naročito one u Ukrajini, koji su na žalo­stan način postali poznati pod imenom kulaka. Oni su još uvijek najveći ko­lektiv žrtava genocida u povijesti čovječanstva – ujedno i skupina žrtava koja se najmanje može obraniti zaborava nepravde koju su pretrpjeli.

U skladu s marksističkom doktrinom sovjetsko bi vodstvo u seljaštvu svo­je zemlje moralo vidjeti klasu proizvođača, djelomično analognu proleta­rijatu. Budući da su pak pripadali predindustrijskom univerzumu, bili su kategorija proizvođača krive vrste, o kojoj se znalo da su historijski osu­đeni na propast. Tako su seljaci Rusije već rano bili na dvostrukoj meti revolucionara – s jedne strane kao utjelovljenje neprihvatljive zaostalosti koju valja dokinuti prisilnim mjerama moderniziranja, a s druge strane kao proizvođači životnih namirnica na koje su revolucionarni elementi od pr­vih dana nemira polagali pravo. Lenjin sam je predvodio u grubom tonu ku-lačke politike kada je samostalne seljake, pored buržoazije, klera (»što ćemo više predstavnika reakcionarnog svećenstva pobiti, to bolje«), te menjševič-kih reformatora, svrstao u prvi red »klasa« koje treba likvidirati. Privreme­ni predah za većinu spomenutih skupina u međuvremenu je nastupio tek zbog odluke o novčano-privrednom kompromisu (u okviru Nove ekonom­ske politike poslije 1921.)

NEP je nepovratno završio kada je Staljin oko 1930. naredio okret ka či­stoj komandnoj privredi. Od tada je »uništavanje seljaštva kao klase« došlo na sam vrh revolucionarnog dnevnog reda. Budući da u regularnom mar­ksizmu nije bilo nikakve osnove za represivne mjere protiv seljaštva, Staljin je morao, vraćajući se Lenjinovim direktivama, shemu borbe između pro­letarijata i buržoazije toliko proširiti daje uključila i nepredviđenu posebnu klasnu borbu: između siromašnijih i ne tako siromašnih, ponekad čak imuć­nih slojeva seoskog stanovništva. Ovi su potonji odjednom doživjeli čast biti proglašenima nadomjeskom za iskorijenjenu buržoaziju – čak predstavnici­ma »kapitalizma u zemljoradnji«. Stoga je nova mobilizacija bila usmjerena protiv onih seljaka koji su usred opće privredne propasti (od 1917. do 1921. broj je umrlih od gladi u Lenjinovoj Rusiji narastao na pet milijuna) još mo­gli napola uspješno privređivati.

Sasvim je razumljivo da ovi »veleseljaci« nisu bili oduševljeni kada su im funkcionari revolucionarne države zaplijenili žetvu. Njihovo oklijevanje kod davanja osnove vlastitoga života označeno je kao sabotaža i u skladu s time se i kažnjavala. Zloglasna kolektivizacija poljoprivrede pod Staljinom imala je svrhu da zapljenu žetve pojednostavi počinjanjem od proizvodnje. »Dekulakizacija« iz ranih tridesetih godina, koja je samo u gladnoj zimi 1932.-1933. koštala do osam milijuna ljudskih života, značila je psihopolitičku ce-zuru u poslovnom ponašanju vodstva banke srdžbe. Za provedbu nisu bili mobilizirani samo oni afekti koji su početkom zbivanja 1917. igrali svoju ulo­gu: anticaristička mržnja u širokim slojevima stanovništva, radnička srdžba na marginalnu buržoaziju, moralni idealizam obrazovanih slojeva i patriot­ski afekt seljačkih slojeva. U Staljinovoj kulačkoj politici nakon 1930. koja je imala svoj vrhunac u eksterminirajućim deportacijama i genocidalnim od­lukama o izgladnjivanju, u poslovanju su kao presudne pogonske snage ko­rištene tamne strane pučkoga timosa, resantiman, zavist, potreba za poniža-vanjem navodno ili doista privilegiranih.

Ukoliko je opravdano da se povijest događaja u Sovjetskom Savezu ispri­povijeda kao priča o izgubljenoj nedužnosti revolucije, usmjeravanje mržnje na krupne seljake, a od 1934. i na takozvane srednje (koji su imali do dvije krave) obilježava u staljiniziranom SSSR-u prijelaz na otvorenu psihopolitiku prljave energije. Tijekom toga zbivanja »klasa« napola gladnih poslana je u borbu protiv onih koji su se upravo još mogli najesti – uz izliku da je to najaktualniji oblik revolucionarne borbe u domovini svjetskoga proletarija­ta. Opravdanje za to dao je sam Staljin, koji je jašući na metli osamljenoga prosvjetljenja, objavio novu »klasnu analizu« po kojoj se smjelo u ime klasi­ka pozivati na »likvidiranje kulaštva kao klase«. Kulakom ili krupnim selja­kom smatrao se svatko tko je proizvodio dovoljno da hrani vlastitu obitelj i nekolicinu pomoćnih radnika – uz određene viškove koji su se mogli pro­davati na sajmištima ili u gradskom trgovanju. Ta nepravda spram radničke mase ubuduće se nije mogla trpjeti. Osveta zbog te nepravde demonstrirat će što može učiniti »terorizam u jednoj zemlji«[27]. Neshvaćena pouka tih zbiva­nja bila je u samovoljnom proširenju koncepcije »klasne borbe«. Odjednom više nije bilo govora o tome da je buržoaska epoha klasne suprotnosti po­jednostavila u jasnu suprotstavljenost buržoazije i proletarijata, kako to kaže Komunistički manifest. Nakon što je Staljin kulake izdignuo na rang »klase« i dodao predikat »kontrarevolucionarna«, onda je ona kao zamjena za jed­va postojeću i brzo izbrisanu buržoaziju preko noći bila određena za likvi­daciju. Od toga časa za sve koji su to htjeli znati postaje očiglednim da je uz svaku vrstu »klasne analize« virtualno vezana demarkacijska granica na ko­joj su sučeljeni onaj koji likvidira i onaj kojega se likvidira. Mao Zedong je također objavio novu »klasnu analizu« kada je u Velikoj kulturnoj revoluci­ji nahuškao kinesku omladinu na »klasu« starih.

Ovdje se nipošto ne radi samo o terminologijskim finesama. Onaj tko na­kon Staljina i Maoa još govori o klasama daje iskaz o grupama počinitelja i žrtava u potencijalnome ili aktualnome (klasnom) genocidu. Pametniji su marksisti oduvijek znali da je »klasa« samo na svojoj površini opisni pojam iz sociologije. Zapravo tom pojmu pripada prije svega strategijska zbilja bu­dući da se njegov sadržaj materijalizira jedino formiranjem borbenog ko­lektiva (jedinice za maksimalnu kooperaciju stresa koja je formirana ideo­logijom ili konfesijom[28]). Onaj tko afirmira taj pojam pa ga eo ipso i kori­sti performativno, zapravo na kraju krajeva donosi odluku o tome tko imapravo drugoga izbrisati, te s kakvim obrazloženjem.[29] Publika još nije shva­tila koliko je klasizam ispred rasizma kada je riječ o oslobađanju genocidnih energija u 20. stoljeću. Ono što zbivanjima, potaknutima Staljinovim improvizacijama, daje nji­hovo uznemiravajuće značenje jest lakoća s kojom je vođama sovjetske KP uspjelo kod mnogih sudionika zlih akcija izazvati onu opijenost zloćom čiji nositelji postaju podobni da sudjeluju kao pomagači kod brisanja obezvri­jeđenih »klasa«. O motivima Hitlerovih dobrovoljnih pomagača istraživa­nje je mnogo toga pokazalo; što se tiče Staljinovih pomoćnih četa, skrivaju se u katakombama povijesti. Doista se kod genocidnih ekscesa u ime klase pokazuje u kojoj mjeri socijalna povezanost, koju prizivaju sociolozi, uvijek sadrži i mržnju koja veže one koji su zanemareni i prividno ili doista privi­legirane. Tamo gdje se zavist oblači u odjeću socijalne pravde dolazi do izra­žaja želja za ponižavanjem koja je već na pola puta do uništavanja.

