Amir Brka, O jednoj drevnoj igri

[Pripovijetka O jednoj drevnoj igri je iz nove prozne knjige Amira Brke Crna sveska, koja će iz tiska izaći tokom mjeseca lipnja u Tešnju, kao autorovo izdanje. Ovdje izlazi uz autorovu suglasnost.]

 

Ono što je za mene pitanje života, za “pisce” je pitanje posla, ono što je za mene strast, za “pisce” je trgovina. Pisanje je metafizički, a ne društveni posao, stoga njime mogu steći položaj u književnosti, ali ne i u društvu. Svi pokušaji u tom smjeru, prisilni i stoga bezvoljni, završavali su (i danas završavaju) mojim umanjivanjem, tako da se nakon njih moram uvijek ponovo uspostavljati, dio po dio, poput grada nakon potresa.

(Marina Šur Puhlovski: Zapisi s koljena)

I bio jednom, u još jednoj zemlji, još jedan nesretni pisac. Ovo je pripovijest o njemu. A ona je do te mjere istinita da bi se prije moglo kazati kako je ovo, zapravo, njegova pripovijest.

Do prije petnaestak godina živio je taj pisac u prijestonici, a zatim je odselio u manji grad – odakle je kroz medije ustrajno kukumavčio nad svojom novčanom situacijom, pa čak slao i prijetnje da će biti mnoštvo mrtvih ako se vrati u glavni grad, jer su mu zatvoreni budžeti i jer mu niko ne daje novac, a smatrao je i objavljivao da su svi na to obavezni budući da je on najveći živi nacionalni pisac, jer on je, pobogu, dok je njegov narod tonuo, u Italiji napisao pjesmu o tome kako njegov narod tone!

Iz provincije je pleo zakulisnu mrežu u dvjema književničkim udrugama i u akademiji znanosti, ionako krhkim, bezidejnim, i suštinski besmislenim, kako bi ih sapinjao, nastojeći potčiniti ih i učiniti sredstvom za svoje ciljeve. Napade je zasnivao na prokazivanju situacije u kojoj su oni što upravljaju ovim društvima podjarmili ih zarad svojih raznovrsnih probitaka – od financijske dobiti do uspostave relacija u kojima su postigli da im se knjige prevode i objavljuju u Evropi, te da budu tretirane kao ono najbolje što ta država u književnosti ima. Za odbranu ovog falsifikata služili su se i javnim i zakulisnim etiketiranjem svih koji bi se usprotivili toj lažnoj slici – kao protagonista retrogradnih, šovinističkih, i svakovrsnih drugih tendencija mračnjaštva. I sve bi bilo u redu, čak bi bilo i plemenito, da je piščev motiv bio rušenje tih krivotvorina i uspostava projekcije vjerodostojnih vrijednosti. Ali nije. On je, naprosto, želio po svaku cijenu zaposjesti njihove pozicije i preuzeti njihovu moć.

Svoje nakane pisac je ostvarivao preko posve neznatih književnih individua koje su vlastiti interes imale u održanju na pozicijama što su ih se domogli servilno i poltronski djelujući, a sa kojih su kontinuirano uspijevali iz različitih budžeta i za sebe izvlačiti ponešto od javnoga novca. Bdijući i strepeći nad dostignutim, ovi su igrali dvostruko: javno su bili uz one koje je pisac bjesomučno napadao, jer oni su ih držali na tim pozicijama, a tajno su bili na raspolaganju piscu, jer su se željeli osigurati za situaciju u kojoj bi se on eventualno domogao presudnoga uticaja. Uz takve, u ovim literarnim asocijacijama bilo je i mnoštvo onih koji su se – iz urođene pristojnosti, ili iz nemara, iz konformizma, ili iz općenite popustljivosti – pred svime jednostavno uklanjali. Tako da je njemu, između ostalog, uspjelo čak i to da bude službeno predložen za Nobelovu nagradu, što je iznudio raznovrsnim manipulacijama, pa i pritiscima, ucjenama i prijetnjama. Govorio je, potom, kako je njemu jasno da on tu nagradu ne može dobiti, te da mu je sasvim dovoljno da se kroz domaće medije razglasi vijest o nominaciji… Želio je, zapravo, postići ono što je neki literarni junoša u jednim dnevnim novinama odvažno analizirao u članku sa rječitim naslovom: Klan se klanom izbija.

