Kuća

(Odlomak)

Poslije majčine smrti u pregršti sitnica što su iza nje ostale
Našao se ključ. Stari izlizani elzet s kraticom BSS
Graviranom u trokutu  ispod okrugle rupice, koja služi
Da se ključ objesi na kukicu ili da se kroz nju provuče alka
Za privjesak. S jedne strane kružni natpis BANE SEKULIĆ SOMBOR
S druge MADE IN YUGOSLAVIA. To je ključ od njihove stare kuće
U V. iz koje je uoči rata devedesetdruge majka pošla, da se nikada
Više u nju ne vrati. Osim u snovima, svake druge-treće noći
Za dvadeset godina života što joj je preostao u prisilnom
Izbivanju od Sarajeva do Zagreba i natrag
Pa do smirenja na koševskome groblju Sv. Josip
Tri koraka ulijevo iza Silvija Strahimira Kranjčevića.

Ni on više nikada nije unišao u kuću. Na prag dolazio jest
Nekoliko puta, ali unišao nije. Jedanput je čak lupao na vrata,
Kolebljivo, savladavajući snažan poriv da pobjegne.
Kuća je ostala gluha na to dozivanje. Privremeni stanari
Tko zna koji po redu od rata, ili su po nekom neodložnom poslu
Bili odsutni, ili su se, prosto, pritajili pred neželjenima. Oko kuće
Sve zapušteno, zaraslo u korov i nenjegovanu travuljinu, sve
Obavijeno propadanjem. I nekim novim, nepoznatim vonjem
Tankim, otužnim. U tom opustjelom, odjednom stranom i hladnom
Prijetećem čak dvorištu koje nije ničije jer je svačije još stoje
Kisnu, krte se, propadaju spomenici što ih je s naporom i s veseljem
Uzbuđen i pun, u ono vrijeme prije potopa, dok je svijet izgledao
Vječan, pronalazio po bližoj i daljoj okolici i dovlačio
Snujući o gradskom muzeju, o lapidariju kroz epohe,
O lokalnoj republici kulture i pamćenja.

Teški uspravni monolit, dio Jupiterova žrtvenika iz Staroga Sela
S bogatim reljefom drveta života. Do njega antički nadgrobnjak
Iz Bilajca od muljike, što ga je na njegove oči, zatravljene, pronašao
I iz podzide stare seljačke štale iskopao, pogodivši se s domaćinom
Za male pare, hodolog-detektiv Ivo Bojanovski, idući nepogrešivo za
Podatkom iz berlinskoga zbornika Corpus Inscriptionum Latinarum III.
Stajao je prije devetnaest vijekova nad grobom male Tertule
Trogodišnje pokojnice, kojoj spomenik dižu žalosni roditelji
A o svemu tome govore slova krupne, pravilne rimske kapitale:

D(IS) M(ANIBUS) P(UBLIAE) AEL(IAE)
TERTULL(A)E FILI(A)E DEF(UNCTAE)
AN(NORUM) III AEL(IUS) MAX(IMUS?)
ET CASIA MAXIMA F(ECERUNT)

Potom, ploča s njihovoga starog groblja na Ćeliji, antropomorfna
I krstolika u isti mah: velika okrugla „glava“, s malenim krilcima
Kao „ramenima“, iz turskih vremena kada se prema fratarskim predajama
Na znak križa smjelo samo izdaleka, u prerušenoj formi aludirati.
Na njoj šturi podatak uklesan neravnim i nevještim pismenima
Latiničnim sa ćiriličnim štihom:

                                   pokoini
                        matia baniç travgna
                                   1800.

I u onome ratu kuća je ostajala prazna, zaposjedali su je
Privremeni stanari, bila je u njoj i partizanska bolnica,
Čistile se rane, trijebile uši, iskuhavale plahte, ložila
Vatra na golom podu, pa su na širokim drvenim podnicama
Ostale plitke nagorjele udubine s kojima se baba cijela kasnijeg
Vijeka borila kao lavica lukšijom, kefom i safunom domaće izrade
I uvijek kroza zube klela dušmane: „Bog im platio!“

Ali, poslije toga rata sve je bilo drukčije: vlasnici su se vratili u svoju
Kuću, život se nastavio tamo gdje je stao prije koju godinu, drukčiji,
Skromniji, s mnogo muklih uzdaha, ali pun i čestit život u kući, koja
Izribana, okrečena, zazdravljena, prozračena, osunčana, zgrijana
Brzo zbacila je sa sebe sve tuđe, i ponovo postala svoja.

I njega je primila u se, djetetom, postala mu rodna kuća, druga
Placenta. U njoj započeo život, ovaj, jedini kojega se može sjećati.

Ivan Lovrenović

 

Komentari nisu dozvoljeni.