Skender Kulenović, Baruh-Benediktus de Spinoza brusač

I

„Kad bi bio svjestan, kamen koji pada
mislio bi padam slobodom svoje volje.“
Te pijemo mlijeko iz nebeske šolje
misleć da je vino naših vinograda.

Pih ga tako i ja, ali jedno veče
kroz prašinski svemir moje brusione
dragulj što ga brusim u brus meni reče:
„Ti si kao i ja, slijepče vasione!“

„Dok bijah pod zemljom, bjeh crn bez svjedoka.
Sad iskrim pod suncem u tvoja dva oka.
Mraku ili svjetlu, ja sam samo škrinja.

Tek, kopaču misli, kad ispod svog čela
kresneš dragulj-miso, priroda bez vela
skočiće ti na dlan, sverotkinja sinja.“

II

Te zađoh za čelo, u prašumu uma:
on, mezgra pojilja iz bezdanskih ruda,
vršike joj tjera put zvjezdanog spruda,
tu da cvate mirna, bez zmija i puma.

Al, oko čela obruč: svemir, beslovesna,
gluhonijema, slijepa prašuma prašumā.
Nevina a samo razbojstvo i čuma.
Sama i beskrajna, a sama sebi tijesna.

Avet – proguta mi sve molitve plave,
beojanice srca pozoba ko mrave.
Nema drugog boga osim nje sve-boga!

Nema drugog boga ni iza mog čela
osim nje sve-boga što kroza me djela.
Laž je raj i pako, laž je sinagoga.

III

Al, zna i da bude suncu izđik lala.
Zvonki dragulj žudnje pod brusom slavuja.
I pčela žednica nektara i bruja.
I duga, spojnica nebesa i tala.

Lađa puna sveg, u glad i prnje luke.
Kroz nebrode smrtne prebrodnica skela.
Za grbe nepravdi pravedna libela.
Poklič bune časne što uzvitla puke.

I olovka oštra što u ponoć uma
sračuna brzine galaksija sviju
i kolika im je težina i suma.

I od zlata pero što piše poeziju.
Dobrota što kane na rane nam mȁna.
O slava joj, slava! Hosana! Hosana!

IV

U svom strahu da mu ne ošugam ovce,
rabin zlatousti zovnu me i kaza:
„Zar ne vidiš grešnost lažnog svog topuza?
Takav um, pa zar ćeš među crnoslovce?!“

„Već talet prigrni i Talmud poljubi!“
Okrenuh mu leđa i odoh bez zbogom.
A sutradan jeknu kletva sinagogom,
sijevnu ko mač ognjen da mi glavu srubi:

„Proklet nek je danju, noću proklet da je,
proklet kada liježe, proklet kad se diže,
proklet kada nogom na kućni prag staje!

Proklet ko s njim i riječ, ko mu priđe bliže,
ko boravi dalje s njim pod istim krovom,
i ko se povede za kužnim mu slovom!“

V

Poslušaše, postah ja šugava ovca.
Djecu mi šalju po svoje okulare.
Niko da mi kupi ma i naočare.
Ni od koga riječi, od nikog ni slovca.

Katedru mi daju jednu sa daleka
ako budem trezven ko svi što se kaju.
Neću, volim slušat noćne pse što laju
i hljeb tvrdi drobit u šerpicu mlijeka.

I ispljuvke krvi kupiti peškirom.
Uzmem pregršt neba, vagam, dah me pita:
je li ti rukopis stigo do zenita?

Već glavinja plamen svijeće nad papirom.
Neka. Ja sam kamen što svom mjestu pada,
bez straha, bez žala, bez tlapnje, bez jada.

 

Komentari nisu dozvoljeni.