Na njegovo ustrajno javno zapomaganje i samosažaljevajuće oplakivanje vlastite sudbine – jer da, tobože, nema šta ni jesti (iako su svi znali da svakodnevno prâzni boce whiskya i šteke marlbora) – nasjela je skupina poduzetnika u drugom gradu. Doslovno: nasjela, iako su razvili poslove po kojima su svoj grad učinili u Evropi znanim kao svojevrsno privredno čudo. Pozvali su ga, ponudili mu veliki stan u novoj zgradi, odredili veliku svakomjesečnu novčanu donaciju, preuzeli plaćanje njegovih životnih troškova… On je prihvatio sve, ali stan nije uzeo u vlasništvo nego na doživotno korištenje, a zauzvrat je zatražio, i dobio, ogroman novac kako bi u prijestonici platio zamjenu maloga stana za mnogo veći. Pri tom je, po praksi po kojoj je odavno bio poznat, i zbog nje prezren, svakoj političkoj stranci bio na raspolaganju, koketirajući na sve strane, na tasu nutkajući svoju popularnost.

- Ja sam roba, kupite me! – kazao je jednom, u razgovoru za najgledaniji tv-intervju.

Pa mu je, tako, i za onaj manji stan u glavnome gradu kredit otplaćivao hiperbogati tajkun koji je utemeljio novu stranku, a pisac mu se, dakako, pojavio na osnivačkome skupu, popeo se i za govornicu, sa koje je ustvrdio kako je tek sada za državu na vidiku vedrija budućnost.

I sve je pravno uredio: doveo je advokaticu koja je sačinila ugovor što će biti i notarski ovjeren – kako bi se osigurao da će primati to što su ovi odlučili da mu daruju, iako oni od njega zauzvrat ništa nisu tražili.

Ono po čemu je pisac također bio naširoko poznat jest žestoka paranoja. Povremeno je – grozničavo, ali šapatom – govorio o tome kako njega prate, špijuniraju, prisluškuju mu telefone, čitaju poštu, i na mnogobrojne druge načine neprestano uhode. Razvijao je kazivanje o ovoj vrsti vlastite ugroženosti do neslućenih, fantastičkih oblika. Znalo se dogoditi i to da usred nekoga dokonog i ni po čemu pažnje vrijednog razgovora iznenadno stavi kažiprst na usta, izbuljene oči stane pomjerati lijevo-desno takvom žustrinom kao da prate lopticu u stonoteniskom meču, a zatim naglo ustane, zgrabi sugovornika za ruku i, ne skidajući prst sa usana, izvuče ga van iz prostorije. Ili je sam skakao i hitro odlazio, ostavljajući zabezeknuto društvo…

Bilo je, međutim, i onih koji su, smješkajući se, tvrdili da je sve to proračunata laž, još jedan od njegovih precizno osmišljenih trikova, blef kojim je želio uvećavati dojam o svojoj tobože ogromnoj društvenoj važnosti.

Nedugo nakon što je doselio odlučio je da poduzetnicima pokuša prodati i vlastiti leš. Predložio je, naime, da se sačini dodatak ugovoru, u kojemu bi stajalo da će on biti i sahranjen u tom gradu, a da mu se za to ima odmah isplatiti basnoslovan novac. Uz to, još i ovo: da bude pogreben neposredno uz najvećeg mrtvog nacionalnog pjesnika – kojemu je proviđenje u svome nespoznatljivom naumu namijenilo da upravo tu, u rodnome gradu svoje matere, u starom, pasivnom groblju, uz ulicu, ima vječnu kuću. Saznalo se u gradu za ovu piščevu zamisao, i možda nije bez osnova pomisao nekih mještana koji su zaključili da je najveći živi na taj način lukavo kanio ugroziti i poziciju najvećeg mrtvog

