O slobodi šutnje

Antun Barac, Bijeg od knjige, Zagreb 1965.

[Prvi put objavljeno u: Svijet, Sarajevo, 10. 3. 1981]

Tekst o knjizi Antuna Barca Bijeg od knjige napisao sam 1981. godine. I potpuno zaboravio – i tekst i da sam ga napisao, kao i množinu drugih. Imao sam ih arhivirane u kopijama ali me i od njih i od svega drugoga, jezikom Davida Štrbca, oslobodila srpska vojska kada je u svibnju 1992. zaposjela Grbavicu, s koje je bilo važno samo iznijeti glavu.

Ponešto sada povremeno ispliva bez moje volje i namjere, i iznenadi me.

Nedavno su Miljenko Jergović i gospodin Boško Barac, sin Antunov, imali elektronsku prepisku, u okviru koje je taj tekst o Bijegu od knjige, akribično opremljen svim bibliografskim podacima, gospodin Barac poslao Jergoviću, vidjevši da smo „na vezi“, a on meni. Priznajem, isprva sam se malo neugodno lecnuo, pribojavajući se te davne pisanije: što li se i kako li se pisalo tada, u tome drugom životu, u kojemu sam samomu sebi danas dalek i nepoznat? Ispalo je sasvim podnošljivo. Vjerojatno samo zahvaljujući Barcu i njegovoj velikoj i strašnoj knjizi, o kojoj jednostavno ne možeš misliti i pisati loše ni pogrešno.

Prošle godine navršilo se četvrt stoljeća od smrti Antuna Barca (1894 – 1955), markantne ličnosti naše nauke o književnosti, dugogodišnjeg sveučilišnog profesora, jednog od onih rijetkih predstavnika književno-naučne misli čija se pisana i usmena riječ podjednako neprolazno drže i pamte. Najbolje i najpotpunije Barac se ostvario u području književne historije. Danas je nemoguće zamisliti ozbiljan studij hrvatske književnosti bez njegovih fundamentalnih monografskih studija o Šenoi, Mažuraniću, Nazoru, Vidriću, o hrvatskoj književnoj kritici, te bez njegove knjige Veličina malenih, u kojoj je Barac, kao nitko ni prije ni poslije njega u nas, teorijski obrazložio i praktički aplicirao stav o smislu i mogućnostima naučnoga bavljenja tzv. malim književnostima.

U metodološkom smislu Barac je bio eklektik i tradicionalist. Ali njegovo djelo pokazuje kako se ove dvije oznake — na prvi pogled i po navici ružna zvuka — preobraćaju u svoju suprotnost. Jednostavno zato, što Barac u pristupu književno-umjetničkom fenomenu nikad nije opterećen ni zaveden metodom kao svrhom. Književnost kao umjetnost, to jest, književno djelo kao jedinstven, neponovljiv i nikad do kraja racionalno spoznatljiv iskaz — to je uvijek prvi postulat Barčeva tretmana književnosti. Tako u Barčevim lucidnim i savjesnim analizama metodološka eklektičnost (uostalom, nimalo proizvoljna, već ogromnim iskustvom i znanjem svedena na simbiozu najrelevantnijih spoznaja njegova vremena) rezultira objektivnošću i širinom zahvata, a tradicionalnost — klasičnom jasnoćom i čvrstinom suda i iskaza.

Iako se Barac nije u razvijenijem obliku bavio teorijom književnosti, njegovo djelo je obilato posijano naporom i smislom za teorijsko utemeljivanje mnogih neispitanih aspekata književnog stvaranja i književne historije. Jedno osuvremenjeno čitanje cjelokupnog ovog opusa, koliko god bi neke Barčeve postavke relativiziralo ili čak odbacilo, toliko bi, sigurno, sa iznenađenjem otkrilo mnoge vrlo produktivne i inspirativne teorijske mogućnosti i doprinose. Jedno od takvih mjesta je spomenuta teza, za naše književne prostore fundamentalna i trajno relevantna, koju je Barac ingeniozno sažeo u naslov knjige — Veličina malenih.

No, Antun Barac autor je i jedne čudne, apsolutno rijetke, potresne knjige, sasvim neočekivane u opusu jednog mirnog, kabinetskog stručnjaka, profesora cijeli život nadnesena nad naučni rad. Čak da je od svega što je ovaj čovjek napisao ostala samo ta knjiga, bilo bi to dovoljno da pred nas iznese u malome i sva njegova naučna i intelektualna opredjeljenja, i sav njegov skromni a dostojanstveni lik.

