Zulfikar Džumhur – sablja i gomila

(Izgovoreno, pa autorizirano, na jednoj od priredaba Susreta Zija Dizdarević u Fojnici, uz projekciju dokumentarnoga video-zapisa o Zuki Džumhuru)

Važno bi bilo percepciju Zuke Džumhura kao dragog i blagog šereta preoblikovati tako da Džumhura možemo sagledati kao cjelovitu autorsku i umjetničku pojavu. Pri tome prvenstveno mislim na njegov pisani opus, iako je on, možda i pretežno, bio i čovjek vizualnih medija. Džumhur jest bio beskrajno duhovit šeret, sjajan ironičar s onom sasvim posebnom vrstom ironije koja nikad ne prelazi u otrovni cinizam iako je precizna i oštra kao potez grafičarskom iglom, ali u Džumhuru imamo i mislioca, ozbiljnog mislioca,  koji svoje uvide saopćava na način ležeran, tako kompatibilan sa zahtjevima današnje civilizacije koja ne trpi ozbiljnost. Tu negdje, između te vanjske pojavnosti kao šeretske, i tih uvida koji su munjeviti i lucidni, čini mi se da bi valjalo tražiti nekog malo drukčijeg Džumhura nego što je općenito upamćen, posebno od strane televizijskog gledateljstva. Zato kažem da bi Džumhura ipak trebalo najviše tražiti u onome što je ostavio u tekstu. Tekst je, čini mi se, na kraju krajeva glavni dio njegove baštine, što nimalo neće umanjiti čudesnu duhovitost njegove dosjetke, njegovoga televizijskog putopisa, ili, recimo, činjenicu da možda nikada nismo imali tako genijalnoga novinskog karikaturista, posebno u žanru političke karikature.

Netko tko je sklon igrama riječi, traženjima značenja ispod i iza koincidencija, mogao bi početi, recimo, od samoga imena i prezimena, jer se tu stvara neka vrlo zanimljiva igra. Zulfikar je mitska sablja a džumhur izvorno znači masa, gomila, veliki skup ljudi. Zulfikar Džumhur – sablja i gomila, to je na prvi pogled nešto što sa Zukom Džumhurom, kakvoga znamo kao umjetnika individualistički emancipiranoga i „meke duše“, ne samo da nema veze nego mu je antipodno. A opet, tu se stvara neko široko značenjsko polje u kojemu se, u metafori, može naći mjesta i za način na koji je Džumhur artikulirao svoj doživljaj svijeta, bogat i nesvodljiv.

Nekrolog jednoj čaršiji u mom intimnom doživljaju najljepša je i najvažnija Džumhurova knjiga. Ta čudesna knjiga putopisa i crteža izašla je devetsto pedeset osme u Sarajevu u prekrasnom izdanju koje danas nećete naći nigdje. Imao sam problem da je nađem kada sam kao urednik neke od prošlih godina pravio novo izdanje Nekrologa jednoj čaršiji. Svoj primjerak, s jednom vrlo važnom posvetom, nosao sam kroz cijeli život, a onda mi je u ratu propao – to je jedna od stvari koje najviše žalim. To izdanje „Svjetlosti“ iz pedeset osme bilo je doista posebno, napravljeno i na posebnom papiru i u posebnom formatu, radi Džumhurovih crteža. Da odlučujem u kakvoj kulturnoj ustanovi, raspisao bih nagradni natječaj za onoga tko prvi donese prvo izdanje Nekrologa jednoj čaršiji u očuvanom stanju, pa da ga ustanova otkupi i čuva kao eksponat!

Ivo Andrić je u predgovoru toj knjizi napisao (legenda kaže: jedinomu koji je ikada ikomu napisao), iako prividno bez velikih pretenzija, ono što bi se moglo nazvati kvintesencijom načina na koji je Zuko Džumhur putovao, promatrao, doživljavao, i onda to uspijevao posredovati čitatelju u svom putopisnom tekstu:

„Ova proza je zaista epigramatična i bleskovita kao karikatura ili skica iz slikarevog putničkog bloka. Pa ipak, nailazimo u njoj i na druge osobine koje dolaze pravo od književnosti i književnih pravaca i manira prošlosti i sadašnjosti. To je malo neobična mešavina raznorodnih uticaja onih koji su pre njega putovali i pisali, i sopstvenih originalnih traženja i pronalazaka. U šarenilu koje ponekad prelazi u baroknu bujnost, a ponekad u ekspresionističke sažetosti vezane mrtvim uzlom, pisac stvara svoj najbolji mogući način kazivanja koji je ipak, pre i više od svega slikovit. (On sam, negde uzgred, čini zanimljivo priznanje: ‘Samo se slike dugo pamte, a reči već sutradan promene svoj red.’) Njegova slika je često  tako uspela da zastajemo zadivljeni ne samo pred njenom lepotom nego i pred njenom tačnošću. (Na primjer slika starog kaluđera u Jerusalimu: ‘Ovako okrenut leđima i podbočen, ličio je na neko ogromno crno slovo koje je ispalo iz Biblije.’).

