Patriotizam kao ideologija mržnje

[Tekst je objavljen u Novostima, tjedniku za racionalnu manjinu, Zagreb, br. 763, 1. 8. 2014]

Prošlo je više od mjesec dana otkako je sarajevski pjesnik Goran Simić – nakon što ga je Abdulah Sidran javno denuncirao kao „čovjeka specijalnih zadataka“ i „brata pokojnog četničkog generala Novice Simića“ – počeo na ulici doživljavati psovke i uvrede na nacionalnoj osnovi, a da to, osim nekoliko usamljenih individualnih glasova, nitko nije osjetio kao razlog za uznemirenje ni reakciju, ni službenu ni neslužbenu, niti je itko u tome prepoznao klasični oblik nacionalizma s mogućim teškim posljedicama po pojedinca u uvjetima većinsko-manjinski temperirane gradske/društvene zajednice. Nitko na ovome konkretnom primjeru nije prepoznao ni ugrožavanje vrijednosti „zajedničkoga života“ i „jedinstva u različitostima“, na koje se ovdje inače svi gromoglasno zaklinju.

* * *

Društvo pisaca u Bosni i Hercegovini, jedna gotovo eutanazirana udruga, bez novaca i utjecaja, prepuštena životarenju kao i tolike druge kulturne asocijacije i institucije, u posljednje vrijeme „probilo“ se u javnost zbog starih Sidranovih ideoloških optužaba upućenih Simiću, koje se vuku još iz 1992/93, a sada su žestoko obnovljene na nimalo bezazlen način.

U to ratno vrijeme, uz postojeće Udruženje književnika BiH, u okviru čije sarajevske podružnice u uvjetima opsade grada profesor Zdenko Lešić, Goran Simić i drugi  organiziraju neke humanitarne akcije za pisce, osniva se i novo Društvo pisaca BiH, koje uz intervenciju uniformiranih „službenih instanci“ preuzima prostorije staroga udruženja i njegov identitet. Simić tada javno pita čemu novo udruženje kada imaju „iste planove koje smo mi (Lešić, Mahić, Kapidžić) već uveliko realizovali pod granatama, dok nam nisu oteli Dom pisaca“. Na to Sidran odgovara žestokim tekstom, uz učitavanja čiju potmulu jezovitost danas mogu osjetiti samo oni koji imaju iskustvo tih sarajevskih dana a grijeh im je bio što ne pripadaju rodu privilegiranih i čistih ni po kojoj osnovi – familijarnoj, vjerskoj, nacionalnoj, političkoj, imovinskoj, ni ikakvoj drugoj.

U tom  tekstu Sidran optužuje „folirante i đubrad“, među koje svrstava i Simića, za osuđivanje „nacističkog genocidnog srbijanskog agresora“ izrazima poput „vandalizam s brda“, te zaključuje: „Da četnik uđe u Sarajevo, nikada nikome od njih, zbog takve ‘oštrine’ — ni dlaka s glave ne bi falila.“ Nabrajajući imena nekih srpskih književnika koji su postali „krupne paljanske glavešine“ (Radovan Karadžić, Nikola Koljević, Vojislav Maksimović, Ljubomir Zuković, Miroslav Toholj, Todor Dutina, Neđo Šipovac…), a da ih u međuvremenu nitko nije izbacio iz Udruženja književnika BiH, Sidran ponovo „gađa“ Gorana Simića: „Nismo, naravno mi očekivali da će ove zlikovce iz Udruženja književnika BiH izbaciti onaj koji njihova zločinstva imenuje ‘vandalizmom s brda’…“