Dogodilo se, međutim, da ovi nisu i na to pristali. Oni su učinili to što su učinili – inspirirani ne samo upamćenim nego i u javnosti vrlo cijenjenim mecenatstvom svoga velikog sugrađanina od prije stotinjak godina koji je, nakon što se i sam u književnosti neuspješno okušao, osnivao i financirao časopise, utemeljivao kulturna društva, stipendirao đake i studente, kupio strojeve i pokrenuo jednu od prvih štamparija u državi – a sve s predanom namjerom da pomogne modernizaciju, epohalnu transformaciju svoga naroda iz feudalizma i njegovih povijesnih razvalina. Također, obilato je pomagao pisce, prvenstveno onog najvećeg mrtvog

A kad nisu prihvatili da od pisca otkupe i njegovu lešinu, postalo je jasno da njima književnost ništa nije značila, pa ni taj pisac, od kojeg nisu ništa ni čitali, premda se sav njegov neveliki opus mogao iščitati tokom jednoga popodneva, nego da je sve samo i jedino farsa, malograđanska, snobovska predstava za javnost, u varijanti novostvorene klase enormno bogatih skorojevića, i da bi isto tako u svoj grad doveli i obilato za to platili i kakvoga slavnog turbo-folk pjevača samo da je neki od njih tako ustrajno javno cmizdrio i naricao kao ovaj pisac. A mrtav im pisac, dakle, ne može biti ni od kakvoga značaja u onome što je bio njihov motiv.

U međuvremenu su platili da se u zgradi kulturnoga centra izvrši spajanje dviju prostorija i za pisca uredi raskošan i luksuzan radni prostor. On je, međutim, od uprave ove institucije zahtijevao da se odmah uvedu posjete đaka koje bi on u tom prostoru primao jednom sedmično, s tim da mu se za svaki takav susret s đacima ima isplatiti veći novac nego što iznosi mjesečna plaća prosvjetnih radnika, koji su, pri tom, u stalnim bitkama za svoje preživljavanje, pa i u čestim štrajkovima. Osoba koja je kao upravnik bila na čelu kulturnog centra odbila je ovaj zahtjev, kazavši da je to do odvratnosti nemoralno. Uslijedio je piščev žestok pritisak na upravnika, a onda, kad u tome ipak nije uspio, i teško neprijateljstvo, preobraženo u prljave rabote vođene i u ovome gradu i u prijestonici protiv tog upravnika, nakon čega se ovaj od svega distancirao i posve zašutio, jer je procijenio da se u spletkarskim meštrijama ne može nositi s piscem, a da ozbiljnoj vrijednosti u cijeloj stvari nema mjesta još od samoga njezina začetka.

Onda se pisac dosjetio i toga da u ugovor sa svojim mecenama pokuša unijeti odredbu po kojoj će se njegovoj porodici nastaviti isplaćivati utvrđena mjesečna apanaža i nakon njegove smrti, jer, iako je star čovjek, ima malu djecu i trebalo bi ih nekako hraniti i financirati im školovanje dok ne završe fakultete… Odbili su i to. Najbogatiji i autoritetom dominantan kazao je:

- Ako se sruši avion kad se ja za tri dana budem vraćao iz Moskve, ko će školovati moju djecu…? Ne! To ne dolazi u obzir!

Lagali su se uzajamno, jer ni za pisca, a kamoli za poduzetnika – ovaj i ovakvi problemi odavno nisu postojali.

Od ovog momenta samo povremeno, i to iznimno rijetko, dolazio je u taj grad. Ali, uredio je da ga pri svakoj šetnji ulicama prati kamera i da to gradska televizija uvečer prikazuje, jer je želio stvoriti dojam da je uvijek tu – kako nekom od darodavaca ne bi na um palo da se zapita: zašto sve ovo dajemo ako on uopće nije ovdje?!

