Put u Močioce

Bilo mi je trinaest, upravo je prošla mala matura (srpskohrvatski,
Istorija, matematika) u Nižoj državnoj realnoj gimnaziji u V.,
poslije ljeta valjalo je poći u veliki grad na dalje školovanje. S
Iskustvom svih kasnijih ispita znam: ovaj mi je u cijelome vijeku
Bio najozbiljniji, ni jedan drugi nije donio tako uznosit osjećaj da si
Poslije njega drugi čovjek, da ostavljaš jedan, a čeka te neki drukčiji
Život. Taj koji ostavljaš jest da ti je postao tijesan, ali je bio sav tvoj,
To sada osjećaš s bolom, kad slutiš da je prošao nepovratno, pa se uz
Bol javlja i neka grižnja, kao da nešto iznevjeruješ. O onome koji te
Čeka ne znaš ništa, strepiš od toga neznanja pa ti ni samu nije jasno
Otkuda nerazumno radovanje što te obuzima, istovremeno.

Jednoga od tih dana djed je za ručkom obznanio: treba poći u
Močioce do Luke Ćuluma, njegova starog pravoslavnog dosta, da se
Obiđu krave i ovce što su u njega date pòd kesim, i da se vidi račun.
(Pòd kesim – jedan od drevnih socijalno-ekonomskih modusa,
Kojima sam u djetinjstvu svjedočio, a bili su živi, djelujući ostaci
Srednjega vijeka. U meni su i danas, po njima sam srednjovjekovan
I sâm, uza sve drugo što jesam, i što nisam.) Daleko su Močioci, ne
Može se pješice, mora se na konju, a kad je tako, najbolje će bit da ide
I ovaj naš gerz, da ne budem sam – objasnio je djed. Baba se brinula:
„Kako ćeš, bolan, na konja, nisi odavno, nije to više za te, a mali nije
Vješt, zbacit će ga konj, jadna ti sam, kako ćemo mu materi na oči,
I šta ćeš ti kod Luke, nisi nikad, uvik on dojde tebi ili pošalje onoga svog…“
No, vidjelo se da je stari odlučio čvrsto, da neće odustati, i da njime vlada
Neobično raspoloženje – sjaje mu se oči, na usnama jedva primjetan ali
Stalan osmijeh. Baba se pomirila, počela nam spremati za puta, samo je
Još uzdisala: „Jadna ti sam, samo da se, nedajbože, nešto ne trefi.“

S djedovim prijateljima dogovorena je posudba: od Bakovićā sa
Zborišća oniži miran dorat za djeda, za mene zekan u Ibrahima Putalja,
A od župnika don Nike Kaića sedlo bosansko na kojemu će djed jahati.
Objašnjavao mi je: „Prominio sam u životu bukadar konja i konjskoga
Rahta, jašio sam i na švapskom sedlu i na oficirskom, ali nema ti sedla
Do bosanskog, šimširova…“ Slika iz sjećanja: na takvu sedlu dojahivao
Je Ibrahimbeg Kulenović iz Bilajca petkom, dostojanstven i čist, na
Skromno a otmjeno opremljenu konju. Ostavio bi ga u našemu dvorištu
Pa se pješice peo u čaršiju, na džumu u Krzlaraginu džamiju. Eh,
Kulenovići… Izrodili su cijeli jedan mali narod, prezime im je u
Telefonskim imenicima najvećih gradova na svih pet kontinenata
Od New Yorka do Tokija, od Moskve do Capetowna. Procjena je da u
Svijetu živi najmanje pet hiljada izravnih potomaka Kulenovića! A
Neusporedivi Hamdija Kreševljaković, posvećeni istraživač života u
Bosanskim gradovima osmanskoga doba, opaža u Kulenovićā dvije
Karakteristične crte: jedni su, kaže, bili zulumćari, drugi mimo sve
Begove skloni knjizi – hafizi i alimi! Do danas im se izgovor prezimena
Promijenio, nekako razvodnio: Kulénović, razliveno, s dugouzlaznim
Naglaskom na drugom slogu. Način na koji su stari Hasanbeg iz Varcara
I Ibrahimbeg iz Bilajca, obojica djedovi prijatelji, izvorno izgovarali
Vlastito prezime, nosim u sluhu iz djetinjstva: Kȕlenović, udarno i resko
S kratkosilaznim naglaskom na prvom slogu. Iz toga doba priča koju je
Djed kazivao: Ibrahimbega je otac, Salihbeg Kulenović, za stare
Jugoslavije slao na agronomske studije u Švicarsku, pa kad se ovaj vratio
Kao svršeni agroinženjer i počeo sijati kukuruz u redove, stari je bjesnio
Gledajući sa čardaka, te vikao na seize ne mogavši se pomaknuti od
Ogromne debljine: „Skinider mi pušku sa duvara da ubijem komunistu!
Jašta je već komunista, vidi šta radi, ko je vidio sijat kuruz u safove!“