Ono što je život namijenio Goranu Simiću, spada među luđe priče naše krvave novije povijesti. Proveo je s obitelji cijeli rat u Sarajevu. Kao i njegova sestra i dva brata. Jedan od njih, Stojan, umro je na strani branitelja Sarajeva od posljedica snajperskoga hica koji mu je prostrijelio grudi. Četvrti brat, Novica, oficir JNA, nastavio je karijeru u vojsci Republike Srpske, u kojoj je stekao generalski čin. Umro je u Beogradu 2012. godine. (Nije nevažno napomenuti: uz njegovo ime ne vezuje se nikakva optužnica za kršenje zakona i običaja rata ni humanitarnoga prava.) U Kanadu Goran Simić je iz Sarajeva otišao po svršetku rata, 1996. godine. Tamo je počeo pisati i na engleskom, pa je njegovu knjiga pjesama Sunrise in The Eyes of The Snowmen (Svitanje u očima Snješka Bijelića) Udruženje kanadskih pisaca nagradilo kao najbolju knjigu u Kanadi 2012. godine. Dosadašnji laureati su autori poput Leonarda Cohena, Michaela Ondaatiea, Margaret Atwood. Ovo je bilo prvi put da je nagrada dodijeljena autoru s drugog govornog i kulturnog prostora.  

Nikada Simić ni jednom gestom, ni jednom riječju, ni u jednoj situaciji nije uradio ništa čime bi doveo u pitanje svoj bosanskohercegovački, svoj sarajevski i svoj književni integritet i obraz. Ali Sidranov ratni inzult nije zaboravio, pa kada se vratio u Sarajevo, podsjetio je  2012. u jednom intervjuu na to oporom kvalifikacijom, da je takav način javnoga upiranja prstom u čovjeka „pogrešne“ nacionalnosti u opsjednutom Sarajevu značio poziv na linč dotičnoga kao prikrivenoga „četnika“, te ga lako mogao stajati glave. Na to je Sidran reagirao tužbom sudu, koja je još u postupku, a Simić je zaprijetio protutužbom.

Novo ulje na vatru sada je ponovo dolio Sidran. Govoreći u intervjuu Oslobođenju o svojemu  ratu što ga vodi protiv bosanskohercegovačkoga PEN-a, iskoristio je priliku da još jedanput nasrne na Simića, nazvavši ga „čovjekom specijalnih zadataka“, „inače bratom pokojnog četničkog generala Novice Simića“, a njegovu prisutnost u programima PEN-a kontekstualizira bizarnom tvrdnjom: „PEN Centri su i inače, svugdje po svijetu, veoma zgodni poligoni za rad najrazličitijih obavještajnih službi, nema tu ništa neobično.“ Oslobođenje je na ove opake insinuacije ostalo sasvim neuznemireno.

Potom je Simić, pozvavši se na zakon, u istom listu objavio odgovor u kojemu piše: „Abdulah Sidran me naziva bratom pokojnog četničkog genarala. Ja sam, istina je, rođeni brat pokojnog Novice Simića, generala Vojske Republike Srpske. Za šta me Vi, poštovana Vildana, i Vaš sagovornik, ovim riječima optužujete? Za krvno srodstvo? Adolf Hitler je presuđivao ljudima za krvno srodstvo. Moj grad i moja zemlja moraju ovo znati: godine 1992., Sidran, kojem je usud dodijelio lijepo ime Abdulah, nije imao izbora – njegov je narod bio predviđen za odstrjel. Ja sam imao izbora – brata na drugoj strani i stranu na koju sam se bio pozvan prikloniti. Izabrao sam Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu. Zato ja danas nisam nacionalni bard, kao Ćosić, ili prebogati izdajnik, kao Kusturica. Nisam ni vlastiti spomenik i memorijalna soba, kao Sidran. Braću svoju nisam birao, niti porodicu u kojoj ću biti rođen. Mogao sam izabrati nacionalizam ili ljudskost. Toliko je i Sidran mogao. Sam sam birao da su moji u Sarajevu, na ovoj strani. Nikada zbog toga nisam požalio.“

Dogodilo se da je ubrzo potom održana javna tribina Društva pisaca u BiH, kojemu je proljetos na čelo došao Dževad Karahasan. On je deklarirao cilj da se Društvo programski i materijalno konsolidira, te da postane uistinu esnafsko udruženje, koje će prvenstveno brinuti o položaju pisaca i o spašavanju književnih manifestacija s tradicijom i ugledom. Tako je i tema prve javne tribine Društva bila – „Pisac, književnost i književničke asocijacije danas”.