Dvadeset i pet godina od Barčeve smrti, i petnaest godina od prve pojave ove knjige (uostalom, prilično tihe i nepoznate na glasnom našem književnom vašaru taštine), ima puno razloga podsjetiti se na ovoga čovjeka upravo kroz ovu njegovu knjigu. Naslov joj je, paradoksalno a rječito, Bijeg od knjige. Evo kako je sam autor objašnjava: „To nisu ni eseji, ni kritike, ni feljtoni, nego uglavnom unutrašnja razračunavanja sa samim sobom i prilikama. Nastala je bez plana i programa, onako, kako su se nametali pojedini dojmovi – iz pobuda, koje su bile jače od nekih određenih književnih ciljeva. A tako je nekako i rasla. Iz gnušenja nad knjigom i književnicima, u bijegu od knjige, nastala je nova knjiga. To zvuči kao tražena duhovitost — a ipak je istinito.“ A na drugom mjestu u knjizi stoji ova strahovito nabijena, lapidarna rečenica: „Misleći na mrtve, sažalijevam žive — i bježim od književnosti“. Svi tekstovi u njoj nastali su u razdoblju od 1941. do 1944. godine. To je vrijeme, to su te prilike sa kojima se, i sa samim sobom u njima, Barac razračunava. Centralni i najneobičniji dio knjige nosi naslov KZSTG, što je kratica od Kazneni zavod Stara Gradiška. To je niz zapisa i stihova koje je autor zabilježio za svoga utamničeništva u zloglasnim endehazijskim logorima u Jasenovcu i Staroj Gradiški.

Ove logoraške zabilješke prvorazredan su dokument o posljednjem čovjekovom uporištu u neljudskom vremenu — o dostojanstvu i solidarnosti. Pisane su odmjerenom, preciznom, nepretencioznom riječju, tako svojstvenom Barcu. Nemaju nekog višeg cilja; nastale su tek u želji da se izravno fiksiraju „neki dojmovi, koji su se neodoljivom snagom nametali svijesti“. No, upravo zbog toga, zbog svoje konkretnosti, plastičnosti i lapidarnosti, ovi zapisi čitaju se i kao izuzetan literarni tekst, iako su „pri nastanku takvih zapisa“, kako kaže autor, „najmanje odlučivale literarne težnje“. A poneki od njih (kakav je, na primjer, fragment pod naslovom Sat doimaju se kao virtuozne novelističke minijature.

Ne manje zanimljiva su i druga dva dijela knjige koji, iako nisu „ni eseji, ni kritike“, tretiraju probleme književnosti. To su tekstovi koje je autor napisao prije i poslije boravka u logoru, a svi su prožeti istim duhom „bijega od knjige“, gađenja nad knjiškom i književničkom laži. U dijelu KZSTG Barac će, misleći u logoru o knjigama, zapisati: „Što nam može pružiti takav pisac, koji se muči, da bi izmislio nešto novo — a oko nas zbivaju se svaki čas toliki novi prizori, da su sadržaji i najfantastičnijih romana prema njima samo sjena! l pitamo se: što je uopće ta literatura u usporedbi sa životom? (…) Iz pročitanih knjiga izbija njihova lažnost, a mi hoćemo istinu.“

Književno beščašće kojega se Barac u ovom vremenu nagledao, nije ga moglo ostaviti ravnodušnim — njega koji je u književnosti najviše od svega tražio književnu istinitost. Književni rad kao karijerizam, trka za visokim honorarima, moralna i intelektualna gluhoća za autentične patriotske interese, književnost kao „laska zavojevaču“, „rasadište laži, laske, ulagivanja moćnima“ – morala je ovog patrijarhalno čestitog čovjeka i rijetkog književnog umnika odbiti od sebe i prikloniti izboru koji je sam lucidno nazvao — sloboda šutnje. A njegov „bijeg od knjige“ i „gađenje nad knjigama i književnicima“ valja, očito, shvatiti samo kao bijeg od takve, lažne i prazne, književnosti. Istinska književnost — o tome, uostalom, obilato svjedoči i ova knjiga — nije za Barca nikad bila dovedena u pitanje. Zato se ova knjiga, naoko paradoksalno a potvrđeno čitavim životom, i mogla zvati — „bijeg do knjige“.

Tako kako je shvaćao književnost, kao „ogledalo ljudske istine“, shvaćao je Barac i nauku o književnosti, kojoj je posvetio sav život. U Bijegu od knjige piše: „Kao i u svakoj nauci, koja zadire u osnovna pitanja čovječjeg života, i u nauci o književnosti treba raditi s ulogom cijelog bića (…) Ali s metodologijom treba živjeti, a ne primati je kao nešto naučeno, tuđe, pomodno. Gradivo, sabrano i sređeno prema određenoj metodi, ostaje dotle mrtvim, dok mu stvaralac unoseći u nj cijeloga sebe, ne poda samostalan život. Imaju li knjige o knjigama nešto od toga, imat će i određenu važnost u životu sredine, za koju su stvorene. Bez toga su mrtve i bez značenja, kao i na stotine ostalih knjiga, koje se javljaju pod imenom književnosti.“

Medu stotinama knjiga koje se samo javljaju „pod imenom književnosti“, Barčeva su djela odavno stekla status onih drugih, pravih i nezaobilaznih. Iz njih se uči, njih se citira i na njih se poziva, neke postavke iz njih postale su već opće usvojene stručne i naučne krilatice i kod onih koji se njima služe a ne znaju im izvora. No, danas u knjižarama nema njegovih knjiga. A sigurno je da bi izabrane stranice Barčeva opusa danas mogle predstavljati iznenađujuće relevantno i zanimljivo književno-naučno štivo, ne samo za ljude od struke, nego i za mnogo širi krug čitalaca, kojima je književnost „samo“ potreba ili pratnja života.

Ivan Lovrenović

Komentari nisu dozvoljeni.