Međutim, sad ga više nisu zaustavljale skupine oduševljenih i nametljivih mještana, kao što su ga prvih mjeseci presretali, pružali mu ruku, tražili da se s njime fotografišu, da ga časte pićem, da mu nešto važno kažu…, a on ih je mrzovoljno i nadmeno odbijao. Prolaznici su sada prelazili na drugu stranu, ili su skretali u bočne ulice ako bi ga iz daljine uočili, a onda se dogodilo da su, saznavši da je on iznova stigao, izbjegavali da tog dana uopće iziđu u grad, tako da su ulice bivale sablasno puste – kao da je sve stanovništvo nekuda iznenadno otputovalo.

U tim svojim šetnjama opustjelim gradom on je ostajao bez daha, jer nije mogao razumjeti zašto se najednom sve tako zbiva, kako se dogodila ta neobična i posvemašnja izmjena odnosa mještana prema njemu. A stvar je, zapravo, bila posve jednostavna, iako, paradoksalno, ne i do kraja racionalno objašnjiva. Naprosto, raščulo se u gradu da je, u trgovini vlastitim lešem, namjeravao biti sahranjen uz grob onog davnog pjesnika, i doživjeli su to kao njegovu želju za oskvrnućem najveće svetinje koju su imali, budući da su, na misteriozan način, ovog pjesnika osjećali svojom najvećom vrijednošću, ikonom posvećene čistote – s kojom su se nejasno, ali strasno saživljavali, i pojedinačno, neovisno o tome čime su se u životu bavili, i kao kolektiv, u cjelini. Sve drugo mogli bi oprostiti, ali ovo beskrupulozno svetogrđe – nikada! Ni njemu, niti bilo kome drugom. Valjda nije postojao ni jedan drugi razlog što bi mještane mogao učiniti tako ujedinjenim, neovisno o svim raznovrsnim međusobnim razlikama, pa i žestoko sukobljenim interesima – usljed čega su u tom gradu konstantno trajale sad latentne sad otvorene konfrontacije, nerijetko stižući i do ruba oružanih obračuna.

A onda je umro. Star, potrošen, uništen teškim alkoholom, radikalno zavađen sa gotovo cjelokupnim književnim svijetom u svojoj zemlji i od njega beskrajno omrznut – naprasno je umro.

U kulturnom centru, u njegovoj “radnoj sobi” – u koju nijednom nije ušao otkako nije prihvaćeno da mu se udesi aranžman o školskim posjetama – pronađen je, nedugo potom, u ladici stola, i jedan njegov zapis koji, u autentičnoj formi, slijedi u nastavku.

* * *

Nekoga koga smatraju piscem, vjerujte, nikako nije dobro imati za prijatelja, jer jednom će mu neminovno presušiti svemoć imaginacije, ponestati dara za domišljanje novih svjetova. (A zar takvi uopće postoje, i zar su mogući, piscu? Ne vjerujte u to!) Jednom, dakle, kad-tad, taj će se brutalno i bešćutno okomiti na vas kao da vam je najgori, smrtni neprijatelj, koncentrirajući u tekst o vama sve što o vama zna, neslućenom žestinom rijući po vašoj privatnosti, osobito strastveno bilježeći stvari koje brižljivo nastojite sakriti budući da vas kompromitiraju – a čija je to prošlost, čije su sklonosti čiste i od takvih detalja!? Čak će, od iverja, krhotina zbilje ili vaših nedorečenih i potpuno neobaveznih ad hoc razmišljanja – razvijati “vaše” teorije zbog kojih biste mogli biti proglašeni kliničkim slučajem, psihopatom kojeg se neizostavno valja kloniti, a najbolje bi ga bilo zatvoriti i izolirati od drugih ljudi kako bi se oni sačuvali ne samo od opasnosti zbog vaše navodne agresivnosti nego, još važnije, od pogubnoga uticaja što ga “vaše” demonske ideje moraju imati na psihičko zdravlje okoline. Naročito ćete se zaprepastiti kad vidite da je spreman i na čiste laži, takve da nećete moći shvatiti da je to biće do jučer provodilo s vama vrijeme u bezazlenom ćaskanju o svakodnevnim stvarima kakve su nogomet, političke prilike u vašem gradu, ili u državi, vaša djeca, seksualna iskustva, ili da ste uz piće tračali cijeli grad uzduž i poprijeko…