Na početku sam pokušao sugerirati kako bi vrijedilo Džumhura potražiti i malo ispod vanjske dopadnosti, duhovitosti, šarma kojim je plijenio. Taj drugi Džumhur vidljiv je i u prvim putopisima iz ove knjige, a može ga se vidjeti i u nekim malim, jedva primjetljivim naznakama koje on pravi i u svojim televizijskim putopisima, kada se na čas pred očima televizijskog gledaoca ukaže Džumhur u nekoj blago osjenčenoj melankoličnoj situaciji, iskazu, raspoloženju. Takvih nema puno i njih treba baš loviti, jer Zuko Džumhur je bio čarobnjak – on je znao da publiku treba plijeniti, a publiku nećeš baš plijeniti tegobom i melankolijom. Ali je isto tako znao mudro dozirati takva svoja autentična raspoloženja koja graniče s melankolijom, pa onda u tim trenucima ugledate, čak i u televizijskim hodoljubljima koja su pravljena za široku publiku, toga drugog Džumhura.

Ljudi koji su ga poznavali i koji mogu svjedočiti o njemu, znali su za to njegovo drugo lice; ono je bilo mnogo snažnije i u komunikaciji s ljudima mnogo ozbiljnije od šarmantnih televizijskih putopisa. Nedavno sam pisao kratki esej o arhitekturi Zlatka Ugljena, pa kada sam se sjetio vlastitoga doživljaja njegovoga remek-djela – sada već nepostojećeg hotela „Bregava“ u Stocu – i kada sam pokušavao rekonstruirati neke trenutke, iskrsnuo mi je kao zapravo najsnažniji i najvažniji doživljaj u pamćenju -  Zuko Džumhur!

Evo kako:

Sav unutarnji, duhovni potencijalitet tako oblikovane kuće, tako oživljenog i oljuđenog prostora u svojoj savršenoj punini iskazivao se, gotovo da kažem ostvarivao se, u nepredvidljivim a neponovljivim trenucima ljudskih susreta, susreta i razgovora kojima su ton i sadržaj određivali neki posve rijetki izuzetni ljudi. U mojem pamćenju trajno živi takva jedna noć u hotelu “Bregava”, a ne mogu ni zamisliti da bi bila moguća igdje drugdje, u kojoj smo nekolicina sretnika dočekali kristalno stolačko praskozorje uz pripovijedanje Zuke Džumhura. Mnogo godina kasnije, pošto je Džumhur bio već odavno preselio a ni “Bregave” više nije bilo, čitao sam u novinama uspomene njegove vjerne Vezire, koja je tiho i neprimjetno, a nepopustljivo bdjela nad svakom Zukinom čašicom rakije više kada je već bio zdravstveno iznemogao, ali ga nije bio napustio onaj čudesni eros razgovaranja i ljudovanja. Pripovijeda, dakle, Džumhurova udovica kako je od svih Zukinih poznatih lica slikara, crtača, pisca hodoljupca, nenadmašnoga kozera, televizijskog putopisca valjda samo ona poznavala onoga Džumhura koji je iz njihovoga carigradskog stana odlazio do Čiček-pasaža odakle bi u gotovo mističkoj ozarenosti, pušeći nargilu i pijuckajući rakiju, gledao stambolske zalaske sunca. Kada mi se te dvije slike u pamćenju nekako vežu u jednu, pretapaju jedna u drugu, to je svakako zbog Džumhura – toga sasvim neobičnog mudraca i čarobnjaka od stotinu darova, ali pouzdano znam da je to i zbog Ugljenove “Bregave”. Ovako u priči Trup ljepotu pripovijedanja starog fra Petra opisuje Ivo Andrić: “Nikad se ne bi moglo kazati u čemu je upravo bila lepota njegovoga pričanja. U svemu što je govorio bilo je nečeg nasmejanog i mudrog u isto vreme, ali pored toga oko svake njegove reči lebdeo je još naročit prizvuk kao neki zvučni oreol kakvoga u govoru drugih ljudi nema i koji je ostajao u vazduhu i titrao i onda kada je izgovorena reč ugasla. Zbog toga je svaka njegova reč kazivala više nego što ona u običnom govoru znači. To je izgubljeno zauvek.” Zapanjujuće je kako se ovaj opis može bez ostatka primijeniti i na Ugljenov hotel “Bregava” u Stocu i na cijelu auru kojom je ta kuća zračila i na Zuku Džumhura i na noć iz mojega pamćenja. Sve to izgubljeno je zauvijek.