Od te mrlje – koju čak ni Moskovski procesi nisu mogli nadmašiti – bolj­ševički se sistem nikada više ne bi oporavio da staljinizam nije spašen ratom što gaje Hitler unio u Sovjetski savez. Žestoko idealiziranje agenata i simpa­tizera ne bi dostajalo da u cjelini kompenzira tamnjenje sovjetskoga eksperi­menta daje u zemlji moglo doći do primjerene i pravodobne obaviještenosti o tim zbivanjima. Antihitlerovski impuls se pobrinuo za to da je što se tiče staljinističkih grozota prevladao interes da ih se ne vidi upravo kod zapad­nih sljedbenika i simpatizera koji su u snazi svojeg uvjerenja ostali nedodir-nuti činjenicama. Kod mnogih se pripadnika nove ljevice željena maglovi­tost zadržala sve do Solženjicinovog šoka iz 1974. Tek se pojavljivanjem Ar­hipelaga Gulagi zahvaljujući spisima nouveaux philosophs nametnula nova optika iako su se mnoge vođe trajne borbenosti i tada zadovoljili tek moder­niziranjem zaštite ignorancijom.

Nakon 22. srpnja 1941. vojnim se obrambenim ratom Rusije protiv njemačke invazije još jednom pokazalo kako se izazivanjem nacionalnoga timosa u na­četome kolektivu mogu osloboditi najsnažnije borbeno-kooperativne energi­je, čak i kada je taj kolektiv na unutrašnjoj fronti upravo doživio najgore mo­guće poniženje – možda čak i upravo zbog toga što je borba između nacija značila stanovito oporavljanje od ideologijske infamije. A Staljinova je propaganda sasvim u skladu s time borbu protiv Hitlerovih armija nazvala Velikim otadžbinskim ratom – u svjesnoj analogiji s Otadžbinskim ratom Rusa pro­tiv Napoleona 1812. Gorka ironija povijesti otkrila se tek kada su heroizam i spremnost za žrtvovanje ruskoga naroda i njegovih savezničkih naroda na­kon dobivenog rata upisani na konto »antifašizma«.

Budući da se komunizam kao snaga mobiliziranja, kao što je pokazao Bo­ris Groys, unaprijed događao isključivo u mediju jezika[30], nije nimalo čud­no ako se i na tom području njegovi uspjesi pokazuju prije svega u nameta­nju strategijske upotrebe jezika. Iz posve razumljivih razloga ona se prote­zala daleko izvan sfere sovjetskih diktata. Ingeniozno predstavljanje lijevoga fašizma kao antifašizma postalo je u čitavom području utjecaja staljinizma i preko toga u novoj ljevici prevladavajućom jezičkom igrom poslijeratno­ga vremena – s dugoročnim djelovanjem koje se može vidjeti sve do današ­njeg dana kod disidentskih subkultura Zapada, naročito u Francuskoj i Ita­liji. Nije pretjerano ako kažemo daje bijeg radikalne ljevice u »antifašizam« najuspješniji manevar jezičke politike 20. stoljeća. Iz premisa je razumljivo da je postalo izvorom vrlo dobrodošle zbrke.

Nastavljanje te igre kod zapadne ljevice nakon 1945. dogodilo se prije svega zbog potrebe po obuhvatnoj samoamnestiji. Takozvano prorađivanje prošlo­sti i traženje »izvora« fašizma bilo je podređeno tom imperativu – pri čemu je vraćanje Lenjinovom početnom doprinosu bilo pod zabranom mišljenja. Nije teško objasniti zašto je ljevici bilo potrebno pomilovanje. S obzirom na poraznu bilancu staljinizma, imala je višak pogrešaka, propusta i iluzija koje je trebalo prikriti, ispričati, relativirati. Dobronamjerni su suputnici znali što nisu htjeli znati – i o čemu u kritičnim vremenima nisu ništa čuli. (Sartre je na primjer bio upoznat s postojanjem deset milijuna zatvorenika u sovjet­skim logorima, ali je šutio da ne bi narušio frontu antifašista). Uvijek pro­blematične kooperacije s moskovskim manipulatorima, sljepilo za prve zna­kove i brzi rast crvenog terora, jednooke simpatije s teorijom i praksom ko­munističke stvari koja se odavno kompromitirala – sve se to moralo razu­mjeti, uljepšati i oprostiti. Po prirodi stvari oprost je morao doći od vlasti­tih ljudi i iz vlastitog fundusa budući da nije bilo neovisnih instancija koje bi mogle udijeliti pardon.

Ne može se tvrditi da je ekstremna ljevica Europe nakon Drugog svjetskog rata štedjela na sebi. U dugom suosjećanju sa sobom samom bila je veoma velikodušna. Time što je uvijek iznova spominjala antifašizam, zahtijevala je zajedno s temeljnom historijskom legitimnošću – pa htjela je same sjajne stvari – pravo da nastavi tamo gdje su revolucionari prije Staljina prestali.

Smišljena je viša moralna matematika po kojoj netko treba važiti za neduž­noga ukoliko dokaže da je netko drugi kriminalniji od njega. Zbog takvih računa Hitler je mnogima spasio savjest. Da bi se skrenula pažnja s afiniteta vlastitoga angažmana s ideologijskim premisama najopsežnijih akcija umor­stava u povijesti čovječanstva, inscenirali su se montirani procesi u kojima se sve svodilo na kaplara iz svjetskoga rata koji je dovršio povijest Zapada. Po­moću neumjerenih oblika kritike kulture – izvođenjem Auschwitza iz Luthera i Platona ili kriminaliziranjem cjelokupne zapadne civilizacije – nasta­jalo se izbrisati tragove koji su pokazivali vlastitu bliskost s klasnim geno­cidnim sistemom.

Ovo pametno preraspoređivanje sramote nije ostalo bez učinka. Doista je došlo dotle da se gotovo svaka kritika komunizma denuncirala kao »antikomunizam«, a antikomunizam kao nastavljanje fašizma liberalnim sred­stvima. Nakon 1945. doista nije više bilo otvorenih bivših fašista, ali nije ne­dostajalo paleostaljinista, bivših komunista, alternativnih komunista i radikalno nedužnih s krajnjeg ruba koji su glavu nosili tako visoko kao da su se razbojstva Lenjina, Staljina, Maoa, Ceausesca, Pol Pota i drugih komunistič­kih vođa dogodila na planetu Pluton. Timotička analiza objašnjava i taj fe­nomen. Isti ljudi koji su s dobrim razlogom previše ponosni za zbilju –on a raison de se révolter – ponekad su zbog manje dobrih razloga previše pono­sni da prihvate istinu.

Svjetski teatar prijetnji

Na kraju si želimo dopustiti panoramski pogled u stilu razmišljanja o svjet­skoj povijesti te u sažetku baciti pogled na usud timotičkoga u posljednja dva stoljeća, a na pozadini dva monoteistička tisućljeća. Pritom će se poka­zati da dva najmoćnija organa metafizičkoga i političkoga skupljanja srdžbe u zapadnoj civilizaciji, katoličko učenje o Božjem gnjevu i komunistička or­ganizacija antiburžujskih i antikapitalističkih masa srdžbe, nisu izdržali kuš­nju vremena i promjene mentaliteta.