Sav u groznici od važnosti i odgovornosti, spratio sam konje da prenoće
Kod nas u štali: jednoga je valjalo dovesti sa Zborišća, Gustovaračkim
Putom, drugoga čak iz Zavakufa, iz muslimanske mahale, pa kroz cijeli
Grad. Uz torbu kojekakve hrane koju nam je baba spremila, i uz stotinu
Njezinih zabrinutih: jadna ti sam, kako ćete, pazite se, čuvaj dite…, krenuli
Smo ranim jutrom, i taj sunčani ljetni dan koji se otvarao pred nama kao
Svijet, kao svijetli beskraj, ostao je do danas u pamćenju potpuno svjež i
Cjelovit. Onako kako se, kao najtvrđa stvarnost, pamte jaki snovi. Pa, i jest
U neku ruku bio san: događaj stvarniji od stvarnosti, koji se neizbrisivo
Usjekao i protegao duž cijela života.

Jahali smo Uspolje, kraj prastaroga vrela Suljinovca od kojega je desno
Preko Čergališća vodila kaldrma; njome smo toliko puta trčali s Podova
Nakon nogometa da se napijemo hladne vode na Suljinovcu. Stalno se
Uspinjući, pustivši konjima da biraju po kamenitu putu, izbili smo
Napokon na ravno, na vodu Jovanu, a rimsko porijeklo jednoga i drugoga –
kaldrme na Čergališću i bunara na Jovani – mnogo godina kasnije otkrivat
Će mi zorno, in situ, profesor klasičnih jezika, arheolog Ivo Bojanovski.
O, a one duge valovite livade pred Močiocima! Na djedov nagovor pustio
Sam konju kajase i on se dao u mek i gibak trk a stari se smiješio
Uživajući nostalgično. Pa me je poučavao: „Niko ko naši muslimani ne umi
konja urȁvaniti – da i u najbržem trku sjediš na njemu ko na sećiji.“ Potom,
Bukoličko poslijepodne u zadruzi staroga Ćuluma. Sjedili smo ispred niske
Starinske seljačke kuće pokrivene slamom i prućem, stotinudvanaestgodišnji
Luka u sredini na uglaisanom tronošcu kao na kneževskom tronu, djed i ja
Sa strana, najstariji Lukini sinovi i zetovi oko nas, a nevjeste nam iznosile
Težačke đakonije u drvenim čancima: vruću puru s kajmakom, uštipke od
Krupna pšeničnog brašna, kiselo mlijeko. Prema meni, dječaku, odnosili
Su se s istim poštovanjem kao prema odraslima. Odmah iza kuće dizalo se
Kamenito brdo i ljeskov šumarak, po kojemu su haračili mali Ćulumi i
Donosili svome didu krupne lješnjake, a on ih mirno lomio zubima, čistio
I nudio nam sa svojega dlana kao veliku čast. Dotjerali su odnekud djedove
Krave i ovce, bio je zadovoljan dok ih je zaglédao. Mimo toga, zakleo bih se,
Luka i djed o poslu nisu progovorili ni riječ, a rastali su se kao da su sve
Uredili kako treba. Nikakvi računi ni novci nisu se spominjali.

Što je bilo sve to? Sada mnijevam: to je stari, sjećajuć se svojega života i
Odrastanja,  dozivajući u pomoć ono što je u njemu bilo krupno i važno,
Smišljao oblik inicijacije za mene. Priređivao oproštaj od mojega djetinjstva,
I meni i sebi. Sve je smislio dobro. Sve je ostalo sačuvano. Zlati se.

(Prerada)

Ivan Lovrenović

Komentari nisu dozvoljeni.