Politika Hrvatske prema BiH i danas je talac Franje Tuđmana

Večernji list, Zagreb, 12. 4. 2014.
Razgovarao Dejan Jazvić

Godinama je kroz svoje javne istupe i tekstove objavljivane u medijima književnik Ivan Lovrenović jedan od najoštrijih kritičara HDZ-ove politike s obje strane granice, izravno je optužujući za mnoge nevolje koje su zadesile bh. Hrvate, ali i BiH kao državu i društvo. No, za razliku od nekih drugih hrvatskih intelektualaca Lovrenović otvoreno ukazuje i na asimilacijske tendencije među Bošnjacima, što mu dio sarajevske akademske, medijske i političke elite, ne samo bošnjačke nego i hrvatske, prilagođene, posebno zamjera. U zadnje vrijeme, kako sam ističe, distancirao se od dnevnog novinarstva i politike i više se posvetio književnom radu. Prošle godine mu je objavljen roman Nestali u stoljeću (Fraktura, Zagreb),  u kojem se na poseban način ponovno bavi tragedijom BiH.

- Vi  ste zagovornik institucionalne, a ne teritorijalne autonomije Hrvata u BiH koja se u svakodnevnoj politici svodi na priču o „trećem entitetu“. Kako bi u praksi ta institucionalna autonomija izgledala i po Vašem mišljenju, zašto ona do danas nije uspostavljena?

- To jest koncept koji bi na najbolji način riješio položaj Hrvata, ali ga ne rezerviram samo za njih. Primijenjen na cijelu BiH, dakle i na Republiku Srpsku, donio bi relaksaciju nacionalnih tenzija i isključio mogućnost beskrajnoga manipuliranja njima. Za Hrvate imao bi posebnu važnost, jer neutralizira njihovu malobrojnost i teritorijalnu raspršenost kao politički hendikep.

Taj koncept javno zagovaram još od 2006/2007, od propasti tzv. aprilskoga paketa reformi, ali u hrvatskoj javnosti dugo nije primjećivan ni od vladajuće hadezeovske politike, koja se teško rastaje od ratnih teritorijalnih fantazma, ni od političkih mjesečara iz kruga oko HNV-u fra Luke Markešića, gdje su, blaženo slijepi na tendencije sarajevskoga asimilacionizma, već odavno izgubili sposobnost racionalnog kritičkog govora, a iscrpljuju se u obrednom proklinjanju HDZ-a i Hercegovaca: Apage satanas! To nije kritika, nego isprazna dogmatičnost.

Ostvarenje institucionalne autonomije traži, doduše, uporan, težak i dugotrajan politički rad među svim kontrahentima političkoga života u zemlji, a u praksi znači promišljeno normiranje mehanizama poput veta i paritetne zastupljenosti na svim relevantnim razinama vlasti. Podrazumijeva i normativno preciziranje sadržaja onoga što se danas namjerno nejasno  naziva „vitalnim nacionalnim interesom“. To, pak, implicira i nužnost usuglašenog katalogiziranja svega što u kulturnom, obrazovnom i medijskom smislu predstavlja prostor nacionalnih autonomija, a što, kao zajedničko i neodvojivo, treba ostati u zajedničkoj nadležnosti.

- Smije li „treći entitet“ biti tabu tema?

- U istinski emancipiranim društvima pitanja od javnoga interesa ne smiju biti tabu, nego sve treba biti predmetom otvorene rasprave. Međutim, tema „trećega entiteta“ to nikada nije mogla postati: za tzv. probosanske snage nedopustivo je uopće razgovarati o njoj, a hrvatska politika njome se služi samo manipulativno. Uvijek sam tvrdio da hrvatski političari u BiH sami najbolje znaju kako je „treći entitet“ stvar promašena, neostvariva i pogrešna. Sad Čović po prvi put izjavljuje kako ima „potpuno drugačija rješenja“. Ali jedino što je drukčije od treće etnoteritorijalne jedinice, to je model institucionalne autonomije. Međutim, teško je povjerovati da Čović misli na nju, prije će biti da je posrijedi stara igra vruće-hladno, u kojoj su se u BiH svi političari izvještili do perverzije.