Pri tom ste se, s osjećajem posebne privilegije, naslađivali što vam on povjerava nepoznate detalje o nekim od najuglednijih sugrađana, vjerujući da to čini samo zato što vam je odani prijatelj, i nikada se niste zapitali odakle njemu sve te informacije, nagomilane kao da mu ih servira neka osobita obavještajna služba. A, u stvari, sve je to samo njegova priprema da, po potrebi trenutka, sjedne pred kompjuter i iz kataloga prašine oblikuje pripovijest. Vi ste mu služili samo za odmjeravanje uvjerljivosti, efekta osnovnih akcenata priče koju će noćas, dok vi budete blaženo spavali, slagati u svoj file.

U onome što je on već bio napisao i objavio prepoznavali ste poznanike ili zajedničke prijatelje, doduše ne sasvim određeno i nikada dosljedno i precizno portretirane – barem prema vašim saznanjima o njima istinskim, ali ni jednom ga zbog toga niste osuđivali niti ste mu prigovorili na tom činu kao na nemoralnoj zloupotrebi prijateljskoga povjerenja. Naprotiv: hvalili ste mu svaki tekst, diveći se njegovu talentu i virtuoznoj sposobnosti operiranja jezikom, slavili s njime kad bi postizao javne uspjehe, iskreno ističući na svakome mjestu da ste ponosni na svoga prijatelja.

I sve će tako trajati dok jednoga dana ne dobijete časopis ili njegovu novu knjigu u kojoj ćete pronaći nikoga drugog nego – sebe. Bjesomučne psovke i odlučnost da ga odmah pronađete i u lice mu saspete najgore uvrede, možda i poneku pljusku, brzo će smijeniti nijema srdžba kao jedina reakcija koja će vam preostati, jer ćete odjednom bolno shvatiti da s njime ne treba imati nikakve kontakte budući da svaki od njih sutra iznova može, na način koji ne možete ni sanjati, biti iskorišten u nekom njegovom novom tekstu.

To, taj strah – i jest ono što proizvodi dvostrukost u odnosu prema njemu. S jedne strane, zazirete od njega i ne želite ga više uopće vidjeti, izbjegavate mjesta na kojima se susret može nepredviđeno desiti, ali, s druge strane, ako vam se ipak obrati ili priključi u društvo – ljubazni ste do servilnosti, tako da te noći zbog osjećanja vlastite mizernosti nećete imati sna. A on se osjeća sve moćnijim, sredini ispostavlja sve veće zahtjeve, pretendirajući na prava kakva niko drugi nema.

Njegov problem, međutim, začinje se upravo tu, jer, po prirodi stvari, on mora doći u sukob s vlašću, ko god da ju čini. On i vlastodršci, naime, u bitnome pripadaju istom speciesu, jer im drugi ljudi ne znače ništa osim sredstva za realizaciju vlastitoga cilja sadržanog u težnji ka nadmoći, pa onda i u tome da prigrabe više nego drugi u raspodjeli društvenoga novca. Politička kampanja i njegova književnost u tom su smislu identičan opsjenarski posao u kojem se i jedni i drugi licemjerno pozivaju na uzvišene ideale, budućnost humanuma, i tako dalje, i tako dalje. Međutim, dakle, rijetko se desi da vlastodržac pristane dio kolača ustupiti i piscu, što je šteta, jer on tada više ne bi ni pisao, budući da bi mu nedostajao motiv za taj mukotrpni način osvajanja izdvojenoga statusa i sticanja dobiti. Ovako, ostaje mu da uvijek iznova okreće glavu tamo-amo kako bi pronašao temu i napisao novu priču za časopis koji će mu isplatiti honorar. A kad se ona pojavi, svi skrupuli i svi obziri posve iščezavaju.