Katoličanstvo je preživjelo modernu samo po cijenu neželjenoga prilagođavanja koje se vuklo puna dva stoljeća. U tom dugom razdoblju imamo geste odbijanja koje su sasvim nalik na teocentrični antimodernizam islamskog i islamističkoga tipa koji nam je poznat iz aktualnih izvora. U fazi tvrdogla­vosti katolicizam se srdio na modernu namjeru da se religija pretvori u pri­vatnu stvar i bunio se u stilu zelotskih Bog-je-jedini pokreta protiv tenden­cija za stvaranje samosvjesno laičke ili distancirane, religijski neutralne kul­ture države. No dugoročno se promjena temeljnoga stava nije mogla izbje­ći iako je dovršena tek u drugoj polovini 20. stoljeća. Ta je promjena dovela do dalekosežnog teologijskog zaokreta: kako bi se konačno izmirio s moder­nom, Rim se morao oprostiti, što se dugo činilo nezamislivim, od antihumanističke i antiliberalne baštine koja je bila ukorijenjena u apsolutizmu Bož­jih prava. Preobrazba je došla do točke na kojoj je katolička teologija samu sebe definirala kao organon za dublje utemeljenje ljudskih prava. To povla­či za sobom i odustajanje od nedostojanstvenog plašenja vjernika apokaliptičkim prijetnjama i strašnih dies-irae tonova. U nastavku su unutar Crkve povukli iz prometa drevno učenje o Božjem gnjevu i slike o smaku svijeta i Strašnom sudu – one su se u međuvremenu srozale na status kurioziteta koje se s užitkom gleda kao primjerke metafizičkoga žanra horora ili to čine barem oni koje to još zanima.

A što se tiče pokušaja komunizma da stvori globalno mjesto skupljanja timotičkih energija s globalno prihvatljivom ljudskom rentom: ogorčenje i ra­zočaranje starijih svjedoka te obmane još su toliko svježi da se ne mora objaš­njavati zašto svaka pomisao na »poboljšani« model sličnih eksperimenata za njih znači puko ludilo. U očima onih koji su se rodili kasnije, komunistič­ka avantura već i danas predstavlja samo mračni kuriozitet, jednako gotički kao i potonula katolička eshatologija.

U drugom i trećem smo poglavlju govorili o motivima, postupcima i obe­ćanjima dvaju velikih sakupljača srdžbe. Prvo je poglavlje govorilo o poslje­dicama raspadanja tih postupaka, a tamo je u skici upozoreno i na slobodno plutanje osvete u postkršćanskoj situaciji koja se nazire; ovo četvrto poglavlje usmjerava pažnju na političku bezdomnost srdžbe u postkomunističkom po­ložaju. Pritom nismo imali ambiciju istraživati stvarne i moguće veze izme­đu katolicizma i komunizma – iako se moglo činiti primjerenim da se komu­nizam prikaže kao oblik sekularizacije kršćanske teologije srdžbe, čak i kao materijalistički prijevod ideje o Carstvu božjem. Ovdje ćemo se zadovoljiti s primjedbom koju nećemo dalje razvijati, da su komunizmu doista bile svoj­stvene mnoge značajke jednog novog katolicizma. Kada se 1848. u tomu trijumfalističkoga zadovoljstva tvrdilo da Europom kruži sablast koja svim vla­stima između Pariza i Sankt Petersburga tjera strah u kosti, te su riječi svje­dočile o obratu nakon »smrti Boga« u kojemu se – pored drugih poslova – i funkcija Strašnoga suda prenosi na zemaljske agenture. Po stanju stvari to je nasljeđe dolazio u obzir prije svega u ranom komunizmu. »Sablasni« ka­rakter toga pokreta, što ga je istaknuo Jacques Derrida u svojoj već više puta spomenutoj knjizi, nije proizlazio toliko, kao što je to sugerirao Derrida, iz činjenice da se u slučaju komunizma radi o racionalističkoj utopiji, pa tako o misaonoj imenici koja se uvijek može pojavljivati jedino kao sablast, nikada kao figura iz krvi i mesa. Ono što je nastajućem komunizmu od samoga po­četka davalo snagu sablasti da na sebe navuče paranoične reflekse suparni­ka bila je njegova sposobnost, koja se već rano uočavala, da postojećim pri­likama na uvjerljiv način najavljuje propast. Kada je izgubio snagu da prije­ti, nestala je i njegova sablasnost – i ta prazna tikva neće povratiti svoju sna­gu animacijom na filozofskim kongresima.

Nakon sloma komunizma posao osvete, općenitije rečeno, posao univerzal­noga poravnavanja patnje, morao je opet skliznuti iz ruka ljudskih agentura. Stoga je bilo dobrih razloga zbog čega se Katolička crkva mogla nametnuti kao istinski postkomunizam, upravo i kao duša autentičnoga i spiritualnoga komunizma – a teatralno je poslanstvo Karla Wojtyle bilo da je to shvatio. Ka­tolička poruka, dakako, uključuje povratak na klasični moralno-konzervativni stav po kojem se suvremeni čovjek mora osloboditi srdžbe i revolta kako bi ponovno pronašao ono što je izgubio u događajima nakon 1789., strpljenje i krotkost. Pritom se obično previđa kod takvih preporuka da su ove hvalje­ne vrline na slabim nogama ukoliko im ne pomažu uvjerljive prijetnje teo­logije Strašnoga suda.

Ove naznake vode uvidu da se Hegelovoj figuri lukavstva uma još uvijek ne može zanijekati stanovita korisnost, bez obzira na to koliko asketska bila očekivanja koja su danas još usmjerena na traženje indicija za mogućnost uma skrivenog u povijesti. Kad bismo na distancirani način saželi dostignu­ća komunizma, trebalo bi prije svega navesti njegove eksterne učinke koji su po produktivnosti umnogome nadišli interne. Bili su u toj mjeri paradok­salni da ih se gotovo nije spominjalo. Ne moramo ovdje još jednom podsje­titi na često isticano dostignuće Sovjetskoga Saveza u borbi protiv agresije nacionalsocijalističkih armija. Najvažniji vanjski efekt realnog komunizma uistinu se do kraja razvio tek nakon 1945., kada je na pozadini do zuba na­oružanog Staljinovog režima i njegovih ekspozitura u Srednjoj i Zapadnoj Europi, nastaje historijski jedinstvena prilika za izgradnju europskog siste­ma socijalnih država.

Ironično je kako je komunistička svjetska banka srdžbe svoj najveći uspjeh ostvarila u modusu nenamjernog sporednog učinka. Akumuliranjem doi­sta zastrašujućeg političkog i ideologijskog potencijala prijetnji pomogla je svojim nekadašnjim glavnim protivnicima, umjerenim socijalistima i soci­jaldemokratima Zapada, da dođu na visinu svojeg historijskog dostignuća. Olakšala je parlamentarno integriranim strankama u Europi da liberalnim i konzervativnim upravljačima kapitala nametnu niz mjera u preraspodjeli bogatstva i izgradnji socijalne mreže. U toj se konstelaciji socijalnim partne­rima na Zapadu učinilo prihvatljivim da velike dijelove nacionalne industri­je, posebno u Francuskoj i Velikoj Britaniji vode u režiji države.

Ako je točno kako suverenitet znači da se može vjerodostojno prijetiti, onda su zapadno-europske stranke posloprimatelja i sindikati postigli svoje najveće efekte suvereniteta neizravnom prijetnjom klasne borbe, što su je mogli uple­sti u tarifne pregovore a, da sami nisu morali stisnuti šaku. Bilo je dovoljno da svoj pogled diskretno uprave na zbilju Drugoga svijeta pa da poslodavci­ma objasne kako i ovdje klasni mir ima svoju cijenu. Sažimajući bez velikog pretjerivanja možemo reći: socijalna dostignuća poslijeratnoga razdoblja u Europi, naročito takozvani rajnski kapitalizam, zajedno s ekstenzivno izgra­đenom socijalnom državom i procvatom terapeutske kulture, bili su poklo­ni staljinizma – plodovi gnjeva koji su, doduše, samo izvezeni u slobodniju klimu mogli sazreti do potrebne slatkoće.

Troškovi za socijalni mir na Zapadu morali su se iznova računati kada je potencijal za prijetnje ljevice posve oslabio – pogotovo zbog činjenice što je Sovjetski Savez sve manje shvaćan ozbiljno kao pošiljatelj prijetnji na naslov Zapada. Najkasnije u eri Brežnjeva nije više bilo pretpostavki za bilo kakvu uspješnu misionarsku ili ekspanzionističku djelatnost, koja bi polazila iz Mo­skve. Maoizam također izvan Kine nikada nije značio više nego brzo spla­snulo oduševljenje za seosku romantiku Trećega svijeta (sjetiti se Che Guevarinih konfuznih izleta u Afriku, u Boliviju) i razmaženost blagostanjem na zapadnim sveučilištima. Ionako je bilo evidentno da Istok – zbog svojeg dogmatskoga neznanja o stvarima vlasništva – nikako ne može pobijedi­ti u konkurenciji sistema. Osim toga ruska je armija u deset godina uzalud­ne borbe s ustanicima u Afganistanu, koje su pomagale SAD (1979.-1989.), pokazala da više nije na visini svojega ugleda.