- Prognozirate prilično tmurnu budućnost za Hrvate, posebno u Bosni, gdje bi, kako kažete, mogli biti svedeni na bizarne etnografske izloške, a da će zbog koncentracije u zapadnoj Hercegovini pojmovi Hrvat i Hercegovac postati sinonimi. Postoji li, po Vama, mogućnost da se izbjegne takav scenarij?

-  Hrvatski politički identitet u BiH odavno je „hercegoviniziran“, sada smo na dovršetku toga procesa, a pojmovi Hrvat i Hercegovac nisu postali sinonimni zbog koncentracije u zapadnoj Hercegovini, već zahvaljujući Tuđmanovoj ideologiji pankroatizma i nihiliziranja Bosne i bosanstva, prihvaćenoj među Hrvatima ne samo u Hercegovini nego i u Bosni. Politički „hercegoviniziranih“ Hrvata naći ćete u Bosni i Posavini, katkad u žešćem izdanju nego u Hercegovini. Bosanski hrvatski identitet, koji je sve do posljednjega rata bio jedna od prepoznatljivih nijansi u bosanskohercegovačkoj, hrvatskoj i balkanskoj kulturološkoj dugi, jedna od lokalnih specifičnosti i vrijednosti za kakve se u suvremenoj Evropi izgrađuje posebna osjetljivost i programska briga, danas je doista na umrlu. Bez osjetljivosti i brige, prije svega političke, nije vjerojatno da će ta ugrožena vrsta preživjeti. A takve brige nema ni na pomolu, najmanje od same hrvatske politike u BiH.

- Često se potencira pitanje sukoba hercegovačkih i bosanskih Hrvata. Je li to stvarni ili izmišljeni sukob?

- Objektivno je postojala povijesno stvorena egzistencijalna i politička različitost interesa između Hrvata koji su živjeli u srednjoj Bosni, Posavini, Bosanskoj krajini, Sarajevu, i onih koji žive u zapadnoj Hercegovini. Međutim, sva hrvatska politika od 1990. godine, i ona iz Zagreba i ona iz Gruda/Mostara, trudila se ne na harmoniziranju tih dvaju interesa, nego da se interes onih prvih učini nepostojećim, a sve to kamuflirano pogubnim unitarnim konceptom jedinstvenoga naroda i općega nacionalnog interesa. Tako da danas stvarnoga sukoba više nema,  jer nema više „strana“ potrebnih za sukob.

- Bili ste, a i danas ste žestoki kritičar hrvatske državne politike prema BiH devedesetih godina prošlog stoljeća. Što su bile ključne greške te politike?

- Politika Tuđmanove Hrvatske prema BiH bila je dio njegovoga poimanja jugoslavenske krize kao dominantno hrvatsko-srpskoga spora. BiH ni u jednoj od varijanata preuređenja ili raspada Jugoslavije za Tuđmana nije bila politički entitet jednak Srbiji i Hrvatskoj, nego je predstavljala prostor za političku i vojno-teritorijalnu trgovinu. A Hrvati u BiH imali su biti janjičari te politike. S tim ciljem je 1990. osnovan HDZ BiH kao politička agentura „matične stranke“ iz Zagreba, a nije zaživio nikakav autohtoni hrvatski politički pokret u BiH. Sve to smatram „istočnim grijehom“ hrvatske politike prema BiH i u BiH, čije se posljedice vuku do danas. No, ne bi Tuđman duše Hrvata u BiH uspio tako politički pokoriti, da na tome nisu zdušno radili svi hrvatski faktori u BiH,  na prvome mjestu katolička crkva, i to u oba svoja vida – dijecezanskom i franjevačkom. Danas bi svi da se to nekako zaboravi. Volim citirati velikoga ratnog kroničara fra Ljubu Lucića, koji je jedini imao karaktera da javno prizna: „Crkva je u najvećoj mjeri kriva za pobjedu nacionalističkih stranaka na izborima 1990. godine, uključujući i HDZ. I ja sam agitirao za HDZ, jer je to tada bio službeni stav Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini.“

- Da danas zajedno s kolegama pišete otvoreno pismo hrvatskom predsjedniku s početka devedesetih što biste u njemu promijenili? Je li ono, iz današnje perspektive gledano, bilo naivno ili pak proročansko?