Pri tom, on mistificira svoju rabotu, predstavljajući ju bezmalo sakralnim poslanjem, i to veoma vješto, do te mjere da se već stoljećima uspijeva održati u posebnom ozračju, na poziciji koja je, maltene, dostojna kakva poluboga: jednim je dijelom svoga bića, kao, među običnim smrtnicima, a drugim stoji u dosluhu s Vječnošću, pa, štaviše, iz nje možda i dolazi i u nju se, na kraju, vraća… A njegove prave nakane i porivi, koji su vrlo prizemni, najsuptilnije se mimikriraju upravo onda kad govori o sebi samome. Veoma očit egzemplar jest roman Farenheit 451. U njemu je opisana situacija u kojoj je maločas naznačeni sukob između vlastodršca i pisca doveden do paroksizma, pa je vlast odlučila spaliti cjelokupnu književnost kao najopasniju konkurenciju u nastojanju da realizira svoje banalne ciljeve. A pisac (Ray Bradbury) onda stvar razrješava tako što će omađijani ljubitelji književnosti, siroti ljudi što su nasjeli na projekciju o književnosti kao tekstu svojevrsnoga duhovnog testamenta ljudskog roda, koji nekako svjedoči o božanskom porijeklu čovjeka, naučiti književna djela napamet.

Jeste li čitali tu knjigu, jeste li gledali film koji je po njoj snimljen…?

Ne, nije to tek znanstvenofantastična storija koja ima za cilj zabaviti, učiniti jedno popodne ili predvečerje zanimljivijim, manje dosadnim, bez namjere da dužim rezoniranjem, svjesnim ili ne – svejedno, što će ga u vama proizvesti, postigne stanoviti, precizno osmišljen učinak koji je bitan za sudbinu čovjeka-pisca i realizaciju njegovih ciljeva. Da jest, ne biste osjetili neočekivanu, neodoljivu simpatiju prema likovima koji naizust uče Dostojevskoga, Kafku, Manna…, ljudima što se svojoj roli medijuma predaju svečano patetični, a nevini i čisti poput djevice Marije koja ima zadatak za buduće čovjekove naraštaje prenijeti najznačajniji plod… Oni ne postoje kao drugi ljudi, jer, nekako, kao da su od silikona; oni su školjke što u sebi nose po jedan biser da bi ga predali dolazećima, oni su bez tračka sumnje prihvatili da posreduju nešto važnije od sebe sama… A ništa što je ljudskoga porijekla ne može biti važnije od samog čovjeka, pa je teza što se sugerira veoma jednostavna: književnost je važnija od ljudskog života… Onda, u tom silogizmu, posve konzekventno slijedi konkluzija: književnost dolazi iz same transcendencije, da i nama, Božijom milošću, bar u snu svane maličak zore onostrane. I tada se, dakako, pisca ima tretirati kao posebno biće, pa mu omogućiti i poseban status, rasteretiti ga od ovozemaljskih briga i omogućiti mu da Apsolutu bude na raspolaganju, a ne da troši svoju energiju na trenje na koje su obični smrtnici osuđeni. To je konačni cilj njegove podvale.