U tim uvjetima organi su posloprimaca na Zapadu izgubili svoju privilegi­ju da profitiraju od straha zbog komunizma sa strane kapitala, a da ništa ne rade sami. Liberalno-konzervativni tabor je shvatio: u pregovorima o plaća­ma sada su bili suprotstavljeni oslabljenom, da ne kažemo i propalom kontrahentu. Taj je bio izvan forme zbog relativne sitosti, a i pomalo paraliziran zbog ideologijske deflacije lijevoga tabora.

Konzekvence iz tih zapažanja određuju psihopolitičku atmosferu Zapada sve od ranih osamdesetih godina pa do danas – rezultati toga se sada zbra­jaju s učincima 11. rujna 2001. na klimu, te čini zaokret spram novoautori-tarnog kapitalizma na liberalno-belicističkoj osnovi sve vjerojatnijim. Go­dina 1979. se naknadno čini ključnim datumom kasnijeg 20. stoljeća. Tada u trostrukom smislu počinje ulaženje u postkomunističko razdoblje: počet­kom kraja Sovjetskoga Saveza, ulaskom njegove armije u Afganistan, dola­skom Margaret Thatcher na čelo vlade i konsolidiranjem islamističke revo­lucije u Iranu pod Ajatolom Homeinijem.

Ono što nazivamo neoliberalizmom ustvari nije bilo ništa drugo nego novo računanje o cijeni unutrašnjeg mira u zemljama kapitalističko-socijaldemo-kratske »mješovite privrede« europskog tipa ili »reguliranog kapitalizma« na SAD-američki način.[31] Novim računom došlo se neizbježno do zaključka daje zapadna poduzetnička strana zbog ideologijskog i političkoga pritiska s Istoka, koji sada jenjava, preskupo platila socijalni mir. Smatralo se da je doš­lo vrijeme mjere snižavanja troškova, mjere koje su po tendenciji mijenjale naglasak pa primat više nije puna zaposlenost, već poduzetnička dinamika.

Duh vremena se počeo sve više udaljavati od poslijeratne etike komfora koja je bila i buntovna i dirigirana (preživjela je samo u Francuskoj) kako bi dao prednost novopoduzetničkoj etici rizika – uz uvjerenje da se može izaći na kraj s eksternim faktorom troška u vidu beznađa nove »klase« onih koji više nisu bili potrebni, otpuštenih i odbačenih. Od tada se djelomične kulture njegovanja zabave s jedne strane i gospodarenja depresijom s druge strane unutar europske kristalne palače sve više razilaze.

Da su te dijagnoze u skladu s položajem i koliko su radikalne konsekvence koje proizlaze iz toga, potvrđeno je u ovih četvrt stoljeća od »tržišne revolu­cije« Velike Britanije, koju je koncipirao Joseph Keith, a Margaret Thatcher provodila od 1979. (a ubrzo je prešla na kontinent i velike dijelove zapadno­ga svijeta, naročito u vrijeme Reaganove, 1981.-1988., i Clintonove, 1993.–2001. Amerike). To se eklatantno pokazalo u najpostojanijem trendu neo-liberalizma – dugom maršu u nezaposlenost, koja u socialpolitičkom smi­slu određuje ton. U novim je prilikama došlo do nečega što se do tada nije moglo ni zamisliti: kvote nezaposlenosti od osam do deset posto stanovniš­tvo je europskih nacija prihvatilo više-manje bez borbe – čak ni smanjiva­nje usluga socijalne države, koje se sve jače osjeća, do sada nije provocira­lo rasplamsavanje vatre klasne borbe. Odnosi suvereniteta su se preko noći izokrenuli: ne samo da organizacije posloprimaca nemaju u rukama mno­go toga s čime bi mogli efikasno prijetiti, privilegija prijetnje je gotovo pot­puno prešla na poduzetničku stranu. Ta sada može čak prilično plauzibilno tvrditi kako će sve biti još puno gore ako druga strana ne bude razumje­la i podržala nova pravila.

Treće sakupljanje: može li politički islam stvoriti novu svjetsku banku disidentnosti?

Ovaj scenarij moramo imati pred očima ukoliko želimo shvatiti u kakvim je uvjetima islamski terorizam mogao proslaviti svoj uspon kao faktora na po­zornici moći koje mogu prijetiti. Na početku se činilo da islamisti ne mogu biti ništa više nego drski paraziti postkomunističke konstelacije. Nikome za vrijeme njihovih početnih nastupa ne bi palo na pamet da nastaje nešto na­lik na treće katoličanstvo ili orijentalna alternativa komunizmu. Pa ipak je islamističkim aktivistima uspjelo da se Zapadu postbipolarnoga razdoblja, najprije SAD-u, a onda bespomoćnoj Europi, nametnu kao nadomjesni ne­prijatelji. Od samoga su početka u toj ulozi bili predmet ambivalentnih in­terpretacija. Tragičnim je politolozima, koji su uvjereni da je uvijek nužno imati neprijatelja, bijes islama bio je poklon s neba. Mada materijalno ispr­va ne jako opasan (sve dok se njegovi agenti ne dokopaju ABK-oružja i doksu kontrole migracije dostatno stroge) održava željenu visoku psihopolitič-ku napetost iritiranih kolektiva na Zapadu. Sljedbenicima liberalne idile pak islamistički je teror nedobrodošli gost – poput ludoga sprayera koji nagrđuje fasade društva bez neprijatelja svojim opscenim porukama.

Kako god da sudili o ambivalentnoj recepciji novoga terora sa strane za­padnih adresata, nikada ne bi mogao toliko brzo nadići rang dosađujućeg rubnog fenomena (u najboljem slučaju moguće najave budućeg nevreme­na) da nije mogao predstavljati zanimljivu novu stavku kod novoga prera­čunavanja troškova socijalnoga mira u zapadnome društvu. Dok je komuni­stička prijetnja, kao što smo već rekli, vodila do znatnoga povećanja troško­va socijalnoga mira, iz prijetnje islamističkoga terora ukupno proizlazi uči­nak smanjivanja troškova. Time što načeti kolektiv imaginarno ispostavlja stresu, doprinosi tome da, unatoč enormno produbljenim socijalnim razli­kama, nastaje osjećaj realne zajednice solidarnosti, jedinice koja se bori za preživljavanje. Osim toga teror zbog svojega neizdiferenciranoga neprijatelj­stva spram načina života Zapada stvara klimu difuzne zastrašenosti u kojoj pitanja političke i egzistencijalne sigurnosti imaju jasnu prednost pred pita­njima socijalne pravednosti – quod erat operandum.

