Hamdija i Željka, ljubav i smrt

Dođe mi na san Hamdija: u drumskoj mehani, na proputovanju
Iz nigdje neznano kamo, grlimo se radosno, preko svih ovih
Godina. Znam da je merhum, a, opet, kako to samo majstor-san
Umije srediti, živ je, ne može biti življi, mlad i čvrst, i dirnut sam
Time. Ne izgovaramo to nijedan, a obojica znamo: ne pije više,
Riješio se zauvijek. Iz njegova smeđeg kaputa i iz njegovih jakih
Brkova – jedno i drugo kroja iz sedamdesetih prošloga stoljeća –
Bije nekakva mirisna svježina, zdravi mu se zubi smiju onom čistom
Nevinom bjelinom. Uza nj žena, lika joj ne poznam, pretražujem po
Pamćenju ali nikako da ga nađem, odustajem, neka je tako kako je,
Ali, opet, nekako, znam da to mora biti ona, Željka. Raspline se zatim
San, i pretopi u neki drugi, ali ostane i nakon buđenja; preživ je,
Prestvaran, dugo kroz dan prati me, ne nestaje i ne odustaje.

Kako pričati o Hamdiji i Željki, njihovu priču žestoku i strašnu?
Pogotovo ti, koji sâm nisi ni žestok ni strašan, a koji joj se klanjaš,
Osjećajuć njezine krajnosti kao nedostižnu predanost sudbini, kao
Ultimativnu hrabrost pred životom, kao užasnu cijenu ljepote, baš
Kako je pisano: „Inače, oko lepote su uvek ili mrak ljudske sudbine
Ili sjaj ljudske krvi.“[*] Kako, dakle, sve to – zanos, ljubav, bol, propast,
Grijeh, i te strašne smrti pričati, ako ne strogo stegnuto i eliptično,
Čuvajuć se ohole metafore, ponizno i bez ukrasa, naročito bez
Dometanja. Ono što znaš, znaš. Ništa drugo.

Hamdija N. bješe mlad profesor književnosti, dva čovjeka u jednome.
Jedan vedar i drugarski, predan ljudima i dobru, sa čistim i jasnim
Pogledom na sve stvari. Njegovo da bilo je – da, njegovo ne bilo je – ne.
Drugi – mrak alkohola. Nije on pio od meraka kao rutinirani akšamlučari
Epikurejci, nije pio ni račundžijski kao oni polovični pijanci koji
Imaju mjeru, pa znaju kad treba stati. Pio je da se ubije. Tako je i
Govorio: ubit će me piće, kao i moga starog. Nije bilo strašno što je to
Govorio, strašno je kako je to govorio: pomiren i riješen, s nekakvim
Krajnjim ponosom i zanosom koji ne trpi prigovora.

Željka M. bješe tek punoljetna ljepotica, ne zovna i ne raskošna, već bijela
I tanka, tamnih očiju i zasanjana pogleda – mladoj redovnici i gejši
Pripravnici mogao bi pripadati jednako. Čim je maturirala, njihova je
Ljubav planula javno. On je nju na rukama nosao, ona se uza nj privijala
Blisko i vjerno kao lozica. Sablazan koju su širili – profesor i učenica,
Musliman i katolkinja, javno se ljube! – nije ih doticala, lebdjeli su
Iznad stvarnosti, iznad svojega malog grada, iznad Zemlje, poput
Chagallovih ljubavnika. Ne može to dugo, neće to na dobro –
Mudrovala je čaršija, siktala mahala. I nije potrajalo, i nije na dobro
Izašlo. Ali ne po čaršiji i ne po mahali. Nitko ne može znati sigurno –
Po čemu i zašto. Vjenčali su se, počeli živjeti zajedno, ona je rodila sina,
Sve je izgledalo dobro. Odjednom, preuzeo je onaj drugi. Ne pamti se u
Malome gradu da je itko ikada tako pio: bez prestanka, bez triježnjenja.
Izgovarao je nerazumljive sklopove, gledao u te ogromnim prestravljenim
Očima, postajao nasrtljiv i goropadan, ali sa sve manje snage u tijelu,
U rukama. Počeli su ga nalaziti u blatu, voditi kući, u kojoj nikoga nije
Prepoznavao, ni za koga imao ljubavi. U jednom od rijetkih nešto bistrijih
Stanja shvaća da nje nema, otkriva da je s djetetom otišla svojoj materi.

Ovako se svršilo. Nju su – za kaznu ili za spas – poslali nekamo rodbini,
U drugi grad. On je, stalno pijan, zakrvavljenih očiju, pokušavao doći do
Djeteta, nisu mu dali. Nitko nikada nije saznao što se u staroj ženi slomilo
Kako je moralo izgledati njezino spremanje s unukom na njihovo posljednje
Putovanje, kako su se u njoj izmiješali i izjednačili ljubav i smrt. Tek, u
Mali grad pala je vijest: baka je s unukom stigla u Banju Luku, otišla do
Vrbasa i ne ispuštajući unuka iz naručja spustila se u njegovu brzu zelenu
Vodu. Nedugo poslije toga umro je i on: ispio ga je svega alkohol.

U mome snu, u drumskoj mehani, na proputovanju iz nigdje
Neznano kamo, dragi su, vedri i sretni, Hamdija i Željka. Ništa ne smeta
Što znam da je on merhum, i što njoj lika ne mogu da se sjetim.

Što hoće, što ispunjava san?

Ivan Lovrenović

 


[*] Ivo Andrić, Razgovor s Gojom

Komentari nisu dozvoljeni.