Blidinje, na vrhu svijeta

Sjene po polju već su se izdužile. Na svjetlu zamirućega
Sunca trava zadobila zagasitu bakreno-zelenu, plamteću
Boju. Prije konačnoga odlaska na počinak, mami nas da
Otkrijemo kamo vodi uski lokalni put koji se odvaja desno
Od glavne ceste i gubi između uzvišenja u polju. Kad
Zamaknemo iza prvoga od njih, ukaže se drugo, za njim
Treće, i kad već pomislimo da će tako unedogled, nađemo se
Pred niskom kamenom kućom. Već se smrknulo. Odlučimo
Da tu, na zaravanku ispred kuće okrenemo auto i pođemo
Natrag, kad iz kuće izlazi starica i srdačno nas pozdravlja.
Zove u kuću, na kafu, rakiju. Josip se s njome toplo pita
A ona spremno zapodijeva razgovor. Začas saznajemo:
Živi tu sama, ali djeca donesu iz Mostara sve što treba
A, bome, kad dođe zima i snjegovi, i ona siđe u Mostar
I tako, dan za danom, sve je dobro, Bogu fala

Starica sama, u pustinji na vrhu svijeta, dok pada noć:
Možemo li išta znati o tom životu, o njezinu svijetu. O
Njegovim užasima i o njegovome milju! Mi oholi i umišljeni
Da znamo nešto više, koji namjeravamo opisivati njezin svijet.
Predosjećaj: kad ne bih brže-bolje utekao natrag u svoj svijet
Kad bih dopustio da samo na trenutak uniđem u krug staričina
Života, bi li se ovaj moj istopio kao šareni mjehur?

(Prepjev)

Ivan Lovrenović

Komentari nisu dozvoljeni.