Time što je prevladavajući motiv aktualnih medijskih demokracija napuha­vanje sekularnoga imperativa, duh vremena je nakon 11. rujna 2001. prešao u novi ekosistem prijetnji i obrambenih mjera – pri čemu, ma koliko frivol­no to zvučalo, sa stajališta radikalnoga kapitalizma tendencije prijetnji isla­mističkoga terora upućuju »u dobrom pravcu«. To da se osjeća prijetnja u međuvremenu dobro poznatoga bliskoistočnoga porijekla sada znači: vidjeti razloge da se eventualno spremno prihvati srljanje zapadne političke kultu­re u postdemokratsko stanje. Tzv. war on terror ima idealno svojstvo da se u njemu ne može pobijediti – pa ga nikada ne treba ni završiti. To daje postde-mokratičnim trendovima izglede na dugovječnost. Stvaraju uvjete u kojima se demokratski izabrani državnici nekažnjeno mogu ponašati kao da su vr­hovni komandanti. Tamo gdje se politički život ograničuje na savjetovanje u vrhovnoj komandi, koncepcije poput demokracije i neovisne pravne kultu­re samo su žetoni u strategijskoj igri.[32]

Psihopolitički usud Sjedinjenih Američkih Država za vrijeme prve i dru­ge Bushove administracije to ilustrira s bezbroj nedvosmislenih primjera. U nekoliko kratkih godina svijet je bio svjedokom toga kako je demokracija, koja je prihvaćala disidentstvo, pod svjesno i namjerno izazvanom fikcijomda čitava nacija vodi borbu za preživljavanje, doživjela naglo izumiranje na području raznolikosti političkoga mišljenja: političko polje nacije je preko noći palo pod utjecaj homogenizirajućih snaga. Kao i u zbiljskim ratovima u ovoj drole de guerre dolazi do paraliziranja unutrašnje opozicije patriot­skim imperativom. Taj je razvitak umnogome djelo neokonzervativnih mula u SAD-u koji ne prežu od toga da glasno prizivaju sablast »četvrtoga svjet­skoga rata«[33]da po mogućnosti zatru svaki zametak stvaranja nove unutar-kapitalističke opozicije s obzirom na porast socijalne nejednakosti.

Kod istraživanja nove raspodjele potencijala za prijetnje na suvremenim ge­opolitičkim kartama doista se valja zapitati na koji način da zapravo shvatimo toliko spominjanu islamističku opasnost. Posredstvom kojih medija djeluje u psihopolitičkom sklopu Zapada i islamskih država? Ima li zaista potencijal da »zamijeni komunizam kao svjetsku dogmu«, kao što se može i javno ćuti u radikalno islamističkim krugovima između Kartuma i Karachija?[34] Nova sablast koja kruži u Europi, SAD-u i drugim dijelovima svijeta – odakle joj snaga prijetnje zbog koje strahuju vođe etabliranih moći? Može li se politič­ki islam – bez obzira na to da li nastupa s terorističkom komponentom ili ne – razbiti u alternativnu banku svjetske srdžbe? Hoće li postati globalno pri­vlačnim mjestom skupljanja antisistemskih ili postkapitalističkih energija? Može li se islamizam uopće koristiti kako bi se nastavilo pisati oslabjele za­padne priče o uzdizanju poniženih i uvrijeđenih protiv gospodara, i novih i starih? Da li je dovoljno dugo meditirati o pojmu džihada pa da se pretvori u pseudonim za klasnu borbu? Ili pak fronte, koje nastaju prodorima islam­skoga svijeta, nemaju neki svoj smisao koji se samo po cijenu nesporazuma i iskrivljavanja može uskladiti sa zapadnim pripovjedačkim figurama o re­voluciji, koja se nastavlja, emancipaciji koja postaje opće i progresivno ozbiljenje ljudskih prava?

Ono što politički islam kvalificira kao mogućeg nasljednika komunizma tri su prednosti koje su se analogno mogle zamijetiti na historijskom ko­munizmu. Prva proizlazi iz okolnosti da je islamizmu inherentna zarazna dinamika misije koja mu omogućuje da brzo stvori rastući kolektiv uglav­nom novih obraćenika, dakle »pokret« u užem smislu riječi. Ne samo da se kvaziuniverzalistički obraća »svima« bez diskriminiranja nacija i socijalnih klasa, posebno je privlačan upravo prikraćenima, neodlučnima i ogorčeni­ma (ukoliko nisu ženskoga spola a ponekad i njima). To čini tako da nastu­pa kao zastupnik spiritualno i materijalno zanemarenih siromaha te vrbu­je simpatije kao srce svijeta bez srca. To da uvjeti za primanje nisu teški igra presudnu ulogu. Čim je neka osoba primljena u redove vjernika, već je se bez daljnjega može koristiti u smislu borbene zajednice – u mnogim sluča­jevima odmah kao mučenik.

Novopridošlicama uranjanje u živahnu zajed­nicu često pruža osjećaj da su prvi put pronašli domovinu i da nisu nevaž­ni u dramama svijeta.

Druga je privlačnost političkoga islama činjenica da on – kao komunizam prije njega – svojim sljedbenicima pruža »sliku svijeta« koja je pregledna, koja naglašava borbu i grandiozno je teatralna, koja počiva na strogom ra­zlikovanju prijatelja i neprijatelja, jasni zahtjev za pobjedom i opojnom uto­pijskom konačnom verzijom, ponovnim uspostavljanjem svjetskoga emira­ta koji treba biti globalni dom za islamski milenij, od Andaluzije do Daleko­ga istoka. Figura klasnoga neprijatelja se time nadomješta likom vjerskoga neprijatelja, a klasne borbe onom Svetoga rata – uz zadržavanje dualističke sheme rata principa, rata koji će neizbježno biti dugotrajan i pun žrtava, a u čijem će posljednjem obračunu pobijediti stranka Dobrih.

Takozvani fundamentalizam u političkoj upotrebi manje je, što se lako i vidi, stvar vjerovanja, a više poticanja na djelo, točnije ponude uloga koje omogu­ćuju velikim brojevima potencijalnih aktera da iz teorije prijeđu u praksu -zapravo iz frustracije u praksu. Tu općenitio važi ono što je naglasilo demo­grafsko istraživanje: »Religija… ulijeva dodatno ulje na vatru… no početno gorivo nije njezino.«[35] Kao matrica radikalnih aktiviranja islamizam je ra­van historijskom komunizmu, možda i nadmoćan budući da se, s obzirom na kulturu iz koje proizlazi, može predstavljati kao revolucionarna obnova, a ne kao radikalni prekid.

Treći i politički najvažniji razlog za neumitni rast dramatike političkoga islama (iako je u ovom trenutku, nakon niza poraza, izgubio nešto od svoje početne atraktivnosti) proizlazi iz demografske dinamike polja na kojem re­grutira. Kao i totalitarni pokreti 20. stoljeća, to je u biti pokret mladeži, spe­cijalno mladih muškaraca. Njegov elan je u velikoj mjeri rezultat viška vital­nosti ogromnog i rastućeg vala nezaposlenih i socijalno beznadnih mladića, u dobi od petnaest do trideset godina – većinom drugi, treći, četvrti sinovikoji svoju bezizglednu srdžbu mogu iskazati samo sudjelovanjem u najbli­žem programu agresije. Islamističke organizacije, stvarajući u svojim baznim zemljama protusvjetove postojećemu poretku, proizvode sklop alternativ­nih pozicija na kojima ambiciozni mladi muškarci puni srdžbe mogu osje­ćati da su značajni – a tome pripada i želja da se krene na udaljene ili bliske neprijatelje, i to što prije.

Ove nevjerojatno brojne skupine tvore prirodno sljedbeništvo za agitatore iz starije generacije koji sadržaj za svoje propovijedi bez muke pronalaze u spremnosti na ogorčenje svoje klijentele – pri čemu islamska tradicija pru­ža samo semantičke oblike za tekstualno uobličenje aktualnih napetosti bi­jesa i nasilja. Poput pokusa u laboratoriju mogli smo te odnose pratiti kada su pokrenuti »spontani neredi« povodom danske karikature Muhameda, u veljači 2006. Dok su se marljivi Europejci trudili da se ispričaju kod doista ili navodno uvrijeđenih muslimana, anonimni su aktivisti u Iraku isto tako marljivu poticali provokacije ili bolje: ratno samostimuliranje, razorivši bom­bama džamiju u Samari, jedno od najvažnijih šijitskih svetišta sjeverno od Bagdada, s rezultatom da je u protunapadu uništeno više desetina sunitskih džamija. Ti događaji govore sasvim jasnim jezikom. Govore više o gladi za nekim povodom kod skupina spremnih na napad nego o nekom navodno neumitnom sukobu kultura. Agitatorima bi bilo žao kada bi morali uzeti na znanje da oni koji su im dali povod, zaista žale.

