Enver Kazaz, Zemlja/1

I

Nije puko tlo
Iako po njoj gaziš.
Tvoju kuću,
I rijeku i sinji okean
I tebe na prsima nosi,
Nebu suprotna.
Od njegovih  tvari sazdana,
Kao i tvoje rebro,
Najbliži ti je rod
U kosmosu.
Toliko blizak
Da se s njom stopiš
Kad onaj dođe čas
I duša bude leptir
Što u visine, u visine
Leti.

II

Nije puki prostor,
Jer ni korakom, ni pogledom
Ne možeš je izmjeriti.
Iznova sve se rodi
Što se u nju sahrani,
I bor, tvoj brat, na livadi samac,
I sestra trava, očeva pšenica,
I ona voda što te
Iznutra tvori.
I ti si iz nje rođen,
Samo ne pamtiš,
Iako u tvome jeziku stoji
Da si prah njen
I prah da ćeš biti.
Pa se pitaj
Ko ti je kosmički
Otac, ko nježna majka,
Iz kakve si ljubavi rođen,
Svjetlooki, što pred smrću
Stoljećima drhtiš.

III

Nije puki planet,
Iako u Sunčevoj kući
Svoju odaju ima
I po njoj od pamtivijeka
Kruži, nikad ne odahne.
Samo na njoj
Jesi i ti i sve tvoje.
Na njene sestre,
Na braću njenu
Pogled čežnjiv dižeš.
A tamo nema
Ni gore, ni dolje,
Samo beskraj nedohvatan
I u njemu susjedstvo
Maternice materije.

IV

U crnici, u ilovači, u pjeskulji
Ima jedna pupčana vrpca,
Nikad presječena.
Do Sunca se pruža
I tvoje ruke dvije
U molitvu sklapa,
Da žednu zemlju
Oblije milost s neba
Iz koje u carstvu trava
Ljubav sja.
U svakoj klici ista
Od danas do iskona,
U crnici, u ilovači, u pjeskulji.

V

U crnicu, u ilovaču, u pjeskulju
Zasijavaju kosture ljudske,
Od luka i strijele
Do atomske bombe.
Iz svakog
Po jedna duša vapi
Nebesku plavet
Gdje bezvremen ćuti Bog.
Iz svakog bilje
I bol niče.
I sutra opet krikne.

VI

U crnicu, u ilovaču, u pjeskulju
Zasade međaše.
Iz njih  nikne
Naš i tuđ jezik,
Iz jezika zastava i grb,
Iz zastave i grba
Naš i njihov vođa,
Iz vođa naša ljubav za nas,
Njihova za njih.
Iz tih ljubavi smrt.
Crnicu, ilovaču,  pjeskulju
Ljudskim nagnoji mesom.

VII

I masna,
I posna,
I vlažna,
I suha,
I tvoja,
I tuđa,
Zemlja je majka
Korijenja i klica
I grob u kojem
Tijelo vratiš
Njoj što sve je
Rodila davno,
Iz svjetla i tame,
Prije jezika, prije uma.

 

Komentari nisu dozvoljeni.