U medijskim izvještajima s tribine, međutim, dominiralo je ono što je govorio Sidran, a on je i ovu priliku upotrijebio da obnovi svoje optužbe protiv Simića, te je taj sukob sada potpuno ideološki uobličio kao bitku za „interpretaciju naše povijesti“, „bitku koja je tada (u ratu, op. a.) počela a traje i danas“. Nitko od sudionika tribine nije našao razloga za bilo kakav komentar, nego je prema medijskim izvještajima „nakon pljeska prisutnih, diskusija nastavljena“.

Obnovljeni i intenzivirani Sidranovi napadi unijeli su novu „dinamiku“ u cijeli slučaj. Progovorila je, naime, ulica: neki nepoznat, narogušen tip na pješačkom prijelazu Simića je  počastio psovkom: da mu majku srpsku, što on „zajebava Sidrana“! Poznato je kamo stvari mogu krenuti kad književnu i nacionalnu pravdu kod nas u svoje ruke uzme ulica, a nitko mjerodavan  se ni ne počeše! Onomad, ne tako davno, i Miljenku Jergoviću je na sarajevskoj ulici psovana majka četnička, da bi dva dana kasnije u kuloarima stvar bila „popravljana“: ma, eto, nije mu opsovana majka četnička nego majka ustaška! A psovač nije bio nepoznati prolaznik nego favorizirani sarajevski pisac. Ni to nikoga nije zainteresiralo, kamoli  uznemirilo. Sarajevska javnost inače je poslovično osjetljiva na nacionalizam i diskriminaciju manjina, ali nekako uvijek – kod drugih. Manifestacije svega toga u vlastitoj sredini ne prepoznaje – čast rijetkim pojedincima – ni kad imaju ovako mrzilačke i prijeteće oblike poput opisanih. Treba li uopće podsjećati kako je upravo ta vrsta neprepoznavanja, neprimjećivanja – najjači simptom nacionalizma kojim je kapilarno prožet politički mentalitet većinske nacije, o čemu sam pisao davno, i zbog toga za istu javnost prestao biti „naš“.

Neprimjećivanje koje je vladalo na spomenutoj književničkoj tribini, te Simićev susret s ljubaznim prolaznikom na pješačkom prijelazu naveli su me na odluku da iz takvoga društva izađem, i to sam učinio javnim pismom Društvu pisaca u BiH. U njemu sam napisao da sam tek iz Sidranova izlaganja na tribini saznao kako se u maju 1992. u njegovoj kući pravio „spisak pisaca koji ispunjavaju književne kriterije, i svi su morali potpisati povelju da se u BiH provodi agresija i nasilje, da mi pišemo na bosanskom jeziku“…

Upitao sam se: tko su ti koji, na čelu s domaćinom Sidranom, u maju 1992. prave spisak pisaca i utvrđuju kriterije; tko i po kojim kriterijima je njih ovlastio da to rade. Otkud im ovlast da propisuju piscima da moraju potpisati bilo što, pa bila to i forma izjašnjavanja o „agresiji i nasilju“, ili o imenu jezika na kojemu pišu. Voluntarističko pravljenje spiskova i utvrđivanje kriterija podobnosti, prisvajanje patriotske ispravnosti, prisvajanje jedinoispravne interpretacije povijesti, prisiljavanje na iskazivanje pravovjernosti (svi su morali potpisati), nacionalistički ekskluzivizam i naredbodavnost u propisivanju jezika kojim ima da pišeš – sve su to jaka, stajaća mjesta rigidnih ideologija kolektivizma, potpuno i pogubno suprotnih elementarnim načelima slobode, pogotovo one slobode na kojoj počiva sama ideja književnosti, književničkoga posla i književničkih društava.

Kasnije će se ispostaviti da povelja Društva pisaca doista jest sačinjavana, ali ne u maju 1992, nego duboko u 1993-oj, da u njezinu sastavljanju Sidran nije sudjelovao, i da u njoj ne piše onako kako je Sidran govorio na tribini. Ali, pišući pismo ostavke, ja i nisam pisao o tekstu povelje, nego o načinu na koji  Sidran ideološki govori danas, i o aplauzima kojima to biva primljeno danas: patriotizam kao ideologija mržnje.