U tom smislu dopušteno je reći da je islam, u islamističkom načinu kori­štenja, pretvoren u religiozni ready-made koji može izvrsno poslužiti za svr­he mobilizacije.[36] On je podoban zato jer značajkama muslimanske vjere od samoga početka pripada da ističe i borbu protiv »nevjernika«. Nepripremljeni čitalac Kur’ana ne može a da se ne čudi kako takva sveta knjiga, bez straha da samu sebe demantira, može gotovo na svakoj strani prijetiti prorokovim neprijateljima i neprijateljima vjere da će vječito gorjeti. Taj utisak jedva da se popravlja učenim objašnjenjima koji polemičke ulomke Kur’ ana žele objasniti historijskim kontekstom: da tu prorok, poput nekoga ra­noga socijalista, kritizira bogataše svojega vremena, arogantne i bezobzir­ne trgovce iz Meke, koji ne žele više čuti za egalitarne i velikodušne vrijed­nosti staro-arapske plemenske kulture. Na tu kulturu se navodno nastavlja Muhamedovo učenje kada sljedbenicima nalaže brigu o slabima. Ni na prvi pogled plauzibilno objašnjenje da monoteizam pogoduje žestini zastupanja Boga i protiv nevjernika ne daje dostatno objašnjenje budući daje isto tako jasno: nitko ne bi mario za tamna mjesta Kur’ana da nema milijunskih bandi bogotražitelja žednih nasilja koji te riječi pohranjuju za svoja buduća djela (dok usporedivo vruća mjesta iz starozavjetnih osvetničkih psalama ne di­raju neveliku pastvu u crkvama i sinagogama).

Nove mobilizacije – bez obzira na to da li su po kur’anskoj teologiji legiti­mne ili ne – mogle bi, ako prirast stanovništva zadrži sadašnju razinu, samo u arapskoj hemisferi do sredine 21. stoljeća stvoriti rezervoar od nekoliko stotina milijuna mladih muškaraca koji će egzistencijalno privlačno obzorje smisla pronaći jedino u projektima samouništavanja zaogrnutima u politič­ki religiozno ruho. U tisuće kur’anskih škola, koje u novije vrijeme nastaju posvuda gdje ima viškova mladih muškaraca, nemirno se mnoštvo uvjež­bava u pojmovima Svetoga rata. Samo će se manji dio toga moći očitova­ti u eksternom terorizmu, mnogo će veći dio vjerojatno biti investiran u ra­zornim građanskim ratovima na arapskome tlu – ratovima one vrste koji su najavljeni u iračko-iranskom masakru od 1980. do 1988., ali će kvantitativ­ne proporcije monstruozno narasti. Posve je moguće zamisliti strašne bitke između sunita i šiita – uzajamno razaranje džamija u tome je po svemu su­deći tek predigra. Ne može se previdjeti da Izraelu predstoje daljnje kušnje. Bez dugoročne politike ukopavanja židovska enklava neće moći opstati. Isti­na je: čak ni poznavatelji položaja danas nemaju ni najmanje predodžbe o tome kako da se miroljubivim sredstvima zaustavi snažan val muslimanskog youth bulge, najsnažniji val viška mladih potencijalno genocidalnih muška­raca u ljudskoj povijesti.[37]

Ovo ukazivanje na aktualnu masovnu bazu radikalnih islamističkih po­kreta ujedno ukazuje i na točku u kojoj prestaje mogućnost uspoređivanja s historijskim komunizmom. Ni današnji ni budući nositelji islamističke ek­spanzionističke misli ni na koji način ne nalikuju klasi radnika i primatelja nadnica koja se okuplja da bi osvajanjem državne vlasti okončala svoju bije­du. Mnogo više nalikuju na pobunjeni subproletarijat, još gore: na očajnički pokret ekonomski suvišnih i socijalno neiskoristivih za koje u našim siste­mima ima mnogo premalo prihvatljivih mjesta čak i da državnim udarom ili izborom dođu na vlast. Zbog demografskih danosti slike neprijatelja u ta­kvim pokretima neće se moći definirati sociologijski, kao što je to bio slučaj kod marksistički shvaćene »klasa izrabljivača«, nego samo religiozno, poli­tički, kulturno – interno su usmjerene protiv elita koje su u očima aktivista dostojne prezira jer su politički izašle previše ususret Zapadu; eksterno su protiv Zapada kao takvog, portretiranog kao vrhovnog pojma za uvredljiv,opsceni i razorni kulturni uvoz. Prirodno je da će vođe aktivista prije ili ka­snije pokušati zadobiti vlast u rentijerskim zemljama Bliskoga istoka kako bi mogli zauzeti komandni položaj u raspodjeli ogromnih bogatstava zasno­vanih na nafti. Time bi privremeno mogli svoju klijentelu zadovoljiti sudje­lovanjem u naftnoj mani. Kako rastuće cijene energenata u posljednjim de­setljećima idu na ruku provokantnoj nespremnosti na reforme kod lijenih postojećih naftnih teokratija, ustanci su u tim zemljama više nego vjerojat­ni. Iranski je slučaj pokazao što se onda događa.

Ma koliko je, dakle, točno da islamistička teokratija počiva na formalno i materijalno totalitarnom zahtjevu da se čitav život u virtualno islamizira­nom svjetskom društvu odvija prema kur’anskom pravu, ona ne bi bila u stanju izaći na kraj s ekonomskim, političkim, tehničkim i umjetničkim či­njenicama suvremenosti. Dok je komunizam bio jedan od autentičnih izra­za zapadnih modernizacijskih tendencija, pa je čak u nekom pogledu, iako ne ekonomskom, bio avangarda te modernizacije, politički je islamizam obi­lježen svojom nesuvremenošću u modernome svijetu, svojim protumoder-nim stavom – dio toga je nepouzdan odnos spram globalne kulture znanja i posve parazitsko odnošenje spram tehnologije oružja Zapada. Tu ekstremna demografska dinamika islamskoga svijeta za sada ne može ništa – njezino se stanovništvo između 1900. i 2000. od 150 milijuna povećalo na 1,2 milijar­di, što je osmerostruko. Tzv. populacijska bomba jest doduše novovjekoga porijekla, kako je pokazao Gunnar Heinsohn[38], a kada nema mogućnosti ekspanzije ili iseljavanja, mora se okrenuti protiv vlasnika. Kada je nedavno jedan od vođa Hamasa, palestinski liječnik Abdel Azis Rantisi, izjavio da će stoljeće koje dolazi biti stoljeće islama, pobrkao je na danas uobičajeni način kulturu i biomasu. U pravu bi bio samo kada bi se dogodilo da čitav islam­ski svijet ubrzo izađe iz samoskrivljene zaostalosti. A ni najdobronamjerni­ji promatrači ne vide kako bi se to moglo dogoditi.

Kada otimanje zrakoplova, koji su se ujutro 11. rujna zabili u tornjeve Svjet­skog trgovačkoga centra, promatramo u tom kontekstu, nije bilo riječ o de­monstraciji islamističke snage nego o simbolu zločeste osrednjosti koja se pokušala kompenzirati sakralno maskiranim žrtvovanjem ljudskih života. Nikakav Marx političkoga islama neće moći tvrditi da je moderna tehnolo­gija, doduše, odrasla u krilu zapadne civilizacije, ali će tek u rukama islam­skih korisnika doći do svojega punoga procvata. Nauk 11. rujna glasi da ne­prijatelji Zapada očekuju sve od osvetničkog okretanja zapadnih instrume­nata protiv onih koji su ih izmislili. Islamofilski Friedrich Nietzsche danasbi morao modificirati svoje sudove. Prigovori kojima je proklinjao kršćan­stvo takoreći su se iza njegovih leđa prilagodili drugim adresatima. Radikalni islamizam naših dana prvi je primjer čiste osvetničke ideologije koja može samo kažnjavati, a ne proizvodi ništa.[39]