Doista, ta noć, o kojoj, evo, pokušavam nešto izgovoriti, koja se dogodila davno, živa je kao neko živo biće. I danas se sjećam – iako sam u međuvremenu izgubio i zaboravio koješta važno, možda i važnije od toga – svakog trenutka te noći koja je sva bila noć Zuke Džumhura. Oko njega je bilo nas, ne znam pet ili šest, on je bio od nas svih naizgled slabiji jer je već bio baš bolestan  i iznemogao, ali cijelu tu noć je on držao na svojim mentalnim plećima, i sve nas je držao na tim plećima, i to kako je on pripovijedao te noći, i što nam je sve pripovijedao, i kako je sve nas na isti način uvukao u taj magični krug svoga pripovijedanja – to je nešto što se ne zaboravlja, to je nešto što nije zapisano, čega nema ni na televiziji ni u knjizi ni u tekstu, a ja to bilježim radi onog „drugog“ Džumhura, koji je bio neka vrsta medija. Medija historije, mudrosti, pučkih znanja…

Te noći meni se Džumhur otkrio kao čovjek koji zna sve o najkrupnijim i najvažnijim temama naše i svjetske historije; on je nama te noći, između ostaloga, održao kratki kurs alternativne političke historije naših krajeva – Jugoslavije, Bosne i Hercegovine u dvadesetom stoljeću, tako da smo ga slušali otvorenih usta. Čovjek, dakle, koji je bio prava enciklopedija znanja, ali ne onoga drvenog, dosadnog, nego čovjek koji sve to priča i artikulira potpunim unutarnjim znanjem i neodoljivim darom plastičnoga govorenja. Tada sam Džumhura vidio posljednji put, a i danas sam mu zahvalan na toj noći kao na nečemu najmudrijem i najduhovnijem.

Zuko Džumhur je prije svega bio biće komunikacije; neutažive žeđi za komunikacijom, ali i čudesne darovitosti za nju. Pa i kada ga gledate na mrtvome filmskom platnu, vi osjećate kako vam taj čovjek izlazi u susret, kako govori upravo vama, kako upravo s vama hoće da podijeli svoje oduševljenje, kako želi da gotovo fizički izađe iz platna do vas, jer ste vi ta osoba koju on u tom trenutku hoće za svoga sugovornika, onoga kome prenosi svoje znanje.

Ima jedan fragment iz Džumhurove proze kojim se primjereno može ilustrirati primisao o „drugome“, „težem“ Džumhuru. To je fragment sa samog kraja Nekrologa jednoj čaršiji, iz teksta Pijesak i zvijezde. Inače, to je svijet koji je Džumhur očito najviše volio, odnosno svijet u kojem se on empatijski nekako osjećao najbolje; to je onaj svijet što ga je Andrić zvao Levantom. Priča Džumhur, dakle, svoj dojam iz Antiohije, i opisuje jednu sliku:

„U hladu jedne česme, na kraju prljavog naselja u dolini, provedoh čitavo popodne u potpunoj tuposti misli i osjećanja. Duboka jaruga dijelila je malo naselje na skoro dva jednaka dijela. Kuće su bile trošne i male. Onako skupljene na brijegu izgledale su kao gomile starih, iznemoglih prosjaka pred dverima nekakvog basnoslovnog carskog hrama. Iznad sela lebdio je miris kozjeg loja i jasmina. Uzalud sam satima pokušavao da nožnim palcem otkinem jednu grančicu masline ili nekog drugog drveta. Pred veče je prošao pogreb. Četiri hitra seoska kostura nosila su leš neke nesretne djevojke. Za nosilima je išao mali, pognuti sveštenik. Sveštenikove ruke bile su pobožne i gladne. Njegova brada ličila je na staru isluženu džamijsku metlu. U  pustinji je smrt običaj i svakodnevna stvar. Fatalizam je naučio ove ljude da će svi koji žive umrijeti i da će umrijeti i oni koji se još nisu ni rodili. Niko nije bio uzbuđen. Niko nije plakao. Nikoga nije ni bilo. Na pogrebima bogataša i uglednih ljudi uvijek ima nečeg trivijalnog. Zaželio sam da što prije odem u Bejrut i da se ponovo vratim na obale Mediterana…

Rano mru na Jugu,
Saloma!
Saloma!

 Zvijezde nad pustinjom bile su noćas tako stare i otežale. Bilo ih je odjednom mnogo, beskrajno mnogo, kao bezvrijednog sitnog novca nekog starog carstva koje je odavno propalo.“

Eto, to je majstor.

Ivan  Lovrenović

 

Komentari nisu dozvoljeni.