- Možda bih samo ohladio uznemireni ton pisma. Podsjećam: stvar se događa na Silvestrovo 1991. uoči potpisivanja Sarajevskoga sporazuma kojim se prekida rat u Hrvatskoj a svi potencijali JNA preseljuju u BiH. Potpisnici: ministar obrane Hrvatske Gojko Šušak, general JNA Andrija Rašeta, uz prisutnost Cyrusa Vancea, opunomoćenika glavnog tajnika UN-a. Tuđman saziva mamutsku press-konferenciju, na kojoj izjavljuje da se “smirenje srpsko-hrvatskoga trvenja može ostvariti tako da se nacionalni ciljevi Srbije ostvare i da ona više nema razloga za ekspanziju, a ujedno bi se Hrvatskoj priključilo njezine krajeve, jer je sadašnji hrvatski perec neprirodan. U hrvatskom je interesu da se taj problem riješi na naravan način, na način kako je bila riješena Banovina. Pri tome bi mogao ostati dio ‘zemljice Bosne’ gdje bi Muslimani imali većinu i ta bi država Bosna mogla biti tampon između Hrvatske i Srbije. Time bi ujedno nestala i kolonijalna tvorevina BiH.”

Što bi imalo biti naivno u tom pismu Tuđmanu, koji ovako govori? Treba moći zamisliti kako je bilo biti Hrvatom u Sarajevu i lojalnim građaninom BiH, i slušati u hladnoj silvestrovskoj večeri 1991, samo tri mjeseca poslije masakra u Ravnome, te ni puna dva mjeseca poslije vukovarskoga pokolja, Tuđmanovu brigu za ostvarenje nacionalnih ciljeva Srbije, i njegovu strastvenu zainteresiranost za nestanak „kolonijalne tvorevine BiH“! Sva kasnija zbivanja potvrdila su točnost argumenata iz pisma.

- Kako danas gledate na državnu politiku Hrvatske prema BiH? Prepoznajete li uopće u djelovanju aktualne vlasti nešto što bi se moglo smatrati artikuliranom politikom?

- Opržena fatalnom pogrešnošću i posljedicama Tuđmanove politike, politika Hrvatske prema BiH i dan-danas je njezin talac i, u stvari, puhanje na hladno. Naznake novoga pristupa kao da dolaze iz djelovanja hrvatskih parlamentaraca u Evropi, ali valja biti oprezan: na što će taj pristup izaći, na nekakav revival tuđmanovštine, ili na uistinu bolje i prijateljskije razumijevanje bosanskohercegovačkih prilika i potreba.

- Mnogi  rješenje pitanja BiH vide u novoj međunarodnoj konferenciji, nekoj vrsti Daytona 2. Vi, pak, izlaz iz ove situacije vidite u dugoj i mučnoj evoluciji. U kojem smjeru bi išla ta evolucija?

- Mučna, dugotrajna, a možda i kao involucija. Kako su sada postavljene političke pozicije u zemlji, i kako stvari stoje s politikom međunarodne zajednice, moguće je i dalje kretanje u još dublju krizu, političku ali i katastrofičnu socijalnu. Svakome osim jeftinih „prijatelja Bosne“ tipa Mesića i Banca, kao i sarajevskih političkih daltonista, jasno je da od Daytona 2 nikada neće biti ništa, a i da bude, kako bi mogao biti bolji i pravedniji, pri ovako razdrtim odnosima među potencijalnim sazivačima takve konferencije, i pri ovakvim unutarnjim odnosima u BiH!

- Kako doživljavate separatističke prijetnje Milorada Dodika, ali i njegov put od „umjerenjaka“ i miljenika međunarodne zajednice do tvrdog nacionaliste, kako ga se danas uglavnom percipira u zapadnom svijetu?