Slabost islama kao političke religije, i u umjerenom i u radikalnom obliku, njezina je paseistička osnovna orijentacija. Njegovi vođe do sada za sutrašnji svijet ne umiju formulirati ništa drugo nego netehničke, romantične, gnje­vom obilježene koncepte. Nema sumnje da se retorikom srdite grandiozno­sti u sljedećih pola stoljeća mogu podignuti na noge rastuće mase prosvjed-nika na Bliskom i Srednjem istoku. Kao mobilizator ogromnih količina timotičkih rezervi islamizam još dugo nije iscrpio svoje mogućnosti. Aktivistički san o islamskoj velikoj imperiji novosrednjevjekovne vrste još će na­dahnuti brojne sanjare, čak iako nema nikakvih političkih pretpostavki za to. Iz očekivanih regionalnih stvaranja carstva islamskih država u najboljem slučaju mogu nastati konvencionalne srednje moći. Nevjerojatno je, da ne kažemo nemoguće, da bi mogli proizvesti kulturne tvorevine za izvoz koje bi onda potaknule libido oponašanja. Za tijek je stvari presudna činjenica da islamističke glave u svojoj današnjoj usmjerenosti nikako nisu u stanju nametnuti ili sudjelovati u stvaranju sljedećeg poglavlja kulturne evolucije, bez obzira na to koliko zemlje iz kojih potječu ponosno nosile »pobjedonosni stijeg razmnožavanja«[40]

Islam je do sada pokazao malo toga što bi ga osposobilo da kreativno na­stavi s proizvođenjem tehnologijskih, ekonomskih i znanstvenih egzisten­cijalnih uvjeta za čovječanstvo 21. stoljeća. Već bi i modernizacija vlastitih datosti u dogledno vrijeme bila titansko dostignuće. Sigurno je samo da se probudio iz dogmatskoga drijemeža. Nakon stoljeća stagnacije vraća se na svjetsku pozornicu – i zbunjeno primjećuje kako je nesposoban da se nadoveže na velika kulturna djela kozmopolitskog, umjerenog i stvaralačkog isla­ma do 13. stoljeća. Možda će potrajati i stotinjak godina dok njegovi zastu­pnici upozore na sebe dostignućima, a ne prijetnjama.

To za Zapad neće biti vrijeme praznoga čekanja. Budući da u islamskom svijetu ima nekoliko demografski eksplozivnih država koje imaju planove za agresivnu imperijalnu politiku – prije svega Iran i Pakistan, nešto manje Egipat i Maroko – Zapad će u sljedećim desetljećima biti suočen s nizom nekoherentnih, ali momentalno sklopljenih ofenziva koje bi mogle podsjeti­ti na polumoderne pokrete prodora srditih gubitnika iz Italije i Njemačke u najlošijim vremenima.

U tim okolnostima očekivanja o islamizmu kao potencijalnome nasljedniku komunizma u ulozi svjetskoga pokreta opozicije nisu previše izgledna. Za­pravo su puka iluzija. Naprosto nije moguće vidjeti kako bi se islamizmom moglo potaknuti novo univerzalno skupljanje potencijala disidentnosti u ze­mljama globaliziranoga kapitalizma. Za razliku od toga niz će velikih regi­onalnih banaka srdžbe još dugo vremena akumulirati snažne timotičke po­tencijale. No te će banke po svoj prilici svoj kapital krvavo razbacati umje­sto da ga investiraju u kulturne i privredne pothvate s nekom budućnošću. U prvoj će polovini 21. stoljeća islamistički omladinski pokreti u pola tuceta zemalja Bliskog i Srednjeg istoka stvarati najjača žarišta nemira na kartama svjetskih kriza strategijskih analitika. No bez obzira na to do čega će u slje­dećim desetljećima dovesti islamistički proboji politike srdžbe – a sljedećih dvadesetak, tridesetak godina moglo bi biti najgore razdoblje svih vremena ako se ozbilje pretpostavke o najgorem mogućem slučaju: njihovi projekti iz imanentnih razloga teško mogu nadmašiti razinu političke crne romantike. To je opis za princip mobiliziranja koji obilaznim putem Bogom zapovije-danih borbi smjera mračni cilj: samouništavanje suvišnih.

Onaj tko se drži zahtjeva da svjetska povijest ima biti Strašni sud mora biti spreman na razočaranje. U svakom slučaju valja potražiti neki drugi pra­vac. Od kaznenih sudova ionako ne valja očekivati nešto dobro, možda se u izvanparničnim raspravama može postići više. Kako sada stvari stoje, glavnu ulogu može preuzeti samo globalni kapitalizam. Samo on u sljedećoj rundi može izrasti u svojeg vlastitoga protivnika i razviti dovoljno napetosti da sa­moga sebe shvati ozbiljno u izazovu na biti ili ne biti.


[1] Heiner Mühlmann, Die Natur der Kulturen. Entwurf einer kulturgenetische Theorie, nav. izd.

[2] Citirano prema: Ernst Nolte, Der europäische Bürgerkrieg 1917.-1945. Nationalsozialismus und Bolschewismus, 6. Auflage, München 2000, str. 339.

[3] Citirano prema Christopher Read, Lenin, nav. izd., čl. 178

[4] Usp. Norbert Bolz, Auszug aus der entzauberten Welt. Philosophischer Extremismus zwischen den Weltkriegen, München 1989, str. 13-20

[5] Po Staljinovoj izjavi Komunistička je partija obuhvaćala tri do četiri tisuće najviših vođa (»ge­neralitet naše partije«) onda trideset do četrdeset tisuća srednjih (»naši partijski oficiri«) te sto ili sto pedeset tisuća nižih zapovjednika (»naši partijski podoficiri«)

[6] Po jednom izvoru ta se hunska teza pripisuje Grigoriju Zinovjevu, jednom od najbližih I.enji-novih suradnika koji je na partijskom skupu u Petrogradu 17. rujna 1918. izjavio: »Od stotinu milijuna stanovnika Sovjetske Rusije na svoju stranu moramo pridobiti devedeset. S ostalima nemamo što govoriti, moramo ih istrijebiti.« Po nekom novinskom izvještaju Zinovljevljev govor prihvaćen je s velikim oduševljenjem. Citirano po: Erich Nolte, Der Europäische Bürgerkrieg 1917–1945. Nationalsozialismus und Bolschewismus, München 2000., str. 89 i 513.

[7] Usp. Alexander Jakowlew, Die Abgründe meines Jahrhunderts. Eine Autobiographie Leipzig 2003., str. 154 i dalje

[8] To se odražava još i u postkomunističkoj literaturi, na primjer u satiričkom romanu o Putino-voj eri što ga je napisao Viktor Pelevin Dijalektika prijelaznog razdoblja od nigdje u nigdje, Mo­skva 2003.

[9] Tezu daje Lenjin inaugurirao fašizam izgovorili su u pedesetim godinama sovjetski znanstve­nici, na primjer dobitnik Nobelove nagrade za fiziku Lav Davidovič Landau. I Romain Rolland koji je nakon znakovitog susreta sa Staljinom 1935. postao stjegonošom zapadnog prosovjetizma krajem je tridesetih godina zabilježio da je komunizam proizveo fašizam utoliko što je fašizam tek »obrnuti boljševizam« (un bolchévismeau rebours). Usporedi François Furet, Le passé d’une illusion. Essai sur l’idée communiste au XXe siècle, Pariz 1995., str. 321. Antonio Negri priznaje da su još i danas stanovite varijante populizma i fašizma deformirani potomci socijalizma. Usp. Antonio Negri, Multitude, New York 2004. Landauovaje teza u usporedbi točnija i radikalnija budući da lenjinizam ne identificira samo »dijalektički« kao provokacijsko žarište fašizma nego i kao njegov prototip.

[10] Albert Camus, Pobunjeni čovjek, nav. izd.

