Kako je, ipak, moguće govoriti o kulturnom identitetu Bosne i Hercegovine?

Odgovor na članak Srećka Matka Džaje Hrvatska kultura u Bosni i Hercegovini (Vijenac, br. 542-543, Zagreb 2014)

U listu Matice hrvatske Vijenac objavljen je tekst Srećka Matka Džaje Hrvatska kultura u Bosni i Hercegovini s nadnaslovom Zašto se ne može govoriti o jedinstvenom bosansko-hercegovačkom identitetu. Jedan dio toga članka autor posvećuje „zapažanjima o poziciji Ivana Lovrenovića, čije je poznavanje kulturne povijesti BiH neosporno, ali njegovo stajalište o ulozi pučke kulture u BiH smatram dvojbenim“. Autorova zapažanja zasnivaju se na mojemu eseju Kulturni identitet Bosne i Hercegovine? (vidi na: www.ivanlovrenovic.com).

S. M. Džaja respektabilan je historičar, autor sustavne i jedinstvene znanstvenokritičke tetralogije o povijesti Bosne i Hercegovine u rasponu od srednjega vijeka do posljednjeg decenija XX stoljeća, uz mnoštvo važnih članaka i eseja, pa je iznenađujuća simplifikacija kojom, kao dvojbenu, prikazuje „poziciju Ivana Lovrenovića“, a kojom se smisao uvida i stajališta iznesenih u eseju Kulturni identitet Bosne i Hercegovine? oštećuje, gdjegdje do iskrivljivanja. Ovdje ću se ograničiti samo na najvidljivije elemente te simplifikacije.

Opisujući moju tezu o odnosu između visoke i pučke kulture (postavljenu i objavljenu mnogo ranije, sada samo detaljnije razrađenu) koji karakterizira na jednoj strani međusobna izoliranost triju formi visoke kulture (orijentalno-islamske, zapadno-katoličke, istočno-pravoslavne), a na  drugoj strani uzajamno prožimanje u sferi pučke kulture, Džaja ustvrđuje kako pučku kulturu „Lovrenović smatra jedinstvenom i osnovnom za kulturni identitet bosansko-hercegovačkog pučanstva“. Tomu, zatim, suprotstavlja tezu o varijabilnosti i na području pučke kulture, proizvedenu upravo utjecajima visokih kultura.

U mojemu eseju, međutim, ne zastupa se teza o jedinstvenosti pučke kulture u Bosni i Hercegovini, nego se – što je i metodološki i sadržajno veoma različito – govori o zajedničkoj podlozi i o zajedničkim elementima u njoj, o „zajedničkom fondu kulturnih modela“, koji počivaju na kulturnoj i duhovnoj baštini iliro-romano-slavenskoga amalgama, na jezičnoj istorodnosti, te na činjenici da ovaj svijet, osobito u gradskim sredinama, živi stoljećima izmiješan u najtješnjem svakodnevnom dodiru.

U tom eseju ne može se naći ni tvrdnja da je sfera pučke kulture „osnovna za kulturni identitet bosansko-hercegovačkog pučanstva“. Stvar stoji sasvim drukčije, mnogo raščlanjenije. S osobitim akcentom govori se tu upravo o dvosmjernim „osmoznim“ utjecajima između sloja pučke kulture i svake od zasebnih visokih kultura, koji su formativni za narodne identitete u dugim stoljećima osmanske uprave u Bosni i Hercegovini. Tomu je posvećen i dvostruki grafički prikaz ovih procesa, kojim se nastoji „opisati“: a) kompleksnost prožimanja na razini pučke kulture, koje se događa i bilateralno, u svakoj od dvojnih kombinacija – srpsko-hrvatskoj, hrvatsko-bošnjačkoj, bošnjačko-srpskoj, ali gradi i prostor interferencije svih triju elemenata, b) povezanost svake od pojedinih triju visokih kultura i „njezinoga“ dijela pučke kulturne sfere. Kulturni identitet Bosne i Hercegovine, dakle, ispituje se u spomenutom eseju kao ambivalentna struktura nastala kao rezultat dinamičkih veza i međusobnih utjecaja između institucija i struktura visokih (religijskih) kultura, i oblika pučke kulture u stoljećima osmanske vlasti, s itekako važnim današnjim (i političkim) reperkusijama.

Nije, dakle, sporno da se razlike javljaju i u području pučke kulture. No, od ogromne je kulturološke važnosti da, za razliku od nepropusnosti među formama visokih (religijskih) kultura, u tom području paralelno i „koegzistentno“ postoje i zajednički oblici, i da se neki od njih, kao zajednički, prakticiraju do danas. U svome članku Džaja tom paralelizmu ne poklanja pažnju, a ne navodi ni primjere tih zajedničkih oblika, nego se služi samo onim primjerima koji ilustriraju međusobne razlike u pučkoj kulturi. A i o tim primjerima koje navodi moglo bi se debatirati s drukčijom argumentacijom. Recimo, može li se familijarnost bh. muslimana s „bosančicom“ dovesti u pitanje hipotezom da su pisari službenih dopisa krajiških kapetana i begova mletačkim zapovjednicima u Dalmaciji bili – kršćani?