Najjači motiv za zbogom Društvu pisaca bio je to što nitko od prisutnih nije osjetio potrebu da bilo što kaže povodom Sidranovih ideoloških invektiva upućenih Goranu Simiću. Sadržajno i argumentacijski one, doduše, jesu besmislene i bespredmetne, ali su u svojemu opakom populističkom i nacionalističkom namigivanju ulici, kako se i pokazalo, jako operativne i efikasne.

Uslijedila su još tri očitovanja i ostavke na članstvo u Društvu pisaca. Učinili su to javno, s obrazloženjima, profesor Enver Kazaz, Atif Kujundžić, pisac iz Tuzle, i sam Goran Simić.

A onda je opet bljesnulo Oslobođenje. Na cijele četiri stranice u broju od 17. 7. 2014. list donosi prilog o zbivanjima u Društvu pisaca. Tu su sugestivno nalijepljene ogromne slike  autora ostavki i njihova pisma, donesena je i povelja Društva pisaca BiH iz 1993, a prilog je intoniran –  da čitalac slučajno ne bi ispravno pročitao ono što u ostavkama piše – uvodnim  komentarom punim izvrtanja i laži, iz nekoga razloga nepotpisanim. Sve je napravljeno s očiglednim ciljem da se zabašuri meritum, a pažnja i odium javnosti usmjeri na pogrešnu stranu i na pogrešne lične adrese. Četiri individualne, individualno motivirane i obrazložene javne ostavke anonimni komentator lažno kolektivizira i sugerira nekakav njihov grupno-zajednički karakter.

Objavljujući povelju Društva pisaca, uz tvrdnju da „četvorica pisaca napuštaju svoje Društvo“ zbog nje, Oslobođenje grubo laže: već sam opisao kako moj razlog ostavke nije bila povelja, nego Sidranova današnja „ideologija“ u njezinome tumačenju, kao i njegove pogubne izmišljotine o Goranu Simiću.

O povelji, ovakvoj kakva je sada napokon izronila iz dvodecenijskoga mraka, moglo bi se i trebalo govoriti posebno, i uz određeno razumijevanje okolnosti u kojima je nastajala, ali i uz nužnu analitičku kritičnost koju taj tekst iziskuje. No, to Oslobođenju očito nije cilj; njemu je zbog nečega potrebno da čitatelje, prema svojim preferencijama, hajkački usmjerava.

Anonimni komentator u Oslobođenju ne nalazi potrebu da se niti jednom jedinom riječju dotakne flagrantne harange protiv Simića, koju je Sidran obnovio uz „pljesak prisutnih“ i na spomenutoj tribini. Ogluhom uprave i članova Društva pisaca, potpunom nezainteresiranošću šire javnosti, a sada i više nego indikativnim prešućujućim stavom Oslobođenja, „slučaj Simić“ poprima razmjere ozbiljnoga alarma za javnost glavnoga grada.

„Jedan od uglednijih članova Društva“, kako toga bezimenog uglednika naziva jednako bezimeni komentator Oslobođenja, tvrdi da su reakcije četvorice kolega „bez imalo supstance“, pa komentator licemjerno poziva na povratak „deba­te na teren činjenica“. Jedno i drugo, po mome uvjerenju, svjedoči ne samo o pomanjkanju časti i morala, nego i o odsutnosti logike, jer je lako vidjeti da su razlozi koje navodim itekako supstancijalni i činjenični. Možda te činjenice nisu ugodne za nečije uši, ali to ih ne čini manje stvarnim ni manje alarmantnim, niti ih manipulacije poput ovih u Oslobođenju mogu učiniti nepostojećima. A ne mogu spriječiti ni moje pravo da ne pripadam onima koji za sve opisano imaju stav ogluhe ili odobravanja.

Ivan Lovrenović

Komentari nisu dozvoljeni.