[11] Buharin je tankoćutno hvalio čekiste koji su se sa svojeg »paklenog zadatka« vraćali kao »ruševi­ne« s narušenim živcima. Koliko je za komunizam značajno mobiliziranje spremnosti na ubijanje pokazuje Brechtov poučni komad Mjera iz 1930. u kojemu se uvježbava sloboda ubijanja i nelagoda zbog ubijanja u službi revolucionarne nužnosti. U sličnom smislu to André Malraux ilustrira u uvodnim prizorima romana La condition humaine, iz 1933., gdje junak obavljenim umorstvom dospijeva u opijenost revolucionarnoga aktivizma. O Brechtu usp. Slavoja Žižeka, Die politische Suspension des Ethischen, Frankfurt 2005, str. 195 i dalje. Pred odgovarajućom je pozadinom Hein-rich Himmler u svojem zloglasnom govoru održanom u Zlatnoj sali zamka u Poznanju 4. listopada 1943. nastojao 92 nazočnih esesovskih oficira uvjeriti da što se tiče pristojne sposobnosti ubijanja njemačke elitne trupe moraju postići razinu sovjetskih komesara. Uzrujavalo gaje stoje u funkciji ubijanja na veliko Sovjetski Savez imao dvadeset godina prednosti. – Godine 2001. Robert Kaplan, lenjinist protiv svoje volje, u knjizi Warrior Politics. Why Leadership demands a Pagan Ethos (New York) preporučuje američkoj vladi da ostavi sa strane judeo-kršćanski moral bezuvjetnog poštova­nja života te se zbog budućih zadaća opremi »poganskim« mentalitetom sposobnijim za ubijanje. Nešto diskretnije Charles Krauthammer i drugi neokonzervativni ideolozi Busheve administracije o unilaterizmu SAD-a spremnom na ubijanje govore kao o »demokratskom realizmu«.

[12] Usp. Zeev Sternhell, M droit ni gauche. L’idéologie fasciste en France, Pariz 1983., str. 206 i dalje

[13] Za novo prilagođavanje kulturnih pravila nakon faze visokoga stresa usp. Heiner Muhlmann, Die Natur der Kulturen, navedeno izdanje, str. 50-97.

[14] U ideološkom takmičenju s umjerenim sistemima vezivanja srdžbe na ljevici kominterna nije prezala ni od čega: njezini su agenti još u kasnim dvadesetim godinama smatrali ideološki korektnim i politički oportunim da parlamentarne socijaliste zapadnih zemalja denuncira kao»socijalfašiste«. Fatalnost ove oznake možda još nije bila dovoljno istaknuta. Nakon 1945. radilo se na tome da se zaboravi kako je antifašističko uvjerenje konstitutivno za Novu ljevicu druge polovine 20. stoljeća debitiralo u prvoj polovini dvadesetog stoljeća kao antisocijaldemokracija. Doista je Moskva nakon 1919. dala presudnu važnost borbi protiv »socijalističkoga centra«. Tom se direktivom antimenjševistička linija boljševizma poput prinudne neuroze prenijela i vanjsko-politički.

[15] Iz spomenute knjige Aleksandra Jakovljeva.

[16] Milosz je posthumno objavio Watovu izgovorenu autobiografiju Moje stoljeće. P. Sloterdijk citira po njemačkom prijevodu Jenseits von Wahrheit und Lüge, Frankfurt 2000.

[17] P. SI. citira po njemačkom izdanju autobiografije Nadežde Mandeljštam,-Das Jahrhundert der Wölfe, Frankfurt 1971.; hrv. izd. Strah i nada, Zagreb 1978.

[18] Tako u riječima Manifesta komunističke internacionale proletarijatu čitavoga svijeta, ožujka 1919.

14,1 Odgovor Kautskog nije ništa manje odlučan: usp. K. K. Terrorismus und Kommunismus. Ein Beitrag zur Naturgeschichte der Revolution, Berlin 1919. – gdje boljševizam osuđuje kao »tatarski socijalizam« i kao antisocijalističko vraćanje u barbarstvo.

[20] W. B.,»Ueber den Begriffder Geschichte«,XII: «Jer se i jedna i druga hrane na slikama potla­čenih predaka a ne na idealu oslobođenog unuka«.

[21] Eugen Rosenstock-Huessy, Die eurodische Revolutionen und der Charakter der Nationen, Moers 1987., str. 527.

[22] Nikita Hruščov već je i prije svojega epohalnoga govora na 20. kongresu KPSSSR-a o Stalji-novim zločinima i strašnim posljedicama kulta ličnosti rekao sljedeće: »Mi smo spiskali sav sku­pljeni kapital povjerenja koje narod ima u partiju. Ne možemo beskonačno izrabljivati povjere­nje naroda.« (po Aleksandru Jakovljevu, navedeno djelo, str. 31). naše istraživanje nastoji odre­diti kakav je to kapital zapravo bio.

[23] Usp. Robert Conquest, The Great Terror, nav. izd., str. 14.

[24] Ilya Kabakov, Boris Groys, Die Kunst des Fliehens.Dialoge über die Angst, das heilige Weiss und den sowjetischen Müll. München 1991., str. 61.

l3° Usp. Boris Groys, Die Erfindung Russlands,München 1995., str. 14 i dalje.

[26] Marx/Engels,Werke, Band 17, Berlin 1973., str. 277. – izjava koja Marxa nije spriječila da ubrzo na­kon toga promijeni svoje mišljenje te u najvišim tonovima hvali aktere propale Pariške komune.

[27] Uz taj izraz usp. Arno Mayer,The Furies, Violence and Terror in the French and Russian Revolu-tions, Princeton 2000, str. 13. te 607-701.

ls3 Usp.Heiner Muhlmann, MSG Maximal Stress Cooperation. The Driving Force of Culture, Bee/ /New York 2005.

[29] Stoga nije posve bezazleno kada Antonio Negri u Multitude, nav. izd., izjavljuje da osim pri­marne fronte kapitala i rada postoji »potencijalno neograničeni broj klasa«. Nije bez rizika ni postsocijalističko pojednostavljivanje postmodernih fronti u opoziciju siromašnih i bogatih kao »klasa«. Na pozadini komunističkoga terora mora se dopustiti pitanje da li se i u današnjim dis-kursima novi kolektivi ne opremaju nepriznatim mandatom za krvava djela.

[30] Boris Groys, Das kommunistische Postskriptum, nav. izd.

[31] Usp. Daniel Yergin/Joseph Stanislaw, Staat oder MarktDie Schlüsselfrage unseres Jahrhun­derts. Frankfurt/New York 1999., str. 22-87.

[32] Usp. Eliot A. Cohen, Supteme Command: Soldiers,Statesmen, and Leasdership in Wartime, New York 2002.

[33] Usp. Thomas Payne, Die Fürsten des IV.Welkriegs. US-Think-Tanks und das Netzwerk des Neokonservativismus, I. Telepolis, 28. travnja 2003. U zapadnom taboru govorenje o četvrtom svjetskom ratu zamislili su neokonzervativni autori poput Eliota Cohena, Irvinga Kristola i Nor­mana Podhoretza kao oznaku za nužnost stvaranja obuhvatnoga ratnoga plana protiv političko­ga islama. Smijemo podsjetiti i na to da je izraz »4. svjetski rat« prvi upotrijebio subcomandan-te Marcos iz Chiapasa u Meksiku da bi njime opisao »globalizaciju« kao veliki napad kapitala na siromašne ovoga svijeta.

[34] Usp. Avi Primor, Terror als Vorwand, Düsseldorf 2004., str. 29.

[35] Gunnar Heinsohn, Söhne und Weltmacht. Terror in Aufstieg und Fall der Nationen. Zürich 2003., str. 31.

[36] Usp. o logici ready-madea unutar i izvan umjetnosti, Boris Groys, Marcel Duchamps »Ready-mades«, nav. izd.

[37] Za genocidalne potencijale 21. stoljeća, naročito na Bliskom istoku, usp. Gunnar Heinsohn, Söhne und Weltmacht, nav. izd., gdje autor kaže: sljedećih dvadeset Nobelovih nagrada ljudima kojima padne nešto na pamet da se ta napetost riješi.

G. H., Söhne und Weltmacht, nav. izdanje.

[39] O političkoj i kulturnoj kreativnosti novovjekovnoga kršćanstva usp.: Eugen Rosenstock-Huessy, Die europäische Revolutionen und der Charakter der Nationen, nav. izd. 2,1,1 Gunnar Heinsohn, Söhne und Weltmacht, nav. izd.

Komentari nisu dozvoljeni.