Međutim, stoljećima insistirajući na takvoj svojoj poziciji, pisac povremeno dolazi u opasnost da se potpuno odvoji od života, pa da se, stoga, na njega i zaboravi, onako kako ljudi, uronjeni u melasu svakodnevlja, znaju zaboravljati i samoga Boga. A i vlastodržac onda tu situaciju koristi kako bi “zaboravio” pisca, prešutno ga tretirao suvišnim, te ga izostavljao prilikom planiranja budžeta. Tada je piscu određeni zaokret neizbježan. On je, naime, primoran privremeno odustati od toga da svoju liniju iscrtava kao paralelu ponad linije “prezrenog” života, pa traži način da ona postane tangentom što će se tobože otvoriti spram kala, banalija i trivijalija u kojima obitava preostali svijet. U tu će svrhu konstruirati i cijele teorije što učeno kazuju o brisanju razlike između svetoga i profanog, dekonstruirati metafiziku kako bi se otvorila mogućnost da se prividno odustane od težnje da se vlastiti tekst, kao i biološka egzistencija, proglašavaju izdvojenim, jer ništa se ne može izdvajati, primicati Bogu, budući da, dakle, Njega nema. Književni će se tekst, ma bio mu autor i sam Shakespeare, proglasiti značajnim taman koliko i suvremeni mu novinski članak s kojim se uzajamno (ko-tekstualno) nadopunjuje u realizaciji svoje jedine svrhe: svjedočenja o ljudskom životu kao najvećoj vrijednosti…

Tada će, čak, pisac znati učiniti gestu priznanja donedavnoga vlastitog licemjerja, ali neiskrenost ćete moći uočiti ako u tom činu potražite njegovo pokajanje, jer ga nećete naći, budući da je opet posrijedi prevara, još jedan način da vas zavede kako biste se “zakačili”, uočili ga, a dalje sve slijedi po starome i potvrđenom receptu…

To je taj ciklus na koji je ova društvena imela uvijek pripravna.

A ako pomisli da mu stvar definitivno izmiče iz ruku i da je ljudski rod konačno stigao do stadija osviještenosti koja književnosti, pa tako i njenom piscu, nikada više neće prepustiti pijedestal – tad nastupa istinska, najveća opasnost. Odlučit će, naime, da stvar u svojim rukama zadrži na onaj drugi način: domoći će se vlasti. Stoga je svakako bolje trpjeti ga samo kao pisca, jer povijest ne bilježi satrapa krvožednijeg od pisca koji je na vlasti, budući da je njegov opisani materijalni motiv sada udružen, čak i nadjačan čežnjom za osvetom zbog vašega prozrenja. Zato, ako vas i obasja svijest o njegovoj prevari, bolje je da se pravite nevješti – kako ljudi to tradicionalno i čine.

Naravno da tako čine, jer kako bi drukčije ova igra mogla trajati već stoljećima…?

* * *

Uza sve drugo, ovaj dokument pokazuje da pisac uopće nije bio neobrazovan kakvim su ga ozbiljni ljudi dosljedno smatrali. Čini se da je, naprosto, zarad populizma i preko njega projektiranog materijalnog efekta, skrajnuo, zatomio svoju ogromnu i literarnu i teorijsku obaviještenost, onako kao što je davno prije odbacio i svoj neupitno veliki pjesnički dar kao nepotreban teret.

Ovim je zapisom na uvjerljiv način zavještao priznanje vlastite zavjere.

Čudesno…!

On koji se, inače, u svakoj prilici predstavljao osobom protiv koje su se svi urotili!

Sad ga, dakle, više nema, i nije od posebnoga značaja pitanje šta će biti s njegovom ostavštinom koju je nakrcao u svoju “radnu sobu” u kulturnom centru. Knjige, časopise, dokumente, diplome, priznanja, plakete, fotografije, plakate, isječke iz novina i sve ostalo pokupit će i odnijeti neko od porodice. Jer, kao ni njegov leš – ništa od ovoga ne pripada tom gradu, ni na koji način.

Najvažniji je ovaj čudni, ni po čemu očekivani dokument, koji nedvosmisleno registrira da je pisac o svemu imao jasnu svijest, a pogotovu o sebi – takvome kakav je bio, i da mu je, stoga, životna nesreća bila ogromna. Jer je, posve očito, znao kakvu je osobu udes od njega načinio. Nije, dakle, posrijedi bila moralna insuficijencija koja mu je desetljećima javno spočitavana, nego jad. Čemer i nesreća…

I eto. Bio jednom, u još jednoj nesretnoj zemlji, još jedan pisac…

 

 

Komentari nisu dozvoljeni.