Enver Kazaz, Oblici vode (2)

Mraz

Onaj oblik sestre vode
Koji ubije majčinu baštu,
Očevu njivu žitnu,
I travu, i plod na voćki.
Kao i svaka smrt
Traje samo tren,
A vječnu pustoš ostavlja.

 

Suza

Onaj oblik sestre vode
Destiliran iz očiju
Tugom, ljubavlju, smrću.
Majčina suza
Prati te i iza granice grobne,
Tamo u tami svijetli.

 

Znoj

Najdraži je onaj iz djetinjstva
Kad mati kaže: smrdo jedan,
Na kupanje, eto rijeka iz tebe teče.
Onaj u snu te sori,
U goloj vodi se probudiš.
A onaj što izvire iz kože
Kad livadu mirisnu kosiš,
Ili u crnicu polažeš sjeme hljebno,
Uznosi te i svakom kapi
Bliži nebeskom anđelu.
Hladan kad te oblije,
Klecnu koljena od misli strašne.
Svaki je oblik sestre vode
Koja se izvoru vraća
U kom  se pari vrijeme i vječnost,
U znoju Tvorčeva lica.

 

Rosa

Zamladi sve što takne:
Pšenicu, travu, majčinu ružu u vrtu.
Kad se umiju njome,
Djevojke budu vile,
S mlađakom o vratu
I Sjevernjačom zvijezdom.
U ono doba dok bio je
Mlad kao rosa
S njom je u riječi
Silazio Bog.
O, ima li te, sestro,
U suši ovoj mornoj,
Iznutra da nas orosiš
Obećanjem pradavnim, plavim
U kojemu bi duša
Da vječno rosna leti.

 

 

Komentari nisu dozvoljeni.