- Dodik je politički divljak, s promućurnošću samonikloga trgovca, kojom je shvatio svoju šansu: od krvavih prethodnika i od međunarodne zajednice dobio je na upravljanje strukturu stvorenu zločinačkim sredstvima, a nacionalna legitimacija je i njemu i toj strukturi jedina karta opstanka i priznatosti. Pa kada Dodik izjavljuje, citiram: „Za mene je najveća vrijednost  što sam Srbin“, to jest pećinski sustav vrijednosti, i to jest nacionalizam, ali to je i unutarnja politička trgovina, još uvijek unosna. Dodikov separatizam je doduše sve izlizaniji, sve manja mu je „nominalna vrijednost“, čak i u Republici Srpskoj, a njegove su kosovske i, sada, krimske aluzije napuhane. Međutim, pravi problem s Dodikom je to što on ima u rukama moćne dejtonske poluge da do mile volje zadržava pogubni status quo u BiH. Utoliko je dugogodišnji savez koji s njime imaju HDZ BiH i Dragan Čović potpuno neshvatljiv i s hrvatskoga i s bosanskohercegovačkog stajališta.

- Mnogi  bh. građani izvan Sarajeva, uključujući i nemali broj Bošnjaka, zamjeraju sarajevskoj političkoj, intelektualnoj i medijskoj sceni svojevrsnu redukciju BiH na prostor od Ilidže do Baščaršije. Je li i ta specifična vrsta autizma Sarajeva doprinijela da je BiH danas jednako podijeljena zemlja kao i u prvim poslijeratnim godinama?

- „Zbogom, Bosno, odoh u Saraj’vo!“ – ta drevna bosanska izreka slikovito sintetizira odnos u kojemu se iz samožive metropolitanske vizure ne vidi „ostatak“ zemlje. Prenesen u politički život, taj se odnos pojavljuje kao centralistička tendencija, i ona zakonomjerno rađa suprotne, decentralizacijske težnje i potrebe. Nisu one samo nacionalno motivirane, iako je to njihov primarni oblik. Treba vidjeti, recimo, odnos Tuzla – Sarajevo. Personalizacija takvoga odnosa bio je jučer Silajdžić, koji je, uz pomoć Bože Ljubića, štetočinski srušio „aprilski paket“ 2006. i uveo zemlju u trajnu političku stagnaciju, te danas Lagumdžija, za kojega sam prije dvije godine napisao da ne razumije vlastitu zemlju, i da se ponaša kao jedan od grobara BiH. Kao podvarijantni tip ove vrste političara javlja se, recimo, Ž. Komšić.

- Kako biste se Vi kao intelektualac i pisac zemljopisno i nacionalno pozicionirali? Rođeni ste u Zagrebu, a najvažnije stvaralačke godine proveli ste u Sarajevu. Neki Vas nazivaju hrvatskim, drugi bosanskohercegovačkim, a treći pak bosanskim intelektualcem. Kako se Vi doživljavate?

- Kao sve što ste nabrojali, istodobno. Ali ne statično, nego vrlo pomično. Bosanski se osjećam i reagiram kada se iz perspektive neohrvatskoga političkog divljaštva, kakvo demonstriraju Lučić, Raspudić i društvo, a bogme ponekad i mostarski Večernjak, nihilizira bosanski povijesni i kulturni identitet, tradicija i društveni stil bosanskih franjevaca, itd. Hrvatski – kada se iz sarajevskih krugova, političkih i akademskih podjednako, bosanskohercegovačko hrvatstvo (kao i srpstvo, uostalom) proglašava uvozom, nečim što ne pripada ovoj povijesti i ovoj zemlji, pa ga u skladu s tim treba „izbaciti iz kuće“. Taj stav i ta politika, zapravo, na najopasniji način uništavaju mogućnost pluralnoga kulturnog bosanstva.   Bosanskohercegovački – kada se iz svih triju nacionalističkih perspektiva narušava politički integritet zemlje, i s užasnim herostratizmom odnosi spram njezina bogatoga zajedničkog kulturnog naslijeđa, kad se ugrožavaju i same pretpostavke njezinoga opstanka. A pošto se sve nabrojano u podjednakoj mjeri događa ama baš svaki dan i svaki čas – eto kako se ja „doživljavam“ u tijesnom okviru koji ste ponudili svojim pitanjem! A najbolje se osjećam i „doživljavam“ izvan njega, u dobroj samoći!

Komentari nisu dozvoljeni.