Isto pitanje načelno važi i za pravoslavce u Bosni i Hercegovini. (Uskoro će iz tiska izaći zbirka studija Stipe Manđerala u kojima se proučava povijest bosančice u livanjskom kraju, koja izvrsno potvrđuje i obogaćuje mnoga saznanja o upotrebi bosančice, makar i neravnomjernoj, među pripadnicima svih triju religija/konfesija u Bosni.)

Ili, može li se za nadgrobnu plastiku bh. katolika u osmanskome dobu baš bezrezervno ustvrditi da je to bilo nastavljanje „kulture stećaka u likovno reduciranim oblicima sve do početka 20. stoljeća“? Tu Džaja očevidno aludira na onaj spomenički amalgam religijske i pučke kulture specifičan za katolike srednje Bosne, što sam ga (koliko znam, jedini nakon davnih 1950-ih godina) djelomično istražio, opisao i ilustrirao u fotomonografiji Bosanski križ, kršćanski nadgrobni spomenici iz razdoblja turske vlasti (Svjetlo riječi, Sarajevo 2010). Uz nekoliko različitih hipoteza o porijeklu te spomeničke kulture, svih redom nesigurnih, naveo sam i onu koja ju povezuje sa srednjovjekovnim mramorovima-stećcima. No, od svih tih slabo ispitanih i nedokazanih mogućnosti mnogo je važnija i krupnija činjenica da ovo po svemu predstavlja jednu novu, drukčiju epohu i formaciju u kulturi i praksi pravljenja nadgrobnih spomenika, izražavajući duh novoga vremena bitno drukčijega od vremena mramorja.

Džaja mi pripisuje da za tezu o „zajedničkom, jedinstvenom identitetu“ plediram i tvrdnjom da je svijet u Bosni i Hercegovini „uvijek bio i ostao u veoma visokom stupnju jezično kompaktan i homogen, bez obzira na sve druge izvedene civilizacijsko-religijske razlike“. I ovdje je nužna korekcija: ne pledira se ovom tvrdnjom ni za kakav „zajednički, jedinstveni identitet“; njome se samo sugerira da je činjenica jezične homogenosti „pridonosila konvergencijskim učincima“ među pripadnicima triju religija/konfesija. Jezik, taj transhistorijski zajednički kulturni element, i danas je važan faktor za održavanje zajedničkoga referentnog okvira i komunikacijskog stila u životnoj svakodnevnici. A koliko su u modernome dobu politički a ne inherentni kulturni razlozi presudni za stvaranje i produbljivanje razlika, najbolje opet govori primjer jezika: notorna kompaktnost i Bosne i Hercegovine u području jezika, o čemu je kao o „izrazitoj nacionalnoj nehomogenosti“ s velikim znanjem pisao i jedan Dalibor Brozović dok još dušu lingvista nije bio prodao đavlu nacionalizma, nije bila dovoljna da spriječi današnju grotesku s tri službena jezika…

Zaključujući svoja zapažanja „o poziciji Ivana Lovrenovića, čije je poznavanje kulturne povijesti BiH neosporno, ali njegovo stajalište o ulozi pučke kulture u BiH smatram dvojbenim“, Džaja ustvrđuje: „O jedinstvenom identitetu BiH ne možemo govoriti ni onda kada uzmemo kao osnovu pučku kulturu…“ Premda malo suviše odsječna, tvrdnja je na mjestu, ali je sasvim nejasno na koji način ju je moguće povezati s „pozicijom Ivana Lovrenovića“, jer on – kako smo vidjeli – uopće ne zastupa tezu o „jedinstvenom identitetu BiH“, i uopće ne zastupa tezu o pučkoj kulturi kao o osnovi takvoga „jedinstvenog identiteta BiH“.

Dapače, u eseju na koji se Džaja referira, zaključna teza o identitetu naglašava upravo njegovu ambivalentnost i pluralnost: „Utoliko je naše naslijedstvo ambivalentno i dijalektično, kao i kulturni identitet Bosne i Hercegovine: ima i svoje jasno diferencirane nacionalno-kulturne tradicije, ali i njihovu osnovu i njihovu interferenciju koja je – zajednička tradicija. Jedan od temelja baštinjenoga bosanskohercegovačkog kulturnog identiteta je, dakle, u njegovoj civilizacijskoj spletenosti: u istovremenosti jedne zajedničke i triju posebnih tradicija.“ A postdejtonsko bosanskohercegovačko društvo se u tom eseju opisuje kao „društvo koje je doživjelo krajnju kristalizaciju triju nacionalnih kultura, shvaćenih baš kao sredstvo i izraz političkoga identiteta“. Uz zaključak da je nužno uspostavljanje „optimalnoga društvenog i političkog okvira u kojemu bi svi elementi te strukture bili uravnoteženi i mogli na nekonfliktan način doći do izražaja“, te da je „današnja Bosna i Hercegovina suočena s tim pitanjima dramatičnije i neizvjesnije nego ikada u svojoj novijoj historiji. Problem je, dakle, stari, a odgovori na njega moraju biti novi, jer je nova i povijesna situacija.“

 Ivan Lovrenović

 

Komentari nisu dozvoljeni.